Poslovni broj: 13 P-852/2019-32

1

 

         Poslovni broj: 13 P-852/2019-32

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E     H R V A T S K E

 

R J E Š E NJ E   I   P R E S U D A   

 

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Dubravki Kraljić, u pravnoj stvari tužiteljice L. P. iz V., T. 14, OIB: ….., zastupane po punomoćniku D. T., odvjetniku iz V., protiv tuženika R. A. d.d. iz Z., M. cesta 69, OIB: ……, zastupanog po punomoćnicima iz O. d. G. i G. iz Z., radi isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave 7. prosinca 2022. u prisutnosti tužiteljice osobno uz zamjenika punomoćnika tužiteljice i zamjenicu punomoćnika tuženika, te objave presude 20. siječnja 2023.

 

r i j e š i o   j e

 

              Utvrđuje se da je djelomično povučena tužba radi isplate iznosa od 3,87 EUR / 29,18 kn sa zakonskim zateznim kamatama.             

 

 

i    p r e s u d i o   j e

 

              I/ Nalaže se tuženiku R. A. d.d., OIB: …. da tužiteljici L. P., OIB: ….. isplati iznos od 1.031,37 EUR / 7.770,82 kn (tisuću trideset jedan euro i trideset sedam centi / sedam tisuća sedamsto sedamdeset kuna i osamdeset dvije lipe)[1] s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od:

 

-          15,90 EUR / 119,78 kn od 31. svibnja 2010. pa do isplate

-          28,27 EUR / 212,98 kn od 30. lipnja 2010. pa do isplate

-          24,68 EUR / 185,98 kn od 31. srpnja 2010. pa do isplate

-          32,65 EUR / 245,98 kn od 31. kolovoza 2010. pa do isplate

-          30,66 EUR / 230,98 kn od 30. rujna 2010. pa do isplate

-          27,07 EUR / 203,98 kn od 31. listopada 2010. pa do isplate

-          34,90 EUR / 262,98 kn od 30. studenog 2010. pa do isplate

-          44,06 EUR / 331,98 kn od 31. prosinca 2010. pa do isplate

-          37,69 EUR / 283,98 kn od 31. siječnja 2011. pa do isplate

-          39,95 EUR / 300,98 kn od 28. veljače 2011. pa do isplate

-          37,03 EUR / 278,98 kn od 31. ožujka 2011. pa do isplate

-          36,36 EUR / 273,98 kn od 30. travnja 2011. pa do isplate

-          51,10 EUR / 384,98 kn od 31. svibnja 2011. pa do isplate

-          51,89 EUR / 390,98 kn od 30. lipnja 2011. pa do isplate

-          62,91 EUR / 473,98 kn od 31. srpnja 2011. pa do isplate

-          57,07 EUR / 429,98 kn od 31. kolovoza 2011. pa do isplate

-          51,10 EUR / 384,98 kn od 30. rujna 2011. pa do isplate

-          49,64 EUR / 373,98 kn od 31. listopada 2011. pa do isplate

-          49,37 EUR / 371,98 kn od 30. studenog 2011. pa do isplate

-          51,49 EUR / 387,98 kn od 31. prosinca 2011. pa do isplate

-          54,68 EUR / 411,98 kn od 31. siječnja 2012. pa do isplate

-          55,08 EUR / 414,98 kn od 29. veljače 2012. pa do isplate

-          53,35 EUR / 401,98 kn od 31. ožujka 2012. pa do isplate

-          54,47 EUR / 410,48 kn od 30. travnja 2012. pa do isplate

 

i to do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

III/ Nalaže se tuženiku R. A. d.d. Z. da tužiteljici L. P. naknadi parnične troškove u iznosu od 1.365,37 EUR / 10.287,50 kn (tisuću tristo šezdeset pet eura i trideset sedam centi / deset tisuća dvjesto osamdeset sedam kuna i pedeset lipa)1 sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

 

Obrazloženje

             

              1.1. Tužiteljica L. P. podnijela je 11. lipnja 2019. kod ovoga suda tužbu protiv tuženika R. A. d.d., u kojoj navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom dana …. 2005. sklopila Ugovor o kreditu broj ……, solemniziran …. kod javne bilježnice Z. R.-K. iz V. pod brojem OU-…/.. kojim se tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužiteljici iznos kunske protuvrijednosti iznosa od 16.659,51 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Tužiteljica je predmetni kredit u cijelosti otplatila.

              1.2. U članku 2. Ugovora bila je ugovorena redovna kamata koja iznosi 3,50 % godišnje, ali je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora. Tuženik je u više navrata jednostrano povećavao redovnu kamatnu stopu, o čemu je tužiteljicu obavještavao dopisima povećavajući istovremeno iznos mjesečnog anuiteta. Na taj način tuženik je jednostrano i suprotno načelu savjesnosti i poštenja temeljem ugovornih odredbi koje je sam unaprijed formulirao, a o kojima nije pojedinačno pregovarao s tužiteljicom, donosio odluke o povećanju kamatne stope, a time i iznosa mjesečnog anuiteta, čime je uzrokovao značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, pa stoga dijelovi odredbe članka 2. Ugovora kojima se kamatna stopa određuje kao promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora predstavljaju nepoštene ugovorne odredbe koje su kao takve ništetne, sve sukladno članku 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača/03 te članaka 296., 322. i 323. Zakona o obveznim odnosima.

              1.3. Nadalje, u članku 7. Ugovora sadržane su odredbe o valutnoj klauzuli kojima se otplata kredita veže uz valutu švicarski franak (CHF) na način da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća prema otplatnom planu. Tuženik prilikom sklapanja ugovora nije obavijestio tužiteljicu kao potrošača o svim parametrima nužnima za donošenje informirane i valjane odluke niti joj je omogućio da pojedinačno pregovara oko bilo koje od odredbi Ugovora. Tako je osobito nije informirao o posebnim valutnim rizicima povezanim uz CHF, o razlozima zašto se kredit veže uz ovu valutu kao niti da je CHF tzv. „valuta utočišta“ odnosno valuta u koju ulagači imaju povjerenje u razdobljima gospodarske krize i da u tim slučajevima zbog povećanog interesa vrijednost u odnosu na druge valute raste, a da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF na način kako to štiti primjerice u odnosu na EUR. Naprotiv, tuženik je tužiteljicu kao i brojne druge korisnike kredita kroz reklame i prilikom razgovora u poslovnici poticao na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u CHF navodeći da se radi o sigurnoj valuti i o najpovoljnijem kreditu. Pored toga, tuženik je visinu anuiteta dodatno vezao uz srednji tečaj kreditora i time ugovorni odnos uveo još jedan parametar o kojem je sam odlučivao i na koji tužiteljica nije mogla utjecati. Takvim postupanjem tuženik je rizik promjene vrijednosti valute u cijelosti prebacio na tužiteljicu koja je kredit primila i u cijelosti otplatila u hrvatskim kunama, čime je učinio neizvjesnom njezinu ukupnu obvezu temeljem sklopljenog ugovora te prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Tužiteljica nije ekonomski stručnjak, dok tuženik za kreiranje bankarskih proizvoda i sastavljanje ugovora zapošljava niz stručnjaka različitih specijalističkih znanja, između ostaloga i makroekonomiste zadužene za procjenu kretanja cijene novca u budućem razdoblju. Stoga je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu bio u značajno povoljnijem položaju u odnosu na tužiteljicu kao potrošača, što je u konkretnom slučaju iskoristio na njezinu štetu propuštajući joj pružiti potrebne informacije za donošenje valjane odluke. Stoga se i kod odredbi članka 7. i drugih relevantnih odredbi Ugovora, u dijelu u kojem se otplata anuiteta veže uz tečaj CHF, a o čemu tuženik nije pojedinačno pregovarao s tužiteljicom niti joj je pružio dostatne podatke, radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su kao takve ništetne.

              1.4.  Tužiteljica se, osim toga, poziva na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. kao i odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/15, U-III-2536/15, U-III-2547/15, U-III-2565/15, U-III-2603/15, U-III-2604/15, U-III-2605/15 od 13. prosinca 2016., donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava ovlaštenog tužitelja protiv, između ostalih, i ovdje tuženika kao jedne od stranaka u postupku te ukazuje na obveznu primjenu pravnih utvrđenja iz tih presuda i u ovom postupku sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku i članku 118. ZZP/07.

              1.5. Tužiteljica navodi da, ako se iz Ugovora izostave ništetne odredbe te se shodno tome primijeni početni otplatni plan i izvrši izračun anuiteta prema fiksnoj kamatnoj stopi iz čl. 2. Ugovora i srednjem tečaju CHF koji je važio na dan kada je tužiteljici kredit isplaćen, tada je tuženiku ukupno preplatila iznos od 7.800,00 kn. Stoga, budući da je taj iznos tuženik stekao bez osnova, na temelju nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, dužan ga je kao nepošten stjecatelj vratiti tužiteljici temeljem članka 1111. i 1115. ZOO uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od dana stjecanja svakog pojedinačnog preplaćenog iznosa do isplate. Slijedom svega navedenog tužiteljica predlaže da se naloži tuženiku da tužiteljici isplati preplaćeni iznos od 7.800,00 kn (1.035,24 EUR) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini iznos počevši od 8. travnja 2005. do isplate.

             

2. U odgovoru na tužbu tuženik je najprije istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, koji je odbijen rješenjem broj P-852/2019-7 od 11. rujna 2020., a koje je rješenje potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Sisku broj Gž-779/2020-2 od 14. prosinca 2020., slijedom čega je daljnji postupak i nastavljen pred ovim sudom kao mjesno nadležnim.

 

3.1. Nadalje, u odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. U bitnome ističe da povreda interesa pojedinačnog potrošača ne proizlazi direktno iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača koja proizlazi iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., jer se u tom postupku pravna zaštita pruža na općenitoj  tj. apstraktnoj razini, te u istom sporu sudovi nisu izvodili dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene. Ističe da se utvrđenja iz spomenute presude VTS RH ne mogu primijeniti u konkretnom slučaju tj. na predmetni ugovor o kreditu koji je tužitelj zaključio radi kupnje vozila, a ne radi rješenja stambenog pitanja, kako to proizlazi iz navoda presude VTS RH. Ako bi se zauzeo suprotan stav, tužitelj mora dokazati nepoštenost odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredbi, a isto tako i da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive (sukladno članku 96. stavak 1. i članku 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007., odnosno članku 81. stavak 1. i članku 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.) jer u suprotnom nije dopušteno ocjenjivati  njihovu poštenost. Ako pak odredbe nemaju neka od tih obilježja, potrebno je utvrditi je li se o njima pojedinačno pregovaralo, te ako nije, tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

3.2. Tuženik smatra da se utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite ne mogu primijeniti jer u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje isto isključuju. Smatra da je sporna odredba o valutnoj klauzuli u CHF tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, u bitnome tuženik navodi da je VTSRH u spomenutoj presudi zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču, a taj je zaključak utemeljio isključivo na informacijama koje su banke potrošačima dale u tzv. predugovornoj fazi, odnosno kroz oglase i reklame, a prije zasnivanja konkretnog odnosa između potrošača i banke, dok informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i samom zaključenju ugovora o kreditu VTSRH smatra odlučnim za donošenje odluke tek u pojedinačnom potrošačkom sporu. Tuženik ističe da je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti te ističe da su tužitelju tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF na koje je tužitelj pristao.

3.3. Tuženik navodi da je u postupku kolektivne zaštite utvrđeno da na svjetskom ili domaćem tržištu nisu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao.

3.4. Ističe da se razumljivost sporne odredbe procjenjuje u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene.

3.5. Također, navodi da je predmetni ugovor o kreditu i solemniziran od strane javnog bilježnika te je solemnizacijom ugovora javni bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju.

3.6. Navodi da je pojam „prosječnog potrošača“ nastao kroz praksu Suda Europske unije, koja ga definira kao osobu koja je „razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna“. Stoga je u ovome postupku potrebno ispitati savjesnost postupanja tužitelja i to prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate.  Tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. Kao što je već navedeno, u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tuženik pri tome napominje kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj. To ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihovo kretanje ne mogu utjecati.

3.7. Tuženik ističe da se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo. Ukazuje da se temeljem članka 96. ZZP iz 2007. o određenoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe. Drugim riječima, o nepostojanju pregovora govori se u onim situacijama u kojima potrošač nema drugog izbora nego prihvatiti ugovornu odredbu kakva mu se nudi, u ovom slučaju odredbu valutnoj klauzuli uz koju će vezati traženi iznos kredita, ili odustati u potpunosti od sklapanja posla. U konkretnom slučaju, tužitelj i tuženik pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Tužitelj je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR. Tužiteljev ugovor nije bio tzv. „uzmi ili ostavi“, već je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. S obzirom na to da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZZP-a, sve i da je bila nerazumljiva tužitelja.

3.8. Nadalje tuženik navodi da u predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ne ostvaraje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen  istoj valutu što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Prilikom ugovaranja valutne klauzule, interesi obiju ugovornih strana uzimani su u obzir u podjednakoj mjeri, a imajući u vidu i da je ugovaranjem švicarskog franka tužitelj imao mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu te je dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu. Ono što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu. No, ta vrsta ekonomske ili vrijednosne neravnoteže ne sanira se kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge institute poput pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. Osim toga, a o što je u postupku kolektivne zaštite već utvrđeno, ta vrsta neravnoteže nije uzrokovana činjenicom da banke u predugovornom stadiju nisu eventualno obavijestile potrošače o nečemu što bi bilo bitno, već potpuno neočekivanim rastom švicarskog franka u odnosu na ostale svjetske valute kojeg nitko nije mogao predvidjeti. Slijedom navedenog, tuženik je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. Prema tome, tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je imao saznanja, ugovaranjem dvostrano zaštitne klauzule nije prouzročena šteta u pravima i obvezama na štetu potrošača jer se radi o elementu izuzetom od utjecaja bilo koje ugovorne strane koja na jednak način djeluje prema objema. Uostalom, tužitelj u tužbi uopće ne navodi u čemu bi se sastojalo navodno nesavjesno postupanje tuženika, a niti je za to predložio ili dostavio bilo kakav dokaz.

3.9. Tuženik smatra i da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bila lako uočljiva, jasna i razumljiva, pisana je jednakim slovima kao i ostatak ugovora, a metoda i kriteriji promjene kamate propisani su tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u članku 9. stavak 3. ugovora o kreditu te je tužitelj potpisom ugovora izjavio da je s tekstom ovih općih akata upoznat. I kod toga tuženik ističe da je ugovor solemniziran i obrazložen od strane javnog bilježnika iz čega također smatra da proizlazi razumljivost ove ugovorne odredbe, pa slijedom navedenog nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Ističe da u postupku kolektivne zaštite nije utvrđeno da bi bile ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope pa da bi se tužiteljev kredit trebao smatrati kreditom s fiksnom kamatom, već su odredbe o promjenjivim kamatnim stopama valjane, a sporan je samo dio odredbe koji bankama omogućava promjenu kamatne stope jednostranom odlukom bez ugovaranja točno određenih kriterija tj. parametara za promjenu kamatne stope. Stoga  tuženik smatra da tužitelj u ovom postupku mora dokazati da promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika nisu bile opravdane te da nisu učinjene sukladno načelu savjesnosti i poštenja odnosno da je tužitelju nastala šteta. Tuženik navodi i da se Odluke iz kolektivnog spora ne mogu primijeniti na ovaj spor jer je ugovorena stopa od 3,50% u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila akcijska, a ne redovna tržišna stopa koja je u to vrijeme iznosila 5,85 %. Obrazlaže kako promjena kamatne stope nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti, pri čemu detaljno obrazlaže parametre o kojima je ovisila promjena kamatne stope, a koje smatra objektivnim i opravdanim razlozima za te promjene, navodeći i da se pri tome vodio načelima savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe prava, sukladno Direktivi 93/13 EEZ. Kod toga ističe i da u trenutku sklapanja ugovora nije postojala obveza banaka da ugovaraju egzaktne parametre i metodu njihova izračuna, a o kojima je ovisila promjena ugovorne kamate, no da je tuženik u tada važećim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom propisao opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Tuženik ističe i da je tužitelj sklapajući ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom dao svoju suglasnost da se ista tijekom otplate kredita promijeni, pa je stoga isto trebao i očekivati. Tuženik navodi da svoje djelatnike obučava na način da potrošačima ukazuje na rizik promjene kamatne stope tako da je tužitelj na taj rizik prilikom sklapanja ugovora upozoren i nije mogao ostati nepoznat. Budući da ugovorne strane nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom, već s promjenjivom što tužitelj ne spori, tužitelj ne može zahtijevati da mu se vrate iznosi koje je platio kao da je sklopljen ugovor s fiksnom kamatnom stopom pa je i u tom smislu potrebno ispitati savjesnost i pažnju tužitelja kao potrošača.

3.10. Tuženik prigovara i visini tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare.

3.11. Slijedom svega navedenog tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak.

 

              4.1. U podnesku od 27. srpnja 2020., kojim se očitovao na odgovor na tužbu, tužiteljica ponovo ističe kako se poziva na pravna utvrđenja sadržana u presudama donesenim u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, navodeći kako je u međuvremenu donesena presuda VTS RH broj Rev–2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je odbijena revizija tuženika protiv presude VTS RH broj Pž-6632/2017-10.  Ponavlja i svoje navode o vezanosti sudova u pojedinačnim parnicama za predmetna pravna utvrđenja sukladno članku 502. C ZPP, ukazujući i na presudu VSRH broj Rev–2245/17-2. Stoga smatra neosnovanima tvrdnje tuženika o teretu dokaza ništetnosti pojedinih odredbi ugovora na tužiteljici, ukazujući i na odredbe članka 81. stavak 2. i stavak 4. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.

              4.2. Protivi se tuženikovim navodima kojima on nastoji ponovno pokrenuti raspravu o pitanju nedopuštenosti načina ugovaranja spornih ugovornih odredaba te posljedično njihove ništetnosti, kako je to odlučeno u kolektivnom sporu radi zaštite potrošača. Protivi se tuženikovim navodima da postupkom radi zaštite kolektivnih interesa bili obuhvaćeni samo stambenih, ali ne i krediti za kupnju vozila budući da to ne proizlazi iz sadržaja presuda donesenih u kolektivnom sporu koji se odnosi na sve kredite koji su pod spornim okolnostima sklapani između trgovaca i potrošača, a o kojem je pitanju sudska praksa zauzela jasan stav (presuda VSRH broj Rev–2245/17-2).

              4.3. U pogledu osporene visine tužbenog zahtjeva, tužiteljica navodi da je uz tužbu priložila isprave i predložila provođenje dokaza financijskim vještačenjem upravo na okolnost je li i ako jest, koliko je više platila tuženiku zbog promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu kamatnu stopu prema ugovoru o kreditu i zbog promjene tečaja CHF prema HRK u odnosu na onaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, i to sve u periodu od sklapanja ugovora o kreditu do zadnje uplate. S obzirom da je svaki takav iznos preplate tuženik stekao bez osnova, na temelju nepoštenih i ništetnih odredaba, dužan je tužiteljici nadoknaditi i zakonske zatezne kamate koje teku od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate.

              4.4. U odnosu na istaknuti prigovor zastare tužiteljica skreće pažnju na presudu VSRH broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., gdje je izraženo shvaćanje da pokretanjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare individualnih restitucijskih zahtjeva i da ona počinje teći ispočetka od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. U konkretnom slučaju radi se o restitucijskom zahtjevu za vraćanje stečenog bez osnove, te se stoga primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina (čl. 225. ZOO). Budući da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, kojom je prekinut tijek zastare, podnesena 4. travnja 2012., njome je prekinuta zastara za sva potraživanja nastala nakon 4. travnja 2007. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 u pogledu ništetnosti odredaba o promjenjivosti ugovorenih kamata postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., a u pogledu ništetnosti načina ugovaranja valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018., te od navedenih datuma ponovno počinju teći zastarni rokovi, dok je tužba u ovome predmetu podnesena 11. lipnja 2019., proizlazi kako nije nastupila zastara potraživanja tužiteljice.

 

5. U podnesku od 3. kolovoza 2020. tuženik, osim što ponavlja već ranije iznesene navode vezane uz postupak kolektivne zaštite i navode o valutnoj klauzuli, dodatno ukazuje na odredbu članka 118. Zakona o zaštiti potrošača te ističe da pitanje naknade štete nije riješeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa te je tužitelj dužan dokazati sve pretpostavke za naknadu štete sukladno općim pravilima iz Zakona o obveznim odnosima ako smatra da mu je ista nastala, a na koje okolnosti ne predlaže bilo kakve dokaze. Ponovo elaborira objektivne razloge zbog kojih je došlo do promjene kamatne stope koje smatra valjanim razlozima za promjenu kamatne stope naglašavajući i da je tužitelja obavijestio o svakoj promjeni kamatne stope na što tužitelj nije imao prigovor niti je raskinuo ugovor. Smatra da je sporan samo dio odredbe članka 2. Ugovora koji glasi: "…u skladu s Odlukom o kamatnoj stopi Kreditora", dok ostali dio odredbe o kamatnoj stopi nije ništetan, što tužitelj niti ne tvrdi, pa je prema tome ugovorna kamatna stopa i dalje promjenjiva. Poziva se na članak 325. ZOO o konverziji koji smatra da analogno treba primijeniti i na ništetne odredbe, pa konkretno smatra da  dio sporne odredbe koji je glasio "… u skladu s Odlukom o kamatnoj stopi Kreditora" treba glasiti "… u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima“ kako glasi točka VI. Općih uvjeta poslovanja sa stanovništvom koji se opći uvjeti supsidijarno primjenjuju na ugovor o kreditu jer je tako ugovoreno predmetnim ugovorom. Tuženik se protivi i tužiteljevim navodima o prekidu zastare pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, smatrajući odluku Vrhovnog suda RH te odluku Ustavnog suda RH iz kojih proizlazi takav stav neobrazloženima i arbitrarnima te utemeljenim na pogrešnom tumačenju svrhe i pravno-zaštitne funkcije kolektivne tužbe, te detaljno elaborira svoj stav kako tužbom za zaštitu kolektivnih interesa potrošača nije prekinuta zastara u konkretnom slučaju. Protivi se provođenju financijskog vještačenja na način koji bi pretvorio u predmetni ugovor o kreditu u kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom i to u visini koja se primjenjivala na kredite u CHF, a ako bi isto bilo određeno, smatra da bi vještak u obzir trebao uzeti i anuitete plaćene po tečaju nižem od onog na dan isplate kredita.

 

6. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu dokumentaciju u spisu, i to u: Ugovor o kreditu broj ….. od ….. 2005. solemniziran kod javnog bilježnika Zvjezdane Rauš-Klier iz V. pod brojem OU-…/… dana ….., informativni izračun od … 2005., dopise tuženika od 19. studenoga 2007., 9. svibnja 2008. i 11. veljače 2009., naloge za uplatu i potvrde o transakcijama dostavljene uz tužbu, Promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih automobila marke Hyundai u suradnji s tvrtkom "Hyundai auto Zagreb" d.o.o. za kredite u CHF te za kredite u EUR, Uvjete za odobravanje kredita u CHF građanima za kupnju novih automobila marke Hyundai, tip Atos, Getz, Accent, Elantra i Matrix, tijekom akcije u trajanju od 15. ožujka 2005. do 30. lipnja 2005. u suradnji s tvrtkom "Hyundai auto Zagreb" d.o.o., tržišne parametare za auto kredit s valutnom klauzulom u CHF – prosječne veličine za kvartal, provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo, financije i bankarstvo C. p. a. d.o.o. Č., pročitan je nalaz i mišljenje vještaka od 27. rujna 2022. te je provedeno saslušanje tužitelja, dok je od saslušanja predložene svjedokinje D. P. tuženik odustao. Sud je izvršio uvid i u sudsku praksu dostavljenu uz podneske stranaka iako se ne radi o dokaznim sredstvima kojima stranke dokazuju sporne činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, već o posrednom izvoru prava. Druge dokaze sud nije provodio budući da je činjenično stanje na temelju provedenih dokaza u dovoljnoj mjeri utvrđeno te je provođenje daljnjih dokaza bilo nepotrebno.

 

7.1. Nakon provedenog vještačenja tužiteljica je podneskom od 24. listopada 2022. smanjila tužbeni zahtjev za iznos od 3,87 EUR/29,18 kn. Budući da je time tužiteljica djelomično povukla tužbu, o čemu se tuženik u roku od 15 dana od dana kada mu je dostavljen ovaj podnesak tužiteljice nije očitovao, sukladno čl. 193. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) odlučeno je kao u izreci rješenja.

7.2. U podnesku od 25. studenoga 2022. tuženik, međutim, navodi kako je podneskom od 24. listopada 2022. tužiteljica preinačila tužbu na način da je tek sada postavila određeni zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata te se usprotivio toj preinaci tužbe. Ističe da tužiteljicu ništa nije priječilo da već u tužbi postavi određeni zahtjev za isplatu zateznih kamata koji nije morao biti preciziran po pojedinim anuitetima, već je tužiteljica mogla postaviti najstariji datum od kada potražuje kamate, ali to nije učinila. U slučaju da sud dopusti preinaku tuženik ističe prigovor zastare jer se u odnosu na tijek zastare tužba smatra podnesenom danom podnošenja preinačene tužbe, a ranija se tužba smatra povućenom. U istom podnesku tuženik ponavlja ranije iznesene navode dodajući i da činjenica kako se odredbe ZIDZPK o konverziji kredita ne odnose na ugovore koji su već bili otplaćeni do stupanja na snagu tog zakona govori o tome da je i sam zakonodavac smatrao da između potrošača koji su svoje kredite već otplatili i banaka nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača za ugovore o kreditu koji su otplaćeni. Ističe i da je predmetni ugovor o kreditu otplaćen u cijelosti, a da povrede koje tužitelj ukazuje predstavljaju eventualno zabrane manjeg značaja, zbog čega se sukladno članku 326. ZOO ništetnost ne može isticati. Protivi se i tužiteljevom zahtjevu za isplatu zateznih kamata od dana dospijeća svakog pojedinog anuiteta navodeći da se tuženik ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu članka 1115. ZOO. Ističe i da tužiteljica ne obrazlaže svoje pravo na povrat plaćenog u smislu čl. 1112. ZOO.

7.3. Na ročištu za glavnu raspravu 7. prosinca 2022. tužiteljica se usprotivila tuženikovim navodima iz podneska od 25. studenoga 2022., a posebice da bi preinačila tužbu na način da bi tek sada postavila određeni zahtjev za isplatu zateznih kamata. Tužiteljica ističe da je već u tužbi određeno naznačila da zakonske zatezne kamate potražuje od 8. travnja 2005. pa do isplate, dok je po primitku nalaza i mišljenja vještaka tijek istih uskladila s nalazom i mišljenjem i to na način da kamate na pojedine iznose potražuje od kasnijih datuma u odnosu na datum kako je zatraženo u tužbi. Osim toga, sve da se kamata i potražuje za dulje razdoblje nego je zatraženo prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom, što ovdje nije slučaj, niti tada se ne bi radilo o preinaci tužbe jer je zatezna kamata sporedno potraživanje, a povećanje tužbenog zahtjeva se odnosi samo na povećanje iznosa glavne tražbine, kakvo je pravno shvaćanje zauzela i sudska praksa.

7.4. Odredbom čl. 191. st. 1. ZPP propisano je da je preinaka tužbe promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, pa imajući u vidu sadržaj ove zakonske odredbe, sud utvrđuje da podneskom od 24. listopada 2022. tužiteljica nije preinačila tužbu budući da u odnosu na prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev u iznosu od 7.800,00 kn zahtjev nije povećala, nije istaknula drugi zahtjev, a niti je promijenila istovjetnost zahtjeva, zbog čega sud smatra neosnovanima tuženikove navode o preinaci tužbe. Osim toga, iako tužiteljica u tužbenom zahtjevu istaknutom u tužbi nije naznačila pojedinačne mjesečne iznose preplate, već samo ukupni iznos, naznačila je da zatezne kamate na svaki iznos  potražuje od 8. travnja 2005. do isplate, što znači da zapravo potražuje kamate na ukupni iznos od 7.800,00 kn (kao očigledno zbroj svih pojedinačnih iznosa) od 8. travnja 2005. do isplate, a naknadnim podneskom zatražila je zatezne kamate tekuće na pojedinačne mjesečne iznose sa naznačenim kasnijim datumima dospijeća za svaki iznos nego što je to zatraženo na ukupni tužbom potraživani iznos od 7.800,00 kn, iz čega proizlazi da je u tom smislu smanjila i sporedni tužbeni zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata.

 

8. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, temeljem čl. 8. ZPP, sud je odlučio kao u izreci presude.

 

9. Predmet spora je potraživanje preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi o ugovorenoj kamatnoj stopi promjenjivoj u skladu s jednostranom odlukom tuženika i o ugovorenoj valutnoj klauzuli.

 

10. Između stranaka nije sporna činjenica da su tuženik kao kreditor i tužiteljica kao korisnik kredita sklopili Ugovor o kreditu broj … kojim je banka tužiteljici odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 16.659,51 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita te se tužiteljica navedeni iznos obvezala tuženiku platiti u 84 mjesečnih anuiteta. Nesporno je i da je ugovorena redovna kamata koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 3,50% godišnje s time da je ista promjenjiva i to u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (članak 2. Ugovora) kao i valutna klauzula kojom je otplata kredita vezana uz valutu CHF, odnosno ugovorena je otplata anuiteta u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća (članak 7. Ugovora), a nesporno je i da je tužiteljica u cijelosti otplatila kredit. Nije sporno niti da se radilo o namjenskom kreditu za kupnju motornog vozila (članak 6. Ugovora).

 

11. Sporno je, u bitnome, jesu li sporne ugovorne odredbe ništetne te jesu li iste jasne, lako razumljive i uočljive, je li o istima pojedinačno pregovaralo te jesu li uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, je li tuženik tužiteljici dao sve potrebne informacije te je li tužiteljica bila savjesna u svojem postupanju. Sporna je i obvezujuća primjena presude donesene u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, a sporna je i visina tužbenog zahtjeva te tijek zatraženih zakonskih zateznih kamata, kao i je li nastupila zastara tužiteljičinog potraživanja.

 

12.1. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 96/2003, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, dalje: ZZP/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Odredba članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a stavkom 2. propisano je da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

              12.2. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21,114/22 i 156/22; dalje: ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

 

13.1. Ovdje valja reći da iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio protiv osam tuženih banaka, između ostalih i tuženika, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 1.1.2004. do 6.8.2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. 

13.2. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. 

13.3. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

13.4. Valja reći da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su osam banaka, između kojih je i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

13.5. Naposljetku, Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio je odluku broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

 

14.1. Tuženik iznosi prigovor kako bi u konkretnom slučaju tužiteljica trebala dokazati sve pretpostavke naknade štete, ukazujući na odredbu članka 118. Zakona o zaštiti potrošača. Odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 41/14, 110/15 i 14/19, koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe) propisana je obvezujuća snaga sudske odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača za ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika te je i odredbom čl. 502.c ZPP (koja je bila na snazi u vrijeme podnošenja predmetne tužbe) propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Međutim, imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, kako to tvrdi tuženik, već i  u ovakvom postupku kao što je ovdje slučaj u kojem se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

14.2. Također, i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodi da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

14.3. Isto tako, u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te (javno objavljene) odluke.

14.4. S obzirom na nespornu činjenicu, koja je utvrđena i uvidom u predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 6. travnja 2005. (dakle u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava), da je odredbama tog nesporno potrošačkog ugovora, kao unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika kao trgovca, ugovorena kamatna stopa promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke te valutna klauzula na način da je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti te otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti vezano uz valutu CHF, a upravo su takve ugovorne odredbe spomenutim presudama donesenim u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača utvrđene nepoštenima te stoga ništetnima, ovaj sud smatra kako je tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

14.5. Neosnovanim sud smatra prigovor tuženika da se presuda donesena u kolektivnom sporu ne može primijeniti na ugovore o kreditu sklopljene radi kupnje motornog vozila, budući da se u kolektivnom sporu (kako to navodi tuženik) radilo o stambenim kreditima, naime svrha sklapanja ugovora o kreditu (kupnja automobila ili nekretnine) ne mijenja karakter predmetnog ugovora odnosno činjenicu da se radi o potrošačkom ugovoru u kojem su sadržane istovjetne ugovorne odredbe čija je ništetnost utvrđena pravomoćnom presudom donesenom u kolektivnom sporu. Sud smatra neosnovanim i prigovor tuženika da se presude iz kolektivnog spora ne mogu primijeniti na konkretan spor jer se u konkretnom ugovoru o kreditu radilo o akcijskoj kamatnoj stopi budući da je relevantna samo okolnost načina ugovaranja kamatne stope čija je promjena ugovorena u skladu s jednostranom odlukom banke, a da banka s korisnikom kredita nije pojedinačno pregovarala i ugovorom utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na promjenu kamatne stope, kako to proizlazi presude donesene u kolektivnom sporu, pri čemu nije bitna sama početno ugovorena visina kamatne stope.

 

15. Iz ranije navedene odluke Ustavnog suda broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. proizlazi da predmet kolektivnog spora i dokazivanja nisu bile obavijesti dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu te da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba te da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, pristao na sklapanje takvog ugovora. Upravo na tu činjenicu upire tuženik navodeći da je tužiteljicu obavijestio i dao joj sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao, međutim tuženik je, iako je teret dokaza ove činjenice upravo na njemu, odustao od predloženog dokaza saslušanjem svoje djelatnice D. P. kao svjedokinje. Stoga je na ovu spornu okolnost provedeno samo saslušanje tužiteljice.

 

              16.1. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu sklopila radi kupnje auta za svoje osobne svakodnevne potrebe. Najprije je otišla u auto kuću koja ju je radi sklapanja ugovora o kreditu uputila u … s kojom je imala nekakav dogovor, a radi potpisa ugovora bila je i kod javnog bilježnika. Ovo je prvi kredit koji je dizala. Vezano uz sporne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi poznato joj je bilo samo onoliko koliko je pročitala u ugovoru i koliko je to mogla shvatiti, znala je da se to može promijeniti na gore i na dolje, no kako je Švicarska dobro stojeća država, svaki bi pomislio da je i valuta stabilna. U banci ju je već čekao pripremljen ugovor o kreditu te ga je ili mogla potpisati ili odbiti, a nije dobila nikakve druge mogućnosti odnosno izbor drugih kredita za kupnju auta za koji se odlučila. U banci su joj dali da pročita ugovor koji je banka pripremila, a njoj je tada taj ugovor odgovarao, ima četvero djece i male su im plaće tako da joj je bila bitna visina rate. Rata je u početku iznosila oko 1.050,00 kn, da bi kasnije narasla i do 1.500,00 kn što je s obzirom na njezina primanja velika razlika. Nije mogla predvidjeti da će se to tako mijenjati, u tom slučaju takav ugovor ne bi ni sklopila. Ni u auto kući, niti u banci, a ni kod javnog bilježnika ne sjeća se da bi joj netko objašnjavao nešto vezano uz spomenute sporne odredbe, o nekakvim promjenama i o čemu to ovisi, a što se tiče nekakvog rizika takvog ugovaranja, iako je svjesna mogućnosti promjena, nije mogla predvidjeti da će doći do tolike promjene. Anuitete su plaćali tužiteljica i njezin suprug. Prilikom sklapanja ugovora nije tražila nikakva pojašnjenja. Tužiteljičin iskaz sud je ocijenio vjerodostojnim, budući da je iskazivala realno, uvjerljivo i sigurno, a iz istog proizlazi da je tužiteljica zapravo prilikom uzimanja kredita postupala savjesno, vodeći računa da uzme kredit koji će moći otplaćivati, zbog čega joj je bio bitan iznos rate koji joj je u početku odgovarao, no kasniju veliku promjenu visine rate nije mogla predvidjeti, a prilikom sklapanja ugovora od strane tuženika nisu joj objašnjeni nikakvi parametri promjena kamatne stope odnosno rizici ugovaranja valutne klauzule.

16.2. U odnosu na navod tuženika kako je predmetni ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika koji je potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju, ističe se da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope odnosno rizike fluktuacije tečaja CHF koji nisu bili na navedeni u ugovoru koji je solemnizirao, a niti je imao takve zakonske ovlasti (na što ukazuje i Ustavni sud RH u svojoj spomenutoj odluci od 30. lipnja 2022.), zbog čega nije bilo niti potrebe za saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor, kako je to predložio tuženik.

16.3. Stoga na temelju navedenog sud utvrđuje kako niti u konkretnom slučaju tužiteljica, koju sud smatra prosječnim potrošačem budući da s obzirom na svoju struku i zanimanje (spremačica) očigledno nema potrebna stručna znanja, od strane tuženika nije bila uopće informirana o potrebnim parametrima promjene kamatne stope i rizicima vezanim uz valutnu klauzulu koji nisu navedeni u konkretnom ugovoru o kreditu koji je, kao što je to među strankama nesporno, standardni ugovor o kreditu, unaprijed pripremljen od strane banke, a niti iz iskaza tužiteljice proizlazi da bi o spornim ugovornim odredbama stranke pojedinačno pregovarale odnosno da bi uopće postojala mogućnost da tužiteljica utječe na sporne odredbe. Ovaj sud tako zaključuje da sporne ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o kamatnoj stopi promjenjivoj sukladno odluci banke i o valutnoj klauzuli jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive jer u njima nisu precizno određeni parametri promjene kamatne stope ni mogući rizici valutne klauzule niti je tužiteljica kao prosječan potrošač prilikom sklapanja ugovora od strane tuženika na njoj razumljiv i transparentan način bila informirana o spornim ugovornim odredbama kako bi na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz tih odredbi za nju mogle proizaći, što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama jedne (i to sasvim očigledno slabije) ugovorne strane (tužiteljice kao korisnika kredita i potrošača) u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika kao davatelja kredita i trgovca), i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja budući da je sav rizik ovakvog ugovaranja prebačen upravo na potrošača kao slabiju ugovornu stranu (koji toga uslijed nedovoljne informiranosti nije bio niti svjestan, dok je banka kao specijalizirana institucija za takve rizike sasvim sigurno znala), slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne.

16.4. Stoga sud ocjenjuje kako su i u ovdje konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe ništetne upravo iz razloga kako je to utvrđeno u presudama donesenima u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača, budući da ni u konkretnom slučaju nije utvrdio bilo kakve drugačije okolnosti koje bi isključile primjenu navedenih presuda.

 

17. S obzirom na obvezujući učinak presuda donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite interesa i prava potrošača, koje se, kako je rečeno, primjenjuju i u konkretnom sporu, sud smatra za ovaj spor irelevantnima detaljno elaborirane navode tuženika o objektivnim razlozima rasta tečaja CHF u odnosu na HRK na koje tuženik nije mogao utjecati niti je za njih odgovoran.

 

18. U pogledu tuženikovog prigovora zastare valja primijeniti opći zastarni rok od 5 godina propisan člankom 225. ZOO, s time da prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Drugim riječima, zastara je počela teći od pravomoćnosti odluke donesene u tom postupku (tj. od 13. lipnja 2014. u pogledu tražbine preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, a od 14. lipnja 2018. u pogledu tražbine preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli). Budući da je predmetna tužba podnesena 11. lipnja 2019., to do tog trenutka nije protekao zastarni rok od 5 godina za niti jedan dio tražbine tužiteljice, zbog čega je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

 

              19. Na okolnost osporene visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku C. p. a. d.o.o. Č. koji je u svom nalazu i mišljenju od 27. rujna 2022. izvršio vještačenje postupajući po rješenju suda od 11. srpnja 2022. kojim je određeno provođenje vještačenja te je određen zadatak vještaku. Tako je vještak primjenom tečaja CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita izvršio izračun preplate uslijed povećanja tečaja CHF prema HRK u odnosu na prvotni tečaj po kojem je kredit isplaćen tužiteljici, koja preplata po toj osnovi iznosi 4.794,02 kn (pri čemu je iz izračuna vještaka vidljivo kako je isti uzimao u obzir i negativne tečajne razlike, kada je tečaj bio niži od početno ugovorenog, kako je to predlagao i tuženik), a s osnova promjene kamatnih stopa u odnosu na prvobitno ugovorenu kamatnu stopu vještak je utvrdio preplatu u iznosu od 2.976,80 kn, odnosno ukupnu preplatu u iznosu od 7.770,82 kn tj. 1.031,37 EUR, pri čemu je vještak naznačio i točne pojedinačne preplaćene iznose i datume dospijeća.

 

20. Nakon provedenog vještačenja tužiteljica je podneskom od 24. listopada 2022., očitujući se da nalaz i mišljenje u cijelosti prihvaća, svoj tužbeni zahtjev precizirala upravo sukladno vještačkom nalazu i mišljenju, a tuženik se u podnesku od 26. listopada 2022. očitovao da nema prigovora na matematički izračun vještaka (iako smatra da isti ne pridonosi rješenju spora s obzirom da je izrađen kao da je ugovoren kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom iako je predmetni kredit vezan uz valutu CHF te su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu te ponavlja svoje ranije iznesene prigovore pravne prirode). Slijedom navedenog, budući da su nalaz i mišljenje dani od strane stručne i nepristrane osobe te valjano obrazloženi, sud ih u cijelosti i prihvaća.

 

21. U odnosu na prigovor tuženika kako na ovaj način provedeno vještačenje zapravo predstavlja kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom, a što nije bila volja ugovornih stranaka, valja reći da se radi o prigovorima pravne naravi koji se tiču samog zadatka vještačenja, a koji zadatak sukladno članku 259. stavak 1. ZPP daje sud koji rukovodi vještačenjem. Vještačenje koje je provedeno na način kako je to obrazloženo posljedica je ništetnosti spornih ugovornih odredbi, pri čemu učinci ništetnosti djeluju ex tunc tj. od trenutka sklapanja ugovora te se smatra da takve ugovorne odredbe nikad nisu bile ugovorene te ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača. Drugim riječima, u predmetnom ugovoru nije ništetna cijela odredba kojom je ugovorena promjenjiva stopa ugovorene kamate, već samo onaj dio ugovorne odredbe kojom je ugovoren način promjene jednostranom odlukom kreditora bez ugovorom navedenih, potrošaču potpuno jasnih i razumljivih, objektivnih kriterija. To znači da nije ništetan ni onaj dio odredbe u kojem je ugovorena početna stopa ugovorne kamate od 3,50% godišnje, a s obzirom na to i s obzirom da sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati ništetnu ugovornu odredbu, visinu preplate ništetnosti jednog dijela ugovorne odredbe bilo je moguće utvrditi jedino prema navedenom važećem dijelu ugovorne odredbe o stopi ugovorne kamate. Isto vrijedi i za izračun visine preplate zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, dakle budući da je ništetan način na koji je ugovorena valutna klauzula, kojim se tečajna razlika zbog rasta tečaja isključivo prebacuje na potrošača, to je i ovu preplatu bilo moguće utvrditi jedino prema onom tečaju prema kojem je tužitelju isplaćen odobreni iznos kredita.

 

22. Kako je, dakle, sud utvrdio osnov tužbenog zahtjeva radi isplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli kao i njegovu visinu koja je sukladna nalazu i mišljenju vještaka, to je ocijenio konačno postavljeni tužbeni zahtjev osnovanim.

 

23. Zakonske zatezne kamate tužiteljici su dosuđene, po njezinom zahtjevu, od datuma dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa, koje nakon izvršenog obračuna kao datume preplate navodi vještak, i to sukladno odredbi članka 1115. ZOO, a to budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetnih odredbi koje je sama banka inicirala stavljanjem istih u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužitelja kao protivne ugovorne strane na njihov sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem te je istoga sukladno citiranoj zakonskoj odredbi i obvezao na plaćanje zakonskih zateznih kamata na način kako je to navedeno u izreci presude. Stopa zakonske zatezne kamate u pojedinim razdobljima precizirana je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO.

 

24.1. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP s obzirom na to da je tužiteljica u cijelosti uspjela sa svojim konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, pa joj je tuženik dužan nadoknaditi troškove postupka koji su bili potrebni za vođenje parnice.

24.2. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u zatraženom iznosu od 149,31 EUR/1.125,00 kn sukladno tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22 i 126/22; dalje: Tarifa), sastava podneska od 27. srpnja 2020. kojim se očitovala na odgovor na tužbu te podneska od 24. listopada 2022. kojim se očitovala nakon dostavljenog nalaza i mišljenja vještaka, svakog u zatraženom iznosu od 149,31 EUR/1.125,00 kn sukladno tbr. 8. toč. 1. Tarife, te zastupanja na ročištima 12. srpnja 2021. i 7. prosinca 2022., svakog ročišta u zatraženom iznosu od po 149,31 EUR/1.125,00 kn sukladno tbr. 9. toč. 1. Tarife, te je priznat trošak ročišta za objavu presude u iznosu od 74,66 EUR /562,50 kn sukladno tbr. 9. toč. 3. Tarife. Trošak ročišta od 7. rujna 2020. priznat je, umjesto u zatraženom iznosu od 149,31 EUR/1.125,00 kn, u iznosu od 74,66 EUR/562,50 kn sukladno tbr. 9. toč. 2. Tarife budući da se na tom ročištu raspravljalo samo o procesnim pitanjima. Napominje se da su svi navedeni troškovi priznati sukladno vrijednosti boda u iznosu od 1,99 EUR/15,00 kn propisanoj u tbr. 50. Tarife, a to temeljem tbr. 48. stavak 3. Tarife. Na sve ovdje navedene priznate odvjetničke troškove priznat je i zatraženi PDV temeljem Tbr. 42. Tarife i to u ukupnom iznosu od 223,96 EUR/1.687,50 kn. Priznat je i zatraženi trošak plaćenog predujma za vještačenje u iznosu od 165,90 EUR/1.250,00 kn. Tužiteljici su priznati i troškovi sudske pristojbe na tužbu i na presudu u zatraženim iznosima od po 39,82 EUR/300,00 kn za svaku sukladno VPS i Tarifi sudskih pristojbi. Na taj način tužiteljici su priznati ukupni troškovi postupka u iznosu od 1.365,37 EUR/10.287,50 kn, koji je iznos sukladno čl. 154. st. 2. ZPP tužiteljici dužan naknaditi tuženik zajedno sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude do isplate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP.

 

U Varaždinu 20. siječnja 2023.

 

                                                    Sutkinja

                            Dubravka Kraljić

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave odluke izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.    

 

Dostaviti:

1. Tužitelj po punomoćniku D. T., odvjetniku iz V.

2. Tuženik po punomoćnicima iz OD G. & G. iz Z.