Pristupanje sadržaju
Republika Hrvatska Općinski sud u Splitu
Ex vojarna Sv.Križ, Dračevac
P-2152/2021
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sutkinji toga suda Maji Anušić, u pravnoj stvari
tužitelja M. P., OIB: …, S., zastupana
po punomoćniku V. B., odvjetniku u S., kojeg temeljem zamjeničke
punomoći zamjenjuje J. G., odvjetnik u S., protiv tuženika P.
b. Z. d.d., Z., OIB: …, zastupana po
punomoćnicima J. M., B. B. i V. V., odvjetnicima u
O. društvu M., B. i V. iz S., radi utvrđenja i isplate, nakon
održane i zaključene javne i glavne rasprave dana 15. studenog 2022. u prisutnosti
punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 19. siječnja 2023.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 1. Ugovora o kreditu broj … od 12. srpnja 2006. g. kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF valuti, švicarski franak.
II. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 4. Ugovora o kreditu broj … od 12.
srpnja 2006. g. kojom je ugovoreno da je redovna kamata od 5,17% godišnje
promjenljiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.
III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici u roku od 15 dana isplati ukupan novčani iznos od
1.813,48 EUR / 13.663,63 kuna uvećan za zatezne kamate tekuće na iznos od:
- 0,28 EUR/ 2,11 na od 31.08.2006. do isplate
- 0,44 EUR /3,31 kuna od 30.09.2006. do isplate
- 8,27 EUR/ 62,34 kuna od 31.10.2008. do isplate
- 8,85 EUR /66,70 kuna od 31.12.2008. do isplate
- 10,26 EUR / 77,27 kuna od 31.1.2009. do isplate
- 10,87 EUR/ 81,91 kuna od 28.2.2009. do isplate
- 8,94 EUR / 67,34 kuna od 31.3.2009. do isplate
- 9,25 EUR / 69,66 kuna od 30.4.2009. do isplate
- 6,73 EUR / 50,68 kuna od 31.5.2009. do isplate
- 4,58 EUR / 34,49 kuna od 30.6.2009. do isplate
- 5,06 EUR / 38,11 kuna od 31.7.2009. do isplate
- 6,30 EUR / 47,44 kuna od 31.8.2009. do isplate
- 6,16 EUR / 46,40 kuna od 30.9.2009. do isplate
- 4,98 EUR / 37,49 kuna od 31.10.2009. do isplate
- 7,19 EUR / 54,15 kuna od 30.11.2009. do isplate
- 8,80 EUR / 66,31 kuna od 31.12.2009. do isplate
- 11,39 EUR / 85,85 kuna od 31.1.2010. do isplate
- 1,72 EUR / 80,76 kuna od 28.2.2010. do isplate
- 14,07 EUR / 106,00 kuna od 31.3.2010. do isplate - 13,34 EUR / 100,48 kuna od 30.4.2010. do isplate - 14,86 EUR / 112,00 kuna od 31.5.2010. do isplate - 25,01 EUR / 188,41 kuna od 30.6.2010. do isplate - 18,85 EUR / 172,08 kuna od 31.7.2010. do isplate - 28,68 EUR / 216,12 kuna od 31.8.2010. do isplate - 26,80 EUR / 201,96 kuna od 30.9.2010 do isplate
- 22,83 EUR / 171,98 kuna od 30.10.2010. do isplate - 30,52 EUR / 229,96 kuna od 30.11.2010. do isplate
- 40,10 EUR / 302,17 kuna od 30.12.2010. g. do isplate
- 33,50 EUR / 252,40 kuna od 31.1.2011. g. do isplate
- 35,90 EUR / 270,46 kuna od 28.2.2011. do isplate - 32,68 EUR / 246,20 kuna od 31.3.2011. do isplate - 33,16 EUR / 249,84 kuna od 30.4.2011. do isplate
- 45,97 EUR / 346,34 kuna od 31.5. 2011. do isplate - 46,83 EUR / 352,83 kuna od 30.6.201. do isplate
- 57,88 EUR / 436,11 kuna 31. 7.2011. do isplate
- 52,52 EUR / 395,74 kuna od 31.8.2011. do isplate
- 46,61 EUR / 351,22 kuna od 30. 9.2011. do isplate
- 45,88 EUR / 345,67 kuna od 31.10.2011. do isplate - 45,35 EUR / 341,71 kuna od 30.11.2011. do isplate - 47,95 EUR / 361,27 kuna od 31.12.2011. do isplate - 50,68 EUR / 381,85 kuna od 31.01.2012. do isplate
- 50,89 EUR / 383,40 kuna od 29.02. 2012. do isplate
- 49,06 EUR / 369,61 kuna od 31. 03.2011 do isplate - 49,96 EUR / 376,43 kuna od 30.04.2012. do isplate - 50,82 EUR / 382,88 kuna od 31.05.2012. do isplate - 49,45 EUR / 372,65 kuna od 30.06.2012. do isplate - 49,92 EUR / 376,09 kuna od 31.07.2012. do isplate - 49,15 EUR / 370,32 kuna od 31.08.2012. do isplate
- 47,20 EUR / 355,67 kuna od 30.09.2012. do isplate
- 49,26 EUR / 371,14 kuna od 31.10.2012. do isplate - 50,39 EUR / 379,68 kuna od 30.11.2012. do isplate - 50,00 EUR / 376,70 kuna od 31.12.2012. do isplate
- 45,60 EUR / 343,56 kuna od 31.01.2013. do isplate
- 49,35 EUR / 371,79 kuna od 28.02.2013. do isplate
- 49,53 EUR / 373,15 kuna od 31. 03.2013. do isplate
- 47,95 EUR / 361,28 kuna od 30.04.2013. do isplate
- 43,76 EUR / 329,68 kuna od31.05.2013. do isplate
- 43,64 EUR / 328,83 kuna od 30.06.2013. do isplate
- 44,55 EUR / 335,65 kuna od 31.07.2013 do isplate i to po stopi od 15% godišnje za
razdoblje do 31. prosinca 2007. g., od 1. siječnja 2008. g. do 30. lipnja 2011. g. po
stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. g. do 31. srpnja 2015. g. po stopi od 12%
godišnje, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31.prosinca 2022., po stopi koja se određuje
za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita
odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima
izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna
poena, a od 1.siječnja 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište
uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje
posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.
IV. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužiteljici naknadi parnični trošak u
iznosu od 2.804,70 EUR-a, / 21.132,00 kune, uvećan za zatezne kamate tekuće od
presuđenja do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne
stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne
operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg
polugodišta za tri postotnih poena.
V. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi :
" Nalaže se tuženiku da tužiteljici u roku od 15 dana isplati na ime povrata
preplaćenih mjesečnih anuiteta zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi
ukupan novčani iznos od 652,21 EUR / 4.914,10 kuna uvećan za zatezne kamate
tekuće na pojedinačne iznose od dospijeća do isplate.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je dana 31.svibnja 2021. ovom sudu podnio tužbu protiv tuženika radi
utvrđenja ništetnosti dijela ugovora i isplate.
2. U tužbi se navodi da je tužiteljica dana 12.srpnja 2006. kao korisnik kredita sa
tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu broj … temeljem
kojeg joj je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan kao iznos od 15.300,00
CHF, a isplaćen u kunama prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate te je
ugovorena redovna godišnja kamata o stopi od 5,17 % promjenjiva u skladu s
Odlukom banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, s rokom otplate 84
mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima a radi kupnje novog vozila.
3. Nadalje, da je tužitelj preplatio svoju obvezu prema tuženiku iz navedenog
Ugovora o kreditu zbog primjene nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli za
koju je vezana glavnica kredita, koja je izražena u švicarskim francima i odredbe o
redovnoj kamatnoj stopi koja je ugovorena kao promjenjiva sukladno Odluci o
kamatama i naknadama tuženika. Nadalje, da prilikom pregovora i sklapanja ugovora
o kreditu tuženik, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, tako i
korisnice kredita, nije istu kao potrošača obavijestio o svim potrebnim parametrima
potrebnim za donošenje odluke o uzimanju kredita vezano za valutu CHF,
utemeljenoj na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i
obvezama ugovornih strana pa je time postupio suprotno odredbama Zakona o
zaštiti potrošača i općeg propisa, Zakona o obveznim odnosima. Nadaljem da
ugovorne odredbe kojim se glavnica veže uz CHF su prosječnom potrošaču
nerazumljive, nepoštene i prema tome ništetne, jer su banke prije i u vrijeme
zaključenja ugovora propustile informirati potrošače, pa tako i ovdje tuženik korisnicu
kredita, o četiri činjenice: - općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, -
činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli CHF neusporedivo
veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli EUR, -da je rast tečaja CHF u
kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, - povećanom riziku
koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenljive kamatne stope.
Dakle, da je Došlo do izvanredne aprecijacije CHF u odnosu na EUR, a odgovornost
tuženika nije zato jer je do toga došlo, nego jer je u vrijeme pregovaranja i sklapanja
ugovora prešutio činjenice koje je znao ili trebao znati.
4. Nadalje, glede nepoštenosti te time ništetnosti ugovorne odredbe glede ugovorene
kamatne stope, koja je početno bila ugovorena na 5,17% godišnje ističe se kako je
predmetna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi formirana unaprijed od tuženika, a
korisnica kredita, nije imala mogućnost utjecaja na sadržaj takvih tipskih klauzula.
Ništetna je – nepoštena, ugovorna odredba prema kojoj kreditor zadržava pravo
jednostrano mijenjati kamatnu stopu bez referiranja na ikakve određene, egzaktne i
razumne parametre. Pri tome, konkretno korisnica kredita, kao neinformirana i
nestručna osoba nije u trenutku sklapanja ugovora mogla znati da će se kamatna
stopa jednostrano mijenjati od strane tuženika zloupotrebljavajući položaj
neusporedivo jače strane.
5. Tužiteljica, nadalje, ističe kako je u postupku radi zaštite kolektivnih interesa
potrošača pokrenutom od „Potrošač“ – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu
potrošača, protiv 8 najvećih poslovnih banaka u RH, među kojima je i tuženik pred
Trgovačkim sudom u Zagrebu, u Presudi br. P-1401/2012, od 4.srpnja 2013., u točki
8. Sud utvrdio kako je tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008.
povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući
ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako
da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica kredita - švicarski franak, a da prije
zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače, u
cijelosti, informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane
odluke korisnika kredita, utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u
svezi zaključenja predmetnih ugovora, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u
pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupila protivno
odredbama čl. 81, 82 i 90 tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) i na
način da je povrijedila kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita,
zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne
odredbe, tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja
obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom
tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaklučenja i u vrijeme zaključenja
ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kredita, kao potrošači, nisu pojedinačno
pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara
koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za
posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na
jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik
postupio suprotno odredbama čl. 81, 82 i 90 tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača
(NN 96/03).
6. Nadalje, predmetni Ugovor sadrži odredbe o ugovorenoj valuti – švicarskom franku
za koji je vezana glavnica i o ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom
trajanja razdoblja obveze promjenjiva jednostranom odlukom banke – ovdje tuženika.
Navedene odredbe su nepoštene u smislu čl. 81. st. 1 i 2 Zakona o zaštiti potrošača
(NN 96/03, dalje u tekstu ZZP/03)1 jer stranke o tim odredbama nisu pojedinačno
pregovarale i te odredbe su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovale
neravnotežu između stranaka, a na štetu tužitelja. Isto tako da ugovor o kreditu
sadrži gore navedene nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli, a kojima se potrošaču
– ovdje tužitelju, nameću obveze s kojima se isti nije mogao upoznati prije sklapanja ugovora,
7. Dakle, s obzirom na ugovorenu zaštitnu valutnu klauzulu CHF i jednostrano
mijenjanje kamatne stope tužiteljica ima pravo na povrat razlike pojedinih anuiteta,
odnosno ima pravo na povrat svih novčanih iznosa koji su preplaćeni uslijed
povećanja kamatne stope i rasta tečaja švicarskog franka naspram kune.
8. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava istu u cijelosti navodeći da je predmetni
ugovor o kreditu prestao isplatom 10.listopada 2014., nadalje, prekluziju prava na
isticanje ništetnosti te ističe prigovor zastare.
9. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem ugovora o kreditu broj …
od 12-srpnja 2006. otplatnog plana, prometa po računu, obavijesti o promjeni
anuiteta, knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po vještaku A. B., te
dopunskim knjigovodstvenim vještačenjem pa je temeljem tako provedenog
dokaznog postupka sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku („Narodne
novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08,123/08,
57/11,148/11,25/13,89/14; dalje ZPP) sud utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično
osnovan.
10. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatu razlike preplaćenih mjesečnih
anuiteta po Ugovoru o kreditu broj … od 12. srpnja 2006. u razdoblju od
srpnja 2006. do srpnja 2013., te zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne obveze.
11. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao
kreditor dana 12.srpnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti
iznosa od 15.300,00 CHF uz rok otplate od 84 mjeseci s početnom redovnom
kamatnom stopom od 5,17 % godišnje. Nije sporno da je u čl.4 predmetnog Ugovora
ugovoreno da je redovna kamata promjenjiva, a što se utvrđuje odlukom kreditora
odnosno tuženika. Nadalje, nije sporno da je u čl. 6 Ugovora ugovoreno da se kredit
otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem
tečaju za CHF važećem na dan dospijeća. Međutim, među strankama je sporno je li
ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli po kojoj je tužitelj
plaćao dužnu tražbinu.
12. Nadalje, nesporno se vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa
predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne
odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema
kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna
kamatna stopa koje je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s
jednostranom odlukom banke.
13. Spornim je tuženik učinio sljedeće: je li se o predmetnoj ugovornoj odredbi koja
se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu pojedinačno pregovaralo; je li odredba i/ili
nejasna, i /ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva te na posljetku je li ista suprotno
načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama
ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Sporna je i visina tužbenog
zahtjeva, a istaknut je i prigovor zastare.
14. Prije svega valja navesti da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske dana 13.
lipnja 2014. godine, postupajući po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u
Zagrebu poslovnog broja P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u parnici tužitelja
Udruge potrošač protiv ovdje tuženika i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa u točki
I. izreke preinačio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od
4. srpnja 2013. godine i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje
da su banke, među njima i ovdje tuženik (potonji u periodu od 1.studenog 2004.
godine do 31. prosinca 2008. godine) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača
korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu
odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o
kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. U točki II. izreke navedene presude Visoki
trgovački suda Republike Hrvatske djelomično je odbio žalbe, među ostalim i ovdje
tuženika, kao neosnovane i potvrdio navedenu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu
u dijelu kojim se utvrđuje da je, među ostalim i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003.
godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio
kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim
ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena
redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u
skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a
koja je ništetna.
15. Za navesti je da je Vrhovni sud u svojoj odluci pod brojem Revt-249/14 od 9.
travnja 2015. godine odbio revizije tužitelja i 1.-7. tuženika kao neosnovane, a koje
su izjavljene protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske
br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine kojom je djelomično potvrđena,
djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj
P-240/2012 od 4. srpnja 2013. godine.
16. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda (str. 62) navodi se kako se
pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, dakle kada sud utvrdi
postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne
pravne zaštite, naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj
odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Na taj način proširene su
subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite
kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koje pokrenu potrošači
obvezuje ostale sudove. Naime, navedeno je u skladu sa odredbom čl. 138. a
Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09 –
dalje ZZP) koji propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih
interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja
povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje
ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu
je uzrokovana postupanjem tuženika (koji obuhvaća i povrede učinjene kod
potrošačkog kreditiranja). Navedeni zakon se ima primijeniti s obzirom na vrijeme
kada je sklopljen ugovor, dakle kada je i ugovorena predmetna odredba.
17. Razmatrajući presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, a kojom je
spor pravomoćno okončan, navodi se kako su u istoj pojašnjene sve osporene
činjenice u ovom postupku, a kako je dolje obrazloženo.
18. U odnosu na spornu činjenicu da li se o ugovornoj odredbi pojedinačno
pregovaralo za navesti je da tuženik smatra da je netočno tvrditi da se o spornoj
odredbi Ugovora nije pojedinačno pregovaralo budući su stranke ugovorile da se na
konkretni posao primjenjuju Opći uvjeti poslovanja, te drugi akti koji uređuju
kreditiranje građana. Nadalje, tuženik drži da je tužitelj svojom slobodnom voljom
pristupio sklapanju ugovora.
19. U smislu odredbe čl. 295. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine"
broj: 35/05, 41/08, 125/11 - dalje ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe
sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u
trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u
formalnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih u ugovoru poziva.
20. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP-a, propisano kako se smatra da ugovorna
odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako,
suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i
obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, st. 2. propisano je da se smatra da
se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu
unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj,
poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca,
a st. 4. navedenog članka Zakona da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj
odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo,
dužan je to i dokazati.
21. Nadalje, u samoj presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (str. 79)
navodi se kako se o odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom
postojanja obveze promjenjiva u skladu s odlukom banke nesporno nije pregovaralo,
a tuženici (banke) nisu ni tvrdili da su potrošači (korisnici kredita) mogli na nju
utjecati. Iz navedenoga slijedi, a ne smatrajući predmetni slučaj drugačijim od drugih
(i u konkretnom slučaju je ugovorena primjena općih akata tužitelja) da se ima uzeti
da se ni u ovom slučaju nije pojedinačno pregovaralo vezano uz spornu ugovornu
odredbu.
22. Naposljetku, činjenica da li se o predmetnoj odredbi ugovora pojedinačno
pregovaralo nije od značaja budući je ugovorna odredba utvrđena ništetnom što ima
dalekosežnije posljedice od činjenice da li se o tom ugovornoj odredbi pojedinačno
pregovaralo.
23. Odredbom članka 99. ZZP-a određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li
ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako
razumljive i uočljive. U odnosu na drugu spornu činjenicu, odnosno da li je odredba
i/ili nejasna, i /ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva navodi se kako je u presudi (str.
81) navedeno kako ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini
ovisnom o odluci banke je jasna i uočljiva (što tužitelj u tom postupku nije ni osporio),
ali ista nije razumljiva iz razloga jer brojni i nepovezani kriteriji koji sadrže opći uvjeti
ne daju temelj za ocjenu da bi se radilo o objektiviziranim kriterijima koji bi se mogli
podvesti pod pojam odredivog predmeta obveze, a nije u tom postupku ni osporeno
da niti ugovor niti opći uvjeti na koje se svaki pojedini ugovor poziva ne sadrže niti
referentnu stopu koje se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti način
utvrđivanja takve kamatne stope. Iz navedenoga slijedi da ta odredba nikome nije
razumljiva. Nadalje, da u ugovoru nije ni navedeno da je odluka banke vezana za kriterije iz općih uvjeta poslovanja banke, već samo za odluku banke.
24. Budući je predmetna odredba nerazumljiva nastavlja se ispitivati da li predmetna
ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje
tužitelja). Po ocjeni Visokog trgovačkog suda (str. 58.) ugovorna odredba koja
promjenu kamatne stope čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke
bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti referentnu stopu za koju se
veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na
štetu potrošača, jer da vjerovnik jednostrano određuju obvezu dužnika, koji promjenu
ne može predvidjeti, a niti može provjeriti pravilnost iste budući nema egzaktnih
kriterija za provjeru. Radi se, naime o znatnoj neravnoteži između stranaka i to na
štetu potrošača budući su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a s tim da kamata
predstavlja cijenu. Na ovaj način da se izbjegao u potpunosti utjecaj druge ugovorne
strane na cijenu, što da je protivno odredbi čl. 247. ZOO-a koje propisuje da je
ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.
Nadalje, navodi se kako banke kao trgovci profesionalci nisu korisnicima kredita
pružili dovoljno informacija za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, te
ih nisu upoznali sa povećanim rizikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive
kamatne stope kao i da potrošači nisu bili upoznati pod kojim uvjetima će banke
jednostrano mijenjati ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu.
25. Odredba čl. 4. ZOO-a propisuje da u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju
prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i
poštenja. Ovo načelo valja tumačiti na način da treba postojati moralna obveza
ugovaratelja prilikom zasnivanja obveznog odnosa. U presudi (str. 62) zaključno se
navodi da su banke, vodeći računa samo o svom interesu, ne uvažavajući interese
potrošača, iskoristivši činjenicu da nema propisa koji im to nalaže, potrošačima
nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, koje
uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na
štetu potrošača, što je sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Visoki trgovački
sud smatra da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena
kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene dakle protivne zakonu, a
prema tome i ništetne, radi čega je odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.
26. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te
da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju koristi
tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez
unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu
savjesnosti i poštenja.
27. Kako je u odluci VTS-a posebno istaknuto, a s tim se slaže i ovaj sud, "iako nije
zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ta
činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa
čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna
koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne
otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos
glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne
mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene
ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom
postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika.
Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem
ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno
načelu savjesnosti i poštenja".
28. Nadalje, nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu
precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje
tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano
mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva
- načela savjesnosti i poštenja.
29. S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu
odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u
vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju
ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže
promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se
načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koji
se veže promjena i način njihove primjene.
30. Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da
nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju kao korisniku kredita
nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje
odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na
štetu korisnika kredita što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.
31. Na temelju utvrđenih činjenica ovaj sud smatra da su odredbe Ugovora kojima se
promjena kamatne stope čini ovisnom samo o odluci banke tj. odredba članka 4.
nepoštena, i prema tome ništetna.
32. Nadalje, ističe se kako je Visoki trgovački sud (VTSRH od 14.06.2018. Pž-
6632/17) odbio žalbe tuženih banaka kao neosnovane i potvrdio presudu Trgovačkog
suda u Zagrebu (P-1401/12 od 4. srpnja 2013.) o ništetnosti valutne klauzule u
slučaju kredita u švicarskim francima koje su banke davale od 2004. do kraja 2008.g.
Iz navedene odluke je vidljivo kako su tužene banke povrijedile kolektivne interese i
prava potrošača, odnosno korisnika kredita time što su zaključujući ugovore o
kreditima koristile „ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima“ tako što su
ugovorile švicarski franaka kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije
zaključenja ugovora „nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim
potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj
obavijesti“ a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu.
Navedeno je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih
strana. Na takav način tužene banke (među kojima i tužena iz ovog postupka) su
postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno
odredbama ZOO-a.
33. Nadalje, u presudi Pž-6632/2017 se navodi kako je sud utvrdio da su ugovorne
odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču
nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme
zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem
riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih
promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu
na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske
narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru,
dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što
proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog
franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o
povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive
kamatne stope.
34. Među strankama nije sporno da u Ugovoru koji sadrži odredbu kojom se glavnica
kredita veže za valutu CHF nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju
kojih bi tužitelj kao prosječni korisnik kredita mogao predvidjeti ekonomske posljedice
koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule.
35. Tuženik je to sve u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znao ili morao
znati (što ne spori), a tužitelj nije znao. Ako prosječni korisnik kredita nije u razumnoj
mjeri dobro obaviješten, ni uz razumnu pažnju i oprez ne može razumjeti sporne
ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji
sadrži te odredbe ili neće.
36. Prosječni korisnik kredita pa tako i tužitelj u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su
sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz
valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod
valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje
informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome
obaviješten. Zbog toga prosječnom korisniku kredita odredbe kojima se glavnica
veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan
tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u
odnosu na kunu, nisu razumljive.
37. Tužitelj nadalje smatra da ugovorna odredba u ugovoru o kreditu koji je predmet
ovog spora, kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, suprotno
načelu savjesnosti i poštenja, dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama
ugovornih strana na štetu korisnika kredita zbog činjenice da tužitelj kao korisnik
kredita nije mogao pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba predmetnog ugovora.
38. U članku 12. ZOO/91 odnosno u članku 4. ZOO/05 izričito je propisano da su se
u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici
dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.
39. Prema ocjeni suda, već sama činjenica da u trenutku sklapanja ugovora postoje
dva promjenjiva elementa, tečaj valute švicarskog franka i stopa ugovorne kamate, o
kojima ovisi visina obveze korisnika kredita, uzrok određene neravnoteže u pravima i
obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita.
40. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što
prosječni korisnik kredita ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je
svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog
toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.
41. Dakle, korištenjem predmetnih odredaba tuženik je povrijedio interese i prava
tužitelja, te sud utvrđuje da je tuženik povrijedio interese tužitelja korištenjem
ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o
kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i
u svezi zaključenja predmetnog ugovora nije tužitelja u cijelosti informirao o svim
potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj
obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.
42. Prema odredbi čl. 322. ZOO/05 Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim
propisima i moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje
na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što
drugo. Prema čl. 323. navedenog zakona u slučaju ništetnosti ugovora svaka
ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog
ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi
vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme
donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv
za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi
zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za
postojanje uzroka ništetnosti. Prema čl. 324. istog zakona ništetnost neke odredbe
ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i
ako ona nije bila ni uvjetu ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor
sklopljen. Ali će ugovor ostati valjan čak iako je ništetna odredba bila uvjet ili
odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi
ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.
43. Predmet tužbenog zahtjeva u ovom postupku ništetnost dijela ugovornih
odredaba o predmetu i cijeni i to dijela kojim se glavnica kredita veže za valutu
švicarski franak i dijela ugovornih odredaba o ugovornoj kamati.
44. Kako je sud utvrdio ništetnost dijela ugovornih odredaba o predmetu i cijeni i to
dijela kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak i dijela ugovornih
odredaba o ugovornoj kamati valjalo je raspraviti o zahtjevu tužitelja da mu tuženik
isplati razliku preplaćenih mjesečnih anuiteta po Ugovoru o kreditu broj …
od 12.srpnja 2006. a zbog povećanja redovne kamate i to za utuženo razdoblje od
13.srpnja 2006. do 31.srpnja 2013. te istaknuti prigovor zastare.
45. Naime, na temelju rezultata provedenog postupka te provedenog
knjigovodstveno financijskog vještačenja proizlazi da je tužitelj s tuženikom dana 12.
srpnja 2006. sklopio ugovor o kreditu broj … temeljem kojeg je tuženik
odobrio kredit od 15.300,00 CHF sa rokom otplate od 84 mjeseca. Nadalje, da je
tuženik na dan raspolaganja kredita uručio i početni otplatni plan temeljem kojeg bi
tužiteljica platila tuženiku s osnova Ugovora uz obračun kamata po početno
ugovorenoj kamatnoj stopi od 5,17% i otplatu u 84 mjesečna anuiteta manji iznos
nego je doista platila. Nadalje, da je tijekom trajanja otplate kredita tuženik mijenjao
kamatne stope nadalje, da je najprije valjalo utvrditi visinu preplaćenog iznosa
kamata s osnova ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli
od trenutka sklapanja ugovora o kreditu do dana otplate kredita. Nadalje, da je za
utvrđenje razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta temeljem promjenjivih kamata po
Ugovoru o kreditu u Tablici 1. dopune nalaza i mišljenja izračunao preplaćeni iznos
kamata u CHF te u tablici izračunao preplaćen iznos kamata u CHF i kunama.
Nadalje, u tablici 3. je izračunao razliku koja predstavlja iznos više plaćenog u
odnosu na početni otplatni plan s osnova ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj
stopi od trenutka sklapanja ugovora do konačne otplate kredita te utvrdio razliku u
iznosu od 4.914,10 kuna.
46. U odnosu na prigovor zastare tuženika sud je stava da odredba čl. 214. st. 1 do
3. ZOO-a propisuje da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara
nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao
zahtijevati ispunjenje obveze te da se sud neće obazirati na zastaru ako se dužnik
nije na nju pozvao. Kako je tuženik istakao prigovor zastare sud je dužan očitovati se
na istaknuti materijalno pravni prigovor. Odredba čl. 215. st. 1. ZOO-a propisuje da
zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati
ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok
odredba čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i
svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili
drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Odredba
čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a
vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za
zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili
pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem
tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor
okončan ili završen na neki drugi način.
47. Pozivajući se na gore navedene odredbe ZOO-a o zastari sud smatra da je
podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u gore navedenom
sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim
okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem
presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine zastara počela teći ispočetka, a
vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare.
48. Naime, navedenom drugostupanjskom presudom pravomoćno je utvrđena
ništetnost ugovorne odredbe kojom je ugovorena redovita kamatna stopa tijekom
postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.
49. Utvrđenje ništetnosti ne podliježe zastari niti se samim protekom vremena ugovor
može osnažiti, pa odluka suda ima samo deklaratoran značaj. Utvrđenje ništetnim
ugovora poduzima se, bez obzira na to predlaže li to stranka ili to čini sud po
službenoj dužnosti, radi zaštite općeg interesa i stoga bi ograničavanje njegovih
učinaka zastarnim rokovima za restituciju njegovih učinaka obezvrijedilo taj institut.
Osim toga, ništetnost je sredstvo pomoću kojeg se sprječava pravno djelovanje
učinaka ugovora koji je u suprotnosti prinudnim propisima. Pravna posljedica
ništetnosti u ovom slučaju je jednostrana restitucija u dvostranoobveznom ugovoru
vraćanjem u prijašnje stanje i ona se ne može vezati uz institut zastare. Kako je
ugovorna odredba ništetna, ne može se zahtijevati ispunjenje ugovorenih prestacija
jer se smatra da ugovor u tom dijelu nije niti nastao, pa je onda takva posljedica
posve razumljiva. U obzir dolazi samo jednostrana restitucija jer ugovor od samog
početka ne proizvodi nikakav učinak i po njemu ne može doći do nikakvih davanja.
Svaka ugovorna strana mora vratiti svojem suugovorniku ono što je od njega primila.
Dakle, vrijedi pravilo o povratu u prijašnje stanje, koje se obzirom na prirodu
restitucije kod ništetnosti razlikuje od restitucije kod drugih obveznopravnih instituta
koji su ograničeni prekluzivnim i zastarnim rokovima. Ograničenje zastarom
obezvrijedilo bi institut ništetnosti koji je bezvremenski (na što upućuje i retroaktivno
djelovanje kao jedno od bitnih obilježja).
50. Ugovorne strane su znale (ili trebale znati) da su ugovorile nešto nedopušteno i
da (vrijednost) prestacija ne može biti zadržana u njihovoj imovini, niti zbog digniteta
druge ugovorne strane, niti zbog općeg interesa, koji je sastavnica ništavosti.
Prihvaćanjem zastare za restituciju, s početkom tijeka od dana primitka stvari
(novca), izostala bi faktična posljedica tog instituta koji upravo zbog sprječavanja
nedopuštenih pojava sklapanja ništavih ugovora djeluje retroaktivno i bez
vremenskog je ograničenja.
51. Dakle, kako je predmetna tužba podnesena 31.svibnja 2021., a zakon kod
instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima
primijeniti odredba čl. 225 ZOO koja propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina
ako zakonom nije određen drugi zastarni rok, dok je presuda pred Visokim
trgovačkim sudom Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014. godine, to je
razvidno da je predmetna tužba u pogledu zahtjeva za isplatu po osnovi ništetnosti
odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi podnesena izvan zastarnog roka, slijedom
čega se prigovor zastare tuženika u tom dijelu ukazuje osnovanim.
52. Dakle, sud je utvrdio ništetnost dijela ugovornih odredaba o predmetu i cijeni i to
dijela kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, kao i dijela koji se
odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, a na temelju rezultata provedenog postupka te
provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja proizlazi da je tužitelj preplatio
samo zbog valutne klauzule iznos od 13.663,63 kune, umanjeno za iznose u
mjesecima kada preplate nije bilo, iznosi 12.930,56 kuna.
53. U odnosu na prigovor zastare tuženika sud je stava da zastara ( u pogledu
isplaćenog po osnovi ništetnosti valutne klauzule) počinje teći od pravomoćnosti
odluke donesene u postupku povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa
potrošača. Trgovački sud u Zagrebu je u postupku kolektivne zaštite interesa
potrošača donio presudu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su
povrijeđeni kolektivni interesi potrošača ugovaranjem nepoštenih odredbi kojima se u
konkretnim ugovorima, koji su zaključeni u vremenskom periodu od 2003. do 2008.,
ugovara promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke. Ta odluka je
postala pravomoćna s 13. lipnja 2014. kada je potvrđena presudom Visokog
trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. U
odnosu na nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF odluka je
postala pravomoćna donošenjem odluke broj Pž-6332/17 od 14. lipnja 2018., s
datumom donošenja te odluke.
54. Dakle, kako je predmetna tužba podnesena 31.svibnja 2021., a zakon kod
instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima
primijeniti čl. 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako
zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je presuda pred Visokim
trgovačkim sudom Republike Hrvatske donesena 14.lipnja 2018. godine, to je
razvidno da je predmetna tužba podnesena u zastarnom roku uslijed čega se
istaknuti prigovor ima smatrati u cijelosti neosnovanim. ( Tako i ŽS Varaždin Gž-
1252/2021-2)
55. Slijedom iznijetoga budući su otklonjeni svi prigovori, a tužitelj je podnio tužbu
pozivajući se na predmetnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske,
Vrhovnog suda Republike Hrvatske koja obvezuje i ovaj sud te budući je i tužitelj u
spornom periodu bio stranka potrošačkog ugovora o kreditima te da je tuženik kao
trgovac koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena promjenjiva
kamatna stopa kao i valutna klauzula, a koja je ništetna slijedom čega sud nije
smatrao potrebnim izvoditi predložene dokaze saslušanjem djelatnika tuženika niti
tužitelja budući citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za
zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim
postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje
iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1.
ZPP-a, a drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno
za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.
56. Slijedom svega navedenog, sud je tužbeni zahtjev ocijenio djelomično osnovanim
i naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 13.663,63 kuna na ime glavnice sa
pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče u visini kako je
određeno čl. 29. st. 2. ZOO-a i čl. 3 ZID ZOO-a (Narodne novine 78/15), te je
odlučeno kao u izreci presude.
57. Odluka o parničnom trošku tužitelja temelji se na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a u
svezi sa odredbom čl. 156 ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po
punomoćniku odvjetniku, odmjeren prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi
za rad odvjetnika („Narodne novine broj 142/12, dalje: Tarifa) koja je bila na snazi u
vrijeme poduzimanja pojedine parnične radnje, prema vrijednosti tužbenog zahtjeva.
Slijedom navedenog, tužitelju pripada trošak sastava tužbe u iznosu od 250 bodova,
te sastava podneska od 19.prosinca 2021. 250 bodova, zastupanje na ročištu od
18.siječnja 2022. 250 bodova, sasta podneska od 28.siječnja 2022. 25 bodova,
sastav podneska od 11.veljače 2022. 250 bodova, sastav podneska od 12.svibnja
2022. 250 bodova, sastav podneska od 14.srpnja 2022. 250 bodova, zastupanje na
ročištu od 15. studenog 2022. 250 bodova, odnosno sveukupno 2000 bodova,
pomnoženo sa vrijednosti boda jednako 15,00 kuna ( Tbr. 50) iznosi 30.000,00 kuna,
uvećano za trošak vještačenja od 2.500,00 kuna iznosi 32.500,00 kuna te trošak
sudskih pristojbi na tužbu od te presudu od po 1.360,00 kuna iznosi 35.220,00 kuna.
Obzirom na uspjeh tužitelja dijelom u osnovu, a dijelom u visini sud ocjenjuje uspjeh
tužitelja sa 80 % umanjeno za uspjeh tuženika 20 % iznosi 60 % slijedom čega je
tužitelju priznat trošak u iznosu od 2.804,70 EUR-a / 21.132,00 kuna.
58. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.
Split, 19. siječnja 2023.
Sutkinja
Maja Anušić v.r.
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od primitka. Žalba se
podnosi ovom sudu u 3 primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.
Dna:
-punomoćniku tužitelja
-punomoćniku tuženika
- u spis