1

Poslovni broj 15 Gž-4297/2022-2

 

 

  

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 15 Gž-4297/2022-2

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Roberte Pandža, predsjednice vijeća, Jadranke Travaš, sutkinje izvjestiteljice i Gordane Držaić, članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja B. M.; OIB: … iz P., …, 2., tužiteljice J. M.; OIB: … iz P., …, 3. tužitelja M. M., OIB: … iz Z., …, 4. tužitelja T. M., OIB: … iz Z., … i 5. tužitelja D. M.; OIB: … iz Z., …, svi tužitelji zastupani po punomoćniku G. K., odvjetniku u Z., protiv tuženika E. osiguranja d.d., OIB: …, Z., …, kojeg zastupa punomoćnik Ć. S., odvjetnik u O. društvu G. & partneri u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2370/22-13 od 26. rujna 2022., na sjednici vijeća održanoj 24. siječnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se žalba tuženika E. osiguranja d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2370/22-13 od 26. rujna 2022.u dijelu pod stavkom I. izreke kojim je naloženo tuženiku isplatiti 1. tužitelju B. M. iznos 242.441,17 kuna / 32.177,47 Eur[1]; 2. tužiteljici J. M. iznos 191.600,00 kuna / 25.429,69 Eur; 3. tužitelju M. M. iznos 115.500,00 kuna / 15.329,48 Eur; 4. tužitelju T. M. iznos 65.100,00 kuna / 8.640,25 Eur i 5. tužitelju D. M., iznos 65.100,00 kuna / 8.640,25 Eur, sve sa pripadajućom zateznom kamatom od 16. rujna od 2008. do isplate te u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka za iznos od 93.356,25 kuna / 12.390,50 Eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 26. rujna 2022. pa do isplate.

 

r i j e š i o   j e

 

Djelomično se prihvaća žalba tuženika u dijelu pod stavkom prvim izreke u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka za iznos od 102.131,25 kuna / 13.155,16 Eur i rješava:

 

Odbija se zahtjev 1. tužitelja B. M. 2. tužiteljice J. M., 3. tužitelja M. M., 4. tužitelja T. M. i 5. tužitelja D. M. za naknadu troškova postupka u iznosu od 102.131,25 kuna / 13.155,16 Eur zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

 

 

Obrazloženje

 

1. Sud prvog stupnja je donio presudu kojom je naložio tuženiku isplatiti 1. tužitelju B. M. iznos 242.441,17 kuna / 32.177,47 Eur; 2. tužiteljici J. M. iznos 191.600,00 kuna / 25.429,69 Eur; 3. tužitelju M. M. iznos 115.500,00 kuna / 15.329,48 Eur; 4. tužitelju T. M. iznos 65.100,00 kuna / 8.640,25 Eur i 5. tužitelju D. M., iznos 65.100,00 kuna / 8.640,25 Eur, sve sa zateznom kamatom od 16. rujna od 2008. do isplate te im isplatiti i trošak parničnog postupka u iznosu 195.487,50 kuna /25.945,65 Eur sa pripadajućom zateznom kamatom od 26. rujna 2022. do isplate

 

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda uz naknadu troška za sastav žalbe u iznosu od 10.625,00 kuna / 1.410,18 Eur i sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 5.000,00 kuna / 663,61 Eur.

 

2.1. Protiv prvostupanjske presude u dijelu u kojem tužitelji nisu uspjeli sa troškovima postupka žalbu su podnijeli 1.-5. tužitelji zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu preinačiti odluku o troškovima sukladno navodima žalbe.

 

3. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

 

3.1. Žalba 1.-5 tužitelja je neosnovana.

 

4. Razmatranjem presude i postupka koji joj je prethodio utvrđeno je da nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka predviđene odredbom članka 354. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 12/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavka 2. ZPP-a.

 

5. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno odredbi članka 8. ZPP-a pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

 

6. Predmet spora je zahtjev 1.-5. tužitelja za naknadu neimovinske i imovinske štete koju trpe iz štetnog događaja od 30. kolovoza 2008., u kojem je smrtno stradao pok. H. M., sin 1. i 2. tužitelja te brat 3. do 5. tužitelja.

 

7. Između stranaka je nesporan nastanak štetnog događaja u kojem je prednik tužitelja, H. M. smrtno stradao kao biciklist, nesporna je pasivna legitimacija kao i činjenica da su 1. i 2. tužitelji roditelji, a 3. do 5. tužitelji braća pok. H. M..

 

8. Nije sporno da je tuženik 2. prosinca 2008., isplatio 1. do 5 tužiteljima, ukupan iznos 408.100,00 kuna za neimovinsku štetu za duševne boli te imovinsku štetu, od čega po 140.000,00 kuna, 1. i 2. tužiteljima po 49.000,00 kuna, 4. i 5. tužiteljima za duševne boli te ukupno 5.600,00 kuna svim tužiteljima za crninu te 24.500,00 kuna za troškove pogreba.

 

9. Tijekom postupka stranke su učinile nespornima - visinu troškova ukopa - u iznosu 8.000,00 kuna; visinu troškova karmina - u iznosu 10.000,00 kuna te troškove crnine i vijenca u visini 3.000,00 kuna.

 

10. Nije sporno niti da je tijekom trajanja prvostupanjskog postupka u odnosu na T. L., vozača vozila osiguranim kod tuženika, donesena pravomoćna osuđujuća kaznena presuda, a radi izazivanja prometne nesreće u kojoj je smrtno stradao prednik tužitelja, a koji postupak se vodio kod Općinskog suda u Sisku poslovni broj K-123/14 i koje kazneno djelo predstavlja štetni događaj iz kojeg tužitelji trpe štetu.

 

11. Kako se stranke tijekom postupka nisu protivile korištenju dokaza i nalaza i mišljenja prometnog vještaka P. T. iz kaznenog postupka poslovni broj K-123/14 protiv okrivljenika T. L. sud prvog stupnja je na temelju uvida u spis Općinskog suda u Sisku poslovni broj K-123/14 utvrdio da je T. L. upravljao osobnim vozilom registarske oznake … u smjeru Ž. te suprotno odredbama članka 199. stavka 2. i članka 70. stavka 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama pod utjecajem alkohola, pri koncentraciji apsolutnog alkohola u krvi od 0,99 g/kg pristajući da vožnjom u takvom stanju ugrozi druge sudionike u prometu, upravo zbog alkoholiziranosti u noćnim uvjetima na dijelu ceste gdje nema javne rasvjete, nije uočio neosvijetljenog biciklistu H. M. koji se kretao uz desni rub kolnika u istom smjeru kao i on, uslijed čega nije pravovremeno zauzeo siguran bočni razmak u odnosu na biciklistu te je, u nastavku vožnje, desnim dijelom prednje strane vozila udario u stražnji kotač bicikla pri čemu je H. M. uslijed udara i pada zadobio mnogostruke teške tjelesne ozljede od kojih je na putu do bolnice umro, te je kršenjem propisa o sigurnosti prometa tako ugrozio promet da je izazvao nesreću u kojoj je prouzročio smrt jedne osobe, a čime je počinio kazneno djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine i sigurnosti prometa – izazivanjem prometne nesreće iz članka 272. stavka 1. i 3. KZ/97.

 

12. U odnosu na sporno pitanje odgovornosti, obzirom da se radi o štetnom događaju u kojemu su sudjelovali biciklist i motorno vozilo, radi se o objektivnoj odgovornosti, u smislu odredaba članka 1063. i članka 1064. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje: ZOO), koje odgovornosti se tuženik može, u potpunosti ili djelomično osloboditi, sukladno odredbama članka 1067. ZOO-a.

 

13. Sud prvog stupnja  je na temelju nalaza i mišljenja vještaka toksikologa Z. K. sačinjenog za potrebe ovog postupka, utvrdio da je u vrijeme prometne nezgode prednik tužitelja, pok. H. M. u krvi imao 2,83 g/kg apsolutnog alkohola, kod koje koncentracije alkohola u krvi se većina ljudi nalazi u teško pijanom stanju. Isto je tako utvrđeno da je za isto karakteristično češći i duži gubitak prisebnosti koji konačno dovodi do potpunog nestanka intelektualnih funkcija uz moguće nesvjestice, da je svijet misli takvih osoba kao u stanju između sna i jave te su osobe u tom stanju potpuno dezorijentirane u vremenu i prostoru, a centar za ravnotežu im je bitno narušen tako da se nepredvidivo kreću, kako u pogledu brzine tako i pravca kretanja, što znači da nepredvidivo mijenjaju i brzinu i smjer kretanja, a što se očituje kao „cik cak vožnja“.

 

14. Nadalje, prvostupanjski sud je na temelju usmenog obrazloženja vještaka toksiloga Z. K. utvrdio da zbog negativnog djelovanja alkohola na centar za ravnotežu, a u svrhu zadržavanja ravnoteže, tako alkoholizirani biciklist u svom kretanju vrši otklon ulijevo odnosno u desno koji nije predvidljiv u svakom trenutku vožnje.

 

15. Sud prvog stupnja je tijekom postupka utvrdio slijedeće činjenice:

- da je vozilo osiguranika tuženika desnim dijelom praktički ravno otraga naletjelo na stražnji kotač bicikla, događaj se dogodio na desnoj prometnoj traci;

- da se u trenutku naleta, vozilo osiguranika tuženika kretalo brzinom od dozvoljenih 63 km/h (prema Zapisniku o očevidu prometna nezgoda se dogodila na potpuno ravnom dijelu ceste gdje nema ulične rasvjete, a dozvoljena brzina je 80 km/h jer se radi o cesti van naseljenog mjesta) po sebi desnoj prometnoj traci, desnim bokom na 0,6 m od desnog ruba kolnika;

- da se biciklist kretao u istom smjeru na 0,8 m daleko od desnog ruba kolnika brzinom koju prosječno ostvaruju muške osobe starosti 30-40 godina;

- da bicikl nije bio opremljen svjetlosnim oznakama čime nije bio tehnički ispravan za korištenje u prometu,

- da je u najnepovoljnijoj varijanti dakle, uz uključena kratka svjetla na vozilu, u zoni kretanja vozila svjetlosno neoznačenu zapreku moguće identificirati na 35 m ispred vozila, a da je bicikl imao sva propisana svjetla - osiguranik tuženika je biciklistu mogao uočiti sa daleko veće udaljenosti i na ležerniji način izbjeći nezgodu;

- da se biciklist i nije mogao kretati bliže desnom rubu kolnika iz razloga što nije imao prednje svjetlo pa je iz razloga osobne sigurnosti upravljao nešto dalje od desnog ruba kolnika;

- da je izostala reakcija osiguranika tuženika u vidu kočenja ili poduzimanja radnje pretjecanja biciklista;

- da je osiguranik tuženika u trenutku nastanka štetnog događaja bio u pripitom stanju;

- da iz Zapisnika o vještačenju Centra za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja I. V. proizlazi da je vozilo osiguranika tuženika u trenutku nastanka štetnog događaja bilo tehnički ispravno;

- da je u trenutku nastanka štetnog događaja biciklist u krvi imao 2,83 g/kg apsolutnog alkohola.

 

16. Slijedom gornjih utvrđenja te utvrđujući da je osiguranik tuženika vozio dozvoljenom brzinom na neosvijetljenom dijelu ceste, sud prvog stupnja je utvrdio da činjenica što bicikl nije imao propisano ugrađena svjetla, nije od utjecaja na doprinos prednika tužitelja ovog štetnog događaja obzirom da je osiguranik tuženika istog mogao uočiti svakako na udaljenosti 35 m te odgovarajućom reakcijom, koja je izostala upravo zbog alkoholiziranosti osiguranika tuženika u vidu kočenja ili poduzimanja radnje pretjecanja biciklista, osiguranik tuženika je mogao spriječiti nastanak ovog štetnog događaja u kojem je smrtno stradao prednik tužitelja.

 

17. Stoga je, a suprotno žalbenim navodima tuženika pravilan zaključak suda prvog stupnja da tuženik nije dokazao da bi svjetlosna neoznačenost bicikla i alkoholiziranost biciklista, a kraj utvrđenog neposrednog uzroka nastanka štetnog događaja, bile u uzročnoj vezi s nastankom ovog štetnog događaja te predstavljale doprinos prednika tužitelja, obzirom na pravilno utvrđenje da je osiguranik tuženika svakako mogao vidjeti prednika tužitelja na udaljenosti 35 m i adekvatnom reakcijom izbjeći nastanak ovog štetnog događaja.

 

18. Stoga su neosnovani žalbeni navodi kojima tuženik smatra da ponašanje prednika tužitelja i njegova alkoholiziranost doprinijelo nastanku ovog štetnog događaja kako je to pravilno utvrdio i sud prvog stupnja.

 

19. Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da tuženik u konkretnom slučaju nije dokazao da postoji doprinos prednika tužitelja ovom štetnom događaju u smislu odredbe članka 1092. stavka 1. ZOO-a. Ovo iz razloga jer je pravilan zaključak suda prvog stupnja da je neposredni uzrok nastanka štetnog događaja - propust adekvatne reakcije osiguranika tuženika u konkretnom prometnoj situaciji zbog njegovog stupnja alkoholiziranosti.

 

20. Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno 1. do 5. tužiteljima utvrdio pravičnu novčanu naknadu za neimovinsku štete temeljem odredbe članka 1101. ZOO-a zbog smrti sina 1. i 2. tužitelja svakome po 330.000,00 kuna a 3.-5. tužiteljima svakome po 125.000,00 kuna.

 

21. Budući da je nesporno da je 1. i 2. tužiteljima isplaćen po osnovi duševnih boli svakome po 140.000,00 kuna te da je 4. i 5. tužiteljima tuženima isplaćen iznos svakome po 49.000,00 kuna, to je 1. i 2. tužiteljima dosuđen iznos 190.000,00 kuna, 3. tužitelju je dosuđen iznos od 112.500,00 kuna, a 4. i 5. tužitelju je dosuđeno svakome po 63.500,00 kuna.

 

22. Tijekom postupka je među strankama utvrđena nespornom visina troškova ukopa u iznosu od 8.000,00 kuna visina troškova karmina 10.000,00 kuna, trošak crnine i vijenca  3.000,00 kuna kao i činjenica da je trošak crnine i vijenca isplaćen 1., 2., 4. i 5. tužitelju po 1.400,00 kuna. Stoga je pravilno sud prvog stupnja svakome od tih tužitelja dosudio trošak crnine i vijenca u visini svakome po 1.600,00 kuna, a 3. tužitelju u cijelosti 3.000,00 kuna dok je 1. tužitelju dosuđen i trošak ukopa u iznosu od 5.000,00 kuna budući da je nesporno isplaćen iznos 3.000,00 kuna te mu je dosuđen i trošak daljnjih 5.000,00 kuna za karmine, budući da je nesporno isplaćen iznos od 5.000,00 kuna.

 

23. Sud prvog stupnja utvrdio osnovanim i zahtjev za troškove grobnog mjesta u visini od 20.000,00 kuna i trošak nadgrobnog spomenika u iznosu od 37.341,17 kuna, no kako je nesporno za nadgrobni spomenik tuženik 1. tužitelju isplatio 16.500,00 kuna to je istom dosuđen iznos od 20.841,17 kuna.

 

24. Slijedom svega navedenog prvostupanjski sud je pravilno za neimovinsku i imovinsku štetu 1. tužitelju dosudio ukupno iznos od 242.441,17 kuna (190.000,00 kuna neimovinska i 52.441,17 kuna imovinska šteta), 2. tužiteljici iznos od 191.600,00 kuna (190.000,00 kuna neimovinska i 1.600,00 kuna imovinska šteta), 3. tužitelju iznos od 115.500,00 kuna (112.500,00 kuna neimovinska i 3.000,00 kuna imovinska šteta), 4. i 5. tužiteljima iznos ukupno svakome po 65.100,00 kuna (63.500,00 kuna neimovinska i 1.600,00 kuna imovinska šteta).

 

25. Na žalbene navode tuženika valja reći da je prvostupanjski sud pravilno odbio prijedlog tuženika za provođenjem novog prometnog vještačenja uz očevid i rekonstrukciju obzirom da je u prometnom vještačenju za potrebe kaznenog postupka provedena i rekonstrukcija štetnog događaja, te je prometni vještak temeljem iste izradio nalaz i mišljenje. Kako je upravo tuženik još na ročištu održanom 16. veljače predložio korištenje dokaza iz kaznenog predmeta te je o istom postojala suglasnost, to je pravilno povlačenje takve suglasnosti od strane tuženika u fazi zaključenja glavne rasprave, prvostupanjski sud ocijenio zlouporabom procesnih ovlaštenja u smislu članka 10. ZPP-a, pa stoga žalbeni navodi tuženika u tom pravcu nisu osnovani.

 

26. U svezi žalbenih navoda u kojima tuženik navodi da je počinjena bitna povreda postupka učinjena u vezi sa dopuštenom preinakom tužbe koju je sud prvog stupnja dopustio jer je tužitelj podneskom od 10. studenog 2020. povisio tužbeni zahtjev  sve obzirom na promjenu Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. broj Su-IV-47/20 valja reći da je takva preinaka dopuštena neovisno što se tuženik istoj protivio, po članku 191. stavku 2. ZPP-a. Iako je točno da su tužitelji tim podneskom preinačili tužbu tako da su povisili tužbeni zahtjev s osnove neimovinske štete zbog duševnih boli zbog  gubitka bliske osobe, a s obzirom na promjenu Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda Republike Hrvatske, suprotno žalbenim navodima tuženika osnovano je prvostupanjski sud dopustio takvu preinaku tužbe jer su za istu ostvareni zakonski razlozi propisani odredbom članka 191. stavka 2. ZPP-a prema kojoj ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti.

 

27. Nadalje, povodom prigovora zastare, u odnosu na preinačenu tužbu, treba reći da, u slučaju preinake tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva, pitanje zastare se, u odnosu na povećani dio zahtjeva, ocjenjuje samostalno onda kada se, uz povećanje tužbenog zahtjeva, mijenja pravna i činjenična osnova prijašnjeg tužbenog zahtjeva do mjere koja dovodi do izmijene istovjetnosti zahtjeva. Ako je povećanjem tužbenog zahtjeva došlo i do izmijene činjenične osnove zahtjeva u navedenoj mjeri, tada je za ocjenu prigovora zastare, u odnosu na dio zahtjeva na koji se odnosi preinačenje tužbe, bitan dan preinake tužbe. Na takav se slučaj odnosi, primjerice presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x-424/11-2 od 29. siječnja 2014., kojom su preinačene prethodne odluke uvažavanjem prigovora zastare zbog promjene činjeničnog kompleksa tužbenog zahtjeva.

 

28. Međutim, u ovom predmetu nije riječ o preinaci tužbe izmjenom činjenične osnove zahtjeva, već je predmetni zahtjev za naknadu neimovinske štete preinačen povišenjem generičnog - novčanog zahtjeva bez izmjene činjenične i pravne osnove tužbe tako da je prekid zastare nastupio podnošenjem tužbe za cijeli zahtjev, a ne preinakom tužbe za preinačeni dio zahtjeva. Ovo stoga, jer je podnošenjem tužbe poduzeta radnja ostvarenja subjektivnog prava na naknadu neimovinske štete, a time je prekinuto zastarijevanje, što se odnosi i na povećane zahtjeve iz iste činjenične osnove.

 

29. Ovdje je zahtjev za naknadu neimovinske štete preinačen povišenjem tužbenog generičkog novčanog zahtjeva za naknadu neimovinske štete, visina koje se određuje prema vrijednostima u vrijeme presuđenja te je stoga prekid zastare nastupio podnošenjem tužbe za cijeli zahtjev, a ne preinakom tužbe za preinačeni dio zahtjeva. U ovom slučaju, nije riječ o povremenim tražbinama, niti je promijenjena činjenična osnova tužbe.

 

30. Tužitelji su podnošenjem tužbe 31. listopada 2008., poduzeli radnju ostvarenja svog subjektivnog prava na naknadu nematerijalne štete te je time prekinuto zastarijevanje, što se odnosi i na povećani dio zahtjeva iz iste činjenične osnove. Tako je odlučeno i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske presudom poslovni broj Rev x-1196/11-2 od 4. travnja 2012. Navedenom je presudom poslovni broj Rev x-1196/11-2 odbijena revizija kao neosnovana u sudskom sporu za naknadu upravo nematerijalne štete, sa slijedećim zaključkom: „Podizanjem tužbe kojom zahtijevaju isplatu određenog iznosa na ime naknade određenog vida štete visina koje se utvrđuje prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, tužitelji ujedno poduzimaju radnju radi utvrđivanja tog potraživanja i radi njegovog ostvarenja te time, sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, prekidaju zastarijevanje i u odnosu na povećane zahtjeve iz iste činjenične osnove.“

 

31. S obzirom da visina naknade neimovinske štete nije propisana zakonom, već sudovi primjenjuju Orijentacijske kriterije, koje donosi Vrhovni sud Republike Hrvatske i stranke se pri postavljanju svojih tužbenih zahtjeva za naknadu neimovinske štete, u cilju maksimalnog uspjeha u sporu, pridržavaju navedenih Orijentacijskih kriterija.

 

32. U okolnostima u kojima su na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/20) održane 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. (broj Su-IV-47/2020-5) izmijenjeni, do tada važeći, Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete od 29. studenog 2002. (broj Su-1331-VI/02 i 1372-11/02), na način da se, tada prihvaćeni iznosi, naznačeni u novčanim jedinicama (kune), povećavaju za 50% i uz izričitu napomenu da se novi iznosi naknade neimovinske štete primjenjuju na sve postupke u tijeku, ne može se smatrati razumnim zahtijevati da su 1. do 5. tužitelji u vrijeme podnošenja tužbe mogli tražiti naknadu štete u visini koju je Vrhovni sud Republike Hrvatske naknadno odredio, jer tužitelji nisu znali niti mogli znati , za nešto što će naknadno biti u primjeni. Visina naknade štete, u ovim situacijama, mogla se stvarno utvrditi tek nakon što je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo novo pravno shvaćanje.

 

33. Budući da 1. do 5. tužitelji u tužbi podnesenoj 31. listopada 2008., nisu mogli postavljati svoj zahtjev, u visini koja za 50% premašuje tada postojeće Orijentacijske kriterije i iznose za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete, jer ni na koji način nisu mogla predvidjeti da će se, po proteku daljnjih godina trajanja postupka, odnosno 2020. godine, isti Kriteriji, na navedeni način, izmijeniti, a upravo su u skladu sa izmjenom Orijentacijskih kriterija i iznosa za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. godine, (broj Su-IV-47/2020-5) preinačili svoj zahtjev, zaključuje se da bi primjena zastarnog roka na povećani dio zahtjeva predstavljala za 1. do 5 tužitelje nepredvidiv način primjene toga roka. Ovo stoga, jer je važenje prethodnih Orijentacijskih kriterija, predstavljalo objektivnu zapreku za postavljanje zahtjeva koji bi ih premašivao do mjere koja bi odgovarala naknadnoj izmjeni tih Kriterija iz 2020. godine. Primjena zastarnog roka na dio zahtjeva za naknadu neimovinske štete preinačen nakon izmjene Okvirnih kriterija i iznosa za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete stoga predstavlja nepredvidivu primjenu mjerodavnog prava i posljedično je suprotna ciljevima pravne sigurnosti i poštenog suđenja (na što upućuju i odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3538/2018 od 12. studenog 2020. godine i U-III-6091/2016 od 20. prosinca 2018.).

 

34. U odnosu na  žalbeni prigovor, da bi 1. do 5. tužiteljima pravo na zakonsku zateznu kamatu za preinačeni dio pripadalo od dana postavljanja tog zahtjeva , a ne od 16. rujna 2008. valja reći da je iako je ovaj drugostupanjski sud upoznat sa stavom Vrhovnog suda Republike Hrvatske o navedenom spornom pitanju, izraženom u presudi poslovni broj Rev-1133/21 od 14. prosinca 2021., na sjednici sudaca Građanskog odjela Županijskog suda u Zagrebu, održanoj 9. srpnja 2021. godine, zauzeto  drugačije pravno shvaćanje, prema kojem kamata na preinačeni dio tužbenog zahtjeva za naknadu neimovinske štete teče od dana podnošenja odštetnog zahtjeva, odnosno tužbe (kod kojeg pravnog shvaćanja se ostalo i na sjednici sudaca Građanskog odjela Županijskog suda u Zagrebu od 20. rujna 2022.).

 

35. Dakle, suprotno žalbenim navodima, pravilna je odluka prvostupanjskog suda o tijeku zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade neimovinske štete od podnošenja zahtjeva, jer je to sukladno odredbi članka 1103. ZOO-a, a tvrdnja žalitelja da je zateznu kamatu trebalo dosuditi od 9. studenog 2020. godine, kao dana preinake tužbe povodom objavljenih Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne može se prihvatiti, jer je ta činjenica bez utjecaja na dospijeće tražbine. Naime, povećanje naknade prema Orijentacijskim kriterijima nije od utjecaja na pravo oštećene osobe da zahtijeva zateznu kamatu od dana podnošenja zahtjeva u mirnom postupku, pa se obveznik naknade, koji nije isplatio naknadu neimovinske štete (u iznosima koji su oštećeniku pripadali prema tadašnjim Orijentacijskim kriterijima), ne može osloboditi plaćanja neimovinske štete prema sadašnjim Orijentacijskim kriterijima, niti se može osloboditi plaćanja zatezne kamate od dana podnošenja odštetnog zahtjeva. Prema tome, u konkretnom slučaju, tužiteljima je, i na povišeni iznos naknade štete, valjalo dosuditi pripadajuće zakonske zatezne kamate za razdoblje od dana podnošenja odštetnog zahtjeva.

 

36. Suprotno žalbenim navodima sud prvog stupnja je pravilno 1. tužitelju dosudio troškove grobnog mjesta u visini 20.000,00 kuna te za troškove izgradnje nadgrobnog spomenika iznos od 37.500,00 kuna. Ovo iz razloga jer je prvostupanjski sud na temelju iskaza 1. tužitelja utvrdio da je njegov sin na groblju Miroševac, a isto proizlazi i iz zaključnice-računa br. … Z. h. d.o.o., Podružnica G. g. od 2. rujna 2008. te da on već ima tamo grobno mjesto, ali da će osigurati novo grobno mjesto i podići spomenik. Kako iz potvrde Z. h. d.o.o. Podružnica G. g. od 20. ožujka 2013. proizlazi da prosječna cijena grobnog mjesta i nadgrobnog spomenika na groblju Miroševac ovisi o lokaciji groba, tipu i razredu groba, to je pravilno prvostupanjski sud dosudio trošak grobnog mjesta u visini od 20.000,00 kuna kao trošak za naknadu nadgrobnog spomenika u iznosi od 37.341,17 kuna a koji iznos je umanjen za nesporno isplaćenih 16.500,00 kuna, pa mu je stoga dosuđen iznos od 20.841,17 kuna.

 

37. Slijedom svega navedenog žalbeni prigovori tuženika nisu od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude.

 

38. Stoga je prvostupanjska presuda potvrđena na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a.

 

39. Međutim osnovano tuženik u žalbi ukazuje na nepravilnost odluke o troškovima postupka sud prvog stupnja je nepravilno odredio trošak postupka prema vrijednosti predmeta spora prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva tužitelja obzirom da se trošak kod više tužitelja određuje prema vrijednosti najvišeg zahtjeva, uz uvećanje za 40 % prema Tbr. 36/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., dalje: Tarifa). Tako je tužiteljima valjalo priznati trošak odštetnog zahtjeva 250 bodova (Tbr. 28/1 u vezi Tbr. 40 Tarife), za sastav tužbe (Tbr. 7/1 Tarife) 250 bodova uz uvećanje od 40%, sastav podnesaka od 18. prosinca 2008. i 22. ožujka 2011. svaki po 250 bodova uz uvećanje od 40 %, sastav podnesaka od 27. ožujka 2009., 29. prosinca 2010, 15. siječnja 2013, 4. svibnja 2018 i 28. ožujka 2019. svaki po 87,50 bodova (Tbr. 8/3 Tarife), zastupanje na ročištima 7. travnja 2009., 18. svibnja 2009., 7. travnja 2010., 2. listopada 2012., 4. ožujka 2013., 9. travnja 2013., 13. svibnja 2013., 4. rujna 2013., 16. prosinca 2013., 19. veljače 2014., 16. veljače 2018. i 24. siječnja 2019. svako po 250 bodova uz uvećanje od 40%, (Tbr. 9/1 Tarife), zastupanje na ročištima 27. travnja 2022. i 6. lipnja 2022, za svako po 250 bodova uz 40% uvećanja, zastupanje na ročištima 13. veljače 2020. i 3. prosinca 2020 za svako po 250 bodova uz 40% povećanja, trošak podneska 10. studenog 2020. po Tbr. 8. Tarife obzirom da se radi o podnesku kojim su tužitelji precizirali tužbeni zahtjev nakon donošenja novih Orijentacijskih  kriterija – 375 bodova i podneska od 28. ožujka 2019. obzirom da se radi o podnesku kojim su tužitelji precizirali zahtjev nakon izvršenih određenih isplata tuženika, pa osim dosuđenih 70 bodova prema Tbr. 8 Tarife pripada im i daljnjih 180 bodova, a sukladno važećoj vrijednosti boda uz 25 % PDV iznosi od 3.150,00 kuna tako da uz  trošak vještačenja u iznosu od 1.300,00 kuna ukupni trošak 1.-5. tužitelja iznosi 93.356,25 kuna / 12.390, 50 Eur.

 

40. Neosnovano tužitelji potražuju trošak za podnesak od 29. listopada 2010. u iznosu od 6.300,00 kuna obzirom da isti ne prileži spisu niti su tužitelji u zahtjevu za naknadu troškova tražili naknadu troška za taj podnesak. Pravilno je sud prvog stupnja postupio kada nije dosudio trošak za podnesak od 26. veljače 2021. u iznosu od 9.500,00 kuna obzirom da isti temeljem odredbe članka 155. ZPP-a nije bio nužan za potrebe vođenja ove parnice.

 

41. Kako je sveukupni trošak 1.-5. tužitelja utvrđen u iznosu od 93.365,25 kuna /12.390,50 Eur to je valjalo potvrditi pobijanu presudu za navedeni iznos, dok je za iznos od 102.131,25 kuna / 13.155,16 Eur valjalo temeljem odredbe članka 380. točke 3. ZPP-a preinačiti odluku o troškovima i odbiti za navedeni iznos zahtjev 1.-5. tužitelja za naknadu troškova.

 

 

U Zagrebu 24. siječnja 2023.

 

 

Predsjednica vijeća

Roberta Pandža