1

                            Poslovni broj 33 Gž-4200/2022-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj 33 Gž-4200/2022-2

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

                                                                     

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Milene Frankić, kao predsjednika vijeća, Gordane Bošković Majerović kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vlaste Mrzljak, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. J., R., OIB …, kojeg zastupa punomoćnica L. O.-V., odvjetnica iz R., protiv tuženice S. D.1, R., OIB …, koju zastupa punomoćnik A. S., odvjetnik iz R., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-890/2020-17 od 19. rujna 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 24. siječnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

              Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-890/2020-17 od 19. rujna 2022.

                                             

                                                                     

Obrazloženje

 

1. Presudom Općinskog suda u Rijeci citiranom u izreci odlučeno je:

 

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Nalaže se tuženici da tužitelju isplati iznos od 1.480,00 eura u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju HNB za tu valutu na dan plaćanja, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom sukladno članku 29 ZOO-a koja teče:

- na iznos od 116,oo eura u istoj protuvrijednosti od 15.07.2019.g do isplate

- na iznos od 116,oo eura u istoj protuvrijednosti od 15.08.2019.g do isplate

- na iznos od 116,oo eura u istoj protuvrijednosti od 15.09.2019.g do isplate

- na iznos od 116,oo eura u istoj protuvrijednosti od 15.10.2019.g do isplate

- na iznos od 116,oo eura u istoj protuvrijednosti od 15.11.2019.g do isplate

- na iznos od 116,oo eura u istoj protuvrijednosti od 15.12.2019.g do isplate

- na iznos od 116,oo eura u istoj protuvrijednosti od 15.01.2020.g do isplate

- na iznos od 116,oo eura u istoj protuvrijednosti od 15.02.2020.g do isplate

- na iznos od 116,oo eura u istoj protuvrijednosti od 15.03.2020.g do isplate

- na iznos od 116,oo eura u istoj protuvrijednosti od 15.04.2020.g do isplate

- na iznos od 116,oo eura u istoj protuvrijednosti od 15.05.2020.g do isplate

- na iznos od 116,oo eura u istoj protuvrijednosti od 15.06.2020.g do isplate

u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.“ Poslovni broj P-890/2020-17 2

 

II. Tužitelj B. J. je dužan tuženici S. D.1 nadoknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 5.000,00 kn / 663,61 eura / sve u roku od 15 dana.

 

2. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/1, 25/13, 70/19, 80/22 – dalje: ZPP), uz prijedlog da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda a tužitelju dosude troškovi parnice.

 

3. Tuženica nije odgovorila na žalbu.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Postupajući u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11. i 13. i 14. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Izreka presude u skladu je s obrazloženjem, razlozi su jasni i razumljivi pa nije ostvarena bitna povreda čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koju se ukazuje u žalbi tužitelja.

 

6. U predmetnom postupku tužitelj, kao suvlasnik nekretnine – kuće u R., traži od tuženice razmjerni dio najamnine koju tuženica ostvaruje iznajmljivanjem stana u suterenu navedene kuće.

 

7. U postupku je utvrđeno, u bitnom:

- da je nekretnina k.č.br. 6228 u zemljišnoj knjizi označena kao …, pomoćna zgrada, kuća br.6, dvorište, kuća, upisana u zk.ul. 5080, k.o. S. kao suvlasništvo tužitelja u 2/3 suvlasnička dijela te tužene u 1/3 suvlasnička dijela time da ova nekretnina novih oznaka odgovara nekadašnjoj k.č.br. 1308/9, zk.ul. 807, k.o. P.,

- da se na predmetnoj nekretnini u naravi nalazi kuća na adresi … te da se predmetna kuća u naravi sastoji od suterena te prizemlja na kojima etažama se nalaze odvojene stambene jedinice,

- da je predmetna kuća nekad bila vlasništvo B. D.1 čije su stranke pravni slijednici te da je tu kuću sagradio prednik stranka B. D.1 četrdesetih godina prošlog stoljeća,

- da su B. D.1 nakon smrti u pogledu vlasništva predmetne nekretnine naslijedili supruga A. D. te djeca V., B. i M. D. svi u jednakim dijelovima,

- da su nakon smrti A. D. (1987.), suvlasnici iste bili V., B. D.2 i M. J. rođ. D., svaki u 1/3 dijela iste,

- da je M. J. rođ. D. majka tužitelja 1989. svoj suvlasnički dio (1/3 dijela nekretnine) darovala tužitelju, a B. D.2 je 1990. svoj suvlasnički dio (1/3 dijela nekretnine) darovao S. D.2, dok je V. D. 2005. (djed tužene) svoj suvlasnički dio (1/3 dijela nekretnine) darovao sinu R. D., ocu tužene,

- da je tužitelj 2012. na temelju Ugovora o kupoprodaji stekao 1/3 dijela nekretnine koji je pripadao S. D.2, a tuženica je 2018. na temelju Ugovora o darovanju stekla 1/3 dijela nekretnine koji je pripadao R. D., stoga su sada u suvlasništvu predmetne nekretnine tužitelj u 2/3 dijela i tuženica u 1/3 dijela,

- da se u pogledu posjeda predmetne kuće ništa nije promijenilo od pedesetih godina prošlog stoljeća tako da su u posjedu stana u prizemlja nalazila baka i majka tužitelja A. i M. D. te tužitelj a u posjedu stana u suterenu prednik tužene tj. njezin djed V. D. sa suprugom S. i njihovim djetetom R. ocem tužene, pri čemu se tužitelj danas nalazi u isključivom posjedu stambenog prostora u prizemlju a tužena u isključivom prostoru stambenog prostora u suterenu.

 

8. Osnovano prvostupanjski sud zaključuje, da su, kada etažiranje nekretnine nije provedeno, stranke suvlasnici nekretnine i to tužitelj u 2/3 dijela a tuženica u 1/3 dijela, te da tuženica izvršava faktičnu vlast na stambenom prostoru suterena, i to tako da taj prostor, kao samostalnu stambenu jedinicu, iznajmljuje.

 

9. Prednici stranaka su još krajem 50. godina prošlog stoljeća te nakon smrti B. D.1 a sve kao njegovi nasljednici te potom i suvlasnici, izvršavali posjed na suvlasničkoj nekretnini u naravi kući na način da su isključivi posjed na stambenom prostoru u suterenu kuće vršili samo i isključivo prednici tužene tj. njezin djed V. D. sa suprugom S. i sinom R., ocem tužene, a posjed na stambenom prostoru prizemlja isključivo i samo prednici tužitelja, odnosno njegova majka M. (sestra V. D.) zajedno sa svojim suprugom i sinom, ovdje tužiteljem te majkom A., pri čemu se za korištenje tih realnih dijelova nekretnine iako je cijela kuća nakon smrti B. D.1 bila u suvlasničkoj zajednici, međusobno nisu plaćale naknade za korištenje idealnih dijelova drugih suvlasnika koji oni imaju na svim realnim dijelovima nekretnine.

 

10. Prednik tužitelja B. D.2 nikada se nije protivio navedenom načinu izvršavanja posjeda kuće niti je tražio naknadu za korištenje njegovog suvlasničkog dijela, radi čega sud zaključuje, da je između prednika stranaka postignut usmeni sporazum o načinu izvršavanja posjeda na suvlasničkoj stvari na način da isključivi posjed na stambenom prostoru u suterenu vrše prednici tuženice, a isključivi posjed na stambenom prostoru prizemlja prednici tužitelja. Navedeno se nije promijenilo niti nakon što je suvlasnik B. D.2, (koji faktično nije izvršavao posjed suvlasničke nekretnine niti je od drugih suvlasnika za svoj suvlasnički dio ikada tražio plaćanje bilo kakve naknade) svoj suvlasnički dio darovao sinu S. D.2, darovnim ugovorom sklopljenim u lipnju 1990., te nakon što je ovaj svoj suvlasnički dio od 1/3 2012. prodao tužitelju.

 

11. Odredbom čl. 1120 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje ZOO-a) propisano je da kad je netko tuđu stvar uporabio u svoju korist, vlasnik može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili ako nje nema, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od uporabe.

 

12. I suvlasnik koji se bez naknade koristi suvlasničkim dijelom drugog suvlasnika dužan je istom platiti naknadu za korištenje njegova suvlasničkog dijela osim ako između njih ne bi bio postignut drugačiji sporazum koji ima značenje ugovora.

 

12. Odredbom članka 38. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, dalje ZVDSP) propisano je da svaki suvlasnik, ako što drugo nije određeno, smije izvršavati glede cijele stvari sve ovlasti koje ima kao nositelj dijela prava vlasništva. Prema odredbi članka 42. stavka 1. istog Zakona, svim suvlasnicima pripada pravo na suposjed stvari, s time da oni mogu odlučiti da će međusobno podijeliti posjed stvari i/ili izvršavanje svih ili nekih suvlasničkih ovlasti.

 

13. U odluci Vrhovnog suda RH posl. br. Revd-3974/20 od 2. veljače 2021. upućuje se na stajalište koje je zauzeo Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-2705/12-2 od 3. studenog 2016. prema kojemu „Kad nema sporazuma između suvlasnika o načinu suposjedovanja zajedničke nekretnine, svaki suvlasnik smije izvršavati glede cijele stvari sve ovlasti koje ima kao nositelj dijela prava vlasništva bez suglasnosti ostalih suvlasnika, ako time ne vrijeđa prava ostalih suvlasnika. Suvlasnik manjeg suvlasničkog dijela nekretnine koji zajedno sa suvlasnikom većeg suvlasničkog dijela suposjeduje cijelu nekretninu i pri tome ne vrijeđa pravo drugog suvlasnika na neometano sukorištenje cijele nekretnine sukladno njegovom suvlasničkom dijelu, nije se neosnovano obogatio na štetu drugog suvlasnika, jer drugom suvlasniku time nije uskratio prava koja mu pripadaju po osnovi suvlasništva.“

 

14. U konkretnom slučaju, suprotno navedenom, takav sporazum o načinu suposjedovanja zajedničke nekretnine postoji već desetljećima, pa time što dio, koji su njezini prednici isključivo koristili, a čemu se prednici tužitelja nisu protivili niti su tražili bilo naknadu, bilo predaju u suposjed, sada iznajmljuje, tuženica ne ostvaruje nepripadnu korist na štetu tužitelja.

 

15. Radi toga se u žalbi neosnovano prigovara, da bi izostala suglasnost svih suvlasnika za davanje dijela nekretnine u najam. Stranke se ne nalaze u suposjedu cijele nekretnine, nego svaka od njih, osobno i po prednicima, koristi posebni dio, u skladu sa faktičnim sporazumom koji između njih postoji već desetljećima. Pri tom je i način na koji tuženica koristi dio, koji prema tom sporazumu pripada njoj, odnosno njenoj obitelji, postojao i prije nego je tužitelj postao suvlasnik nekretnine jer iz iskaza stranaka proizlazi da je stan u suterenu u najmu još od razdoblja kada je nekretninu koristio i suvlasnik bio otac tuženice, te se tužitelj istom nije protivio niti tražio naknadu.

 

16. Neosnovano se zato tužitelj poziva na pogrešnu primjenu materijalnog prava čl. 41. ZVDSP prema kojem je za poduzimanje poslova koji premašuju okvir redovitoga upravljanja, pri čemu je u takve poslove ubrojeno i davanje cijele stvari u zakup ili najam na dulje od jedne godine, potrebna suglasnost svih suvlasnika.

 

17. Odredbom čl. 42. st. 1. i 2. ZVDSP propisano je, da svim suvlasnicima pripada pravo na suposjed stvari, ali oni mogu odlučiti da će međusobno podijeliti posjed stvari i izvršavanje svih ili nekih vlasničkih ovlasti, pri čemu je donošenje takve odluke posao redovite uprave.

 

18. Tuženica nije dala cijelu nekretninu u najam, već samo dio koji je ona, odnosno njezini prednici, isključivo koristila, a koji je u naravi fizički odvojen od dijela tužitelja.

 

19. Radi toga i po mišljenju ovog suda, iako su stranke upisane kao suvlasnici cijele nekretnine u idealnim dijelovima, kada se ne daje u najam cijela stvar nego dio, koji prednici tužene isključivo koriste najmanje od 1990., te iznajmljuju od 2010., bez protivljenja ostalih suvlasnika, isto tužitelju ne daje pravo na isplatu dijela najamnine. Suvlasnici su međusobno podijelili posjed nekretnine, te svaki od njih već desetljećima odvojeno izvršava vlasničke ovlasti u pogledu odvojenih dijelova, radi čega je tuženica svoj dio bila ovlaštena i iznajmiti.

 

20. Odluka o parničnom trošku donesena je pravilnom primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP.

             

21. U skladu s navedenim odlučeno je, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, kao u izreci.

 

 

U Zagrebu, 24. siječnja 2023.

 

 

Predsjednik vijeća:

                    Milena Frankić, v.r.