1

Poslovni broj 78 Gž-4004/2022-2

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 78 Gž-4004/2022-2

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ines Smoljan, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Burcar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja zavoda, Područni ured Z., OIB: …, protiv tuženika E. o. d.d., Z., OIB: …, kojega zastupa punomoćnik I. G., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G. & Partneri u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2702/21-13 od 29. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 24. siječnja 2023.

 

 

p r e s u d i o j e

 

              I. Odbija se žalba tužitelja zavoda, Područni ured Z. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2702/21-13 od 29. srpnja 2022. u dijelu kojim je tužbeni zahtjev kao neosnovan odbijen za iznos od 19.921,00 kn (2.643,97 Eur)[1].

             

II. Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2702/21-13 od 29. srpnja 2022. u dijelu pod točkom I. izreke te se odbija tužbeni zahtjev tužitelja zavoda, Područni ured Z. u dijelu kojim od tuženika E. o. d.d., Z. zahtjeva isplatu iznosa od 50.296,80 kn (6.675,53 Eur) sa zateznom kamatom na pojedine od tog ukupnog iznosa glavnice tekućom na slijedeći način:

- na iznos od 178,19 kuna računajući od 28.11.2003. godine do isplate,

- na iznos od 3.920,22 kuna računajući od 31.12.2003. godine do isplate,

- na iznos od 4.098,42 kuna računajući od 30.01.2003. godine do isplate,

- na iznos od 3.563,84 kuna računajući od 27.02.2004. godine do isplate,

- na iznos od 4.098,42 kuna računajući od 24.03.2004. godine do isplate,

- na iznos od 2.138,30 kuna računajući od 23.04.2004. godine do isplate,

- na iznos od 1.931,82 kuna računajući od 23.04.2004. godine do isplate,

- na iznos od 5.301,83 kuna računajući od 10.10.2003. godine do isplate,

- na iznos od 18.171,44 kuna računajući od 4.02.2004. godine do isplate,

- na iznos od 1.464,25 kuna računajući od 15.03.2004. godine do isplate,

- na iznos od 2.539,93 kuna računajući od 14.04.2004. godine do isplate,

- na iznos od 96,95 kuna računajući od 6.04.2004. godine do isplate,

- na iznos od 68,76 kuna računajući od 29.04.2004. godine do isplate,

- na iznos od 67,59 kuna računajući od 6.11.2003. godine do isplate,

- na iznos od 223,27 kuna računajući od 11.12.2003. godine do isplate,

- na iznos od 367,10 kuna računajući od 11.12.2003. godine do isplate,

- na iznos od 57,45 kuna računajući od 6.11.2003. godine do isplate,

- na iznos od 110,01 kuna računajući od 6.11.2003. godine do isplate,

- na iznos od 33,79 kuna računajući od 6.11.2003. godine do isplate,

- na iznos od 107,28 kuna računajući od 11.12.2003. godine do isplate,

- na iznos od 57,45 kuna računajući od 6.11.2003. godine do isplate,

- na iznos od 57,45 kuna računajući od 11.12.2003. godine do isplate,

- na iznos od 96,95 kuna računajući od 11.12.2003. godine do isplate,

- na iznos od 184,33 kuna računajući od 11.12.2003. godine do isplate,

- na iznos od 44,94 kuna računajući od 11.12.2003. godine do isplate,

- na iznos od 34,42 kuna računajući od 6.04.2004. godine do isplate,

- na iznos od 27,29 kuna računajući od 12.11.2003. godine do isplate,

- na iznos od 27,29kuna računajući od 28.11.2003. godine do isplate,

- na iznos od 93,51kuna računajući od 20.5.2004. godine do isplate,

- na iznos od 27,29 kuna računajući od 20.5.2004. godine do isplate,

- na iznos od 62,59 kuna računajući od 16.04.2004. godine do isplate,

- na iznos od 67,59 kuna računajući od 11.12.2003. godine do isplate,

- na iznos od 46,66 kuna računajući od 5.05.2004. godine do isplate,

- na iznos od 173,44 kuna računajući od 12.01.2004. godine do isplate,

- na iznos od 55,59 kuna računajući od 12.01.2004. godine do isplate,

- na iznos od 300,49 kuna računajući od 12.11.2003. godine do isplate.

             

II.a Nalaže se tuženiku zavodu, Područni ured Z. da tuženiku E. o. d.d., Z. naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.228,88 Eur (20.937,50 kn)[2] u roku 15 dana.

 

III. Nalaže se tuženiku zavodu, Područni ured Z. da tuženiku E. o. d.d., Z. naknadi trošak žalbe u iznosu od 207,38 Eur (1.562,50 kn)[3] u roku 15 dana.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku platiti tužitelju 50.296,80 kn na način i sa zateznom kamatom kako je pobliže određeno izrekom te presude (točka I. izreke) te je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 19.921,00 kn (točka II. izreke).

 

2. Protiv prvostupanjske presude u dijelu pod točkom II. izreke žali se tužitelj pozivom na žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. br.: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14. i 70/19. - dalje: ZPP). Predlaže da sud drugoga stupnja preinači prvostupanjsku presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev i za iznosa za koji je isti odbijen kao neosnovan ili da ukine prvostupanjsku presudu i da predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

 

3. Prvostupanjsku odluku u dijelu pod točkom I. izreke žalbom pobija tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. ZPP. Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i da odbije tužbeni zahtjev i u odnosu na iznos koji je prvostupanjskom presudom dosuđen tužitelju ili da ukine prvostupanjsku presudu u žalbom pobijanom dijelu i da predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje, a traži i naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

 

4. Žalba tužitelja nije osnovana, a žalba tuženika je osnovana.

 

5. Predmet spora zahtjev je tužitelja za naknadu štete u iznosu od 70.217,88 kn sa zateznim kamatama sve u smislu čl. 115. st. 1. Zakona o zdravstvenom osiguranja (Nar. nov. 94/01., 88/02., 149/02., 117/03., 30/04., 177/04, 90/05., dalj: ZZO).

 

6. Sud prvoga stupnja tužbeni je zahtjev djelomično prihvatio uz obrazloženje da prigovor zastare nije osnovan jer da se predmetno potraživanje ima cijeniti primjenom zastarnog roka od 5 godina, sve sukladno čl. 115., čl. 118. i čl. 121. st. 2. alineja 3. ZZO u vezi s čl. 371. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. 53/91., 73/91, 3/94., 7/96. i 112/99., dalje: ZOO)., pri čemu da je priloženim javnim isprava (čl. 230. ZPP) dokazana visina do koje je tražbina tužitelja osnovana, izuzev u dijelu za koji nije dokazano postojanje uzročno posljedične veze između troškova koje je tužitelj podmirio i liječenja koje je bilo posljedica štetnog događaja u kojem su stradali osiguranici tuženika zbog čega je na temelju čl. 183. i čl. 29. st. 2. ZOO odlučio kao u izreci pobijane presude.

 

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu unutar navoda žalbe i po službenoj dužnosti ocijenjeno je da u postupku pred sudom prvoga stupnja nije počinjena povreda iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP na koju se sadržajno ukazuje navodima žalbi stranaka, a nisu počinjene ni ostale povrede iz te zakonske norme na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. toga Zakona.

 

8. Neosnovano navodima tuženik osporava pravilnost stava suda prvoga stupnja glede zastare, pogrešno navodeći da se u ovom predmetu ima primijeniti zastarni rok od 3 godine.

 

8a. Već je u ukidnoj odluci donesenoj u ovom parničnom predmetu, poslovni broj Gžn-2845/13-2 od 24. ožujka 2015. (list 156-157 spisa), pozivom na shvaćanja Ustavnog suda Republike Hrvatske o tom pitanju, izrečeno shvaćanje da se u predmetima kakav je predmetni primjenjuje opći zastrani rok, što je u skladu s ustaljenim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske (tako i najnovije shvaćanje iz odluke poslovni broj Rev-3594/18 od 17. svibnja 2022., i dr.). Stoga, kako od najstarijeg dospjelog potraživanja do podnošenja tužbe nije protekao opći zastrani rok to nije bilo mjesta, pa ni djelomičnom odbijanu tužbenog zahtjeva pozivom na zastaru (čl. 121. st. 2. alineja 3. ZZO u vezi s čl. 371. ZOO).

 

9. U pravu je, međutim, tuženik kada osporava pravilnost stava suda prvoga stupnja da je visina dokazana ispravama koje je tužitelj dostavio i koje sud cijeni kao javne isprave.

 

10. Naime, u predmetu poslovni broj Rev 977/2016-2 od 19. studenoga 2019, u vezi istih je isprava, u predmetu iste činjenične i pravne osnove, između istih stranaka, tuženik postavio slijedeća pitanja:

 

1. "Je li pravilan stav suda I. stupnja iznesen u obrazloženju pobijane I. stupanjske presude, a osnažen pobijanom II. stupanjskom presudom, kako dostavljeni „račun za troškove liječenja predstavlja javnu ispravu, radi čega dokazuje istinitost onoga što se u njemu potvrđuje ili određuje, sukladno čl. 230. ZPP-a, a to stoga što ga je izdao tužitelj kao pravna osoba u obavljanju javnih ovlaštenja koja su mu povjerena zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu" ili je uvidom u predmetni račun pravilno zaključiti da se radi o vjerodostojnoj, a ne javnoj ispravi u smislu čl. 230. st. 1. ZPP-a, slijedom čega je nakon što je tuženik osporio da bi račun bio plaćen tužitelj trebao, u skladu s odredbom čl. 219. ZPP dokazati da je račun zaista i plaćen?",

 

2) "Da li je prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva u ovom konkretnom slučaju pobijana odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem različitih drugostupanjskih sudova u RH (Odluka Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 8737/12 od 16.02.2015.; ŽS u Zagrebu broj Gžn-2628/11 od 08.07.2014. i broj Gžn- 1743/12 od 03.03.2015.; ŽS u Bjelovaru broj Gž-260/2013 od 17.04.2014.; Odluka ŽS u Osijeku broj Gž-3068/2012 od 03.04.2014. i ŽS u Dubrovniku broj Gž-1660/11 od 20.02.2013.), a prema kojima interna evidencija tužitelja odnosno dostavljeni računi ne predstavljaju javnu ispravu, pa da je stoga, a u slučaju kada je tuženik osporio da je ta dokumentacija dokaz plaćanja, teret dokaza na tužitelju koji činjenicu plaćanja mora dokazati adekvatnim dokaznim sredstvom?",

 

3) "Da li je u smislu odredbi čl. 230. ZPP-a predmetni „račun" opskrbljen pečatom tužitelja vjerodostojna ili javna isprava, odnosno s tim u vezi, a obzirom na pravilo o teretu dokaza iz čl. 219. ZPP-a, je li u situaciji kad je tuženik osporio činjenicu plaćanja na tužitelju bio teret dokaza da je račun plaćen ili na tuženiku da plaćanje po računu nije bilo izvršeno?",

 

10a. Na te je pitanja, Vrhovni sud Republike Hrvatske, odgovorio slijedeće:

„- račun o kojemu je ovdje riječ, kao jednostrani akt poslovnog subjekta, odnosno kao knjigovodstvena isprava koju poslovni subjekt izdaje isključivo zbog svog odnosa sa drugim subjektom i (time) isprava prema kojoj porezni obveznik ili osoba kojoj on naloži zaračunava drugom subjektu isporučena dobra i obavljene usluge ("bez obzira na to kako se ta isprava naziva u poslovnom prometu") - na kojoj je sam izdavatelj naznačio (potvrdio) da mu je po njoj izvršeno plaćanje, nema u odnosu na sadržaj te takve potvrde plaćenog značaj javne isprave iz smisla odredaba čl. 230. ZPP-a: određena isprava ima značaj javne isprave samo u dijelu u kojemu je donesena u odnosu na specifičnosti poslova iz nadležnosti tijela koje ju je izdalo (dakle tijela: koje je upravo zbog te nadležnosti osnovano ili postoji) i o kojima ono vodi službenu (a ne internu: za svoje knjigovodstvene potrebe) evidenciju (konkretno: "u dijelu u kojemu je u propisanom obliku izdana po državnom tijelu u granicama njegove nadležnosti te u dijelu u kojemu ju je u takvom obliku izdala pravna ili fizička osoba u obavljanju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu") ili u dijelu u kojemu joj određeni posebni propis daje takav značaj (konkretno: u dijelu koji je "posebnim propisima u pogledu dokazne snage izjednačen s javnim ispravama") - a takav se značaj ne može dati dijelu izdanog računa tužitelja o troškovima liječenja njegovog osiguranika u samo njegovoj naznaci (potvrdi) da je plaćen.

U samo toj naznaci da je plaćen, račun sadrži shvaćanje (misao) tužitelja za njegove potrebe - pa mu se u tome dijelu može dati značaj isprave (shvaćene kao pismeno koje sadrži neku misao), ali ne javne - izdane za područje njegove nadležnosti zbog poslova za obavljanje kojih je osnovan“.

 

11. Imajući stoga na umu takvo shvaćanje valja reći da je tužitelj uz tužbu i uz podnesak od 8. rujna 2015. dostavio isprave na kojim se nalazi njegov pečat s naznakom dana plaćanja, kao i još neke izvode iz poslovnih knjiga, ali ne i konkretne potvrde (bankovne izvode ili neki drugi dokaz) iz kojih bi se sa sigurnošću moglo pokloniti vjeru tvrdnji tužitelja da su predmetni računi stvarno i plaćeni, odnosno da se ne radi samo o pukoj jednostranoj izjavio zainteresirane strane. Očito svjestan toga tužitelj je u podnesku od 8. rujna 2015. predložio i provođenje financijskog vještačenja u slučaju da tuženik plaćanja i nadalje osporava, što je tuženik i učinio (podnesak od 26. listopada 2015.). Stoga je sud prvoga stupnja prihvatio prijedlog tužitelja, odredio je financijsko vještačenje i pozvao je tužitelj na uplatu predujma za provođenje tog dokaza. No, od provođenja tog dokaza tužitelj je odustao na ročištu održanom 10. travnja 2019. i onda ponovno na ročištu održanom 14. siječnja 2022. U takvim okolnostima konkretnog slučaja u kojem isprave koje je tuženik dostavio kao dokaz plaćanja nisu javne isprave koje sadrže presumpciju istinitosti onoga što se u njima navodi te stoga nema obveze tuženika da dokazuje suprotno (čl. 230. ZPP), već istinitost navoda u tim ispravama, u slučaju osporavanja, treba dokazati stranka koja tvrdi da je točno što je navedeno, dakle tužitelj, a tužitelj je od takvog dokaza odustao, to je valjalo prihvatiti žalbu tuženika, preinačiti prvostupanjsku presudu u dosuđujučem dijelu i odbiti tužbeni zahtjeva za daljnji iznos od 50.296,80 kn, bez potrebe odgovaranja na navode žalbe izvan rečenog (čl. 375. st. 1. ZPP) jer ispravama koje je dostavio visina duga nije dokazna izvan svake sumnje.

 

12. Kako se navedeno odnosi i na dio presude suda prvoga stupnja za koji je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan to nije nje bilo razloga odgovarati na navode žalbe tužitelja (čl. 375. st. 1. ZPP) jer ni u tom dijelu, iz prethodno iznesenih razloga, osnovanost visine zahtjeva nije dokazana.

 

13. Zbog navedenog je na temelju čl. 368. st. 2. ZPP u odnosu na dio prvostupanjske presude kojim je dio tužbenog zahtjeva odbijen kao neosnovan, a na temelju čl. 373. točka 1. ZPP u odnosu na točku I. izreke prvostupanjske presude kojom je tužbeni zahtjev djelomično prihvaćen, odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

 

14. Ovime je izmijenjen uspjeh stranaka na način da je u sporu u cijelosti uspio tuženik pa je na temelju čl. 166. st. 2., čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP u vezi s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Nar. nov. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., dalje: Tarifa) tuženiku valjalo priznati trošak i to trošak odgovora na tužbu i podnesaka od 9. siječnja 2009., 9. travnja 2009., 24. lipnja 2015., 24. lipnja 2015. za svaku rod tih radnji po 132,72 Eur (1.000,00 kn, Tbr. 8/1. Tarife), dok je za ostale podneske koje je ovaj sud ocijenio potrebnima, a radi se o podnescima od 5. rujna 2012., 26. listopada 2015., 15. travnja 2016., 19. veljače 2018., 15. srpnja 2019., 29. listopada 2021. tuženiku priznata naknada u iznosu od 250,00 kn (33,18 Eur) za svaku od tih radnji (Tbr. 8/3. u vezi s Tbr. 8/1. Tarife). Uz to tuženiku je priznat troška zastupanja na ročištima održanima 17. siječnja 2013., 2. srpnja 2015., 5. prosinca 2019 i 7. travnja 2022. za svako po 132,72 Eur (1.000,00 kn, Tbr. 9/1. Tarife), za ročište održana 21. listopada 2008., 7. ožujka 2013., 15. rujna 2015., 1. prosinca 2015., 13. travnja 2016., 13. veljače 2019., 10. travnja 2019., 17. lipnja 2020., 13. siječnja 2021., 15. lipnja 2021.,                                                                                                                                           14. siječnja 2022. i 10. lipnja 2022. za svako po 500,00 kn (66,36 Eur, Tbr. 9/2. Tarife) te za ročište odgođeno prije raspravljanja od 16. rujna 2021. u iznosu od 33,18 Eur (250,00kn, Tbr. 9/5. Tarife) ili ukupno 2.223,11 Eur (16.750,00 kn) što uvećano za PDV iznosi 2.228,88 Eur (20.937,50 kn).

 

15. Tuženiku nije priznat trošak predujma plaćenog za kombinirano vještačenje u iznosu od 2.200,00 kn i trošak očitovanja na to vještačenje jer to vještačenje nije bilo potrebno za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari, a činjenica da je tuženik unatoč znanju da tužbeni zahtjev nije osnovan iz drugih razlog pristao predujmiti ovaj trošak ne stavlja tuženika u povoljniji položaj. Također, tuženiku trošak nije priznat po vrijednost boda iz Izmjene Tarife (Nar. nov. 126/22.) jer trošak u skladu s tom vrijednosti nije ni zatražen (čl. 164. st. 1. do 3. ZPP).

 

16. Tuženiku je priznat i trošak žalbe u iznosu od 207,38 Eur (1.562,00 kn) na temelju čl. 166. st. 2. ZPP u vezi s Tbr. 10/1. Tarife.

 

U Zagrebu 24. siječnja 2023.

 

Predsjednica vijeća:

Ines Smoljan, v.r.