Baza je ažurirana 09.07.2025. 

zaključno sa NN 77/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

1

 

Poslovni broj: 17 Gž R-99/2021-2

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

 

Poslovni broj: 17 Gž R-99/2021-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu Robertu Jamboru kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja A. M. iz P., S., OIB: …, zastupanog po punomoćniku A. P., odvjetniku u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 66486182714, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-489/19-13 od 29. listopada 2020., dana 19. siječnja 2023.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

I. Preinačuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-489/19-13 od 29. listopada 2020., te se sudi:

 

1. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi.

 

"Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj – za ministarstvo da tužitelju A. M., na ime razlike naknade troškova prijevoza isplati neto iznos od 2.106,31 kn/279,56 EUR[1] zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi od 14% godišnje do 30.6.2011. godine, od 1.7.2011. godine pa do 31.7.2015. godine po stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima propisanoj za ostale odnose koje se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do isplate sukladno članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, tekućom:

 

- na iznos od 90,00 kuna od 15.03.2012. godine,

- na iznos od 68,00 kuna od 15.08.2012. godine,

- na iznos od 170,00 kuna od 15.10.2012. godine,

- na iznos od 136,00 kuna od 15.02.2012. godine,

- na iznos od 34,00 kuna od 15.03.2012. godine,

- na iznos od 110,00 kuna od 15.04.2013. godine,

- na iznos od 34,00 kuna od 15.05.2013. godine,

- na iznos od 34,00 kuna od 15.07.2013. godine,

- na iznos od 34,00 kuna od 15.08.2013. godine,

- na iznos od 228,00 kuna od 15.09.2013. godine,

- na iznos od 271,46 kuna od 15.10.2013. godine,

- na iznos od 64,92 kuna od 15.11.2013. godine,

- na iznos od 228,00 kuna od 15.12.2013. godine,

- na iznos od 142,50 kuna od 15.01.2014. godine,

- na iznos od 461,43 kuna od 15.02.2014. godine, pa sve do isplate".

 

              2. Nalaže se tužitelju da tuženici u roku od 15 dana nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 107,84 EUR/812,50 kn.

 

              3. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 601,40 EUR/4.531,25 kn sa zateznim kamatama tekućim od 29. listopada 2020. do isplate.

 

II.              Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troškova žalbenog postupka.

 

III.              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 41,48 EUR/312,50 kn.

 

 

Obrazloženje

 

 

  1.     Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici da tužitelju isplati iznos od 2.106,31 kn sa pripadajućim zateznim kamatama, te da joj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.531,25 kn sa zateznim kamatama tekućim od 29. listopada 2020. do isplate.

 

  1.     Protiv presude žali se tuženica iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti, odnosno podredno, istu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

  1.     Tužitelj je podnio odgovor na žalbu u kojem predlaže da se žalba tuženice odbije.

 

  1.     Žalba je osnovana.

 

  1.     U konkretnom slučaju, vrijednost predmeta spora ne prelazi iznos od 10.000,00 kn, tako da se, sukladno odredbi čl. 458. st. 1. ZPP, radi o sporu male vrijednosti.

 

  1.     Odredbom čl. 467. st. 1. ZPP, propisano je da se presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. zakona, osim zbog povrede iz članka 354. st. 2. toč. 3. zakona.

 

  1.     Presuda u sporu male vrijednost ne može se dakle, pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa stoga ovaj sud nije mogao razmatrati žalbene navode tuženice koje se odnose na žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

  1.     Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom razlike troškova prijevoza u razdoblju od veljače 2012. do siječnja 2014.

 

  1.     Sud prvog stupnja je u prvostupanjskom postupku u bitnome utvrdio:

              - da je tužitelj djelatna vojna osoba,

              - da je tužiteljevo mjesto prebivališta u utuženom razdoblju bilo u S., a mjesto rada u Z. D.,

              - da je tužitelj na mjesto rada u utuženom razdoblju putovao na relaciji S.-Z. D.,

              - da je rješenjem ministarstava klasa UP/I-121-02/05-01/57, ur. broj 3044A1-08/01-03-05-36 od 18. siječnja 2005. tužitelju počevši od 21. listopada 2004. priznato pravo na naknadu troškova međumjesnog prijevoza na posao i s posla u visini cijene pojedinačne karte za putovanje autobusom na relaciji S.-Z. i obratno,

              - da je rješenjem ministarstva klasa UP/I-121-05/13-01/698 od 30. listopada 2013. tužitelju, počevši od 29. srpnja 2013., priznato pravo na naknadu troškova prijevoza i to novčana naknada za međumjesni prijevoz na posao i s posla na relaciji S.-Z. i obratno u visini cijene najjeftinije mjesečne karte prijevoznika L. d.o.o.,

              - da je tužitelju rješenjem ministarstva klasa 121-05/14-01/3, ur. broj 3522-0503-14-2366 od 14. svibnja 2014. počevši od 1. veljače 2014. priznato pravo na naknadu troškova prijevoza i to međumjesnog prijevoza na posao i s posla na relaciji S.-Z. D. o obratno u visini 0,75 kn po prijeđenom kilometru,

 

  1. Gore navedene činjenice između stranaka i nisu sporne. U prvostupanjskom, a i sada žalbenom postupku, sporna je osnova tužiteljeva tužbenog zahtjeva. Naime, nije sporno da tuženica tužitelju nije isplaćivala troškove prijevoza u razdoblju od 1. veljače 2012. do 29. srpnja 2013. (kada s je naknada troškova prijevoza bila vezana uz cijenu pojedinačne karte) za dane kada je tužitelj radio, ali nije putovao na posao. Također, nije sporno da u razdoblju od 29. srpnja  2013. do 31. siječnja 2014. (kada  je naknada troškova prijevoza bila vezana uz cijenu mjesečne karte) tuženica nije tužiteljevu isplaćivala cijenu pune mjesečne karte već je istu razmjerno umanjivala za dane kada tužitelj nije putovao na posao.

 

  1. Tužitelj u postupku smatra, a takvo pravno shvaćanje kako se može zaključiti iz pobijane presude prihvaća i sud prvog stupnja, da je tuženica kao poslodavac vezana konačnim upravnim rješenjem, te da tuženica nije imala osnovu, obzirom na vezanost tim rješenjima, umanjivati troškove prijevoza na način da je naknadu utvrđenu rješenjem umanjivala za dane kada tužitelj nije radio prema cijeni dnevne karte koja se dobila na način da se cijene mjesečne karte dijelila sa brojem radnih dana u mjesecu.

 

  1. Tuženica, s druge strane, u postupku i u žalbi ističe da je imala osnove troškove prijevoza obračunavati na način da je cijenu mjesečne karte dijelila s brojem stvarnih radnih dana u mjesecu i množenjem s brojem dana koliko je tužitelj radio, te de takvo postupanje u skladu s odredbom čl. 2. st. 5. Pravilnikom o naknadama troškova u svezi s obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova zbog odvojenog života od obitelji ("Narodne novine", br. 141/04, 22/05 – dalje u tekstu: Pravilnik).

 

  1. U odnosu na sporno pravno pitanje dosega vezanosti konačnim rješenjima kojima je tužitelju priznato pravo na naknadu troškova prijevoza i primjene odredbe čl. 2. st. 5. Pravilnika potrebno je imati u vidu, osim relevantnih pravnih propisa i svrhu same naknade troškova prijevoza a to je da se radniku nadoknade stvarni troškovi koje je radnik imao prilikom prijevoza s posla i na posao. Pritom to naravno ne znači da upravno tijelo nije vezano konačnim upravnim rješenjima koje je samo donijelo.

 

  1. U konkretnom slučaju, tužitelju je 1. veljače 2012. do 29. srpnja 2013. rješenjem od 18. siječnja 2005 bilo priznato pravo na naknadu troškova međumjesnog prijevoza u visini pojedinačne karte za putovanje autobusom na relaciji S.-Z. i obratno. Dakle, nadoknada troškova prijevoza je u tom razdoblju vezana za cijenu pojedinačne karte i navedeno rješenje nikako ne znači da je tuženica tužitelju za sve dane u mjesecu dužna isplatiti cijenu pojedinačne karte neovisno o tome da li je tužitelj putovao na posao ili nije. Stoga je u tom razdoblju tuženica imala osnove da tužitelju ne isplaćuje naknade u visini pojedinačne karte za putovanje autobusom za dane kada tužitelj nije putovao s posla i na posao i takvo postupanje je u skladu s upravnim aktom odnosno rješenjem tuženice od 18. siječnja 2005. a i u skladu je sa odredbom čl. 2. st. 5. Pravilnika.

 

  1. U odnosu na razdoblje od 29. srpnja 2013. do 31. siječnja 2014. naknada troškova prijevoza nije vezana uz cijenu pojedinačne karte, već je u tom razdoblju tužitelju rješenjem tuženice od 30. listopada 2013. priznato pravo na naknadu troškova u visini najjeftinije mjesečne karte prijevoznika L. d.o.o. U tom razdoblju dakle, troškovi prijevoza vezani su uz cijenu mjesečne karte. Tužitelj smatra da je tuženica dužna s osnove naknade troškova prijevoza isplatiti cijenu mjesečne karte prijevoznika  L. d.o.o. neovisno o broju dana koliko je tužitelj u mjesecu radio i putovao na posao, te da je postupanje tuženice koja je cijenu mjesečne karte umanjivala za dane u kojima tužitelj nije radio protivna upravnom aktu kojim je tuženica vezana.

 

  1. Međutim, navedeno pravno shvaćanje tužitelja je pogrešno. Rješenje kojim je djelatnoj vojnoj osobi priznato pravo na isplatu naknade troškova prijevoza na posao i s posla prema cijeni mjesečne karte doista predstavlja pravno obvezujući upravni akt kako to tvrdi tužitelj. Međutim, postojanje takvog upravnog akta koji osnovicu za obračun troškova prijevoza uzima mjesečnu cijenu karte ne isključuje mogućnost da tuženica umanji rješenjem određenu naknadu za prijevoz zbog okolnosti koje su propisane odredbom čl. 2. st. 5. Pravilnika dakle, za dane kada tužitelj zbog  bolovanja, godišnjeg odmora, korištenja slobodnih dana i drugih slučajeva nije putovao i nije imao trošak prijevoza na posao i s posla (identično pravno shvaćanje izraženo je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-4777/2019 od 19. studenog 2019., Izbor 1-2/2019-68 i Revr-669/17 od 20. veljače 2018.).

 

  1. Dakle, kada tužitelj u postupku ne tvrdi da je kupovao mjesečne karte, već samo prilaže potvrde o cijeni mjesečne karte za određenu relaciju, tada ne može osnovano zahtijevati da mu tuženica nadoknađuje troškove prijevoza u visini cijene mjesečne karte autobusnog prijevoznika za dane kada taj trošak nije imao i kada nije putovao na i sa posla. Kada bi se prihvatio stav tužitelja da je tuženica gotovo bezuvjetno dužna tužitelju isplaćivati troškove prijevoza u visini cijene mjesečne karte javnog prijevoznika čak i za dane kada tužitelj nije putovao na posao i s posla, tada bi se tužitelju nadoknađivali troškovi koji zapravo, sadržajno i suštinski, nisu nastali, što bi bilo protivno samoj svrsi naknade troškova prijevoza kao naknade čija je svrha da se radniku nadoknade troškovi putovanja koji su putovanjem s posla i na posao stvarno i nastali.

 

  1. Dakle, neovisno o tome što je upravnim aktom tužitelju priznato pravo na naknadu troškova prijevoza u visini cijene najjeftinije mjesečne karte, to ne znači da tuženica nema osnova da visinu naknade troškova prijevoza u situacijama kada tužitelj nije putovao na posao i sa posla, umanji razmjerno danima kada tužitelj zbog bolovanja, godišnjeg odmora i dr. nije putovao na posao, a kako je to propisano odredbom čl. 2. st. 5. Pravilnika.

 

  1. Sud prvog stupnja je dakle, prihvaćanjem tužbenog zahtjev tužitelja pogrešno primijenio materijalno pravo čime je ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP. Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 2. st. 5. Pravilnika valjalo, temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP, preinačiti pobijanu presudu, te tužbeni zahtjev tužitelja odbiti.

 

  1. Obzirom na izmijenjen uspjeh stranaka u parnici, temeljem čl. 166. st. 2. u svezi s čl. 154. st. 1. ZPP preinačena je i odluka o troškovima postupka koja o njemu ovisi, a koja je sadržana u točki II. izreke pobijane prvostupanjske presude.

 

  1. Tuženici su sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 - dalje: OT) dosuđeni troškovi sastava odgovora na tužbu u iznosu od 250,00 kn (Tbr. 8.1. OT), troškovi zastupanja na ročištima održanim dana 12. ožujka 2019. i 13. listopada 2020. u iznosu od po 250,00 kn (Tbr. 9.1. OT) za svako ročište i  troškovi zastupanja na ročištu održanom dana 6. svibnja 2019. u iznosu od 62,50 kn (Tbr. 9.5. OT), što sveukupno iznosi 812,50 kn.

 

  1. Tuženici nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer tuženica nije postavila zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka sukladno odredbi čl. 164. st. 2. ZPP. Tuženica je naime zahtijevala u žalbi da joj se nadoknadi trošak sastav žabe, ali nije navela visinu troška koji zahtijeva da joj se nadoknadi, uslijed čega je njezin zahtjev za naknadom troškova, sukladno čl. 164. st. 2. ZPP neodređen.

 

  1. Tužitelju nisu dosuđeni troškovi sastava odgovora na žalbu jer navedeni troškovi u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP nisu bili potrebni za vođenje postupka.

 

  1. Izreka ove presude u dijelu kojem se ista odnosi na dvojno iskazivanje vrijednosti novčanih obveza temelji se na odredbi čl. 48. st. 1. i 2. u svezi s čl. 43. st. 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", br. 57/22, 88/22) i fiksnom tečaju konverzije prema kojem 1 EUR iznosi 7,53450 kn.

 

  1. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

 

 

U Zagrebu, 19. siječnja 2023.

 

 

                     Sudac:

              Robert Jambor, v.r.

[1] fiksni tečaj konverzije 1 EUR=7,53450 kn

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu