1

Poslovni broj 78 Gž-2811/2022-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 78 Gž-2811/2022-2

 

 

 

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

 

              Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ines Smoljan, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Burcar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. Š. iz S., OIB: …, koju zastupa punomoćnica J. M.1, odvjetnica u Z., protiv tuženika P. b. Z. d.d., Z., OIB: …, kojega zastupaju punomoćnica J. M.2 i drugi odvjetnici iz Odvjetničkog društva M., B. i V. d.o.o., S. i tuženice J. K. O. iz S., OIB: …, koju zastupa punomoćnik Ž. L., odvjetnik u Odvjetničkom društvu L. i Č. j.t.d. u S., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-2634/21 od 17. svibnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 24. siječnja 2023.

 

 

r i j e š i o j e

 

              Ukida se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-2634/21 od 17. svibnja 2022. i predmet se vraća sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje te se ostavlja da se o trošku nastalom podnošenjem žalbe odluči konačnom odlukom.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„Odbija se u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Utvrđuje se da je ugovor o zalogu sklopljen Ugovorom o kreditu S., 26.11.1998. god.", broj ovjere … od dana 27.11.1998. godine, Izjavom od 10.12.1998. god, br. 1737, te Izjavom "U S., 12.01.2000. god." od dana 12.01.2000. godine, broj ovjere … od dana 20.01.2000. godine, između tuženika, a radi osnivanja prava zaloga na slijedećoj nekretnini i to 104/9441 suvlasnička dijela kč.br. zem. 1830/12, u naravi dvor površine 3 m2, dvor površine 3 m2, 1830/13, u naravi dvor površine 18 m2, dvor površine 18 m2, k.č.br. zem 1830/5, u naravi zgrada (tri objekta), dvor, površine 5279 m2, dvor površine 3415 m2, zgrada (tri objekta) površine 1864 m2, a koji su suvlasnički dijelovi neodvojivo povezani sa 2. etaža 104/9441 dijela čest. zem. 1830/5, povezan sa cjelinom stana na III. katu, jug, oznake C 20, površine 104,10 m 2, objektu «C», anagrafske oznake, … (ulaz U), a što je sve upisano u zk.ul. 16226, poduložak 2, k.o. S., upisanog u zemljišnim knjigama pod posl. br. Z-123/00, ništetan.

 

II. Nalaže se I. tuženiku, i to P. B. Z. sa sjedištem u Z., OIB: …, trpiti upis brisanja prava zaloga zasnovanog temeljem ugovora o zalogu koji je sklopljen Ugovorom o kreditu "U S., 26.11.1998. god.", broj ovjere … dana 27.11.1998. godine, Izjavom od 10.12.1998. god., br. 1737, te Izjavom "U S., 12.01.2000. god." od dana 12.01.2000. godine, broj ovjere … od dana 20.01.2000. godine, između tuženika, a radi osnivanja prava zaloga na slijedećoj nekretnini i to 104/9441 suvlasnička dijela k.č.br. ZEM 1830/12, u naravi dvor površine 3 m2, dvor površine 3 m2, k.č.br. ZEM 1830/13, u naravi dvor površine 18m2, dvor površine 18 m2, ZEM 1850/5, u naravi zgrada (tri objekta), dvor, površine 5279 m2, dvor površine 3415 m2, zgrada (tri objekta) koji su suvlasnički dijelovi neodvojivo povezani sa 2. etaža 104/9441 dijela sa cjelinom stana na III. katu, jug, oznake C 20, anagrafske oznake, … (ulaz II), poduložak 2,k.o. S., upisanog u zemljišnim knjigama točke II. ove presude.

 

III. Nalaže se tuženicima da tužitelju zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom stopom po stopi određenoj člankom 29. ZOO-a i Odlukom o diskontnoj (eskontnoj) stopi Hrvatske narodne banke, na svaki od dužnih iznosa, a koja kamata teče od dana dospijeća svakog pojedinog dužnog iznosa, pa sve do isplate, i to sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

 

II. Dužna je tužiteljica tuženiku pod 1. P. b. Z. d.d. Z., u roku od 15 dana, naknaditi parnični trošak ovog postupka u iznosu od 40.000,00 kn.

 

III. Dužna je tužiteljica tuženiku pod 2. J. K.-O., u roku od 15 dana, naknaditi parnični trošak ovog postupka u iznosu od 40.000,00 kn“.

 

2. Protiv te presude žali se tužiteljica ističući sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. br.: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14. i 70/19. - dalje: ZPP). Predlaže da sud drugoga stupnja preinači prvostupanjsku presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev ili da ukine prvostupanjsku presudu i da predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

 

3. Žalba je osnovana.

 

4. Predmet spora zahtjev je tužiteljice za utvrđenje da je ugovor o zalogu sklopljen Ugovorom o kreditu od 26. studenoga 1998., broj ovjere … od dana 27. studenoga 1998., Izjavom od 10. prosinca 1998., br. 1737 te Izjavom od 12. siječnja 2000., broj ovjere … od dana 20. siječnja 2000. ništetan, kao i zahtjev za nalaganje 1. tuženiku trpljenja upisa brisanja prava zaloga s nekretnine na koju je upisan te zahtjev za naknadu troškova postupka.

5. Donoseći odluku o takvom zahtjevu sud prvoga stupnja pošao je od slijedećih činjenica, koje nisu sporne ni u žalbenoj fazi postupka:

 

- da je radi kupnje stana u objektu koji je tek trebao biti izgrađen po poduzeću D.-K. d.o.o. raniji tuženik i prednik 2. tuženice T. K. O. dao izvođaču i prodavatelju građevinsko zemljište, dok je sada 2. tuženica, njegova supruga, s 1. tuženikom 26. studenog 1998. (str. 14.-19. spisa) sklopila ugovor o kreditu sa svrhom kupnje stana, u iznosu od 200 000 DEM,

 

- da je radi osiguranja otplate, a s obzirom da nekretnina u kojoj će se nalaziti stan nije bila izgrađena, kao zalog dana nekretnina u vlasništvu M. S. kasnije udana W., koja je u to vrijeme bila suvlasnica i član uprave tvrtke D.-K. d.o.o. S.,

 

- da je prijedlog za uknjižbu zaloga na stanu u vlasništvu M. S. udane W. sudu predan 1. prosinca 1998. pod posl. br. Z-8076/98,

 

- da je izjavom od 10. prosinca 1998/1737 1. tuženik pristao da se izvrši zamjena predmeta zaloga na način da se založeni stan M. S. zamjeni sa stanom T. i J. K.-O. koji je u to vrijeme još bio u izgradnji i to na način da se zamjena predmeta zaloga izvrši čim stan T. i J. K.-O. bude podoban za uknjižbu,

 

- da je tvrtka D.-K. d.o.o. izvršila upis izgrađene nekretnine i etažiranje iste i da je potom upisana kao vlasnik svih samostalnih uporabnih cjelina,

 

- da su T. i J. K.-O. 7. travnja 1999. zaključili Ugovor o kupoprodaji predmetnog stana s tvrtkom D.-K.,

 

- da je prijedlog za uknjižbu vlasništva predmetnog stana na ime T. i J. K.-O. predan pod posl. br. Z-122/00 13. siječnja 2000. i da je isti dan predan, pod posl. br. Z-123/00 i zahtjev za promjenu predmeta zaloga (str. 145. spisa),

 

- da su predmeti Z-122/00 i Z-123/00 spojeni i riješeni rješenjem Z-123/00 od 9. veljače 2000. te je tim izvršen upis 2. tuženica i njezina supruga kao vlasnika predmetnog stana, a potom i uknjižba prava zaloga na teret predmetnog stana u iznosu od 200.000,00 DEM,

 

- da su T. i J. K.-O. predmetni stan prodali tužiteljici 12. siječnja 2000., jer je tog dana bila ovjera potpisa prodavatelja na kupoprodajnom ugovoru koji je sastavljen 11. siječnja 2000. (str. 28.-30. spisa), da im je isplaćena kupoprodajna cijena i da je stan predan u posjed tužiteljici kao kupcu,

 

- a da je tužiteljica zahtjev za uknjižbu prava vlasništva predala sudu 19. siječnja 2000., pod posl. br. Z-272/00 i da je rješenjem Z-272/00 od 19. siječnja 2007. uknjižena kao vlasnica, u kojem trenutku da je stan bio opterećen založnim pravom upisanim na temelju rješenja Z-123/00 od 9. veljače 2000.

 

6. Na temelju tih činjenica sud prvoga stupnja tužbeni zahtjev smatra neosnovanima uz obrazloženje:

 

- da nema ništetnosti po osnovu nemoralnog ponašanja u smislu čl. 103. st. 1. Zakon o obveznim odnosima (Nar. nov. broj 53/91., 73/91, 3/94., 7/96. i 112/99., dalje: ZOO/91), jer da je za to bilo potrebno dokazati da su sve strane ugovora postupale suprotno moralu društva, a u konkretnom slučaju da su tako postupili samo 2. tuženica i njezin suprug jer su nekretninu prodali prešućujući tužiteljici i neistinito joj jamčeći da stan nije opterećen nikakvim teretima, iako su znali i morali znati da su u isto vrijeme kad su prodavali stan vršili i promjenu predmeta založnog prava, dok da na strani banke i založne dužnice takvog ponašanja nema jer da su u svemu, dakle i kod promjene predmeta zaloga postupali pošteno primjenjujući pažnju dobrog gospodarstvenika (točke 10 do 13 obrazloženja prvostupanjske presude),

 

- da je ugovor o kreditu sklopljen u pisanoj formi koja je propisana čl. 1086. st. 1. ZOO/91, a da je u toj formi sklopljen i predmetni ugovor o zalogu (čl. 307. st. 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, Nar. nov. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 152/14.), uz što se radi o ispravi koja je solemnizirana po javnom bilježniku,

 

- da predmetni ugovor predstavlja ugovor o dobrovoljnom založnom pravu na navedenoj nekretnini (hipoteci) sukladno čl. 304. ZVDSP, koji sadrži sve što mora sadržavati ugovor o hipoteci u smislu čl. 307. toga Zakona (pisani oblik, točni podaci o strankama, tražbini koja se osigurava, predmetu založnog prava i clausulu intabulandi) te ne sadrži ništave odredbe koje bi bile suprotne naravi zaloga i tražbine koja se osigurava zalogom, u smislu odredbe čl.307. st. 3. i 4. istog Zakona,

 

- da je postojala suglasnost svih strana (kreditora, kreditnog dužnika, založne dužnice) za promjenu predmeta zaloga, čime da nije nastao novi ugovor o zalogu, već da je samo promijenjen predmet zaloga u postojećem ugovoru o zalogu, pri čemu da se promjena predmeta zaloga, sukladno čl. 299. st. 2. ZVDSP, ne može smatrati ponudom za sklapanje ugovora o zalogu u smislu čl. 32. ZPP/91,

 

- da je prilikom sklapanja ugovora o dobrovoljnom založnom pravu poštovana i odredba čl. 298. st. 1. ZVDSP kojom je propisano da predmet zaloga može biti samo točno određena postojeća stvar, jer je u skladu s tim, prije no što je sagrađena zgrada u kojoj se nalazio stan 1. tuženice i njezina supruga, kao zalog bila dana nekretnina M. W. rođene S., a kada su se stekli uvjeti za promjenu predmeta zaloga (uknjižbom i etažiranjem) da je isti upisan na točno određenoj nekretnini kuju su 1. tuženica i njezin suprug prodali tužiteljici, zbog čega da je neosnovano pozivanje tužiteljice na nemoguću činidbu,

 

- da za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva nije odlučan prigovor tužiteljica da nije napravljena procjena nekretnine (točka 21 obrazloženja) jer da to nije okolnost o kojoj ovisi valjanost ugovorenog dobrovoljnog založnog prava te

 

- da su sve isprave na temelju kojih su vršene uknjižbe zaloga u zemljišne knjige, a sud ih navodi u točci 33 obrazloženja, ovjerene sukladno čl. 52. i 53. Zakona o zemljišnim knjigama (Nar. nov.  broj 91/96., 68/098., 137/99., 73/00., dalje: ZZK/96, točke 31 do 33 obrazloženja), a da je tako ovjerena i izjava od 12. siječnja 2000. zbog čega nije bilo razloga na temelju svih tih isprava ne donijeti rješenja o uknjižbi Z-123/00 od 9. veljače 2000. (točka 34. obrazloženja, čl. 105., 107. st. 1. i 2. ZZK/96),

 

- uz što da je uknjižba zaloga na stanu koji je kupila tužiteljica izvršena u trenutku kada su prodavatelji bili uknjiženi kao vlasnici, dakle sukladno čl. 40. ZZK/96, zbog čega da se ne radi o nevaljanoj ili neistinitoj uknjižbi u smislu čl. 129. st. 1. ZZK/96.

 

7. Ispitujući pobijanu odluku unutar navoda žalbe ocijenjeno je osnovanim pozivanje tužiteljice na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP, kao i na povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. toga Zakona, posljedica čega je nemogućnost ispitivanja primjene materijalnog prava.

 

8. Uvodno je rečeno da je predmet spora utvrđenje ništetnosti pravnog posla koji predstavlja ugovor o dobrovoljnom založnom pravu i to onog na temelju kojeg je založno pravo u korist 1. tuženika upisano na nekretnini koju je tužiteljica kupila od 2. tuženice i njezina, sada, pokojnog supruga. Time se i raspravljanje i odlučivanje mora ograničiti na okvire tog zahtjeva. Stoga nisu osnovani, niti su od utjecaja na zakonitost odluke, navodi žalbe kojima se osporava valjanost ugovora o kreditu ili ugovora o dobrovoljnom založnom pravu koji je bio sklopljen između 1. tuženika i M. W., rođene S., a kojim je ista, radi osiguranja tražbine 1. tuženika dozvolila zasnivanje založnog prava na svojoj osobnoj imovini, s kojom tužiteljica nema nikakve veze, niti postoji njezin pravni interes da se ti pravni poslovi, koji su ispunjeni utvrde ništetnima. Zbog toga ovaj sud nije smatrao potrebnim odgovarati niti na navode žalbe koji se odnose na valjanost samog ugovora o kreditu ili ugovora o dobrovoljnom založnom pravu koji su sklopili 1. tuženik i založna dužnica M. W. rođena S. (čl. 375. st. 1. ZPP), uz što nije smatrao potrebnim odgovarati niti na navode žalbe kojima se ističe da je činjenično tijekom postupka pred sudom prvoga stupnja isticano da bi se radilo o nekom prividnom pravnom poslu i to jer se radi o novim činjeničnim navodima, iznesenim tek u žalbi, što je protivno čl. 352. st. 1. ZPP.

 

9. Slijedom navedenog odluku suda prvoga stupnja valjalo je ispitati samo unutar zahtjeva o kojem je odlučivano i koji se tiče ništetnosti točno određenog ugovora o zalogu, pod pretpostavkom da je takav ugovor uopće nastao, a to je onaj između tuženih i prednika 2. tuženice, kao i unutar zahtjeva kojim se osporava valjanost same uknjižbe založnog prava na nekretnini, sada u vlasništvu tužiteljice, na temelju tog pravnog posla.

 

10. Kako u žalbenoj fazi postupka nije sporno da je 2. tuženica od 1. tuženika dobila zajam u iznosu od 200.000 DEM i nije sporno utvrđenje da taj zajam nije vraćen to je u takvoj situaciji vjerovnik, unatoč postojanju već jedne hipoteke, imao pravo i s dužnikom sklopiti ugovor o dobrovoljnom založnom pravu koji, da bi bio valjan, mora ispunjavati pretpostavke iz čl. 307. st. 5.  ZVDSP (pisana forma) i st. 1. toga Zakona (naznaku vjerovnika i dužnika, točno određenu tražbinu, točno određenu stvar koja se daje u zalog, izjavu dužnika kojom dozvoljava uknjižbu zaloga, ali i izjavu vjerovnika da će učiniti što je potrebno da bi se izbrisalo založno pravo iz javne knjige po ispunjenju tražbine), a da bi se na temelju takvog ugovora steklo založno pravo isti je trebalo upisati u zemljišnu knjigu na način propisan čl.  309. ZVDS uz zadovoljavanje uvjeta koje za to traži ZZK/91 (čl. 36., i čl. 52. i 53. ZZK/91 u vezi s čl. 59. i 77. ZJB i čl. 54. ZZK/91).

 

11. Međutim, pri donošenju pobijane odluke, sud nije dao jasno i uvjerljivo obrazloženje zbog čega smatra da je davanjem Izjave 1. tuženika od 10. prosinca 1998., kojom daje suglasnost za promjenu predmeta zaloga kada se za to ispune uvjeti, koja izjava nije ovjerena niti je potvrđena istinitost potpisa (list 13 spisa) i davanjem izjave naziva Izjava sa uknjižbenim očitovanjem od 12. siječnja 2000. (list 10 spisa), koja je sastavljena po M. W. kao punomoćnici 1. tuženice i njezinog sada pokojnog supruga, na kojoj je ovjerena istinitost potpisa punomoćnice, sklopljen ugovor o dobrovoljnom založnom pravu između 1. tuženika s jedne strane te 2. tuženice i njezina supruga s druge strane, što je preduvjet da bi se uopće moglo ispitati je li takav pravni posao, ako je nastao, ništetan i zbog čega.

 

12. Naime, suprotno onome što utvrđuje sud prvoga stupnja Izjavom koju je dao tuženik 10. prosinca 1998. nije iskazana suglasnost samo za promjenu predmeta zaloga u smislu čl. 299. st. 2. ZVDSP, već isto nužno dovodi i do promjene založnog dužnika čije će vlasništvo biti novi predmet zaloga, a do promjene predmeta zaloga upisom na nekretninu u vlasništvu neke treće osobe ne može doći u koliko ta osoba za to nije dala izričitu suglasnost. To znači da je, ako u tom trenu još uvijek postoji dug radi kojeg je dan raniji zalog, bilo potrebno sklopiti novi ugovor o dobrovoljnom založnom pravu, s novim založnim dužnikom, glede novog predmeta zaloga, koji će sadržavati sve elemente koje takav ugovor treba sadržavati i koji će biti sastavljen u propisanoj formi.

 

13. Kako takav ugovor formalno nije sklopljen, ali nije sporno da je dana Izjava po punomoćnici 2. tuženice i njezina supruga koja se veže uz Izjavu tuženika od 10. prosinca 1998. i dug po ugovoru o kreditu i kojom se daje odobrenje za promjenu predmeta zaloga, bilo je prije svega potrebno utvrditi, ocijeniti i obrazložiti jesu li ili ne izjave iz prethodne točke, s obzirom na sadržaj, a u vezi s propisima o tome što ugovor o dobrovoljnom založnom mora sadržavati u smislu ranije navedenih odredbi materijalnog prava, a i glede forme, bile dostatne da preuzmu ulogu ugovora o dobrovoljnom založnom pravu te je tek u slučaju potvrdnog odgovora bilo potrebno razmotriti (ne)osnovanost dijela zahtjeva kojim se zahtjeva utvrđenje ništetnosti, pri tome vodeći računa da je ovjera takve isprave uvjet/pretpostavka za uknjižbu založnog prava istjecanje prava zaloga na temelju ugovora, ali ne i za valjanost samoga pravnog posla.

 

14. Osim toga, kako se pravilno navodi u žalbi, Izjava od 12. siječnja 2000. nije dana i nije potpisana osobno po 1. tuženici i njezinu suprugu. Istu je, da se zaključiti, dala M. W. rođena S. u svojstvu punomoćnice 2. tuženice i njezina supruga. Međutim sud ne obrazlaže je li M. W. imala valjanju punomoć za davanje takve izjave. Dapače, kako se pravilno navodi u žalbi, sud ne navodi da je uopće izvršio uvid u punomoć i ispitao ju, a u vezi s tim propušteno je utvrditi i obrazložiti je li punomoć dana u formi koja se zakonom traži (čl. 67. u vezi s čl. 90. ZOO). Ovo jer, ako bi sud prvoga stupnja u ponovnom suđenju utvrdio da je davanjem izjava iz točke 13. obrazloženja nastao novi ugovor o dobrovoljnom založnom pravu, a za isti se traži pisana forma, to je kao pretpostavku valjanosti bilo potrebno utvrditi je li postojala i punomoć za sklapanje ugovora u takvoj formi i posljedično tome je bilo potrebno ocijeniti radi li se o ništetnom pravnom poslu u smislu čl. 103. toga Zakona ili o poslu koji ne proizvodi pravne učinke kako to propisuje čl. 70. istog Zakona.

 

15. Ovaj sud se, kada se radi o valjanosti same uknjižbe založnog prava ne može složiti niti sa zaključkom suda prvoga stupnja da se radi o ispravama  koje su bile podobne za upis založnog prava na teret nekretnine koju je kupila tužiteljica. Ovo jer za sada nije moguće ispitati pravilnost zaključka suda prvoga stupnja da je između 1. tuženika, 2. tuženice i njezina supruga sklopljen ugovor o dobrovoljnom založnom pravu iz ranije iznesenih razloga. Uz to, ako sud prvoga stupnja zaključi da je taj ugovor nastao davanjem spomenutih Izjava, tada je bilo potrebno ocijeniti i utvrdit je li takav ugovor, kao privatna isprava, ovjeren na način kako je to kao pretpostavka propisano ranije spomenutim odredbama ZZK u vezi sa spomenutim odredbama ZJB i da su stoga bile ispunjene pretpostavke za uknjižbu.

 

16. Dakle suprotno onome što navodi sud prvoga stupnja, za uknjižbu založnog prava na nekretnini koja je sada u vlasništvu tužiteljice nije odlučno jesu li ugovor o kreditu i ugovor o dobrovoljnom založnom pravu koji su sklopili 1. tuženik i M. W. zadovoljili uvjete valjanosti, već je u situaciji kada postoji dug 2. tuženice prema 1. tuženiku bilo potrebno razjasniti je li između njih sklopljen valjani ugovor o dobrovoljnom založnom pravu kojim se dozvoljava uknjižba hipoteke na nekretnini, koja je u trenutku davanja zaloga u vlasništvu novih založnih dužnika i jesu li, ako je takav ugovor nastao, za uknjižbu zaloga bile ostvarene posebne pretpostavke propisane spomenutim odredbama ZZK u vezi sa spomenutim odredbama ZJB.

 

17. Uz to sudu valja ukazati da ovjera potpisa punomoćnice 2. tuženice i njezina pokojnog supruga na Izjavi od 20. siječnja 2000. nije sama po sebi dokaz postojanja valjane ovjere, jer nije utvrđivano jesu li za punomoć za davanje takve izjave, kojom nastaje novi ugovor, ispunjene pretpostavke iz čl. 58. u vezi s čl. 57. st. 1. i 6. ZZK/91 u vezi s posebnim odredbama  o ovjeri sadržanim u ZJB.

 

18. Na navode žalbe valja još odgovoriti da time što sud nije izrijekom naveo da je ocjena dokaza provedena u skladu s čl. 8. ZPP nije počinjena povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP jer iz presude jasno proizlazi na kojim je dokazima sud temeljio svoju odluku. Isto tako navodima žalbe ne obrazlaže se koje je dokaze tužiteljica predložila provesti, a da ih sud prvoga stupnja nije proveo niti se obrazlaže zbog čega su ti neki dokazi koje je navodno tužiteljica predložila provesti bili bitni pa se stoga u takvoj situaciji ne može ispitati niti osnovanost navoda žalbe o postojanju povrede iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 220. st. 2. i čl. 300. st. 2. ZPP, odnosno ne može se prihvatiti da je u tom smislu počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka koja je bi bila od utjecaja na pravilnost odluke. Time je neosnovano i pozivanje na povredu iz čl. 354. st. 2. točka 6. ZPP jer navodima žalbe nije učinjeno ni vjerojatnim da je sud nekom svojom radnjom, konkretno odlukom da ne provodi neke i koje točno dokaze onemogućio tužiteljicu u raspravljanju i dokazivanju.

 

19. Žaliteljici valja reći da je točno da sud nije ocijenio od kakvog je utjecaja na osnovanost tužbenog zahtjev okolnost da kao stranka po ovlaštenoj osobi nije saslušan 1. tuženik. Međutim, time nije počinjena povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP jer je saslušanje stranaka mogućnost, ali ne i obveza, posebno kada se odluka može donijeti na temelju materijalnih dokaza u spisu.

 

20. Kako je zbog iznesenih razloga pod točkama 10 do 16 ove drugostupanjske odluke osnovano pozivanje tužiteljice na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. ZPP to je na temelju čl. 369. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske odluke te će u ponovno suđenju sud prvoga stupnja otkloniti povredu iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP na koju je ukazano navodima ove odluke, razjasnit će i raspraviti činjenice na koje ukazano te će potom donijeti novu odluku koju će biti moguće ispitati.

 

21. Prvostupanjska odluka o troškovima postupka sadržana u presudi ukinuta je jer odluka o tom dijelu zahtjeva zavisi o odluci o glavnoj stvari (čl. 380. točka 3. ZPP), dok se odluka o zahtjevu za naknadu troška žalbe temelji na čl. 166. st. 3. ZPP.

 

U Zagrebu 24. siječnja 2023.

 

Predsjednica vijeća:

Ines Smoljan, v.r.