1              Poslovni broj: Gž R-1064/2022-3

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-1064/2022-3

 

 

U I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to mr. sc. Ivana Tironija kao predsjednika vijeća, Vedrane Perkušić kao sutkinje izvjestiteljice i dr. sc. Daniele Pivčević kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. P., OIB: ..., iz S., kojeg zastupa punomoćnik Z. R., odvjetnik iz Z., protiv tuženika pod 1. D. H., OIB: ..., iz I. G., kojeg zastupa punomoćnik D. P., odvjetnik iz Z. i pod 2. Republike Hrvatske, Ministarstvo, OIB: ..., kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi diskriminacije, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika pod 1. protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 6 Pr-16041/2021-109 od 14. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 19. siječnja 2023.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 6 Pr-16041/2021-109 od 14. srpnja 2022. u pobijanom dijelu pod točkama II., III. i V. izreke.

 

II. Prihvaća se žalba tuženika pod 1. D. H., pa se prvostupanjska preinačava u pobijanom dijelu pod točkama I. i IV. izreke na način da u tom dijelu sada glasi:

 

1. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na tuženika pod 1. D. H. u dijelu koji glasi:

 

„Nalaže se tuženiku pod 1. D. H. da tužitelju na ime pravične novčane naknade isplati iznos od 5.000,00 kuna / 663,61 eura[1] sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. siječnja 2018. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“

 

2. Nalaže se tužitelju da prvotuženiku na ime parničnog troška isplati iznos od 15.250,00 kuna / 2.024,02 eura, u roku od 15 dana.

 

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

 

IV. Dužan je tužitelj na ime troškova žalbenog postupka naknaditi prvotuženiku iznos od 1.171,25 kuna / 155,45 eura, u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom obvezan je prvotuženik na ime pravične novčane naknade isplatiti tužitelju iznos od 5.000,00 kuna / 663,61 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 10. siječnja 2018. do isplate (točka I. izreke), dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja u odnosu na ovog tuženika odbijen kao neosnovan (točka II. izreke). U odnosu na drugotuženika tužbeni zahtjev je odbijen u cijelosti (točka III. izreke).

 

2. Odlukom o trošku obvezan je tužitelj isplatiti prvotuženiku iznos od 12.808,75 kuna / 1.700,01 eura (točka IV. izreke), kao i tuženiku pod 2. Republici Hrvatskoj iznos od 11.250,00 kuna / 1.493,13 eura (točka V. izreke prvostupanjske presude).

 

3. Protiv odbijajućeg dijela prvostupanjske presude, te odluke o trošku, žali se tužitelj i to zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP) s prijedlogom da se predmetna presuda u tom dijelu preinači odnosno ukine. Zatražio je i trošak žalbenog postupka.

 

4. Prvotuženik pobija prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu pod točkom I. izreke, kao i u odluci o trošku (točka IV. izreke) i to zbog žalbenog razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. točka 3. ZPP-a s prijedlogom da se ista u pobijanom dijelu preinači odnosno ukine, a istom obistini trošak žalbenog postupka.

 

5. Tužitelj je odgovorio na žalbu prvotuženika protiveći se svim žalbenim navodima i s prijedlogom da se žalba odbije kao neosnovana, a istom obistini trošak odgovora na žalbu.

 

6. Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba prvotuženika osnovana.

 

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu se kao žrtvi diskriminacije i uznemiravanja isplati novčana satisfakcija.

 

8. Naime, tužitelj u tužbi i tijekom postupka tvrdi da je na temelju etničke pripadnosti, vjeroispovijesti i članstva u sindikatu u odnosu na druge policijske službenike bio stavljen u nepovoljniji položaj za vrijeme dok je bio zaposlen kod drugotuženika (u slučaju ocjenjivanja, te upućivanja na rad na teren). Nadalje, tvrdi da je ponašanje nadređenog bilo protivno obvezama poslodavca iz Zakona o radu, koje u svojoj ukupnosti predstavlja uznemiravanje tužitelja temeljem diskriminacije, te je kod njega uzrokovalo pojavu depresivnog stanja i anksioznosti.

 

9. Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženika, dok je djelomično prihvatio u odnosu na prvotuženika cijeneći da se radilo o uznemiravanju temeljem nekih od diskriminacijskih osnova.

 

10. Iz činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi kako tužitelj nije učinio vjerojatnim da je od strane tuženika bio stavljen u nepovoljniji položaj zbog naznačenih osnova diskriminacije (vjeroispovijest, nacionalna pripadnost i članstvo u sindikatu) odnosno nije utvrđena nijedna vremenski određena, pojedinačna radnja kojom bi tužitelj bio uznemiren temeljem diskriminacije i da bi time bio izazvan strah ili neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje, dok sporni događaj od 6. listopada 2015., a za kojeg se jedino prema medicinskom vještačenju veže nastupanje straha kod tužitelja u obrazloženju presude se niti ne spominje niti na bilo koji način opisuje odnosno nije utvrđena uzročno posljedična veza između tog događaja i neželjenog postupanja prvotuženika, a pogotovo da bi se radilo o diskriminirajućoj štetnoj radnji prema tužitelju  koju bi isti namjerno uzrokovao.

 

11. Prema odredbi članka 7. stavak 4. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14, 127/17, 98/19, dalje: ZR) zabranjena je izravna ili neizravna diskriminacija na području rada i uvjeta rada, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji, u skladu s ovim Zakonom i posebnim zakonima.

 

12. Prema Zakonu o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“, broj 85/08 i  112/12, dalje: ZSD) diskriminacijom se smatra stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe kao i osobe povezane s njom rodbinskim ili drugim vezama po jednoj od sljedećih osnova:- rase, etničke pripadnosti, boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta i izražavanja ili spolne orijentacije.

 

13. S obzirom na citiranu zakonsku odredbu potrebno je zaključiti da se pod pojmom diskriminacije podrazumijeva zakonom zabranjeno pravljenje razlike, odnosno stavljanje u nepovoljniji položaj neke osobe u odnosu na položaj druge osobe u usporednoj skupini po nekoj od osnova koje su taksativno navedene u članku 1. ZSD-a pri čemu nije odlučno za primjenu te odredbe je li posljedica diskriminacije oboljenje diskriminirane osobe.

 

14. Uznemiravanje je svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od zabranjenih osnova koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, a koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.

 

 

15. Naime, ZSD u članku 3. regulira uznemiravanje kao oblik diskriminacije, time da nije dovoljno povrijediti dostojanstvo osobe po nekom od diskriminacijskih osnova, nego se traži i cilj počinitelja da prouzroči strah drugome ili stvori neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje. Dakle, poseban oblik diskriminacije odnosi se na verbalno ili neverbalno ponašanje prema osobi koja pripada određenoj skupini povezanoj s diskriminacijskom osnovom, a da bi se takav čin mogao klasificirati kao uznemiravanje, on mora biti neželjen od strane pogođene osobe te imati kao svrhu ili posljedicu povredu dostojanstva osobe time što uzrokuje strah i stvara neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje. Navedenim, da bi bila riječ o uznemiravanju u smislu odredaba ZSD-a mora se raditi o neželjenom ponašanju (činjenje ili nečinjenje kojim se na određeni način vrijeđa dostojanstvo radnika) osobe koja može biti subjekt diskriminacije u radnom o odnosu, koje proizlazi iz nekog od osnova diskriminacije, koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe (obuhvaća i ponašanja koja nisu učinjena s namjerom, ali su ipak povrijedila dostojanstvo radnika), te koja uzrokuju strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje, koje pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene, a što u konkretnom slučaju nije utvrđeno.

 

16. Nadalje, prema pravnom shvaćanju zauzetom u sudskoj praksi (pa tako i u odluci Vrhovni sud RH broj Revr-312/11 od 1. lipnja 2011.) u postupcima radi zaštite dostojanstva radnika odnosno u postupcima za zaštitu od uznemiravanja pasivno je legitimiran poslodavac, a ne njegov radnik od čijeg uznemiravanja radnik zahtijeva zaštitu, pa i u okolnostima kada je uznemiravanje vršio radnik koji je nadređen radniku koji zahtijeva zaštitu i koji u poslovnom smislu predstavlja poslodavca.

 

17. Međutim, u situaciji kada je diskriminirajuću štetnu radnju prema radniku kao oštećenoj osobi namjerno uzrokovao drugi radnik (stvarni štetnik) kod istog poslodavca, treba napomenuti da se kod primjene pravila o odgovornosti poslodavca za štetu koju radnik na radu ili u svezi s radom prouzročio trećoj osobi, pod trećom osobom podrazumijeva i drugi radnik koji tom radnjom trpi štetu od istog poslodavca  u ovim okolnostima (kada je drugi radnik kao stvarni štetnik štetu uzrokovao namjerno), te je oštećeni radnik u dispoziciji svoj zahtjev za popravljanje štete postaviti protiv poslodavca, neposredno protiv radnika kao stvarnog štetnika ili istodobno protiv poslodavca i radnika, kada bi mu poslodavac i radnik kao stvarni štetnik za tu štetu  odgovarali solidarno (članak 1107. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“, broj 33/05, 41/08, 125/11, 78/1, 29/18, 126/21, dalje: ZOO).

 

18. Polazeći od rezultata cjelokupnog postupka proizlazi da u predmetnoj stvari tužitelj nije učinio vjerojatnim neki od zabranjenih elemenata diskriminacije u postupanju nadređenog spram njega, kao ni da je u odnosu na druge osobe u usporednoj situaciji od strane nadređene osobe stavljen u nepovoljniji položaj i da bi time bio izazvan strah ili neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje (ponašanje nadređenog predstavlja generalno ponašanje prema svim radnicima, a nije bilo posebno samo prema tužitelju uvjetovano nekim od diskriminacijskih elemenata), pa kako nema niti jednog od zabranjenih temelja diskriminacije, to je za cijeniti da tužitelju nije povrijeđeno dostojanstvo diskriminiranjem i uznemiravanjem temeljem diskriminacije.

 

19. Pored toga, nije ustanovljeno ni da bi se radilo o ponašanju koje ima obilježje mobbinga, uz napomenu da je mobbing fizičko ili psihičko zlostavljanje na radnom mjestu bez obzira na diskriminacijsku osnovu. Mobbingom se ugrožava dostojanstvo osobe u sferi komuniciranja, održavanja socijalnih odnosa i kvalitete profesionalnog statusa. Iako tužitelj i u tužbi i tijekom postupka kao i u žalbi tvrdi da je njegovo dostojanstvo napadnuto u sva tri segmenta, iz dokaza provedenih u postupku i utvrđenih činjenica ne proizlazi takav zaključak.

 

20. Pritom treba naglasiti kako je tužitelj postavio tužbeni zahtjev za zaštitu od diskriminacije i uznemiravanja po nekoj od zabranjenih diskriminacijskih osnova, dok nije tražio zaštitu po osnovi naknade štete zbog povrede prava osobnosti, prema odredbama ZOO-a.

 

21. Slijedom svega navedenog, pravilnom primjenom materijalnog prava, tužbeni zahtjev tužitelja je valjalo u cijelosti odbiti kao neosnovan i to u odnosu na oba tuženika, radi čega je prvostupanjsku presudu trebalo potvrditi u odbijajućem dijelu pod točkama II. i III. izreke odnosno preinačiti u dosuđujućem dijelu pod točkom I. izreke na način da se zahtjev tužitelja u odnosu na prvotuženika odbija kao neosnovan i u tom dijelu.

 

22. Kako izvršena preinaka prvostupanjske presude mijenja ocjenu suda prvog stupnja o konačnom uspjehu prvotuženika u ovom sporu (naime, zbog preinake je u cijelosti uspio u postupku), to je trebalo preinačiti i odluku o trošku u odnosu na istog, a koja je inače utemeljenu na ispravno izvršenom obračunu (članka 166. stavak 2. u vezi članka 154. stavak 1. ZPP-a). Navedenim, kako je prvotuženik u cijelosti uspio u sporu, to mu umjesto iznosa od 12.808,75 kuna / 1.700,01 eura pripada iznos od 15.250,00 kuna / 2.024,02 eura.

 

23. Odluka o trošku u odnosu na drugotuženika zasniva se na pravilno izvršenom obračunu u primjeni odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a.

 

24. Radi svega iznesenog, pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a i članka 373. točka 3. ZPP-a odlučeno je kao pod točkom I. i II. izreke ove drugostupanjske presude.

 

25. Kako tužitelj nije uspio sa svojom žalbom, a odgovor na žalbu nije bio nužan, njegov zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka trebalo je odbiti kao neosnovan.

 

26. S druge strane, prvotuženik je u potpunosti uspio sa svojom žalbom, pa mu na ime troškova žalbenog postupka (za sastav i pristojbu žalbe) pripada iznos od 1.171,25 kuna / 155,45 eura.

 

U Split 19. siječnja 2023.