Pristupanje sadržaju
Republika Hrvatska Općinski sud u Splitu
Ex vojarna Sv.Križ, Dračevac
P-1797/2021
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sutkinji toga suda Maji Anušić, u pravnoj stvari
tužitelja M. N., OIB …, iz S., zastupan po
punomoćniku S. K., odvjetniku u S., protiv
tuženika OTP b. d.d. OIB .., S., zastupana
po punomoćniku OD A. i A. iz S., radi utvrđenja i isplate, nakon održane i
zaključene javne i glavne rasprave dana 15.studenog 2022. u prisutnosti
punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 20. siječnja 2023.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba,
članak 1. Ugovora o kreditu broj … od 17.7.2006. godine, kojeg su zaključili
M. N., OIB …, iz S., i S.
G. – S. B. d.d., OIB …, sada
OTP b. d.d., OIB …, S., u dijelu u kojem je,
u članku 1., ugovoreno kako se stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj
protuvrijednosti 28.150,00 CHF prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja
kredita, članak 10., a), 1., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u
mjesečnim anuitetima u valuti CHF, članak 10., d), 1., u dijelu u kojem je ugovoreno
kako se mjesečni anuiteti plaćaju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj
protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu ugovora prema tečajnoj listi kreditora
na dan dospijeća, d), 2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako će ukoliko korisnik kredita
zakasni s uplatom mjesečnog anuiteta kreditor na uplatu primijeniti prodajni devizni
tečaj vrijedeći na dan kad je kreditoru omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim
sredstvima, a na prijevremene uplate prodajni devizni tečaj koji vrijedi na dan
dospijeća.
II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba,
članak 9. Ugovora o kreditu broj … od 17.7.2006. godine, kojeg su zaključili
M. N., OIB …, iz S., i S.
G. – S. B. d.d., OIB …, sada
OTP b. d.d., OIB …, S., u dijelu u kojem je
ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva na način da se utvrđuje odlukom o
visini kamatnih stopa ili drugim aktom kreditora.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 3.976,15 EUR-a/
29.958,28 kuna, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi 15%
do 31.12.2007., od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za
svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana
polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih
poena, a od 1.8.2015. do isplate, obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope
na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim
trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem
polugodištu za tri postotna poena koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog
pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi: na iznos 4,28 EUR / 32,25 kn od 14.08.06. na iznos 8,76 EUR / 66,03 kn od 15.09.06. na iznos 6,91 EUR / 52,10 kn od 13.10.06. na iznos 3,79 EUR / 28,53 kn od 15.11.06. na iznos 4,05 EUR / 30,55 kn od 15.12.06. na iznos 3,22 EUR / 24,24 kn od 15.01.07. na iznos 0,23 EUR / 1,74 kn od 15.03.07. na iznos 3,21 EUR / 24,21 kn od 13.04.07. na iznos 0,59 EUR / 4,46 kn od 15.01.08. na iznos 7,03 EUR / 52,93 kn od 14.03.08. na iznos 5,08 EUR / 38,26 kn od 15.04.08. na iznos 9,82 EUR / 74,00 kn od 14.11.08. na iznos 15,36 EUR / 115,71 kn od 02.12.08. na iznos 6,22 EUR / 46,89 kn od 15.12.08. na iznos 29,32 EUR / 220,86 kn od 15.01.09. na iznos 30,36 EUR / 228,75 kn od 16.02.09. na iznos 24,57 EUR / 185,11 kn od 16.03.09. na iznos 23,95 EUR / 180,44 kn od 15.04.09. na iznos 22,78 EUR / 171,64 kn od 15.05.09. na iznos 19,75 EUR / 148,81 kn od 15.06.09. na iznos 21,59 EUR / 162,67 kn od 15.07.09. na iznos 18,75 EUR / 141,30 kn od 17.08.09. na iznos 20,68 EUR / 155,81 kn od 15.09.09. na iznos 17,30 EUR / 130,36 kn od 15.10.09. na iznos 20,50 EUR / 154,45 kn od 16.11.09. na iznos 18,97 EUR / 142,91 kn od 15.12.09. na iznos 29,17 EUR / 197,16 kn od 15.01.10. na iznos 30,97 EUR / 233,38 kn od 15.02.10. na iznos 30,30 EUR / 228,31 kn od 15.03.10. na iznos 35,19 EUR / 265,12 kn od 15.04.10. na iznos 42,85 EUR / 322,83 kn od 17.05.10. na iznos 41,70 EUR / 314,16 kn od 15.06.10. na iznos 54,25 EUR / 408,76 kn od 15.07.10. na iznos 54,45 EUR / 410,27 kn od 16.08.10. na iznos 70,93 EUR / 534,42 kn od 15.09.10. na iznos 58,88 EUR / 443,65 kn od 15.10.10. na iznos 61,69 EUR / 464,80 kn od 15.11.10. na iznos 75,91 EUR / 571,92 kn od 15.12.10. na iznos 76,60 EUR / 577,76 kn od 17.01.11.
na iznos 71,96 EUR / 542,22 kn od 15.02.11.
na iznos 75,66 EUR / 570,08 kn od 15.03.11.
na iznos 74,26 EUR / 559,52 kn od 15.04.11.
na iznos 83,47 EUR / 628,93 kn od 16.05.11.
na iznos 97,35 EUR / 733,48 kn od 15.06.11.
na iznos 117,12 EUR / 882,44 kn od 15.07.11.
na iznos 141,26 EUR / 1.064,30 kn od 16.08.11.
na iznos 106,38 EUR / 801,53 kn od 15.09.11.
na iznos 94,47 EUR / 711,80 kn od 17.10.11.
na iznos 95,97 EUR / 723,11 kn od 15.11.11.
na iznos 98,5 EUR / 740,30 kn od 15.12.11.
na iznos 106,41 EUR / 801,72 kn od 16.01.11.
na iznos 109,81 EUR / 827,36 kn od 15.02.12.
na iznos 107,31 EUR / 808,52 kn od 15.03.12.
na iznos 107,04 EUR / 806,48 kn od 16.04.12.
na iznos 108,74 EUR / 819,31 kn od 15.05.12.
na iznos 110,44 EUR / 832,11 kn od 15.06.12.
na iznos 107,59 EUR / 810,62 kn od 16.07.12.
na iznos 105,40 EUR / 794,12 kn od 16.08.12.
na iznos 98,10 EUR / 739,18 kn od 17.09.12.
na iznos 106,18 EUR / 800,05 kn od 15.10.12.
na iznos 2,76 EUR / 20,79 kn od 13.11.12.
na iznos 121,51 EUR / 915,52 kn od 15.11.12.
na iznos 107,17 EUR / 807,50 kn od 17.12.12.
na iznos 104,23 EUR / 785,30 kn od 15.01.13.
na iznos 103,85 EUR / 782,46 kn od 15.02.13.
na iznos 102,01 EUR / 768,56 kn od 15.03.13.
na iznos 109,04 EUR / 821,54 kn od 15.04.13.
na iznos 98,82 EUR / 744,58 kn od 15.05.13.
na iznos 96,53 EUR / 727,30 kn od 17.06.13
IV. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana nadoknadi tužitelju parnični trošak u
iznosu od 1.705,41 EUR / 12.849,38 kuna zajedno sa zateznim kamatama koje teku
od presuđenja, pa do isplate po stopi od 12 % godišnje, a u slučaju promjene stopa
zateznih kamata, po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je
vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet
postotnih poena.
Obrazloženje
1. Tužitelj je dana 10.svibnja 2019. ovom sudu podnio tužbu protiv tuženika radi
utvrđenja ništetnosti dijela ugovora i isplate.
2. U tužbi se navodi da je tužitelj dana 17.srpnja 2006. kao korisnik kredita sa
tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu broj … temeljem kojeg
mu je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan kao iznos od 28.150,00 CHF, a
isplaćen u kunama prema srednjem tečaju tuženika.
3. Nadalje, da je člankom 1. Ugovora banka ugovorila valutnu klauzulu u valuti
švicarski franak te je otplatu kredita vezala uz predmetnu valutu te je u čl. 4 Ugovora
navela visinu kamatne stope u iznosu od 6,49 % godišnje ugovorivši u istom članku
da je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci
same banke bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način
će se ona mijenjati te da je postupajući na taj način u Ugovor ugradila nepoštenu i
ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana
glavnica švicarski franak što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i
obvezama ugovornih strana odnosno odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih
stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije utvrdila egzaktne parametre i
metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate,
Banka je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ( dalje ZPP) Zakona o
obveznim odnosima ( ZOO) načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu
obveznog prava te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP
prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu
tužitelja.
4. Nadalje, da je predmetno pravno stajalište citirano sukladno stavovima Visokog
Trgovačkog suda u predmetu Pž-7129/13 kojim je potvrđena presuda poslovni broj
P-1401/12 TS u Zagrebu u pogledu promjenjive kamatne stope odnosno izraženo u
presudi P-6632/2017 od 14.6.2018. kojim je potvrđena presuda TS u Zagrebu
poslovni broj P-1401/12 u pogledu ugovorene valute uz koju je vezana glavnica
švicarski franak koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj
Rev-2221/18.
5. Slijedom toga, obzirom su nepoštena ugovorna odredba o valuti švicarski franak te
nepoštena ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi od početka
tj. od kada su ugovorene tužitelj temeljem odredbe čl. 138 Zakona o zaštiti
potrošača, čl. 502 c ZPP-a te čl. 1111 Zakona o obveznim odnosima podnosi
predmetnu tužbu.
6. Slijedom navedenog, tužitelj je ustao ovom tužbom s prijedlogom da sud utvrdi
ništetnost odredbe predmetnog ugovora o kreditu, a isto tako da naloži tužitelju
isplatu utuženog iznosa sa zateznim kamatama.
7. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava istu u cijelosti navodeći da je tužitelj
dobrovoljno i svjesno odabrao valutu ugovora te da je među strankama postignuta
potpuna suglasnost, a da je predmetnim presudama postignuta apstraktna zaštita se
predmetne presude ne mogu primijeniti na konkretan slučaj te ističe prigovor zastare.
8. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem ugovora o kreditu od 17.srpnja 2006.
otplatnog plana, obavijesti o promjeni kamatne stope, knjigovodstveno-financijskim
vještačenjem po vještaku D. C., pa je temeljem tako provedenog dokaznog
postupka sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“
broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08,123/08,
57/11,148/11,25/13,89/14; dalje ZPP) sud utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.
9. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatu razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta po Ugovoru o kreditu broj … od 17.srpnja 2006. u razdoblju od
kolovoza 2006. do otplate kredita 2013. te zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne obveze.
10. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao
kreditor dana 17.srpnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti
iznosa od 28.150,00 CHF,uz rok otplate od 84 mjeseca s početnom redovnom
kamatnom stopom od 6,49 % godišnje. Nije sporno da je u čl.3 predmetnog ugovora
ugovoreno da je redovna kamata promjenjiva, a što se utvrđuje odlukom kreditora
odnosno tuženika. Međutim, među strankama je sporno je li ništetna odredba o
promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli po kojoj je tužitelj plaćao dužnu
tražbinu.
11. Nadalje, nesporno se vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa
predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne
odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema
kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna
kamatna stopa koje je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s
jednostranom odlukom banke.
12. Spornim je tuženik učinio sljedeće: je li se o predmetnoj ugovornoj odredbi koja
se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu pojedinačno pregovaralo; je li odredba i/ili
nejasna, i /ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva te na posljetku je li ista suprotno
načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama
ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Sporna je i visina tužbenog
zahtjeva, a istaknut je i prigovor zastare.
13. Prije svega valja navesti da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske dana 13.
lipnja 2014. godine, postupajući po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u
Zagrebu poslovnog broja P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u parnici tužitelja
Udruge potrošač protiv ovdje tuženika i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa u točki
I. izreke preinačio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od
4. srpnja 2013. godine i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje
da su banke, među njima i ovdje tuženik (potonji u periodu od 1.- listopada 2004.
godine do 31. prosinca 2008. godine) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača
korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu
odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o
kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. U točki II. izreke navedene presude Visoki
trgovački suda Republike Hrvatske djelomično je odbio žalbe, među ostalim i ovdje
tuženika, kao neosnovane i potvrdio navedenu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu
u dijelu kojim se utvrđuje da je, među ostalim i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003.
godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio
kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim
ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena
redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u
skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a
koja je ništetna.
14. Za navesti je da je Vrhovni sud u svojoj odluci pod brojem Revt-249/14 od 9.
travnja 2015. godine odbio revizije tužitelja i 1.-7. tuženika kao neosnovane, a koje
su izjavljene protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske
br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine kojom je djelomično potvrđena,
djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj
P-240/2012 od 4. srpnja 2013. godine.
15. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda (str. 62) navodi se kako se
pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, dakle kada sud utvrdi
postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne
pravne zaštite, naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj
odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Na taj način proširene su
subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite
kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koje pokrenu potrošači
obvezuje ostale sudove. Naime, navedeno je u skladu sa odredbom čl. 138. a
Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09 –
dalje ZZP) koji propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih
interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja
povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje
ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu
je uzrokovana postupanjem tuženika (koji obuhvaća i povrede učinjene kod
potrošačkog kreditiranja). Navedeni zakon se ima primijeniti s obzirom na vrijeme
kada je sklopljen ugovor, dakle kada je i ugovorena predmetna odredba.
16. Razmatrajući presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, a kojom je
spor pravomoćno okončan, navodi se kako su u istoj pojašnjene sve osporene
činjenice u ovom postupku, a kako je dolje obrazloženo.
17. U odnosu na spornu činjenicu da li se o ugovornoj odredbi pojedinačno
pregovaralo za navesti je da tuženik smatra da je netočno tvrditi da se o spornoj
odredbi Ugovora nije pojedinačno pregovaralo budući su stranke ugovorile da se na
konkretni posao primjenjuju Opći uvjeti poslovanja, te drugi akti koji uređuju
kreditiranje građana. Nadalje, tuženik drži da je tužitelj svojom slobodnom voljom
pristupio sklapanju ugovora.
18. U smislu odredbe čl. 295. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine"
broj: 35/05, 41/08, 125/11 - dalje ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe
sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u
trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u
formalnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih u ugovoru poziva.
19. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP-a, propisano kako se smatra da ugovorna
odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako,
suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i
obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, st. 2. propisano je da se smatra da
se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu
unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj,
poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca,
a st. 4. navedenog članka Zakona da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj
odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo,
dužan je to i dokazati.
20. Nadalje, u samoj presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (str. 79)
navodi se kako se o odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom
postojanja obveze promjenjiva u skladu s odlukom banke nesporno nije pregovaralo,
a tuženici (banke) nisu ni tvrdili da su potrošači (korisnici kredita) mogli na nju
utjecati. Iz navedenoga slijedi, a ne smatrajući predmetni slučaj drugačijim od drugih
(i u konkretnom slučaju je ugovorena primjena općih akata tužitelja) da se ima uzeti
da se ni u ovom slučaju nije pojedinačno pregovaralo vezano uz spornu ugovornu
odredbu.
21. Naposljetku, činjenica da li se o predmetnoj odredbi ugovora pojedinačno
pregovaralo nije od značaja budući je ugovorna odredba utvrđena ništetnom što ima
dalekosežnije posljedice od činjenice da li se o tom ugovornoj odredbi pojedinačno
pregovaralo.
22. Odredbom članka 99. ZZP-a određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li
ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako
razumljive i uočljive. U odnosu na drugu spornu činjenicu, odnosno da li je odredba
i/ili nejasna, i /ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva navodi se kako je u presudi (str.
81) navedeno kako ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini
ovisnom o odluci banke je jasna i uočljiva (što tužitelj u tom postupku nije ni osporio),
ali ista nije razumljiva iz razloga jer brojni i nepovezani kriteriji koji sadrže opći uvjeti
ne daju temelj za ocjenu da bi se radilo o objektiviziranim kriterijima koji bi se mogli
podvesti pod pojam odredivog predmeta obveze, a nije u tom postupku ni osporeno
da niti ugovor niti opći uvjeti na koje se svaki pojedini ugovor poziva ne sadrže niti
referentnu stopu koje se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti način
utvrđivanja takve kamatne stope. Iz navedenoga slijedi da ta odredba nikome nije
razumljiva. Nadalje, da u ugovoru nije ni navedeno da je odluka banke vezana za
kriterije iz općih uvjeta poslovanja banke, već samo za odluku banke.
23. Budući je predmetna odredba nerazumljiva nastavlja se ispitivati da li predmetna
ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje
tužitelja). Po ocjeni Visokog trgovačkog suda (str. 58.) ugovorna odredba koja
promjenu kamatne stope čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke
bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti referentnu stopu za koju se
veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na
štetu potrošača, jer da vjerovnik jednostrano određuju obvezu dužnika, koji promjenu
ne može predvidjeti, a niti može provjeriti pravilnost iste budući nema egzaktnih
kriterija za provjeru. Radi se, naime o znatnoj neravnoteži između stranaka i to na
štetu potrošača budući su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a s tim da kamata
predstavlja cijenu. Na ovaj način da se izbjegao u potpunosti utjecaj druge ugovorne
strane na cijenu, što da je protivno odredbi čl. 247. ZOO-a koje propisuje da je
ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.
Nadalje, navodi se kako banke kao trgovci profesionalci nisu korisnicima kredita
pružili dovoljno informacija za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, te
ih nisu upoznali sa povećanim rizikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive
kamatne stope kao i da potrošači nisu bili upoznati pod kojim uvjetima će banke
jednostrano mijenjati ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu.
24. Odredba čl. 4. ZOO-a propisuje da u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju
prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i
poštenja. Ovo načelo valja tumačiti na način da treba postojati moralna obveza
ugovaratelja prilikom zasnivanja obveznog odnosa. U presudi (str. 62) zaključno se
navodi da su banke, vodeći računa samo o svom interesu, ne uvažavajući interese
potrošača, iskoristivši činjenicu da nema propisa koji im to nalaže, potrošačima
nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, koje
uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na
štetu potrošača, što je sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Visoki trgovački
sud smatra da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena
kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene dakle protivne zakonu, a
prema tome i ništetne, radi čega je odlučeno kao pod točkom I. i II. izreke ove
presude.
25. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te
da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju koristi
tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez
unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu
savjesnosti i poštenja.
26. Kako je u odluci VTS-a posebno istaknuto, a s tim se slaže i ovaj sud, "iako nije
zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ta
činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa
čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna
koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne
otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos
glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne
mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene
ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom
postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika.
Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem
ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno
načelu savjesnosti i poštenja".
27. Nadalje, nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu
precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje
tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano
mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva
- načela savjesnosti i poštenja.
28. S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu
odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u
vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju
ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže
promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se
načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koji
se veže promjena i način njihove primjene.
29. Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da
nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju kao korisniku kredita
nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje
odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na
štetu korisnika kredita što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.
30. Na temelju utvrđenih činjenica ovaj sud smatra da su odredbe Ugovora kojima se
promjena kamatne stope čini ovisnom samo o odluci banke nepoštena, i prema tome
ništetna.
31. Nadalje, ističe se kako je Visoki trgovački sud (VTSRH od 14.06.2018. Pž-
6632/17) odbio žalbe tuženih banaka kao neosnovane i potvrdio presudu Trgovačkog
suda u Zagrebu (P-1401/12 od 4. srpnja 2013.) o ništetnosti valutne klauzule u
slučaju kredita u švicarskim francima koje su banke davale od 2004. do kraja 2008.g.
Iz navedene odluke je vidljivo kako su tužene banke povrijedile kolektivne interese i
prava potrošača, odnosno korisnika kredita time što su zaključujući ugovore o
kreditima koristile „ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima“ tako što su
ugovorile švicarski franaka kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije
zaključenja ugovora „nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim
potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj
obavijesti“ a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu.
Navedeno je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih
strana. Na takav način tužene banke (među kojima i tužena iz ovog postupka) su
postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno
odredbama ZOO-a.
32. Nadalje, u presudi Pž-6632/2017 se navodi kako je sud utvrdio da su ugovorne
odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču
nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme
zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem
riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih
promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu
na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske
narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru,
dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što
proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog
franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o
povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive
kamatne stope.
33. Među strankama nije sporno da u Ugovoru koji sadrži odredbu kojom se glavnica
kredita veže za valutu CHF nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju
kojih bi tužitelj kao prosječni korisnik kredita mogao predvidjeti ekonomske posljedice
koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule.
34. Tuženik je to sve u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znao ili morao
znati (što ne spori), a tužitelj nije znao. Ako prosječni korisnik kredita nije u razumnoj
mjeri dobro obaviješten, ni uz razumnu pažnju i oprez ne može razumjeti sporne
ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji
sadrži te odredbe ili neće.
35. Prosječni korisnik kredita pa tako i tužitelj u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su
sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz
valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod
valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje
informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome
obaviješten. Zbog toga prosječnom korisniku kredita odredbe kojima se glavnica
veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan
tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u
odnosu na kunu, nisu razumljive.
36. Tužitelj nadalje smatra da ugovorna odredba u ugovoru o kreditu koji je predmet
ovog spora, kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, suprotno
načelu savjesnosti i poštenja, dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama
ugovornih strana na štetu korisnika kredita zbog činjenice da tužitelj kao korisnik
kredita nije mogao pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba predmetnog ugovora.
37. U članku 12. ZOO/91 odnosno u članku 4. ZOO/05 izričito je propisano da su se
u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici
dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.
38. Prema ocjeni suda, već sama činjenica da u trenutku sklapanja ugovora postoje
dva promjenjiva elementa, tečaj valute švicarskog franka i stopa ugovorne kamate, o
kojima ovisi visina obveze korisnika kredita, uzrok određene neravnoteže u pravima i
obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita.
39. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što
prosječni korisnik kredita ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je
svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog
toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka,
a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.
40. Dakle, korištenjem predmetnih odredaba tuženik je povrijedio interese i prava
tužitelja, te sud utvrđuje da je tuženik povrijedio interese tužitelja korištenjem
ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o
kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i
u svezi zaključenja predmetnog ugovora nije tužitelja u cijelosti informirao o svim
potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj
obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.
41. Prema odredbi čl. 322. ZOO/05 Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim
propisima i moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje
na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što
drugo. Prema čl. 323. navedenog zakona u slučaju ništetnosti ugovora svaka
ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog
ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi
vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme
donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv
za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi
zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za
postojanje uzroka ništetnosti. Prema čl. 324. istog zakona ništetnost neke odredbe
ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i
ako ona nije bila ni uvjetu ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor
sklopljen. Ali će ugovor ostati valjan čak iako je ništetna odredba bila uvjet ili
odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi
ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.
42. Predmet tužbenog zahtjeva u ovom postupku je ništetnost dijela ugovornih
odredaba o predmetu i cijeni i to dijela kojim se glavnica kredita veže za valutu
švicarski franak i dijela ugovornih odredaba o ugovornoj kamati.
43. Kako je sud utvrdio ništetnost dijela ugovornih odredaba o predmetu i cijeni i to
dijela kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak i dijela ugovornih
odredaba o ugovornoj kamati valjalo je raspraviti o zahtjevu tužitelja da mu tuženik
isplati razliku preplaćenih mjesečnih anuiteta po Ugovoru o kreditu broj … od
17.srpnja 2006. a zbog primjene valutne klauzule i to za utuženo razdoblje od
kolovoza 2006 do lipnja 2013. te odgovoriti na istaknuti prigovor zastare.
44. Naime, na temelju rezultata provedenog postupka te provedenog
knjigovodstveno financijskog vještačenja proizlazi da je tužitelj s tuženikom dana
17.srpnja 2006. sklopio ugovor o kreditu broj … temeljem kojeg je tuženik
odobrio kredit od 28.150,00 CHF sa rokom otplate od 84 mjeseca. Nadalje, da je
tuženik na dan raspolaganja kredita uručio i početni otplatni plan temeljem kojeg bi
tužitelj platio tuženiku s osnova Ugovora uz obračun kamata po početno ugovorenoj
kamatnoj stopi od 6,49 % i otplatu u 84 mjesečna anuiteta manji iznos nego je doista
platio.
45. Nadalje, da je tijekom trajanja otplate kredita tuženik mijenjao kamatne stope i to
u rasponu od 6,49 dop 9,20 %. Nadalje, da su promjene kamatne stope imale za
posljedicu povećanje anuiteta po osnovi viših kamata kao i usporavanje otplate
glavnice kredita. Nadalje, da je tečaj kune mijenjan sukladno tržišnim uvjetima valute
i utvrđivan je tečajnim listama banke koje su primjenjivane prilikom dospijeća anuiteta
što je utjecalo na povećanje iznosa anuiteta te duga glavnice, nadalje, vještak u
Tablici 1. je izračunao razliku koja predstavlja iznos više plaćenog u odnosu na
početni otplatni plan s osnova valutnih promjena u razdoblju od 10.08.2006. do
17.06.2013. u iznosu od 29.958,28 kuna.
46.U odnosu na prigovor zastare tuženika sud je stava da zastara ( u pogledu
isplaćenog po osnovi ništetnosti valutne klauzule) počinje teći od pravomoćnosti
odluke donesene u postupku povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa
potrošača. Trgovački sud u Zagrebu je u postupku kolektivne zaštite interesa
potrošača donio presudu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su
povrijeđeni kolektivni interesi potrošača ugovaranjem nepoštenih odredbi kojima se u
konkretnim ugovorima, koji su zaključeni u vremenskom periodu od 2003. do 2008.,
ugovara promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke. Ta odluka je
postala pravomoćna s 13. lipnja 2014. kada je potvrđena presudom Visokog
trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. U
odnosu na nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF odluka je
postala pravomoćna donošenjem odluke broj Pž-6332/17 od 14. lipnja 2018., s datumom donošenja te odluke.
47. Dakle, kako je predmetna tužba podnesena 10.svibnja 2021., a zakon kod
instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima
primijeniti čl. 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako
zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je presuda pred Visokim
trgovačkim sudom Republike Hrvatske donesena 14.lipnja 2018. godine, to je
razvidno da je predmetna tužba podnesena u zastarnom roku uslijed čega se
istaknuti prigovor ima smatrati u cijelosti neosnovanim. ( Tako i ŽS Varaždin Gž-
1252/2021-2)
48. Konačno, tuženik se neosnovano poziva na tzv. negativne razlike koje su
posljedica promjene tečaja CHF/HRK kada je bio niži od inicijalnog tečaja u vrijeme
zaključenja ugovora o kreditu. Tuženik nije iskazao postojanje ikakvog potraživanja,
prijeboj, protutužbu ili bilo kakav zahtjev u tom smislu. Sukladno tomu ne postoji
nikakav osnov da bi se vršilo umanjivanje iznosa koje je tuženik nesporno temeljem
nepoštene ugovorne odredbe o valuti CHF stekao od tužitelja. Sve da takav zahtjev i
postoji, a ne postoji, odredba članka 323. stavak 2. ZOO-a bi diskvalificirala tuženika
u njegovom zahtjevu koji bi proizlazio iz takvog ništetnog ugovora. Naime, odredba
članka 323. stavak 2. ZOO-a popisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje
ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti
ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje
uzroka ništetnosti, a što je utvrđeno u ovom postupku. Isto tako, plaćanjem anuiteta
tužiteljica nije ništa primila pa stoga ne bi niti postojala obveza vraćanja nečega što
nije primila, što znači da se u konkretnom slučaju ne bi mogao primijeniti niti članak
323. stavak 1. ZOO-a.
49. Slijedom iznijetoga budući su otklonjeni svi prigovori, a tužitelj je podnio tužbu
pozivajući se na predmetnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske,
Vrhovnog suda Republike Hrvatske koja obvezuje i ovaj sud te budući je i tužitelj u
spornom periodu bio stranka potrošačkog ugovora o kreditima te da je tuženik kao
trgovac koristio nepoštenu ugovornu odredbu koja je ništetna, valjalo je tužbeni
zahtjev ocijeniti osnovanim i naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos od 29.958,28
kuna na ime glavnice sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na taj
iznos teče u visini kako je određeno čl. 29. st. 2. ZOO-a i čl. 3 ZID ZOO-a (Narodne
novine 78/15), te je odlučeno kao u izreci presude.
50. Odluka o parničnom trošku tužitelja temelji se na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a u
svezi sa odredbom čl. 156 ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po
punomoćniku odvjetniku, odmjeren prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi
za rad odvjetnika („Narodne novine broj 142/12, dalje: Tarifa) koja je bila na snazi u
vrijeme poduzimanja pojedine parnične radnje, prema vrijednosti tužbenog zahtjeva.
Slijedom navedenog, tužitelju pripada trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova,
sastav podneska od 15.4.2022. 100 bodova, zastupanje na ročištu od 4.5.2022. 100
bodova, sastav podneska od 25.10.2022. 100 bodova, zastupanje na ročištu od
15.11.2022. 100 bodova odnosno ukupno 500 bodova, odnosno 7.500,00 kuna (
Tbr.50 ) uvećano za PDV 25 % iznosi 1.875,00 kuna odnosno sveukupno 9.375,00
kuna uvećano za trošak vještačenja od 2.500,00 kuna te sudske pristojbe na tužbu
324,80 kuna te presudu 649,58 kuna sveukupno iznosi 12.849,38 kuna odnosno prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 1.705,41 EUR.
51. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.
Split, 20. siječnja 2023.
Sutkinja
Maja Anušić v.r.
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od primitka. Žalba se
podnosi ovom sudu u 3 primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.
Dna:
-punomoćniku tužitelja
-punomoćniku tuženika