1

Poslovni broj: 72 Gž R-926/2021-3

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj: 72 Gž R-926/2021-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E N J E

 

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Joke Umićević kao predsjednice vijeća, Ines Kovačević kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i mr. sc. Iris Gović Penić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. T., iz Z., OIB:…, zastupane po punomoćniku I. S., odvjetniku u Z., protiv tuženika D. z. Z. ž., sa sjedištem u Z., OIB:…, zastupanog po zakonskoj zastupnici mr.sc. R. B. dr.med.spec.psih. i po punomoćniku L. M., odvjetniku u Z., radi zaštite dostojanstva radnika i naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zadru, poslovni broj Pr-176/19 od 18. veljače 2021. dana 24. siječnja 2023.

 

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj Pr-176/19 od 18. veljače 2021.

 

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zadru, poslovni broj Pr-176/19 od 18. veljače 2021.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjski sud je donio sljedeću presudu:

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I Utvrđuje se da zaposlenica tuženika D. M. svojim ponašanjem uznemirava tužiteljicu na čiju štetu je počinila i kazneno djelo prijetnje za učin kojeg djela je pravomoćno osuđena, nakon čega je tuženik propustio zaštititi tužiteljicu od neželjenog ponašanja na način da je unatoč učinu kaznenog djela na štetu tužiteljice, tužiteljicu i zaposlenicu D. M. zadržao na istim radnim mjestima, u istom uredu u kojem dijele isti radni stol i iste radne zadatke zbog čega je tužiteljici povrijeđeno dostojanstvo za vrijeme rada kod tuženika čime je tuženik izvršio povredu obveza iz radnog odnosa tužiteljice. II Nalaže se tuženiku da ubuduće zaštiti tužiteljicu od svakog daljnjeg istog ili sličnog uznemiravanja na način da poduzme mjere radi sprječavanja daljnjeg uznemiravanja tužiteljice i to da promijeni radno mjesto radnice Darje Matešić koja je uznemiravanje počinila u drugo mjesto rada u roku od 8 dana od dana pravomoćnosti ove presude.

 

Nalaže se tuženiku sa osnova pretrpljene neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti isplatiti tužiteljici iznos od 20.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana 7. prosinca 2019. godine po stopi od 6.54 % godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve do isplate, te da naknadi tužiteljici prouzročeni parnični trošak, sve u roku od 8 dana od dana pravomoćnosti ove presude i pod prijetnjom ovrhe."

 

i

 

r j e š e nj e:

 

Nalaže se tužiteljici nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn (slovima: dvijetisućeipetstokuna), u roku od 15 dana.

 

2. Protiv navedene presude i rješenja žalbu ulaže tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava kao i u pogledu odluke o troškovima parničnog postupka predlažući da drugostupanjski sud pobijanu odluku preinači na način da prihvati tužbeni zahtjev tužiteljice, podredno istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Žalba tužiteljice je neosnovana.

 

4. Tuženik je podnio odgovor na žalbu.

 

5. Ispitujući prvostupanjsku odluku i postupak koji joj je prethodio ovaj sud smatra da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 - dalje: ZPP) na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a pa tako niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju neosnovano ukazuje tužiteljica jer je sud prvog stupnja dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, te ne postoje nedostaci zbog kojih se pobijana odluka ne bi mogla ispitati.

 

6. Prvostupanjski sud je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio sve okolnosti koje su relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke  te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP-a pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

 

7. Predmet spora je zahtjev kojim tužiteljica traži naknadu štete zbog povrede prava osobnosti a zbog uznemiravanja od strane zaposlenice tuženika, D. M., a s obzirom da je poslodavac nije zaštitio od uznemiravanja na radnom mjestu a kako to propisuju odredbe Zakona o radu te da se utvrdi da je zaposlenica tuženika D. M. svojim ponašanjem uznemiravala tužiteljicu na čiju štetu je počinila kazneno djelo te da se naloži tuženiku da ju zaštiti od svakog daljnjeg istog ili sličnog uznemiravanja.

 

8. Među strankama nije sporno da je tužiteljica zaposlenica tuženika na radnom mjestu koordinatora za palijativnu skrb na neodređeno vrijeme te da je donesena pravomoćna presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj K-329/17 a kojom je utvrđeno da je zaposlenica tuženika D. M. ozbiljno prijetila ovdje tužiteljici dana 11. studenog 2016. temeljem koje je D. M. osuđena na kaznu zatvora u trajanju od 6 mjeseci te joj je izrečena uvjetna osuda da se kazna zatvora neće izvršiti ako ista u roku od godine dana ne počini novo kazneno djelo.

 

9. Međutim ovdje je sporna osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Sporno je da li je došlo do sustavnog uznemiravanja tužiteljice na radnom mjestu od kojeg je poslodavac nije na primjeren način zaštitio u smislu u smislu odredbe čl. 7. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, 127/17, 98/19 - dalje ZR-a) te čl.111. ZR-a.

 

10. Prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice:

- iz presude Općinskog suda u Zadru posl. br. K-329/17 od 13. lipnja 2019., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Vukovaru posl. br. Kž-395/2019 od 16. listopada 2019. proizlazi da je D. M., kolegica tužiteljice kod tuženika, 11. studenog 2016. ozbiljno prijetila tužiteljici da će ju usmrtiti riječima: „Ovo ti je treći put, ubit ću te, ako te nije ubio muž od A. ubit će te moj bivši, prasice, sram te bilo!“.

- da je D. M. osuđena na kaznu zatvora u trajanju od 6 mjeseci te joj je izrečena uvjetna osuda tako da se kazna zatvora neće izvršiti ako ista u roku od godinu dana ne počini novo kazneno djelo,

- da je tužiteljica putem punomoćnika 20. studenog 2019. uputila tuženiku pritužbu radi zaštite dostojanstva iz koje proizlazi da su tužiteljica i D. M. obje zaposlene kod tuženika na radnom mjestu koordinatora za palijativnu skrb, da se tužiteljica navodno obraćala ravnateljici usmenim i pisanim pritužbama na situaciju zbog koje je D. M. pravomoćno osuđena za kazneno djelo prijetnje, ali da tuženik navodno nije poduzeo ništa čime bi kao poslodavac zaštitio tužiteljicu od straha i nelagode koji tužiteljica osjeća pri svakom susretu s D. M., a koji susreti su neizbježni,

- da se punomoćnik tužiteljice Dopisom od 9. rujna 2019. (list 14 spisa) obratio pisanim putem tuženiku te iz tog Dopisa proizlazi da je u tom trenutku bila donesena samo nepravomoćna prvostupanjska presuda te da se istim ukazuje na strah i nelagodu koji tužiteljica osjeća prilikom susreta s D. M. i poziva se tuženik navesti na koji način namjerava zaštititi ovdje tužiteljicu,

- da iz Dopisa tuženika od 16. rujna 2019. proizlazi da je i prije pravomoćnosti spomenute presude tuženik donio odluku da tužiteljica može raditi u kontra smjeni, dakle bez doticaja s D. M. jer je riječ o poslovima i radnim zadaćama koje, prema navodu tuženika, nemaju vertikalnog, horizontalnog niti vremenskog preklapanja odnosno samostalni su,

- da iz predmetnog Dopisa tuženika proizlazi da isti u bitnom negira da spomenute osobe rade na istom radnom mjestu, u istom uredu, dijeleći isti radni stol te iste radne zadatke, jer svaka od njih ima na raspolaganju zasebnu prostoriju, svoj stol, telefon i sve pacijente o kojima skrbi,

- da iz navoda u dopisu tuženika proizlazi da od inkriminiranog događaja iz 2016. godine tuženiku nije poznato da je bilo ikakvih kontakata između tužiteljice i D. M. nadalje ističući da tuženik nije nadležan donositi mjere kojima bi se priječio kontakt između fizičkih osoba te da mu nije poznato je li sud zatražio ili izrekao takvu mjeru, a da iz dopisa punomoćnika tužiteljice ne proizlazi u čemu se točno sastoji povreda dostojanstva tužiteljice niti su predložene ikakve mjere koje bi tuženik trebao poduzeti,

- da iz Izjave o ozljedi na radu od 21. studenog 2016. proizlazi da je 16. studenog 2016. ovdje tužiteljica obavijestila tuženika o incidentu (koji uključuje verbalni napad i prijetnju) od 11. studenog 2016. te da je zbog stresa i stanja šoka u kojem se ovdje tužiteljica nalazila doktor preporučio odsustvo s posla,

- da iz Zapisnika sa sjednice Savjeta za zdravlje održane 30. listopada 2017. proizlazi da je ravnateljica tuženika izjavila da su koordinatorice palijativne skrbi (tužiteljica i D. M.) djelatnice koje ne izlaze na teren kao mobilni palijativni timovi te da je važno da imaju fiksni broj na kojem će iste biti dostupne u prijepodnevnim i poslijepodnevnim satima,

- da iz Upozorenja o obvezama iz radnog odnosa i mogućnosti otkaza radi kršenja Pravilnika o radu i Ugovora o radu od 2. siječnja 2020. proizlazi da je tuženik upozorio djelatnicu D. M. da ukoliko ponovi ozbiljne prijetnje ili slično ponašanje na štetu radnice J. T. da joj se može izreći redovan ili izvanredan otkaz zbog osobito teške povrede iz radnog odnosa ili u svezi s radom,

- da iz Rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područni ured u Zadru proizlazi da je kod D. M. utvrđeno postojanje tjelesnog oštećenja donjih ekstremiteta u visini od 40% kao posljedice ozljede na radu,

- da iz liječničkog nalaza Opće bolnice Zadar od 20. kolovoza 2019. proizlazi da je tužiteljica primljena na pregled zbog ubrzanog rada srca koji je, prema njezinim riječima, posljedica napada i prijetnji smrću od strane pacijenta, a kakve situacije da se događaju već duže vremena,

- da na priležećim fotografijama u spisu je vidljiv radni stol s printerom, kompjuterom i sl., lancem i lokotom zaključan kovčeg medicinskog tehničara te loše (vlagom obuhvaćeno) stanje zidova prostorije,

- da je provedeno medicinsko/psihijatrijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku medicinske struke – forenzičke psihijatrije dr. med. D. L. te je zadatak vještaka bio utvrditi trpi li tužiteljica duševne bolove zbog događaja kod tuženika, sve posljedice zbog kojih je uobičajena aktivnost tužiteljice ograničena ili otežana, priroda i težina svih trpljenja tužiteljice, od čega se sastoji eventualno smanjenje životne aktivnosti tužiteljice, trajanje posljedica, ukupne zdravstvene tegobe tužiteljice u odnosu na dob i zanimanje tužiteljice, jačinu i trajanje straha kod tužiteljice, kako je došlo do događaja koji je izazvao strah te posljedica koje je on izazvao kao popratnu pojavu te uzročno-posljedičnu vezu sa štetnim događajem te utvrditi zdravstveno stanje tužiteljice,

- da iz nalaza (psihijatrijskog intervjua) vještaka proizlazi da je tužiteljica 2011. počela uzimati Zoloft jer je dobila otkaz nakon 10 godina rada, a što joj je tada teško palo, ponajviše financijski,

- da je zbog toga tužiteljica imala psihosomatske senzacije uz discus herniju,

- da se jedan period osjećala dobro pa nakon pola godine prekida terapiju,

- da u odnosu na predmet spora tužiteljica ističe da nije mirna u odnosu na to kako je postavljen rad jer svi podilaze D. M., nezadovoljna je jer se ništa ne poduzima po tom pitanju, osjeća da je prepuštena samoj sebi,

- da tužiteljica navodi da kada bi imala zasebne uvjete rada u odnosu na D., da bi tada sve bilo u redu jer dala bi sve za svoj mir, čak i posao,

- da iz medicinskog dijela mišljenja proizlazi da je tužiteljici 2011. na psihijatrijskom pregledu postavljena dijagnoza F 32 – depresivna epizoda, ali da niti tada niti kasnije nije određen intenzitet depresije i depresivnih epizoda,

- da je tužiteljici propisan antipsihotik koji je antidepresiv u manjim i srednjim dozama ali da ga tužiteljica nije koristila dulje vrijeme,

- da se dijagnoza depresije u osobnom kartonu tužiteljice pojavljuje do rujna 2019. dok se u nalazima dr. M. Č. od rujna i studenog 2019., siječnja 2020. pojavljuje anksiozno-depresivni poremećaj koji je različit od dijagnoze depresije,

- da je tretman psihologa u Službi za mentalno zdravlje i prevenciju ovisnosti trajao od kraja 2016. do ožujka 2018. kada je procijenjeno da tužiteljici nije potreban nastavak tretmana,

- da se tužiteljica se od lipnja 2019. opet prijavila u savjetodavni proces zbog iznimne opterećenosti teškoćama na poslu, a u kojem ostaje do studenog 2019.,

- vještak navodi da je tužiteljica imala psihičke probleme radi stresa na poslu te da bi to bila akutna reakcija na stres i poremećaj prilagodbe koji bi najdulje trajao 6 mjeseci, ali budući da je tretman psihologa trajao do ožujka 2018., smatra da je u pitanju bila i produljena reakcija na stres, vjerojatno kao produljena depresivna reakcija budući da se tužiteljica liječi od depresije još od 2011.,

- da u odnosu na događaj za kojeg tužiteljica tvrdi da se dogodio u srpnju 2019., a kad joj se D. M. obratila na igralištu, vještak navodi da su te riječi mogle djelovati uznemirujuće za tužiteljicu, ali da je to svakako daleko od prijetnje, odnosno da bi reakcija tužiteljice bila u okviru emocionalne osjetljivosti iste, kao i reakcija na osobu koja joj je jednom ranije izrekla prijetnju te da ljudski organizam ima dovoljno kapaciteta prevladati prosječne konfliktne i problematične komunikacije, jer bi u protivnom svaka komunikacija mogla biti uzrok psihopatologije,

- da u forenzičkom dijelu mišljenja, proizlazi da se vještak, u nedostatku psihijatrijske nalaze i psihologijske obrade iz tog vremena, morao osloniti na zapise iz osobnog zdravstvenog kartona, nalazom i opservacijom kliničkog psihologa od srpnja 2020. te putem anamneze,

- da vještak u tom dijelu izražava mišljenje da je tužiteljica trpjela duševne bolove radi štetnog događaja koji se dogodio kod tuženika, a koji su proizlazili iz akutne reakcije na stres i poremećaja prilagodbe u početnih 6 mjeseci, a nakon toga do ožujka 2018., u okviru produljene reakcije na stres s depresivnim sadržajem,

- da se smanjenje životne aktivnosti kod  tužiteljice očitovalo u osjećaju anksioznosti, fobičnosti, neraspoloženju, osjećajima i prisjećanjima na neugodni i štetni događaj, a kasnije u depresivnosti, a što je rezultiralo s bolovanjima te je to trajalo od 11. studenog 2016. do ožujka 2018.,

- da kod tužiteljice nije postojao primarni strah jer se isti javlja kao posljedica iznenadnosti događaja, a što ovdje nije slučaj jer se verbalna prijetnja bez fizičkog nasrtaja ne smatra iznenadnim činom,

- da je tužiteljičin strah bio sekundarne prirode, u početku jačeg intenziteta (trajanja otprilike mjesec dana – do kada je trajalo početno bolovanje), a od kad je 5. prosinca 2016. tužiteljica navela da se želi vratiti na posao, od tada pa do ožujka 2017. (do kada otprilike teoretski najdulje traje reakcija na stres) strah je bio srednjeg intenziteta, poslije je strah bio slabijeg intenziteta,

- da u ovom konkretnom slučaju nije bilo sustavnog psihičkog zlostavljanja,

- da je tužiteljica imala te ima i dalje anksiozno-depresivne tegobe kao aktualni poremećaj, te su te tegobe blažeg do srednjeg intenziteta, a mogu biti posljedica toga kako tužiteljica doživljava situaciju zbog postupaka poslodavca,

- da vještak izričito navodi da sadašnje psihičko stanje tužiteljice nije posljedica štetnog događaja,

- da vještak zaključno navodi da je tužiteljica mogla trpjeti duševne boli i imati smanjenje životnih aktivnosti zbog prijetnje koje je doživjela od D. M., a koje je bilo više izraženo u prvih 6 mjeseci, dok smanjenje kognicije nije dokazano jer nije provedena psihologijska obrada,

- da iz iskaza svjedoka A. M. i svjedoka E. P., djelatnicima tuženika proizlazi da isti nemaju neposrednih saznanja o događajima između njih već su čuli da se priča da postoje neki sudski postupci između njih, time da poznaju i tužiteljicu i D. M. nekoliko godina, ali nemaju saznanja o njihovim odnosima niti o uznemiravanju tužiteljice od strane djelatnice D. M.,

- da svjedok E. P. u svom iskazu navodi da u prostoriji u kojoj rade tužiteljica i D. M. postoji stol, kompjuter, ležaj i sudoper te da one, koliko on zna, rade u smjenama u toj prostoriji, ali da postoji i još jedna prostorija iza, kroz hodnik, ali da tamo nije nikada bio,

- da u svom iskazu svjedokinja M. V., pomoćnica ravnatelja za sestrinstvo – glavna sestra kod tuženika, navodi da poznaje tužiteljicu sedam ili osam godina, a da D. M. poznaje još od 2005. te da su iste bile u određenom sukobu, kojem nije osobno prisustvovala a radilo se o verbalnom sukobu u kojem je djelatnica D. M. napala tužiteljicu,

- da nije bila prisutna niti nekim eventualnim drugim verbalnim napadima ili situacijama te da nije imala pritužbi na ponašanje D. M.,

- da su obje djelatnice bile zbog određenih zdravstvenih poteškoća na bolovanju 2016. ,

- da je formirana služba palijativne skrbi za koju su predviđene dvije prostorije, ali zbog oštećenja nastalih poplavom da se koristila samo  jedna prostorija,

- da je nakon sukoba između tužiteljice i D. M. ravnateljica dala preporuku da se napravi određeno razdvajanje u radu istih, na način da jednu prostoriju koriste u dvije smjene na način da jedna radi od 7 do 15 sati, a druga od 14 sati do 22 sata, te s tako i radilo time da je D. otprilike godinu dana bila na bolovanju, a da se tužiteljica nalazi na bolovanju od 9 mjeseca 2019.,

- da su njih dvije jedini koordinatori palijativne službe i da one surađuju, čine tim te da taj jedan sat koji se preklapa nisu smatrali za problem,

- da se D. M. žalila na drugu prostoriju jer je manja i oštećena od poplave, a da samoj tužiteljici nitko nije branio da koristi tu drugu prostoriju, te da nije stekla dojam da tih sat vremena predstavlja problem s obzirom da, koliko zna, neka komunikacija između njih dvije je postojala,

- da su obje djelatnice nezamjenjive u radu jer su obje prošle certificirane tečajeve i edukacije za isto, a palijativna skrb da je nova grana medicine,

- da u svom iskazu tužiteljica J. T. u bitnome navodi da kad se dogodilo ovo što je predmet tužbe, da je tražila zaštitu, ali da istu nije dobila, a da je ravnateljica njoj i D. prijetila suspenzijom,

- da je po povratku D. na posao pokušavala s njom ostvariti određeni kontakt u svrhu njihovog posla, ali da je odmah uvidjela da stvari neće ići u dobrom smjeru jer je D. rekla da ona sjedi za tim stolom,

- da je osjećala strah i nesigurnost jer je D. bila jako revoltirana nakon donošenja presude, da je osjećala strah odlaziti na posao, da cijela ta stvar utječe na nju fizički i psihički, da bi zbog toga kada bi došla raditi u drugu smjenu čekala sat vremena da kolegica M. ode kad joj završi radno vrijeme kako bi ona mogla ući u prostoriju i obavljati svoj posao i to na način da bi čekala u hodniku, kuhinji ili vani na klupi,

- da je zbog događaja koji se dogodio na igralištu u srpnju 2019. s D. M., gdje joj se Darja obratila riječima: „Kada ćeš me gđo. T. ostaviti na miru“, završila tu večer u OHBP (Centar za hitni prijem), jer da je to utjecalo na nju,

- da je par dana prije tog događaja na ležaju u prostoriji u kojoj radi zatekla stari veliki kovčeg koji je bio zaključan lokotom i velikim lancem, a za koji pretpostavlja da su u istom bili dokumenti pacijenata, da im nije mogla pristupiti i da je oko toga slala e-mailove glavnoj sestri i kolegici M., ali da joj nisu odgovorile,

- da je pokušavala s D. uspostaviti kontakt, 10-ak dana da ju je pozdravljala nakon svih ovih događaja, ali da je vidjela da to nema smisla,

- da se zbog tih problema obratila ravnateljici da joj je ista prijetila otkazom te da je vidjela da tu nikog nije briga za to što ona govori, čak ni nakon pravomoćnosti presude te da se zato odlučila na podnošenje ove tužbe.

 

11. Prvostupanjski sud je na temelju gore navedenih utvrđenja pravilno zaključio da tužiteljica nije u dovoljnoj mjeri dokazala da je došlo do povrede njezinog dostojanstva na način da se radilo o njenom sustavnom fizičkom ili psihičkom zlostavljanju na radnom mjestu (šikani-mobingu) a zbog kojeg bi tuženik kao poslodavac u smislu odredbe čl. 111. ZR-a bio u obvezi tužiteljici nadoknaditi štetu koju je pretrpjela na radu ili u vezi s radom a prema općim propisima obveznog prava.

 

12. Pravilno se prvostupanjski sud u ovoj pravnoj stvari poziva na materijalno pravne odredbe relevantnih propisa u ovoj pravnoj problematici.

 

13. Prema odredbi čl. 7. st. 5. ZR-a poslodavac je dužan zaštititi dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s ovim Zakonom i posebnim zakonima.

 

14. Prema odredbi čl. 111. ZR-a ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava. Pravo na naknadu štete odnosi se na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa.

 

15. Članak 134. st. 1. ZR-a propisuje da se postupak i mjere zaštite dostojanstva radnika od uznemiravanja i spolnog uznemiravanja propisuje posebnim zakonom a to je Zakon o suzbijanju diskriminacije.

 

16. Odredbom članka 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine", br. 85/08 i 112/12 - dalje: ZSD) propisano je da se diskriminacijom smatra stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije.

 

17. Jedan od oblika diskriminacije je i uznemiravanje koju odredba čl. 3. ZSD definira kao svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od osnove iz čl. 1. st. 1. ZSD koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, a koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.

 

18. Iz citiranih odredbi proizlazi da se uznemiravanjem radnika smatra neželjeno ponašanje poslodavca ili nadređenog suradnika, uzrokovano osnovom iz čl. 1. st. 1. ZSD.

 

19. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da iz činjeničnih navoda tužbe ne proizlazi da bi uznemiravanje na radnom mjestu bilo uzrokovano jednim od temelja ZSD-a pa stoga niti ne uživa sudsku zaštitu prema ZSD-u.

 

20. Nadalje, pravilno sud utvrđuje da u tom slučaju radnik ima pravo na naknadu štete zbog povrede prava iz radnog odnosa u smislu odredbe čl. 111. ZR-a i to prema općim propisima obveznog prava odnosno prema Zakonu o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje: ZOO) prema kojim odredbama u slučaju povrede dostojanstva radnika poslodavac odgovara po načelu krivnje za koju je potrebno da su kumulativno ispunjene sve opće pretpostavke za postojanje odštetne odgovornosti a to su: štetna radnja, šteta, uzročno-posljedična veza i protupravnost).

 

21. Mobing je svako fizičko ili psihičko zlostavljanje na radnom mjestu bez obzira na diskriminacijsku osnovu. Mobingom se ugrožava dostojanstvo osobe u sferi komuniciranja, održavanja socijalnih odnosa i kvalitete profesionalnog statusa.

 

22. Prema recentnoj sudskoj  praksi, a na koju se pravilno poziva prvostupanjski sud, tzv. mobbing odnosno šikana je specifičan oblik ponašanja na radnom mjestu kojim jedna osoba ili skupina njih sustavno psihički (moralno) zlostavlja ili ponižava drugu osobu s ciljem ugrožavanja njezina ugleda časti, ljudskog dostojanstva i integriteta.

 

23. U takvom slučaju radniku pripada pravo na primjerenu zaštitu na radnom mjestu a poslodavac je u obvezi takovu zaštitu pružiti radniku.

 

24. Prema pravnom shvaćanju prvostupanjskog suda a kojeg prihvaća i ovaj drugostupanjski sud tužiteljica nije u konkretnom slučaju dokazala da je bila izložena mobingu na radnom mjestu čime joj je povrijeđeno dostojanstvo, ugled i čast.

 

25. Tužiteljica u žalbenim navodima samo preocjenjuje izvedene dokaze, te ocjeni prvostupanjskog suda suprotstavlja vlastitu ocjenu, a koja je bez realne podloge u rezultatima postupka, pa se stoga ne mogu prihvatiti žalbeni prigovori nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

26. Prvostupanjski sud nije prihvatio iskaz tužiteljice u dijelu u kojem ista navodi da joj se djelatnica D. M. obratila na igralištu u srpnju 2019. te da je na nju to tako utjecalo da je zatražila liječničku pomoć u Centru za hitan prijem u Z. jer iz materijalnih dokaza (medicinska dokumentacija od 20. kolovoza 2019.) proizlazi da se tužiteljica samostalno javila u Centar za hitan prijem jer je taj dan doživjela napad i prijetnje smrću od pacijenta a što se događa u zadnje vrijeme stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je iskaz tužiteljice u tom dijelu kontradiktoran jer se ne poklapa niti vremenska podudarnost između kontakta tužiteljice i D. M. za odlaskom tužiteljice u Hitan prijem a pri tome sama tužiteljica iskazuje da je pokušala samoinicijativno ostvariti komunikaciju sa D. M. a što ukazuje da ne postoji takav strah kod tužiteljice u odnosu na djelatnicu D. M.

 

27. Također iz materijalnih dokaza kojim tužiteljica želi dokazati da je konstanto uznemiravana od strane radnice D. M. (fotografije koje je tužiteljica dostavila a na kojima je vidljiv kovčeg medicinskog tehničara zaključan s lancem i lokotom) prvostupanjski sud nema dovoljno elemenata koji bi ukazivali da to predstavlja uznemiravanje na radnom mjestu tužiteljice konkretno od strane D. M.

 

28. Nadalje, iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka medicinske struke a kojeg je prvostupanjski sud prihvatio kao stručnog i obrazloženog proizlazi da je tužiteljica trpila duševne boli zbog događaja kod tuženika zaključno s ožujkom 2018. u okviru produljene reakcije na stres sa depresivnim sadržajem međutim nije utvrđeno postojanje sustavnog psihičkog zlostavljanja tužiteljice na radnom mjestu a koje bi predstavljalo mobbing a niti je sadašnje psihičko stanje tužiteljice povezano sa štetnim događajem odnosno sa prijetnjom od strane djelatnice tuženika.

 

29. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da ne postoji uzročno-posljedična veza između djelovanja /propuštanja tuženika kao poslodavca i neimovinske štete za koju tužiteljica tvrdi da joj je nastala jer poslodavac u slučaju povrede radnikova dostojanstva odgovara za štetu po načelu krivnje odnosno ako svojim djelovanjem odnosno propuštanjem nije zaštitio radnika na radnom mjestu.

 

30. Prvostupanjski sud je, polazeći od utvrđenja da su ovdje tužiteljica i djelatnica tuženika D. M. jedine koordinatorice palijativne skrbi koje su osposobljene za  to radno mjesto, te da tuženi nije mogao D. M. premjestiti na drugo radno mjesto jer je istoj utvrđeno postojanje tjelesnog oštećenja donjih ekstremiteta u visini od 40% kao posljedice ozljede na radu, te s obzirom da je tuženik kao poslodavac poduzeo odmah mjere nakon osuđujuće kaznene presude protiv djelatnice D. M. na štetu ovdje tužiteljice omogućivši rad tužiteljice i djelatnice D. M. u smjenama a koje se preklapaju zbog prirode posla u razdoblju od 14-15 h, a da pri tome jedna radna prostorija koja je bila namijenjena za palijativnu skrb se nije mogla zbog poplave koristiti, pravilno zaključio da je tuženik kao poslodavac poduzeo sve odgovarajuće mjere radi sprječavanja bilo kakvog daljnjeg uznemiravanja i pri tome pisano upozorio djelatnicu D. M. pod prijetnjom otkaza ukoliko ponovi slične prijetnje ili slično ponašanje na štetu radnice J. T. a isto tako nije donesena nikakva mjera zabrane približavanja oštećenoj zbog osuđujuće presude.

 

31. Prema pravnom shvaćanju prvostupanjskog suda a kojeg prihvaća i ovaj drugostupanjski sud tužiteljica nije u konkretnom slučaju dokazala da je bila izložena mobingu na radnom mjestu čime joj je povrijeđeno dostojanstvo, ugled i čast.

 

32. Naime, u ovom konkretnom slučaju nije upitno da je djelatnica D. M. počinila kazneno djelo prijetnje na štetu ovdje tužiteljice za koje je pravomoćno osuđena te je sud vezan pravomoćnom kaznenom presudom, ali ovdje govorimo o odgovornosti tuženika kao poslodavca ukoliko bi se radilo o sustavnom uznemiravanju na radnom mjestu a kojeg tužiteljica nije dokazala u ovom konkretnom slučaju.

 

33. Slijedom navedenog pravilno je sud primijenio odredbu čl. 221.a ZPP-a prema kojoj odredbi ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu o postojanju činjenice zaključiti će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

 

34. Dakle, tužiteljica je bila dužna na razini vjerojatnosti dokazati da je došlo do povrede njezinog dostojanstva, a tuženik je dužan dokazati da do te povrede nije došlo a kao to pravilno zaključuje prvostupanjski sud pozivajući se na recentnu sudsku praksu.

 

35. Stoga je pravilno sud odbio tužbeni zahtjev tužiteljice iz svih naprijed navedenih razloga.

 

36. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je pravilno i zakonito na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a te u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 -dalje Tarifa).

 

37. Slijedom navedenog na temelju odredbe čl. 369. st. 1. i čl. 380. st. 2. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

 

 

U Zagrebu 24. siječnja 2023.

 

                                                                                                                                         Predsjednica vijeća:

                                                                                                   Sanja Joka Umićević, v.r.