Poslovni broj 16 Gž-4554/2022-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj 16 Gž-4554/2022-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Sanje Joka Umićević, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća mr. sc. Iris Gović Penić te članice vijeća Ines Kovačević, u pravnoj stvari tužitelja V. Ž., OIB:…, i V. B., OIB:…, oboje iz Z., i oboje zastupanih po punomoćniku N. P., odvjetniku iz Z.², protiv tuženika G. o. d.d., Z.², OIB:…, zastupanog po punomoćniku I. H., odvjetniku iz Z.², radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zlataru poslovni broj Pn-58/2022-78 od 8. studenoga 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 24. siječnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

I Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru poslovni broj Pn-58/2022-78 od 8. studenoga 2022.

 

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe.

 

 

Obrazloženje

 

1. Izreka prvostupanjske presude glasi:

 

„I. O d b i j a s e, kao neosnovan, tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„1. Tuženik G. o. d.d. Z., OIB:…, dužan je platiti 1/ - tužitelju V. Ž. iz Z., OIB:…, iznos od 395.162,18 kuna/52.447,03 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom i to:

- na iznos od 25.000,00 kuna/3.318,08 eura od dana 12. 09. 2008. godine,

- na iznos od 439,20 kuna/58,29 eura od dana 13. 09. 2008. godine,

- na iznos od 2.950,00 kuna/391,53 eura od dana 17. 09. 2008. godine,

- na iznos od 660,98 kuna/87,73 eura od dana 17. 09. 2008. godine,

- na iznos od 5.612,00 kuna/744,84 eura od dana 14. 09. 2008. godine,

- na iznos od 500,00 kuna/66,36 eura od dana 19. 09. 2008. godine,

- na iznos od 30.000,00 kuna/3981,68 eura od dana 22. 07. 2009. godine,

- na iznos od 330.000,00 kuna/43.798,53 eura od dana 23. 08. 2011. godine, pa sve do isplate, po eskontnoj stopi HNB uvećanoj za 5 % poena. 

 

2. Tuženik G. o. d.d. Z.², OIB:…, dužan je platiti 2/-tužiteljici V. B. iz Z., OIB:…, iznos od 330.000,00 kuna/43.798,53 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 23. 08. 2011. godine pa do isplate, po eskontnoj stopi HNB uvećanoj za 5 % poena".

 

II. O d b i j a s e zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u cijelosti.

 

III. N a l a ž e s e tužiteljima Ž. V. i B. V. da tuženiku G. o. d.d. Z.² naknade troškove postupka u iznosu od 14.598,27 kn (četrnaesettisućapetstodevedesetosam kuna i dvadesetsedam lipa)/ 1.937,52 EUR (tisućudevetstotridesetsedam eura i pedesetdva centa)1, u roku od 15 dana.“

 

2. Protiv te presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga i traži naknadu troška sastava žalbe.

 

3. Žalba je neosnovana.

 

4. Ispitujući prvostupanjsku odluku, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku - dalje u tekstu ZPP (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 8/14, 70/19, 80/22), na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

5. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu, te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje. Tužitelj u svojoj žalbi preocjenjuje provedene dokaze. No, sud prvog stupnja o svemu što se vezano uz utvrđenje činjeničnog stanja u žalbi ističe već se očitovao, a ovaj sud u cijelosti prihvaća ocjenu dokaza koju je dao sud prvog stupnja. Naime, sud prvog stupnja, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, odlučio je koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Tužitelj u žalbi samo preocjenjuje izvedene dokaze, pa stoga njegova žalba predstavlja samo drugačiju, i to pogrešnu, ocjenu izvedenih dokaza, na koje je ovlašten jedino sud. Stoga, kako tužitelj ocjeni prvostupanjskog suda suprotstavlja samo vlastitu ocjenu, a koja je bez realne podloge u rezultatima postupka, žalbeni prigovori u tom smislu ne mogu se prihvatiti.

 

6. Sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo.

 

7. Tužitelji u tužbi i tijekom postupka navode da je 11. rujna 2008. u Z., …. na kolniku DC .. došlo do prometne nezgode u kojoj je kao vozač osobnog automobila registarske oznake KR.., mnogostruke ozljede zadobio V. M. iz Z., njihov sin. Zbog mnogostrukih ozljeda koje je zadobio, V. M. je istog dana umro u M. – S. b. za k. k. i k., K. T.

Tužitelji tvrde da je prometnu nezgodu prouzrokovao D. V. iz D. P., koij je upravljalo teretnim vozilom registarske oznake ZG…, u vlasništvu J. D. iz P., a koje je vozilo na dan nezgode bilo osigurano kod tuženika policom osiguranja od automobilske odgovornosti broj 321020059467.

Tužitelji na ime duševnih bolova zbog smrti bliskog srodnika – djeteta M. V. potražuju naknadu štete u iznosu od 220.000,00 kuna svaki. Nadalje, tužitelj V. Ž. potražuje i naknadu troškove pogrebne glazbe, ukopa, korištenja mrtvačnice, nabavke lijesa kao i troškove nadgorobnog spomenika u ukupnom iznosu od 40.162,18 kuna. Osim toga, V. Ž. s osnova totalne štete na osobnom automobilu reg. Oznake KR… potražuje naknadu štete u iznosu od 25.000,00 kuna. Tužitelji navoda da su 15. srpnja 2009. tuženiku podnijeli zahtjev za naknadu štete, a koji je zahtjev tuženik svojom odlukom u predmetu SM 0910204855/4863 otklonio s obrazloženjem da je odgovornost za nastali događaj isključivo na strani pok. V. M., a koji da je uslijed neprilagođene brzine kretanja prešao na suprotnu stranu kolnika, te se direktno sudario s teretnim vozilom registarske oznake ZG…, kojim je upravljalo D. V.. Tužitelji smatraju da je odgovornost za nastanak prometne nezgode na strani D. V. te da to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka za analize prometnih nezgoda, tehniku i procjenu motornih vozila Z. I., dipl. ing. Od 15. siječnja 2010., prema kojem je vozač teretnog automobila reagirao kočenjem pri brzini kretanja od oko 59 km/h, prije mjesta sudara za 49,4 m, što je vremenski iznosilo 3,6 sekundi. Dakle, da je vozač teretnog vozila D. V. upravljalo vozilom brzinom od 50 km/h, koliko je brzina kretanja vozila ograničena prometnim znacima, uspio bi se u potpunosti zaustaviti s tehnički ispravnim kočnicama na putu od oko 34,1 m, u vremenu od oko 4 sek. Dakle, teretno vozilo s ispravnim kočnicama zaustavilo bi se pri brzini od 50 km/h na oko 15,2 m prije mjesta sudara, i to kasnije nego u konkretnom slučaju za oko 0,4 sek, pa do sudara vozila ne bi moglo doći jer bi osobno vozilo uspjelo skrenuti na svoju desnu polovicu kolnika, bez kontakta s teretnim vozilo. Slijedom navedenog, tvrde tužitelji, V. D. je teretnim vozilo upravljalo 9 km/h većom brzinom od dozvoljene, a isto vozilo ili nije imalo tehnički ispravne kočnice ili je vozilo bilo pretovareno, a iz kojih razloga isti nije uspio pravovremeno zaustaviti vozilo.

 

8. Među strankama nisu sporni nastanak štetnog događaja, aktivna i pasivna legitimacija, odnosno da je u prometnoj nezgodi sin tužitelja M. V., kao vozač osobnog automobila reg. oznake KR…, uslijed sudara s teretnim vozilom registarske oznake ZG… osiguranim kod tuženika, a kojim je upravljao D. V. zadobio mnogostruke ozljede od kojih je istog dana u bolnici umro. Sporno je je li tuženik kao osiguratelj teretnog vozila kojim je upravljao D. V. odgovoran za štetu koju su tužitelji uslijed štetnog događaja pretrpjeli.

 

9. Tužbeni zahtjev sud prvog stupnja je ocijenio neosnovanim iz sljedećih razloga.

 

9.1. Da bi postojala odgovornost tuženika kao osiguratelja, mora postojati odgovornost vozača D. V. za prometnu nezgodu.

 

9.2. Budući da su u prometnoj nezgodi sudjelovala dva motorna vozila u pokretu, primjenjuju se odredbe čl. 1072. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05 i 41/08), dalje: ZOO). Prema stavku 1. tog članka, kad je šteta prouzročena pogonom dvaju ili više vozila, svu štetu snosi vlasnik vozila koji je isključivo kriv za štetni događaj; prema stavku 2. istog članka, ako postoji obostrana krivnja, svaki vlasnik odgovora drugome za njegovu štetu razmjerno stupnju svoje krivnje; prema stavku 3. ako nema krivnje nijednog, vlasnici odgovaraju na jednake dijelove ako pravičnost ne zahtijeva nešto drugo, a prema stavku 4. krivnjom vlasnika smatra se i krivnja osobe kojom se on poslužio prilikom nastanka štetnog događaja ili kojoj je vozilo povjerio.

 

9.2. Dakle, u pogledu međusobnih odštetnih zahtjeva vlasnika motornih vozila primjenjuje se, prvenstveno, pravila subjektivne odgovornosti za koju je osnovno pravilo propisano odredbom čl. 1045. st. 1. ZOO-a, prema kojem tko drugome prouzroči štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, a prema stavku 2. istog članka predmnijeva se obična nepažnja.

 

9.3. Za razliku od krivnje koja se pretpostavlja, uzročnu vezu između štetne radnje i štetne posljedice treba dokazati oštećenik – tužitelj i ona se kod subjektivne odgovornosti, za razliku od objektivne, ne pretpostavlja. Uzročna veza, da bi bila pravno relevantna, mora biti adekvatna, odnosno, od mnogih okolnosti koje su u vezi s nastankom štete uzrokom se smatra sama ona koja po redovitom tijeku stvari dovodi do štetne posljedice

 

9.4. Ocjenjujući sve izvedene dokaze sud prvog stupnja zaključuje da vozač teretnog vozila D. V. nije uzrokovao prometnu nezgodu, štoviše da u njegovom postupanju nema nikakve krivnje već je prometna nezgoda uzrokovana isključivom krivnjom prednika tužitelja M. V. pa sukladno tome tuženik nije odgovoran za štetu koju su tužitelji pretrpjeli.

 

10. Pravilan je prethodno izloženi zaključak suda prvog stupnja.

 

11. Naime, pok. M. V. vršio je pretjecanje vozila te je nakon što se vratio na desnu stranu kolnika, došlo do zanošenja njegovog auta uslijed čega je isti opet prešao na lijevu stranu kolnika i tamo se izravno sudario s teretnim vozilom koje je došlo iz suprotnog smjera.

 

12. Pravilno sud prvog stupnja zaključuje da je temeljem nalaza i mišljenja vještaka S. H. pouzdano moguće utvrditi opisani sudarni položaj vozila, mjesto sudara, brzinu kretanja tuženikovog osiguranika te približno brzinu kretanja vozila prednika tužitelja u trenutku sudara, dok ostali elementi prelaze u fazu spekulacija.

 

12.1. Vještak nije mogao utvrditi kojom se brzinom kretalo vozilo prednika tužitelja prije sudara i kada je prešlo s svoje desne na lijevu stranu kolnika jer na kolniku za to nisu ostali nikakvi materijalni tragovi, a nije moguće utvrditi ni razlog zbog kojeg je vozač osobnog automobila izgubio kontrolu.

 

12.2. U pogledu načina kretanja i brzine teretnog vozila iz iskaza vještaka proizlazi da se ono prema tahografu brzinom od 60 km/h kretalo prije nego što je vozač tog vozila uopće mogao uočiti vozilo prednika tužitelja, odnosno da je do laganog smanjenja brzine od 60 km/h do 46 km/h kada je vozač teretnog vozila reagirao naglim kočenjem već pala ispod u naselju ograničenih 50 km/h te da do tog laganog smanjenja brzine nije došlo zbog pretjecanja osobnog vozila prednika tužitelja već uslijed normalnom ponašanja profesionalnog vozača koji smanjuje brzinu zbog ulaska u njemu lijevi zavoj.

Pri brzini od 46 km/h vozač teretnog vozila reagirao je naglim kočenjem jer je tak tada uočio vozilo prednika tužitelja. U tom je trenutku teretno vozilo udaljeno oko 23 metra od mjesta sudara ili približno 1,9 sekundi prije sudara te kad je tada vozač teretnog vozila, pri već smanjenoj brzini ispod dozvoljene u naseljenom mjestu, nije mogao izbjegavati sudar niti na jedan drugi način već samo snažnim kočenjem duž sebi desne strane kolnika.

Ovakva reakcija je očekivana ne samo za profesionalnog već i za prosječnog vozača s obzirom na okolnost da se vozilo prednika tužitelja nalazilo u pretjecanju drugih vozila pa je prelazak teretnog vozila na suprotnu stranu bio isključen.

Osim toga, zbog svoje dužine, tegljač s prikolicom ne bi niti stigao prijeći na lijevu stranu kolnika, a da ne dođe do kontakta osobnog vozila s nekim desnim bočnim dijelom prikolice.

Jedina mogućnost koja je teoretski postojala, a da ne dođe su sudara tegljača u osobno vozilo i da se ne ugroze vozači koji su bili pretjecani od strane prednika tužitelja, je da je vozač teretnog vozila skrenuo desno s kolnika, dakle sletio s kolnika na teren ispod razine ceste, a ni tada kontakt s lijevim bokom poluprikolice ne bi bio isključen.

Takvo postupanje vozača teretnog vozila vještak smatra da nije razumno očekivati jer bi slijetanjem s kolnika na površinu ispod razine kolnika izravno ugrozio i svoj život.

 

12.3. S druge strane, vještak se tehnički ne može izjasniti o okolnostima prelaska osobnog vozila prednika tužitelja sa svoje desne na lijevu stranu kolnika prije sudara i o brzini njegova kretanja budući da na kolniku mjesta nesreće nisu pronađeni nikakvi materijalni tragovi.

Zbog navedenih je razloga tehnički neprecizno utvrđivati okolnosti kada je prednik tužitelja prešao na lijevu traku i vratio se na desnu iz pretjecanja dvaju osobnih vozila jer to u bitnome ovisi o razlici brzina između njegovog vozila i pretjecanih vozila. Te brzine nije moguće egzaktno utvrditi, no kod brzine pretjecanja od oko 60 km/h i nekakve bitno manje brzine pretjecanih vozila trebalo je imati na raspolaganju barem dvjestotinjak metara, a što je udaljenost veća nego što je predniku tužitelja bila preglednost prema zavoju iz kojeg je došlo teretno vozilo.

Vještak pojašnjava da je za obavljanje pretjecanja kod manje razlike brzina između vozila koje pretječe i pretjecanih vozila potreban duži put ili je potrebna veća brzina pa da se pretjecanje efikasnije obavi.

 

12.4. Iz navedenoga se zaključuje da je prednik tužitelja u pretjecanje dvaju vozila, s obzirom na njemu desni zavoj, krenuo u trenutku kada nije niti mogao imati dovoljno preglednost da se uvjeri da pretjecanje može izvršiti na siguran način, a što je sigurno suprotno odredbama čl. 66. st. 1. i st. 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (Narodne novine br. 67/2008).

 

13. Imajući u vidu prethodno izloženo, pravilno sud prvog stupnja utvrđuje da adekvatna uzročna veza sa sudarom postoji samo u činjenici da se vozilo prednika tužitelja nalazilo na lijevoj strani kolnika namijenjenoj za promet iz suprotnog smjera (na što osiguranik tuženika nije nikako utjecao niti je to mogao), a nema adekvatne uzročne veze s brzinom kretanja vozila tuženikovog osiguranika i eventualnim nedostacima sustava kočenja teretnog vozila (što nije pouzdano utvrđeno) budući da se i kod ostvarenja očekivanog usporenja tehnički ispravnog sustava sudarna brzina ne bi bitno smanjila tako da se deformacijski efekt sudara na osobno vozilo ne bi bitno promijenio.

 

14. Pravilno sud prvog stupnja zaključuje da odlučna nije niti činjenica da je lijevi dio tegljača za oko 0,5 m prelazio na lijevu polovinu kolnika budući da je do sudara došlo sasvim na desnoj strani kolnika gledano iz smjera kretanja tegljača, na mjestu koje je njegovom vozaču bilo neizbježivo.

 

15. Iako u zadnjem odlomku svog zaključka vještak obrazlaže hipotetsku mogućnost izbjegavanja nesreće u slučaju naglog kočenja tuženikovog osiguranika u slučaju kretanja brzinom od 50 km/h, pravilno sud prvog stupnja smatra da ta mogućnost nije odlučna jer između prekoračenja brzine tuženikovog osiguranika (za koje je saslušanjem vještaka utvrđeno i da je postojalo prije nego što je vozač teretnog vozila uopće mogao vidjeti vozilo prednika tužitelja, a više nije postojala u trenutku uočavanja) i štetne posljedice, s obzirom na ostali dio nalaza i mišljenja te utvrđene činjenice, nema adekvatne uzročne veze.

 

16. Slijedom navedenoga, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da tuženikov osiguranik nije ni uzrokovao ni skrivio prometnu nezgodu.

 

17. Na strani vozača teretnog vozila nije postojala niti protupravnost koja bi se mogla dovesti u vezi sa samom prometnom nezgodom, a naročito nije postojala nikakva krivnja budući da je u trenutku kada je mogao uočiti vozilo prednika tužitelja za njega sudar bio neizbježiv, a da izravno ne ugrozi i svoj život slijetanjem s kolnika udesno (a čak je i tada postojala mogućnost da osobno vozilo naleti na lijevi bok teretnog vozila.

 

18. Nasuprot tome, kretanje osobnog vozila prednika tužitelja je u izravnoj uzročnoj vezi s prometnom nesrećom budući da se ono našlo na suprotnoj strani kolnika, a iz prethodno navedenih činjenica proizlazi i da je vozač tog vozila u samo pretjecanje krenuo na izuzetno neoprezan i rizičan način te da je tako upravo prednik tužitelja skrivio prometnu nesreću.

 

19. U odnosu na žalbene navode tužitelja treba istaknuti da sud prvog stupnja zaključak o odgovornosti nije donio olako i bez uporišta u provedenim dokazima. Sud prvog stupnja je uvažio pravno shvaćanje revizijskog suda, ali je temeljem dodatno provedenih dokaza utvrdio da osiguranik tuženika nije doprinio nastanku štetnog događaja.

Okolnost da je osiguranik tuženika vozio više od dopuštene brzine prije nego je mogao uopće uočiti vozilo prednika tužitelja ne može dovesti do zaključka da je to od utjecaja na ishod postupka. Osiguranik tuženika je do trenutka kada je mogao uočiti prednika tužitelja svoju brzinu kretanja spustio do ispod dopuštene brzine.

Nije utvrđeno niti to da bi lagano popuštanje pedale akceleratora bilo od utjecaja na ishod postupka. Riječ je samo o pretpostavkama koje u postupku nisu dokazane.

 

20. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

21. Kako tužitelj nije uspio sa žalbom odbijen je njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe, a primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a.

 

 

U Zagrebu 24. siječnja 2023.

 

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević, v.r.