Poslovni broj 34 Gž-4413/2022-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj 34 Gž-4413/2022-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u Vijeću sutkinja Nike Grospić Ivasović, predsjednice, Slavice Garac, izvjestiteljice i članice, Diane Preglej, članice, u pravnoj stvari tužitelja G. K. /OIB:…/ iz Sv. J. n. B., kojeg zastupa F. P., odvjetnik iz Č., protiv tuženika R. A. d.d. /OIB:…/ iz Z., kojeg zastupa A. M., odvjetnica u Odvjetničkom društvu G. & G. d.o.o. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-121/2020-28 od 20. listopada 2022., u sjednici održanoj 24. siječnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

              I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-121/2020-28 od 20. listopada 2022.

 

           II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.                                                   

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom je presudom naloženo tuženiku pod stavkom I. izreke isplatiti tužitelju iznos od 2.485,78 eura /18.729,14 kn sa zateznim kamatama tekućim na iznos:

 

18,49 kn od 30. travanj 2010.; 210,75 kn od 31. svibanj 2010.; 64,50 kn od 30. lipanj 2010.; 287,75 kn od 31. srpanj 2010.; 425,75 kn od 31. kolovoz 2010.; 384,89 kn od 30. rujan 2010.; 340,75 kn od 31. listopad 2010.; 365,75 kn od 30. studeni 2010.; 365,75 kn od 31. prosinac 2010.; 415,75 kn od 31. siječanj 2011.; 509,75 kn od 28. veljača 2011.; 415,75 kn od 31. ožujak 2011.; 365,75 kn od 30. travanj 2011.; 565,75 kn od 31. svibanj 2011.; 365,75 kn od 30. lipanj 2011.; 515,75 kn od 31. srpanj 2011.; 790,82 kn od 31. kolovoz 2011.; 905,75 kn od 30. rujan 2011.; 600,70 kn od 31. listopad 2011.; 596,70 kn od 30. studeni 2011.; 591,90 kn od 31. prosinac 2011.; 612,70 kn od 31. siječanj 2012.; 660,70 kn od 29. veljača 2012.; 680,70 kn od 31. ožujak 2012.; 645,70 kn od 30. travanj 2012.; 648,70 kn od 31. svibanj 2012.; 670,70 kn od 30. lipanj 2012.; 670,70 kn od 31. srpanj 2012.; 280,70 kn od 31. kolovoz 2012.; 1.080,70 kn od 30. rujan 2012.; 596,70 kn od 31. listopad 2012.; 650,70 kn od 30. studeni 2012.; 653,70 kn od 31. prosinac 2012.; 650,70 kn od 31. siječanj 2013.; 680,70 kn od 28. veljača 2013.; 440,84 kn od 28. ožujak 2013., sve do isplate,

 

po stopi od 14% godišnje za razdoblje do 30. lipnja 2011., od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14% godišnje, od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje, od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje, od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje, od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje, od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje, od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. po stopi od 6,82% godišnje, od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po stopi od 6,54% godišnje, od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. po stopi od 6,30% godišnje, od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020. po stopi od 6,11% godišnje, od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. po stopi od 5,89% godišnje, od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. po stopi od 5,75% godišnje, od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. po stopi od 5,61% godišnje, od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022. po stopi od 5,49% godišnje, od 1. srpnja 2022. do isplate po stopi od 5,31% godišnje, a u slučaju promjene prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena;

 

a pod stavkom II. izreke naknaditi parnične troškove u iznosu od 1.069,32 eura  /8.057,00 kn sa zateznim kamatama od 20. listopada 2022. /donošenja prvostupanjske presude/ do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena.

 

2. Protiv presude žali se tuženik iz razloga određenih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. - ispravak, 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., u daljnjem tekstu: ZPP-a).

 

2.1. Tuženik predlaže preinaku prvostupanjske presude slijedom žalbenih navoda i zahtijeva trošak žalbenog postupka u iznosu od 278,70 eura.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba je neosnovana.

 

5. Predmet spora po dispozitivnom podnesku od 1. srpnja 2022. jest zahtjev za isplatu iznosa od 18.729,14 kn / 2.485,78 eura (razlika između iznosa kunske protuvrijednosti prema tečaju CHF u odnosu na kunu koja je vrijedila na dan korištenja kredit, naspram iznosa anuiteta koje je tužitelj u kunskoj protuvrijednosti stvarno plaćao tuženiku tijekom otplate kredita, specificirane po nadnevcima, a kao posljedica ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli /list 157., 183. – 185. spisa/) sa zateznim kamatama i parničnim troškovima sa zateznim kamatama (list 187. spisa).   

 

6. Nije sporno:

 

-          da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita, u ožujku 2006., u tuženikovoj poslovnici u Č. sklopili Ugovor o kreditu (kunska protuvrijednost od 27.370,92 CHF), namjena kojeg je bila kupnja novog osobnog vozila, sa rokom otplate kroz 84 mjeseca;

-          da je u članku 7. ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća svakog obroka ponaosob;

-          da je tužitelj vratio tuženiku kredit,

-          i da razlika između iznosa kunske protuvrijednosti prema tečaju CHF u odnosu na kunu koja je vrijedila na dan korištenja kredit, naspram iznosa anuiteta koje je tužitelj u kunskoj protuvrijednosti stvarno plaćao tuženiku tijekom otplate kredita, iznosi 18.729,14 kn (pri obračunu razlike uzeto u obzir razdoblje kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan korištenja kredita).

 

7. Sporno je po tuženiku u žalbenom stadiju postupka:

 

-          primjena odredbe članka 190. ZPP-a (pravila o preinaci tužbe), odredbe članka 502. c ZPP-a (pravila o učincima odluke donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava) i odredbe članka 338. stavka 4. ZPP-a (pravila o sadržaju presude);

-          izbor i primjena materijalnog prava - Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2003), u kontinuitetu i Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2007/), te tumačenje ciljeva postavljenih Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29, u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13/EEZ);

-          i zaključci prvostupanjskog suda vezano za odlučne činjenice (jesu li odredbe Ugovora o kreditu vezano za valutu CHF bile razumljive tužitelju kao potrošaču, jesu li kao takve bile odredive za tužitelja, te ako nisu je su li nepoštene i ništetne prema pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima sadržanim te nastavno i zavisno, je li tuženik dužan vratiti tužitelju predmetni iznos sa zateznim kamatama i je li se obveza tuženika na vraćanje predmetnog iznosa pretvorila u ne utuživu obvezu (takozvanu prirodnu) zbog zastare na kojoj ustraje tuženik.

 

8. Ispitivanjem prvostupanjske presude u granicama žalbenih navoda i po službenoj dužnosti (članak 365. ZPP-a) nisu utvrđene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, niti su povrijeđena pravila o sadržaju presude (članak 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a) na koja se neosnovano poziva žalitelja. Odlučio je sud prvog stupnja o zahtjevu iz sudske nadležnosti s osobama koje mogu biti stranke u postupku i pravilno su zastupane, a vezano za koji zahtjev nije u tijeku druga parnica, pravomoćno suđeno, sklopljena sudska niti s njom izjednačena nagodba, presudom jasnih razloga, koju je moguće ispitati.

 

9. Tumačenje činjenica po tuženiku i zaključci koje iz takvog tumačenja izvodi ne predstavlja ukazivanje na povredu pravila o preinaci, pravila o učincima odluke donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, nepravilno utvrđeno činjenično stanje, niti pogrešnu primjenu materijalnog prava.

 

10. Naime, iz stanja spisa proizlazi da je u tužbi postavljen zahtjev za isplatu iznosa od 18.732,56 kn  (list 1. - 5. spisa), a podneskom od 1. srpnja 2022., nakon što je izveden dokaz financijskim vještačenjem, za isplatu iznosa od 18.729,14 kn sa zateznim kamatama (list 157. - 159. spisa), a što znači da je tužbeni zahtjev smanjen (nije preinačen /članak 191. stavak 3. ZPP-a/) i da prvostupanjski sud niti nije bio u situaciji primjenjivati pravila o preinaci tužbe. Stoga su promašeni žalbeni navodi pod točka 5. - 7. obrazloženja, u kojem tuženik tvrdi da su po prvostupanjskom sudu pogrešno primijenjena pravila o preinaci tužbe.     

 

11. Nadalje, pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, u kontinuitetu je propisano:

 

-          da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca i da je trgovac dužan dokazati  da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo (članak 81. ZZP-a/2003, članak 96. ZZP-a/2007);

 

-          da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (članak 84. ZZP-a/2003, članak 99. ZZP-a/2007);

 

-          da odredbe ugovora koje prema Zakonu ili sporazumu stranaka mora biti sastavljen u pisanom obliku, moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive (članak 85. ZZP-a/2003, članak 100. ZZP-a/2007);

 

-          da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača (članak 86. ZZP-a/2003, članak 101. ZZP-a/2007);

 

-          i da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora da ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe (članak 87. ZZP-a/2003, članak 102. ZZP-a/2007).

 

12. Prema navedenim odredbama i ciljevima postavljenim Direktivom 93/13/EEZ odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (istovjetno članak 138. a u vezi s člankom 131. stavkom 1. ZZP-a/2007).

 

13. U smislu tih zakonskih odredbi, ciljeva Direktive 93/13/EEZ i odredbe članka 502.c ZPP-a kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa o zaštiti potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

 

14. U presudama zaštite kolektivnih interesa i prava /članak 502 a. ZPP-a/ (Trgovački sud u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019.), u postupku kojima je i tuženik bio stranka, pravomoćno je presuđeno da su odredbe ugovora kojim je glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF nepoštene i ništetne jer da su te odredbe svih banaka bile nerazumljive za klijente (klijentima nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijenta kao potrošača) i da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, i svjesno su propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

 

15. Tuženik u predmetnoj parnici niti ne tvrdi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli bile drugačije stipulirane od istih odredbi Ugovora o kreditu između parničnih stranaka, koje su bile predmetom razmatranja u gore navedenim odlukama, a niti je objasnio sudu kako je definirao parametre koje je pratio vezano za valutnu klauzulu, te je li i na koji način kvalitativno i kvantitativno razrađivao uzročno-posljedičnu veze njihovih kretanja u razdoblju vraćanja kredita (7 godina).

 

16. Stoga, se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi u dijelu kojim tuženik tvrdi da nije jasno na temelju kojih okolnosti je prihvaćen tužbeni zahtjev. Osim toga, razlozi za tečaja valute CHF ne mogu se smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu tečaja valute tijekom razdoblja trajanja kredita, a niti se to može utvrditi iz sadržaja tuženikovih općih akata, a zbog čega su i ugovorne odredbe o tečaja valute nerazumljive, a time i nepoštene, kako je to ocijenio i prvostupanjski sud, tumačenjem mjerodavnih odredbi ZZP-a u duhu prava Europske unije (predmet Suda Europske unije broj C-472/2010).

 

17. U konačnici, uzroci ništetnosti dijela Ugovora koji se odnosi na vezivanje glavnice za CHF nisu manjeg značaja, kako to pokušava prikazati tuženik, zastupajući u biti stajalište moguće konvalidacije (članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima /Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., u daljnjem tekstu: ZOO-a/), budući da su usmjereni na zaštitu pravnog poretka i javnog interesa, što u konačnici potvrđuju osim mjerodavne odredbe članka 87. ZZP-a (članak 96. ZZP-a/2007) i članka 4. ZOO-a izmijene kako Zakona o zaštiti potrošača tako i Zakona o potrošačkom kreditiranju posebno u dijelu obveznog sadržaja ugovora o kreditu (članak 10. - 19.).

 

18. Dakle, neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite, učinci utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena idu u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora, odnosno smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe bilo kao glavnog ili prethodnog pitanja mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo.

 

18.1. Pored navedenog, prvostupanjski je sud pravilno odbio izvođenje dokaza saslušanjem u svojstvu svjedoka javnog bilježnika J. C. i D. P. /djelatnica tuženika/ i za svoju postupanje pod točkom 9. obrazloženja dao razloge (djelatnica tuženika D. P. nije sudjelovala pri sklapanju Ugovora o kreditu i nema neposrednih saznanja budući je Ugovor o kreditu sklopljen u poslovnici u Č., javni bilježnik nije financijski stručnjak koji bi prilikom ovjere potpisa mogao objasniti financijski rizik pravnog posla).

 

19. Osim toga, pored mnogostrane uvjetovanosti vrijednosti izvora saznanja putem personalnih dokaza (sposobnost zapažanja, pamćenje, reproduciranje zapamćenog, subjektivni stav svjedoka prema predmetu i strankama i slično) i pod pretpostavkom da se njihovo izvođenje odnosi na bitne činjenice, što nije slučaj u predmetnom postupku, u kojem sam tuženik nije znao objasniti kojim se konkretnom kriteriji rukovodio kad je korisniku kredita sugerirao valutnu klauzulu u CHF, je li ih, a ako jest na koji način prezentirao tužitelju kao korisniku kredita, nije niti bilo za očekivati oslanjanje suda na prikupljene informacije putem navedenih personalnih dokaza predloženih po tuženiku.

 

20. U prilog neodrživosti žalbenih navoda u dijelu kojima se tvrdi da je zbog neizvođenja dokaza saslušanjem svjedoka (J. C. i D. P.) tuženik onemogućen u raspravljanju treba imati u vidu da je prema općem jamstvu poštenog postupka (članak 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske /Narodne novine, broj: 56/1990., 135/1997., 8/1998., 113/2000., 28/2001., 55/2001., 76/2010., 85/2010., 5/2014./, članak 5. ZPP-a, članak 6. stavak 1. /Europske/ Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda /Narodne novine, broj: 18/1997., 6/1999., 14/2002., 13/2003., 9/2005., 1/2006., 2/2010./) za sud zadržano pravo procjene mjerodavnosti podnesaka, argumenata i dokaza iznesenih po strankama u postupku, vezano za odluku koju donosi.   

 

21. Nadalje, suprotno žalbenim navodima proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. ZOO-a), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

 

22. Vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji N. J.. mag. oec za računovodstvo, financije i bankarstvo, matematički obračun kojeg je tuženik učinio nespornim (osporavanje se svodi na mišljenje da vještačenje nije doprinijelo rješenju spora), utvrđeno je da razlika između visine anuiteta ugovorenih Ugovorom o kreditu i visine anuiteta koje je tužitelj plaćao na temelju naknadno utvrđivanih anuiteta zbog promjene tečaja CHF iznosi 18.729,14 kn (razlika u anuitetima od 30. travnja 2010. do 28. ožujka 2013.).

 

23. Prema tome, kako je na temelju zakona otpala pravna osnova između iznosa kunske protuvrijednosti prema tečaju CHF u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan korištenja kredita, naspram iznosa anuiteta koje je tužitelj u kunskoj protuvrijednosti stvarno plaćao tuženiku tijekom otplate kredita, a po kojoj je tuženik primio od tužitelja u razdoblju od 30. travnja 2010. do 28. ožujka 2013.  iznos od 18.729,14 kn (promjena tečaja CHF), to je pravilno utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo kad je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju ukupan iznos od 2.485,78 eura /18.729,14 kn (članak 1111. stavak 3. ZOO-a) sa zateznim kamatama na svaku mjesečnu razliku, tekućim od stjecanja do isplate (članak 1115. ZOO-a, članak 29. stavak 1., 2/2. 7. i 8. ZOO-a).

 

23.1. Naime, na iznose više zaračunate razlike u promijeni tečaja CHF vezano za glavnicu, tuženik je dužan tužitelju platiti kamate od dana kad je tužitelj platio tuženiku te iznose, a ne od dana podnošenja zahtjeva, budući da je tuženik i prije obraćanja tužitelja imao razloga vjerovati da je stekao bez osnove predmetne iznose, a time bio i nesavjestan od dana stjecanja.

 

24. Neosnovano je i ustrajavanje tuženika na prigovoru zastare. To stoga, što rok zastare radi isplate primljenog na temelju ništetne odredbe ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske - Izvodi iz Zapisnika broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., objedinjeno Zapisnikom broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022.), odnosno u konkretnom slučaju od 16. lipnja 2018. kad je donesena pravomoćna presuda o ništetnosti odredbi ugovora o kreditima sa valutnom klauzulom u CHF i što je predmetna tužba podnesen 6. travnja 2020. (prije isteka roka zastare od pet godina /članak 225. ZOO-a/).

 

25. U prilog neodrživosti žalbenih navoda pod točkom 58. obrazloženja ("…istaknut prigovor zastare na preinačenu tužbu…") treba imati u vidu, a kako je to navedeno pod točkom 10. obrazloženja, da u predmetnoj parnici tužba nije preinačena kako to neosnovano tvrdi tuženik, već je tužbeni zahtjev smanjen sa iznosa od 18.732,56 kn na iznos od 18.729,14 kn (za iznos od 3,42 kn).

 

26. Dakle, suprotno tvrdnjama iz žalbe prvostupanjski je sud ispitao konkretan slučaj i odgovorio na sve bitne navode stranaka, nije dao važniju prednost tužitelju, niti postupao arbitrarno, kako to pokušava prikazati tuženik.   

 

27. Budući da je u gotovo svim sudskim odlukama vezano za početak roka zastare potrošačevog potraživanja restitucijskim zahtjevom iskazano pravno shvaćanje kao i ono u prvostupanjskoj i predmetnoj presudi, to se ne mogu prihvatiti navodi pod točkama 53. - 57. i 59. - 66. obrazloženja žalbe, odnosno to što se tuženik "ne slaže" sa odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Ustavnog suda Republike Hrvatske, koje ne podržavaju njegovo pravno shvaćanje, a niti njegovo pozivanje na izdvojeno mišljenje suca Ustavnog suda Republike Hrvatske, profesorice P. f. u Z. i odluke Županijskih sudova za koje smatra da podržavaju njegovo viđenje predmetnog spora.

 

27.1. Iskazano shvaćanje sudova o početku roka zastare za restitucijski zahtjev potrošača, kao posljedica nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe, u duhu je prava Europske unije - presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.) u kojoj je između ostalog navedeno:

-          "… obveza država članica da osiguraju učinkovitost prava koja osobe izvode iz prava Unije, među ostalim, za prava koja proizlaze iz Direktive 93/13, podrazumijeva zahtjev djelotvorne sudske zaštite, također uspostavljen člankom 47. Povelje, koji vrijedi osobito u pogledu postupovnih pravila za tužbe koje se temelje na takvim pravima (vidjeti u tom pogledu presude od 17. srpnja 2014., Sánchez Morcillo i Abril García, C‑169/14, EU:C:2014:2099, t. 35. i od 31. svibnja 2018., Sziber, C‑483/16, EU:C:2018:367, t. 49.)" - točka 54. obrazloženja,

-          "… u pogledu prigovora roka zastare tužbama koje su podnijeli potrošači kako bi ostvarili prava koja izvode iz prava Unije, valja istaknuti da takvo pravilo nije samo po sebi protivno načelu djelotvornosti jer njegova primjena u praksi ne onemogućava ili pretjerano otežava ostvarivanje prava koja su dodijeljena, osobito, Direktivom 93/13 i Direktivom 2008/48." - točka 56. obrazloženja,

-          "… na tužbu za utvrđivanje restitucijskih učinaka tog utvrđenja primjenjuje rok zastare, pod uvjetom poštovanja načela ekvivalentnosti i djelotvornosti (vidjeti u tom smislu presude od 9. srpnja 2020., Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C‑698/18 i C‑699/18, EU:C:2020:537, t. 58., i od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C‑224/19 i C‑259/19, EU:C:2020:578, t. 84.)" - točka 58. obrazloženja,

-          "… nužno je voditi računa o podređenom položaju u kojem se potrošači nalaze u odnosu na trgovce, kako u pogledu pregovaračke moći tako i u pogledu informiranosti, i okolnosti da je moguće da potrošači ne znaju ili ne mogu ocijeniti opseg svojih prava koja proizlaze iz Direktive 93/13 ili pak Direktive 2008/48 (vidjeti u tom smislu presude od 9. srpnja 2020., Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C‑698/18 i C‑699/18, EU:C:2020:537, t. 65. do 67., i od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C‑224/19 i C‑259/19, EU:C:2020:578, t. 90. i navedena sudska praksa)." - točka 62. obrazloženja,

-          "… načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive 93/13 ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48 primjenjuje rok zastare od … koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove." - točka 66. obrazloženja,

-          i presuđuje da se „Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare …. koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove." (točka 1. izreke). 

 

28. Kako tuženik nije naveo konkretne povrede i propuste koje je po njemu prvostupanjski sud počinio vezano za odluku o parničnim troškovima po zahtjevu tužitelja, već se samo pozvao na zakonsku formulaciju o povredama zbog kojih se i ta odluka može pobijati, te kako ovaj sud ne pazi po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (članak 365. stavak 2. ZPP-a), to odluka o troškovima pod stavkom II. izreke presude ostaje neizmijenjena.

 

29. Tuženiku nije priznat zahtijevani trošak žalbenog postupka jer nije uspio sa žalbom (članak 154. stavak 1. ZPP-a).

 

30. Zaključno, ispitivanjem prvostupanjske presude nisu utvrđeni razlozi pobijanja po tuženiku, a ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a), zbog čega je odlučeno kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP-a za stavak I., članak 166. stavak 1. ZPP-a za stavak II.).

 

 

U Zagrebu 24. siječnja 2023.

 

                                                                                                  Predsjednica Vijeća:

Nika Grospić Ivasović, v.r.