1                            Poslovni broj: Gž-802/2022-2

 

                                                                                                                Poslovni broj: Gž-802/2022-2

 

U  I M E  R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Puli-Pola u vijeću sastavljenom od sudaca Zorana Šarića, kao predsjednika vijeća, Mirne-Nade Terlević Sebastijan, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Virne Sarvan, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. d.o.o., sa sjedištem u Z., J. L., OIB:..., protiv tuženika J. K. iz V. G., R. B., OIB:..., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva M., G. i V., odvjetnicima iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj: Povrv-44/2021-16 od 29. travnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 19. siječnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

1.          Djelomično se prihvaća, dok se u preostalom dijelu odbija žalba tuženika pa se presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj: Povrv-44/2021-16 od 29. travnja 2022. u pobijanom dijelu (točka I. izreke):

 

-          potvrđuje u dijelu u kojem se održava na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika I. M. broj Ovrv-375/2020 od 21. listopada 2020. kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.250,00 eura[1]/9.418,12 kuna sa zateznom kamatom od 21. lipnja 2019. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 (osam) dana;

-          preinačuje u dijelu u kojem se održava na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika I. M. broj Ovrv-375/2020 od 21. listopada 2020. kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 284.29 sa eura/2.141,95 kuna sa zateznom kamatom od 21. lipnja 2019. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 (osam) dana, na način da se u tom dijelu platni nalog ukida.

 

2. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova ovog žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Presudom suda prvog stupnja, toč.I., održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika I. M. broj Ovrv-375/2020 od 21. listopada 2020. u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti iznos od 11.560,07 kuna zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 21. lipnja 2019. do isplate. U toč II. djelomično je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika I. M. broj Ovrv-375/2020 od 21. listopada 2020. u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti iznos od 6.936,07 kuna zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 21. lipnja 2019. do isplate te je u toč.III. određeno da svaka stranka snosi svoje troškove.

 

2. Protiv toč.I. presude pravovremenu žalbu podnio je tuženik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi da je sud prvog stupnja prvenstveno propustio utvrditi da li je tužitelj kao poslodavac snosio troškove osposobljavanja tuženika kao radnika. Tužitelj je isključivo snosio trošak kupoprodajne cijene, što je ulaganje u poslovanje, ali nije platio prodavatelju trošak predmetne edukacije. Zato je pogrešno zaključio da je tuženik dužan vratiti tužitelju taj trošak. Sud prvog stupnja je na raspravi održanoj 9. ožujka 2022. onemogućio tuženiku da iskazuje, odnosno sam je odlučio koje dijelove iskaza tuženika će unijeti u raspravni zapisnik te je zabranjivao punomoćniku tuženika postavljanje pitanja tuženiku koja su bila relevantna za ovaj postupak, a nije niti htio unijeti usmeni prigovor na zapisnik. Na taj je način počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 6. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011. i 25/2013., 70/2019. i 80/2022., dalje u tekstu: ZPP). Također, nije unio u zapisnik da se tuženik protivio unošenju odredbe u Ugovor o  radu, upravo čl. 18. Poslodavac je odbio brisati tu odredbu. Sud je i dodatno trebao ispitati je li predmetna odredba sklopljena protivno moralu društva i je li ništetna jer se temelji na nedopuštenoj osnovi za postizanjem cilja ograničavanja ustavne slobode rada te ograničavanja prava zaposlenika na otkazivanje ugovora o radu. Odredbom čl. 54. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/2009., 61/2011. i 82/2012., dalje u tekstu: ZOR) propisano je da je radnik dužan školovati se, obrazovati, osposobljavati i usavršavati, ali nije propisano da je to dužan učiniti na vlastiti trošak, već je upravo poslodavac taj koji je dužan osposobiti radnika pri uvođenju novog načina rada. Ukazuje da je tuženik još 2014. stekao zvanje dizaličara za što je prošao posebnu edukaciju. Nisu dokazane niti ispunjene pretpostavke za naknadu štete, kao niti da je šteta prouzročena namjerno ili krajnjom nepažnjom tuženika, što propisuje čl. 107. st 1. ZOR-a. Također je tuženiku naložena isplata s PDV-om iako je propisano da se na trošak naknade štete ne obračunava PDV. Troškovi koje ulaže tužitelj u troškove svog poslovanja pa tako i tehnologije su vlastiti troškovi poslodavca te ne postoji izričita zakonska osnova koja ovlašćuje poslodavca da takve troškove na bilo koji način prevaljuje na zaposlenika. Poziva se i na odluku Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj: GŽ R-1998/2013 od 6. veljače 2017. Navodi da je odredba čl. 18. Ugovora o radu ništetna jer opcija raskida ugovora nije propisana ZOR-om kao mogućnost prestanka radnog odnosa, te predviđa nemoguć uvjet sukladno čl. 298. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018. i 126/2021., dalje: ZOO). Predlaže ukinuti pobijanu presudu i odbaciti tužbu, podredno preinačiti presudu u toč.I. izreke presude i obvezati tužitelja da naknadi trošak tuženiku.

 

3. Tužitelj nije dostavio odgovor na žalbu.

 

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

 

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev tužitelja kojim potražuje od tuženika, svog bivšeg radnika, povrat troškova osposobljavanja za rad na dizalici D. C. u iznos od 11.560,07 kn s pripadajućim zateznim kamatama, koje je snosio tužitelj kao poslodavac.

 

6. Sud prvog stupnja prihvatio je tužbeni zahtjev tužitelja i naložio tuženiku isplatu iznosa od 11.560,07 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od 21. lipnja 2019. do isplate. Zaključuje kako su stranke sklopile Ugovor o radu kojim se tuženik obvezao vratiti tužitelju navedene troškove u slučaju prestanka radnog odnosa prije proteka pet godina od dana osposobljavanja te utvrđuje da tuženik preuzetu obvezu ostanka na radu kod poslodavca nije ispunio. Sud prvog stupnja ocjenjuje da predmetna ugovorna odredba nije protivna Ustavu, prisilnim propisima i moralu društva niti načelu jednake vrijednosti činidaba, imajući u vidu da tuženik nije morao preuzeti predmetnu ugovornu obvezu i pristati na predmetno osposobljavanje. S obzirom da je tuženik tu ugovornu obvezu povrijedio jer je otkazao ugovor prije isteka roka od pet godina, sud prvog stupnja je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu troškova osposobljavanja osnovan.

 

7. Sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

8. Protivno žalbi tuženika, nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a. Nisu osnovani žalbeni navodi da je sud prvog stupnja onemogućio tuženiku raspravljanje pred sudom. Na ročištu održanom 9. ožujka 2022., kada je tuženik saslušan kao stranka, sud prvog stupnja omogućio je punomoćnici tuženika postavljanje pitanja tuženiku što proizlazi iz tog zapisnika. Navedeni zapisnik predstavlja javnu ispravu koja, kako je to propisano odredbom čl. 230. st. 1. ZPP-a, dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje. Iz spomenutog zapisnika ne proizlazi da bi punomoćnici tuženika bilo onemogućeno isticanje prigovora, ali ni da se tuženiku onemogućilo iskazivanje. Naime, iz sadržaja zapisnika takvo što ne proizlazi. Sam tuženik koji je iskazivao na tom ročištu nije imao prigovora na zapisnik ni na navedeni sadržaj njegovog iskaza te je taj zapisnik potpisao. Njegova punomoćnica zapisnik nije potpisala niti se tada izjasnila o razlogu zbog kojeg to čini kako je to bilo propisano tada mjerodavnom odredbom čl. 127. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011. i 25/2013., 70/2019. - dalje u tekstu ZPP/2019).

Kasnijim osporavanjem sadržaja zapisnika i tijeka glavne rasprave nije uspjela istinitost sadržaja tog zapisnika dovesti u pitanje, dovesti u pitanje činjenice unesene u zapisnik i pravilnost sačinjenja tog zapisnika u skladu s odredbom čl. 126. st. 1. ZPP/2019.

 

8.1. Prema odredbi čl. 126. st. 1. ZPP/2019 zapisnik se sastavlja tako da sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća kazuje glasno zapisničaru što će unijeti u zapisnik. Stavkom 2. je propisano da stranke imaju pravo staviti prigovor na sadržaj zapisnika, a stavkom 3. je određeno da će se na zahtjev stranke unijeti prigovori na zapisnik koji nije prihvaćen.

 

9. Između stranaka nije sporno da je tužitelj sklopio s prodavateljem Ugovor o kupoprodaji CC-3800 kojim je kupio dizalicu vrijednosti 4.976.000,00 eura kao i da se prodavatelj obvezao organizirati za kupca obuku za upotrebu i da su troškovi obuke bili uključeni u kupoprodajnu cijenu. Nije niti sporno da je tuženik s tužiteljem sklopio Ugovor o radu u kojemu, je u čl. 18., određeno da je troškove osposobljavanja radnika tijekom radnog odnosa, radnik dužan u cijelosti refundirati poslodavcu ukoliko se radni odnos raskine prije proteka 5 godina od dana osposobljenosti. Nadalje, nije sporno da je tuženik obuku za upravljanje dizalicom pohađao od 27. ožujka do 31. ožujka 2017., dok je zahtjev za prestanak ugovora o radu podnio 20. svibnja 2019., a ugovor o radu je prestao 20. lipnja 2019. Sporno je i nadalje je li predmetna odredba sklopljena protivno moralu društva i je li ništetna, odnosno da li je obveza tuženika bila podmiriti tu obvezu tužitelju.

 

10. Cijeneći navedeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev.

 

11. Zakon o radu ne sadrži posebne odredbe kojima bi takvi odnosi bili vezani uz plaćanje školovanja radnika, osim odredbe čl. 36., koja propisuje obvezu poslodavca omogućiti radniku u skladu s mogućnostima i potrebama rada školovanje, obrazovanje, osposobljavanje i usavršavanje, odnosno da je radnik dužan u skladu sa sposobnostima i potrebama rada  školovati se i obrazovati. Stoga, sud prvog stupnja  pravilno zaključuje da ZOR u čl. 8. st. 4. upućuje na primjenu propisa obveznog prava, koja propisuje slobodu uređivanja odnosa. S obzirom da su stranke ugovorile obvezu tuženika na podmirenje troškova osposobljavanja ukoliko ne ostane raditi za poslodavca 5 godina nakon provedenog osposobljavanja, tužitelj osnovano od tuženika potražuje isplatu po ugovorenoj obvezi.

 

11.1. Protivno žalbi, tužitelj je snosio trošak osposobljavanja pa ga ima pravo zahtijevati od tuženika budući da je trošak bio uključen u kupoprodajnu cijenu dizalice. Takav trošak edukacije naposljetku je snosio upravo tužitelj i to kroz plaćanje kupoprodajne cijene. Svako novo osposobljavanje drugog radnika predstavljalo bi takav trošak tužitelju.

11.2. Nisu osnovani niti navodi žalitelja da se radi o ugovornoj odredbi koja je protivna moralu društva i kao takva ništetna. I ovaj sud ocjenjuje da nije nemoralno ugovoriti da tuženik snosi trošak svog osposobljavanja koje je za njega bilo besplatno, ukoliko nakon završenog osposobljavanja ne ostane raditi kod tužitelja u ugovorenom razdoblju. Tuženik nije vezan tim rokom i slobodan je ugovor otkazati, kao što je i učinio. Međutim, u tom slučaju je dužan vratiti troškove koje je tužitelj imao za njegovo školovanje pa time nije povrijeđeno ustavno pravo na  slobodu rada kako to neosnovano ističe tuženik.

 

11.3. Protivno žalbi, odredba čl. 18. Ugovora o radu nije ništetna ni jer je ugovoreno da je tuženik dužan tužitelju naknaditi troškove školovanja/osposobljavanja ukoliko se radni odnos raskine. Naime, iz sadržaja predmetne ugovorne odredbe se može utvrditi da je smisao ugovaranja bio obvezati tuženika na plaćanje troškova osposobljavanja upravo u slučaju ukoliko on otkaže ugovor o radu prije isteka određenog roka. Iako raskid ugovora nije propisan ZOR-om kao mogućnost prestanka radnog odnosa (osim sudskog raskida), tako ugovorena odredba nije ništetna, a niti je njome ugovoren nemogući uvjet iz čl. 298. st. 2. ZOO-a kako to neosnovano ističe tuženik.

 

11.4. Nisu od utjecaja na donošenje pravilne i zakonite odluke niti tvrdnje tuženika da je tužitelj kupnjom dizalice ostvario višemiljunske prihode, kao i da bi to bili troškovi koje poslodavac ulaže u razvoj svog poslovanja, jer je u konkretnom slučaju tuženik tu obvezu preuzeo sklapanjem ugovora o radu. Neosnovano se tuženik poziva i na odluku Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj: GŽ R-1998/2013 od 6. veljače 2017. budući da se u tom predmetu radi o bitno drukčijoj činjeničnoj situaciji.

 

11.5. Osnovan je žalbeni navod da nema osnove po kojoj bi tuženik bio u obvezi platiti PDV na trošak osposobljavanja. Po ocjeni ovoga suda nije postojala zakonska osnova po kojoj bi za utuženu tražbinu tužitelj bio ovlašten izdati tuženiku račun br.154/4/1 uvećan za PDV jer je trošak osposobljavanja bio obuhvaćen ugovorom o kupoprodaji dizalice, a tužitelj nije priloženim ispravama dokazao da mu pripada pravo i na PDV.

 

12. Prema tome, tuženik koji je otkazao ugovor o radu tužitelju, dužan je tužitelju koji mu je platio trošak osposobljavanja naknaditi troškove, na što ga obvezuje zaključeni ugovor o radu i to u iznosu od 1.250,00 eura/9418,12 kuna sa zateznom kamatom od 21. lipnja 2019., dok je u preostalom dijelu, koji se odnosi na PDV valjalo odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i to u iznosu od 284.29 eura/2.141,95 kuna.

 

13. Slijedom navedenog, djelomično je prihvaćana žalba tuženika te je pobijanu presudu u toč.I. izreke valjalo djelomično preinačiti na temelju odredbe čl. 373. st. 3 ZPP-a, dok je u preostalom dijelu valjalo odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu prema odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a. 

 

14. Kako je tužitelj i dalje stranka koja je u većoj mjeri uspjela u postupku samo on ima pravo na naknadu troškova postupka pa je na temelju odredbe čl. 166. st. 2. u vezi s člankom 154. stavkom 3. ZPP-a valjalo zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog dijela postupka.

 

U Puli, 19. siječnja 2023.

 

 

Predsjednik vijeća:

 

Zoran Šarić, v.r.