1              Poslovni broj: Gž R-1187/2022-3

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-1187/2023-3

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sutkinja Arijane Bolanča predsjednice vijeća, Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Denis Pancirov Parcen članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. R., OIB: ..., S., kojeg zastupa punomoćnik L. Z., odvjetnik u Odvjetničkom društvu K. & R. d.o.o., S., protiv tuženika S. H. d.d., OIB. ..., S., kojeg zastupa punomoćnik H. A., odvjetnik u S., radi utvrđivanja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, sudskog raskida i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-428/2019-56 od 11. studenog 2022., u sjednici održanoj 18. siječnja 2023.,

 

p r e s u d i o  j e

 

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-428/2019-56 od 11. studenog 2022. u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke, kojim je odbijen dio njegovog zahtjeva na ime naknade štete u iznosu od 50.564,76 kuna / 6. 711,10 eura.

 

II. Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana, pa se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-428/2019-56 od 11. studenog 2022. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, kojim je prihvaćeni tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da nije dopušten izvanredni otkaz ugovora o radu, i u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke, kojim je prihvaćen zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu, kao što se potvrđuje i u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke, kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu naknade štete u iznosu od 50.564,78 kuna / 6.711,10 eura skupa sa dosuđenim zakonskim zateznim kamatama, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza na dohodak na taj dosuđeni iznos, a potvrđuje se i u pobijanom dijelu pod točkom IV. izreke, kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za isplatu bruto plaće.

 

III. Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, sadržanih u dosuđenom iznosu naknade štete od 50.564,78 kuna / 6.711,10 eura, kao neosnovan.

 

IV. Djelomično se uvažava žalba tuženika kao osnovana, pa se preinačuje odluka o troškovima postupka sadržana pod točkom V. izreke, presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-428/2019-56 od 11. studenog 2022., i sudi se:

Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 331,81 euro / 2.500,00 kuna zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 11. studenog 2022. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate, po stopi koje se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, dok se zahtjev tužitelja za više zatraženo na ime parničnog troška u iznosu od 3.268,30 eura / 24.625,00 kuna, odbija kao neosnovan.

 

V. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovani.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da nije dopušten izvanredni otkaz ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 29. travnja 2019. i da radni odnos tužitelja kod tuženika zasnovan na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 27. veljače 2018. nije prestao (točka I. izreke). Istom presudom ugovor o radu na neodređeno vrijeme zaključen između tužitelja i tuženika 27. veljače 2018. raskinut je s danom 1. rujna 2019., dok je tužitelj odbijen u dijelu u kojem je zatražio raskid ugovora s danom donošenja ove presude (točka II. izreke). Tom presudom naloženo je tuženiku da isplati tužitelju, u roku 15 dana, na ime naknade štete iznos od 50.564,76 kn/6.711,10 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 7. lipnja 2019. do isplate, dok je za više zatraženo, za iznos od 50.564,76 kn/6.711,10 eura zahtjev tužitelja odbijen (točka III. izreke). Također je tom presudom naloženo tuženiku da isplati tužitelju, u roku 15 dana, bruto plaću i to za mjesec svibanj 2019. u iznosu 16.854,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 16. lipnja 2019. pa do isplate, lipanj 2019. u iznosu od 16.854,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 16. srpnja 2019. pa do isplate, srpanj 2019. u iznosu 16.854,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 16. kolovoza 2019. pa do isplate i kolovoz 2019. u iznosu 16.854,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 16. rujna 2019. pa do isplate, dok je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosima (točka IV. izreke).

 

1.1. Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u istoj presudi nalaženo je tuženiku da u roku 15 dana, naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 27.125,00 kn / 3.600,11 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 11. studenog 2022. do isplate (točka V. izreke).

 

2. Protiv te presude žale se obje stranke.

 

2.1. Tužitelj je pobija u dijelu pod točkom III. izreke, kojim je odbijen dio njegovog  zahtjeva na ime naknade štete, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/1., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22. - u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se u tom dijelu preinači na način da se u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev, a tužitelju priznaju svi troškovi postupka, kao i troškovi za sastavljanje žalbe.

 

2.2. Tuženik navedenu presudu pobija u dijelovima pod točkama I., II., III. i IV. izreke, kojima su prihvaćeni tužbeni zahtjevi tužitelja, kao i u dijelu pod točkom V. izreke, koji sadrži odluku o troškovima postupka, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. ZPP-a, s prijedlogom da se u tom dijelu preinači tako da se odbiju u cijelosti tužbeni zahtjevi tužitelja, podredno, da se ukine i predmet u tom dijelu vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

2.3. U odgovor na žalbu tužitelj se usprotivio svim žalbenim navodima kao neosnovanim, predlažući da se žalba kao takva odbije te je zatražio i trošak za sastavljanje odgovora na žalbu.

 

2.4. Žalba tužitelja nije osnovana.

 

2.5. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

 

3. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

 

3.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuju žalitelji jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

 

3.2. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku pravilno je i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

4. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje nedopuštenosti odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu i zahtjev za naknadom štete zbog sudskog raskida ugovora o radu, kao i zahtjev za naknadu plaće za razdoblje za koje nije radio.

 

5. U ovom stadiju postupka nije sporno da je odlukom tuženika o izvanrednom otkazu tužitelju otkazan ugovor o radu, da je tužitelj podnio tuženiku zahtjev za zaštitu prava protiv navedene odluke i da je tuženik odgovorio na taj zahtjev tako što ga je odbio, kao što nije sporno ni da je tužitelj pravovremeno zatražio sudsku zaštitu.

 

6. Prvostupanjski sud po provedenom dokaznom postupku utvrdio je u bitnome sljedeće odlučno činjenično stanje:

- da je tužitelj bio radnik tuženika na radnom mjestu voditelja kuhinje u hotelu temeljem ugovora o radu od 27.veljače 2018.,

- da je tuženik izvanredno otkazao tužitelju taj ugovor o radu odlukom o otkazu od 19. travnja 2019.,

- da iz obrazloženja odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu proizlazi da je tužitelj neopravdano izostao s rada i odbio doći na posao na dane 27. travnja 2019.,

28. travnja 2019. i 29. travnja 2019., kada je hotel rado skoro pa punim kapacitetom i kada je prisustvo voditelja kuhinje neophodno radi rednog poslovanja hotela i to bez ikakvog dogovora i dopuštenja od strane poslodavca,

- da iz iskaza svjedokinje B. S. proizlazi kako joj je poznato da tužitelj nije nikoga telefonskim putem kontaktirao vezano za izostajanje s posla; da je tužitelju bio nadređen M. D. i njemu da se trebao javiti kao neposredno nadređenom da mu odobri izostanak s radnog mjesta, a da isti to po njezinom saznanju nije učinio i da je tužitelj njoj poslao mail da neće doći raditi u subotu i nedjelju ističući da je u te dane slobodan,

- da iz iskaza svjedoka P. M. proizlazi kako mu je tužitelj rekao da će uzeti slobodne dane na što mu je on rekao da o tome mora obavijestiti M. D. i kada dobije dozvolu od njega on više nema utjecaja na to, te da je M. D. donio odluku o otkazu ugovora o radu jer tužitelj nije od njega tražio slobodne dane, a u nadležnosti ovoga svjedoka da nije da odlučuje o slobodnim danima, a slobodne dane davalo bi se pismeno putem e-maila,

- da iz iskaza svjedok D. G. proizlazi kako se tužitelj javio svima njima koji su radili u kuhinji da ima dva slobodna dana; da su za slobodne dane koje će koristiti trebali obavijestiti direktora G. objekta P. M., dok se nisu obraćali M. D. za te slobodne dane, a većinom je bio jedan slobodan dan.

- da iz iskaza svjedoka J. H. proizlazi da tužitelj nije obavijestio svoga nadređenog da neće doći na posao tri dana pa je zato dobio otkaz ugovora o radu, a da nije došao na posao saznao je od P. M., a koji je onda obavijestio direktora M. D. pa da mu je direktor dao otkaz ugovora o radu,

- da iz iskaza tužitelja proizlazi kako je obavijestio svoga nadređenog P. M. 15 dana ranije da će u razdoblju od 26-28 travnja 2019. biti odsutan s posla i da će u te dane koristiti svoje neiskorištene slobodne dane te da će se vratiti u ponedjeljak, 29. travnja 2019. u popodnevnu smjenu; da se menadžer P. M. složio s time da uzme slobodne dane i da ga je on odvezao u petak 26. travnja 2019. u 15:30 sati do trajekta da bi mogao otići na putovanje; da je osim P. M., zvao i M. D., a koji je taj vikend bio u bolnici, a o slobodnim danima obavijestio je i B. S. i da se za uzimanje slobodnih dana nisu obraćali zakonskom zastupniku već isključivo voditelju sektora, a koji je evidenciju tih slobodnih dana slao B. S.

 

6.1. Imajući u vidu navedena utvrđenja prvostupanjski sud smatrao je da se u konkretnom slučaju nije radilo o neopravdanom izostanku s rada na dane 27. i 28. travnja, kao i 29. travnja 2019., kako to tvrdi tuženik, već o korištenju slobodnih dana i to dva slobodna dana (27. i 28. travnja 2019.) na koje tužitelj kao voditelj kuhinje da ima pravo jer da tužitelj ima pravo na četiri slobodna dana u mjesecu, kako to proizlazi i iz iskaza svjedokinje B. S. i tužitelja, a kako je propisano i Pravilnikom o radu tuženika. Pri tome je taj sud naveo da se na dan 29. travnja 2019. ne može raditi o neopravdanom izostanku s posla jer je tužitelju, a kako proizlazi i iz njegovog iskaza i iskaza svjedoka P. M., direktor M. D., rekao da se taj dan u popodnevnoj smjeni ne pojavljuje na poslu, pa je tužitelj isti taj dan došao samo po svoje stvari. Stoga je prvostupanjski sud zaključio da sprječavanje dolaska na posao tužitelju od strane direktora tuženika na dan 29. travnja 2019. ne može se pripisati tužitelju u neopravdani izostanak s posla.

 

6.2. U odnosnu na izostanak tužitelja s posla na dane 27. i 28. travnja 2019. (subota i nedjelja-vikend) kod utvrđenih činjenica da tuženiku nije nastala šteta ili problem u organizaciji rada, a posebno uzimajući u obzir prethodno trajanje radnog odnosa tužitelja i okolnost da je tužitelj koristio slobodne dane i o istome već unaprijed (15 dana prije korištenja slobodnih dana) obavijestio nadređenog P. M., kao i B. S., koja je vodila evidenciju prisutnosti na radu, te radnike u kuhinji kojima je tužitelj bio nadređen (organizirajući tako rad u kuhinji kada njega ne bude), prvostupanjski sud smatrao je da se ni taj izostanak ne može okarakterizirati kao neopravdan izostanak niti predstavlja opravdani razlog za izvanredno otkazivanje ugovora o radu.

 

6.3. Nadalje je prvostupanjski sud smatrao da tužitelj nije imao obvezu za korištenje slobodnih dana tražiti odobrenje od zz tuženika M. D., već od svog nadređenog P. M., koji je tužitelju i odobravao slobodne dane, a što proizlazi ne samo iz iskaza tužitelja, već i iskaza svjedoka D. G., koji je iskazao kako se o slobodnim danima nisu obraćali M. D., već da je tužitelju odobrenje za slobodne dane davao P. M., kojem se i inače obraćao za slobodne dane, dok je njima radnicima u kuhinji slobodne dane odobravao tužitelj, kao i da je za vikend, kada je tužitelj koristio slobodne dane, u hotelu bio minimalan broj gostiju, pa je te iskaze sud prihvatio kao vjerodostojne jer se u bitnim činjenicama podudaraju, te su o odlučnim činjenicama dali neposredno uvjerljiv i logičan iskaz, kako to navodi sud.

 

6.4. Pri tome prvostupanjski sud nije prihvatio kao vjerodostojne iskaze svjedoka  P. M., B. S. i J. H., po čijim iskazima je tužitelj trebao tražiti odobrenje za slobodne dane od direktora M. D., smatrajući da su isti iskazivati u korist svog poslodavca, a osim toga njihovi iskazi da nisu logični, objektivni ni iskreni, a o odlučnim činjenicama da nisu dali neposredno uvjerljiv iskaz, jer da se ne sjećaju detalja bitnih, a sjećaju se da tužitelj nije došao raditi u petak 26. travnja 2019., mada je tužitelj taj dan radio. Pri čemu je prvostupanjski sud naveo da je tako svjedok J. H. iskazao kako tužitelj nije došao raditi od petka 26.travnja 2019., a P. M. da je tužitelj koristio više slobodnih dana - petak, subotu i nedjelju, a u ponedjeljak je bio obaviješten od strane uprave o raskidu ugovora, da bi poslije iskazao da je tužitelj radio prvu smjenu u petak i da ga je on vozio taj dan na trajekt u 15 h.

 

6.5. Nadalje je prvostupanjski sud u odnosu na dio iskaza svjedoka P. M. koji je kazao da se tužitelj njemu obraćao za jedan slobodan dan u tjednu, a za više da se trebao obratiti direktoru M. D., smatra je utvrđenim da je tužitelj na vrijeme P. M., kojeg je i trebao obavijestiti kao voditelja odjela, obavijestio o korištenju slobodnih dana za vikend (27. i 28. travnja 2019.) i da mu ih je on odobrio i tim više što ga je on u petak, nakon završetka posla, odvezao na trajekt, kao što je smatrao utvrđenim i da je B. S. znala da je koristi ta dva slobodna dana jer joj je tužitelj poslao mail da je na slobodnim danima i ujedno joj je dostavio uređenu tablicu s radnim satima djelatnika kuhinje kojima je tužitelj bio nadređen kao voditelj kuhinje.

 

7. S obzirom na navedeno, prvostupanjski sud smatrao je utvrđenim da u ovoj pravnoj stvari tuženik kao poslodavac nije dokazao postojanje opravdanih razloga zbog kojih je odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 29. travnja 2019., tužitelju otkazao ugovor o radu na poslovima voditelja kuhinje, pri čemu je naveo da tužitelju nije omogućeno ni da iznese svoju obranu, a tuženik da nije dokazao razloge zbog kojih nije bilo opravdano omogućiti radniku iznošenje obrane. Stoga je taj sud prihvatio zahtjev tužitelja i utvrdio nedopuštenom odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 29. travnja 2019., kao što je utvrdio i da tužitelju radni odnos kod tuženika nije prestao, smatrajući da se u ovom slučaju nisu ispunjeni uvjeti iz odredbe članka 116. stavka 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14., 127/17., 98/19. i 151/22. – u daljnjem tekstu: ZR) za izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelju.

 

8. Ujedno je prvostupanjski sud, a imajući u vidu da je utvrđeno kako je otkaz ugovora o radu nedopušten, smatrao da su se u ovom slučaju ispunile sve pretpostavke iz odredbe članka 125. stavka 1. ZR-a, za sudski raskid ugovora o radu kojeg traži tužitelj, jer iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužitelj zasnovao radni odnos kod treće osobe 1. rujna 2019., pa je prihvatio i ovaj zahtjev, utvrdivši sudski raskid ugovora o radu s tim danom jer je činjenica da tužitelju više nije prihvatljivo nastaviti radni odnos kod tuženika.

 

9. U odnosu na tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu, prema utvrđenju prvostupanjskog suda, a što proizlazi i iz spisa, tužitelj je kod tuženika bio u radnom odnosu od 27. veljače 2018. pa do donošenja odluke o otkazu 29. travnja 2019., dakle, jednu godinu i dva mjeseca, da je u trenutku otkaza imao 27. godina života i da je imao obvezu uzdržavanja dvoje maloljetne djece i supruge, zbog čega je taj sud zaključio da tužitelju na temelju odredbe članka 125. stavka 1. ZR-a, na ime naknade štete zbog sudskog raskida radnog odnosa pripada najmanja propisana visina naknade štete, i to u ukupnom bruto iznosu od 50.564,76 kuna / 6.711,10 eura, koji predstavlja tri prosječne ugovorene bruto plaće tužitelju u iznosu od 16.864,92 kuna bruto, a koja je utvrđena prema isplatnim listama tužitelja isplaćivanim od strane tuženika, pa mu je navedeni iznos dosudio skupa sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi propisanoj odredbom članka 29. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine», broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 114/22. i 126/22. – u daljnjem tekstu: ZOO), od 7. lipnja 2019. kao dana podnošenja tužbe, dok je dio zahtjeva za naknadom štete u iznosu
od 50.564,76 kuna / 6.711,10 eura, odbio kao neosnovan.

 

10. Kako tužitelj potražuje i naknadu plaće za razdoblje od svibnja 2019. do rujna 2019., u bruto iznosima od 16.854,00 kuna, jer kroz to razdoblje krivnjom tuženika nije radio, to je prvostupanjski sud zaključio da ima pravo i na naknadu plaće, zbog čega mu je i ovaj iznos za mjesece svibnja, lipanj, srpanj i kolovoz dosudio skupa s pripadajućim kamatama od dospijeća do isplate, s time što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u tim bruto iznosima.

 

11. Navedena činjenična utvrđenja kao i pravni zaključak prvostupanjskog suda glede nedopuštenosti izvanrednog otkaza ugovora o radu tužitelju prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, s time što ni žalbenim navodima tuženika nisu dovedena u sumnju.

 

11.1. Naime, prema odredbi članka 116. stavka 1. ZR-a, poslodavac ima opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno vrijeme, bez poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka, ako zbog osobito teške povrede radne obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavka radnog odnosa nije moguć.

 

11.2. Na pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da nije pravilno postupio tuženik kada je donio odluku o otkazu ugovora o radu tužitelju upućuju svi izvedeni dokazi, pa tako i iskazi saslušanih svjedoka i tužitelja, koje je prvostupanjski sud saslušao opširno i detaljno, te je neposrednom ocjenom mogao utvrditi govore li istinu ili ne, u vezi korištenja slobodnih dana 27. i 28. travnja 2019. tužitelja, kao i zbog čega nije radio 29. travnja 2029., pa neosnovano tuženik prigovara ocjeni iskaza svjedoka jer je prvostupanjski sud jasno naveo zašto je prihvatio kao vjerodostojne iskaze tužitelja i D. G., a zašto nije prihvatio dio iskaza P. M., B. S. i
J. H., koje razloge u cijelosti prihvaća i ovaj sud, pa se radi nepotrebnog ponavljanja tuženik upućuje na obrazloženje pobijane odluke.

 

11.3. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se tužitelj za korištenje slobodnih dana nije morao obratiti direktoru tuženika M. D., već svom neposrednom rukovoditelju P. (P.) M., jer je utvrdio da je njega 15 dana prije korištenja dva slobodna dana (vikend - subota i nedjelja), obavijestio da će 27. i 28. travnja 2019. koristiti te slobodne dane, a da je to tako, proizlazi i iz nesporne činjenice da je P. M. 26. travnja 2019. u petak, nakon završene smjene odvezao tužitelja na trajekt, što sve ukazuje da je on znao i da je bio obaviješten da tužitelj te dane neće raditi i da će koristiti slobodne dane, kao i da će se vratiti na posao u 29. travnja 2019. u ponedjeljak u popodnevnu smjenu, a što su sve znali i radnici u kuhinji, kao i B. S.

 

12. U odnosu na tvrdnje tuženika, koje ponavlja i u žalbi, da je tužitelj o korištenju slobodnih dana trebao obavijestiti direktora M. D., pri čemu se poziva na članak 2. stavak 2. ugovora o radu, sklopljenim između tužitelja i tuženika, s time da cijeli taj članak glasi "Radnik će obavljati poslove na radnom mjestu voditelja kuhinjskog sektora u W. M. resort, kao i druge poslove po nalogu direktora. Radnik će tijekom rada biti odgovoran direktoru M. D., kojem se mora obratiti u bilo kojem slučaju privatne ili poslovne potrebe. Radnik će poslove radnog mjesta iz st. 1. ovog članka obavljati u Supetru i Milni.", ukazuje se da iz sadržaja citiranog članka ugovora o radu proizlazi da se ta odredba ugovora odnosi na obavljanje poslova na kojima je tužitelj radio, dok se korištenje dva slobodna dana na koja je imao pravo (svaki mjesec ima pravo na četiri dana, i to dva slobodna vikenda) odnosi na organizaciju rada, a ne na ugovorene privatne i poslovne potrebe.

 

12. Navedeno i iz razloga što su se prema utvrđenju prvostupanjskog suda i prema stanju iz spisa, radnici u kuhinji za korištenje slobodnih dana obraćali svom neposredno nadređenom, a to je bio tužitelj koji je bio voditelj kuhinje, dok se tužitelj obraćao svom neposredno nadređenom, a to bio P. M. koji je bio voditelj hotela, znači, za korištenje slobodnih dana tužitelj se nije trebao obratiti direktoru, bez obzira što se on sporni vikend nalazio u bolnici prema iskazu tužitelja, dok se sam direktor nije odazvao na pozive suda radi saslušanja.

 

13. Dakle, iz utvrđenih činjenica i dokaza koje je predočio tuženik, a na kojemu je teret dokaza u ovom slučaju u smislu odredbe članka 135. stavka 3. ZR-a, ne proizlazi utvrđenje da bi tužitelj počinio osobite teške povrede obveza iz radnog odnosa koja mu se stavlja na teret, zbog čega je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja, smatrajući da odluka tuženika nije dopuštena jer tuženik nije dokazao da na strani tužitelja postoji povreda na koju se tuženik poziva u odluci o izvanrednom otkazu ugovora o radu.

 

13.1. Budući da iz obrazloženja pobijane presude proizlazi utvrđenje prvostupanjskog suda da tuženik kod donošenja odluke o otkazu tužitelju nije dokazao da su se ispunili uvjeti iz odredbe članka 116. stavka 1. ZR-a, a u svezi i odredbe članka 119. stavka 1. ZR-a, to je pravilno taj sud postupio kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da je odluka o otkazu ugovora o radu nedopuštena.

 

14. Na temelju navedenog, pravilno je prvostupanjski sud postupio i kada je zaključio, da su se u ovom slučaju ispunile i sve pretpostavke iz odredbe članka 125. stavka 1. ZR-a, za sudski raskid ugovora o radu jer iz izvedenih dokaza proizlazi kako se tužitelj u međuvremenu zaposlio kod drugog poslodavca, a sve ukazuje da zbog nastalog odnosa između stranaka, tužitelj više ne može raditi kod tuženika.

 

14. 1. Odredbom članka 125. stavak 1. ZR-a, propisano je ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu od najmanje tri, a najviše osam propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća toga radnika, ovisno o trajanju radnoga odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

 

14.2. U ovom slučaju kada tužitelj zahtijeva sudski raskid ugovora o radu i naknadu štete te kada je prema utvrđenju prvostupanjskog suda tužitelj kod tuženika bio u radnom odnosu jednu godinu i dva mjeseca, i kada je u trenutku otkaza ugovora o radu imao 27. godina života i obvezu uzdržavanja dvoje maloljetne djece i supruge, to i prema mišljenju ovoga suda tužitelju na temelju odredbe članka 125. stavka 1. ZR-a, na ime naknade štete zbog sudskog raskida radnog odnosa pripada pravo na naknadu štete u visini od tri prosječne bruto plaća, kako je to pravilno smatrao i prvostupanjski sud, pa neosnovano tužitelj u žalbi tvrdi da mu pripada šest prosječnih bruto plaća, a tuženik da mu ne pripada. Stoga je pravilno postupio prvostupanjski sud kada je po ovoj osnovi dosudio tužitelju tri prosječne mjesečne plaće s pripadajućim kamatama, kao što je pravilno postupio kada je za više zatraženo zahtjev odbio.

 

14.3. Za ukazati je, da je o visini osnovice za naknadu štete u slučaju sudskog raskida ugovora o radu zauzeto pravo shvaćanje da naknadu štete u slučaju sudskog raskida ugovora o radu treba dosuditi u visini bruto plaće, rukovodeći se pritom kriterijima za utvrđivanje visine te štete, kao i odredbom članka 92. stavkom 4. ZR-a, prema kojem je plaća u smislu toga zakona plaća u bruto iznosu (tako i u odlukama Vrhovnog suda RH broj Revr-1497/13 od 24. rujna 2014., Revr 1979/2009-2 od 22. travnja 2010., Revr 446/17-2 od 30. svibnja 2017.), a kako je pravilno prvostupanjski
sud u ovom slučaju i dosudio.

 

14.4. Međutim, pazeći u okviru žalbenih razloga, a i po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj je sud utvrdio da je prvostupanjski sud djelomično pogrešno primijenio i materijalno pravo prilikom dosude zateznih kamata na cjelokupni iznos bruto naknade štete, koja je utvrđena u visini bruto plaće.

 

14.5. Prema odredbi članka 45. stavka 1. i 2. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“, broj: 177/04. – u daljnjem tekstu: ZPND), predujam poreza na dohodak obračunava, obustavlja i uplaćuje poslodavac, isplatitelj primitka iz članka 14. istog Zakona ili sam porezni obveznik i to prilikom svake isplate prema propisima koji važe na dan isplate.

 

14.6. Člankom 45. stavkom 4. i 5. ZPND-a i članka 61. stavka 1. i 9. Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine“, broj: 95/05., 96/06., 68/07. – u daljnjem tekstu: Pravilnik), propisano je da se predujam poreza na dohodak od nesamostalnog rada obračunava tijekom istog mjeseca svakog poreznog razdoblja isplaćenog primitka od nesamostalnog rada iz članka 14. toga Zakona i članka 11., 12. i 15. toga Pravilnika, umanjeno za obračunate i uplaćene doprinose za obvezna osiguranja iz primitka po posebnim propisima i umanjenog za iznos uplaćenih premija osiguranja iz članka 12. stavka 9. i članka 16. stavka 2. toga Zakona, te umanjenog za osobni odbitak iz članka 36. stavka 1. i 2. istoga Zakona. Obračunati predujam poreza isplatitelj obustavlja i uplaćuje istodobno s isplatom primitka od
nesamostalnog rada, kao porez po odbitku.

 

14.7. S obzirom na navedeno, porez na dohodak i prirez na dohodak, koji čine sastavne dijelove bruto plaće (uz neto plaću i doprinose), dospijevaju tek s isplatom, što znači da do trenutka isplate nisu dospjeli na naplatu iznosi poreza na dohodak i prireza na dohodak, pa se na te iznose zatezne kamate ne obračunavaju te je u tom dijelu zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na bruto naknadu štete neosnovan.

 

15. Pravilno je prvostupanjski sud na temelju odredbe članka 95. stavka 3. ZR-a, tužitelju dosudio pripadajuću naknadu plaće za razdoblje od svibnja do rujna 2019. jer kroz to razdoblje krivnjom tuženika nije radio, a kako se nakon utvrđenja da odluka o otkazu nije dopuštena radnik vraća u radno pravni status kojeg je imao prije donošenja te odluke, to tužitelju za to razdoblje pripada i pravo na naknadu plaće u visini koju je pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

 

16. Međutim, prema mišljenju ovoga suda nije pravilno prvostupanjski sud postupio kada je donio odluku o troškovima postupka, jer u ovom slučaju tužitelju zastupanom po punomoćniku, odvjetniku pripada na temelju odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a, u vezi s odredbom Tbr. 7. točke 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 148/09., 149/12., 103/14, 118/14., 107/15. i 37/22. - u daljnjem tekstu: Tarifa), jednokratna nagrada za cijeli prvostupanjski postupak, bez obzira koliko je radnji poduzeo u visini od 200 bodova. Ovo stoga, jer se prvenstveno radi o postupku iz radnog odnosa radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i sudskog raskida ugovora o radu, a ne o procjenjivom predmetu iz Tbr. 7. točke 1. Tarife, bez obzira što je zatražena naknada štete i nakana plaće. Navedeno u ovom slučaju ne može biti osnova obračuna troška kao da bi se radilo o procjenjivom predmetnu, a imajući na umu da se u ovom slučaju radi o zahtjevima radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i sudskog raskida ugovora o radu, što se ponovno ističe, i u odnosu na te zahtjeve su se prvenstveno izvodili dokazi u postupku, dok se visina naknade štete i plaće utvrdila na temelju isplatnih lista za tužitelja. Kako ovi zahtjevi za naknadom štete i plaće ovise isključivo o utvrđenju je li ili ne odluka o otkazu dopuštena, pa je prema mišljenju ovoga suda to osnovica za obračun troška, zbog čega je tužitelju valjalo dosuditi iznos od 2.000,00 kuna, što uvećano za pripadajući PDV-e, daje iznos 2.500,00 kuna, odnosno iznos od 331,81 eura / 2.500,00 kuna, a koji je iznos tuženik dužan naknaditi tužitelju, dok je za više zatraženi trošak u iznosu od 3.268,30 eura / 24.625,00 kuna, zahtjev tužitelja za naknadom troška valjalo odbiti kao neosnovan.

 

16.2. Imajući u vidu da je odredbom članka 13. stavkom 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/22. i 88/22. – ispravak) s 1. siječnja 2023., euro uveden kao službena novčana jedinica i zakonsko sredstvo plaćanja, to je u odnosu na navedene kunske iznose (s obzirom na činjenicu što je u Tbr. 50, Tarife, vrijednost boda mjerodavnog za izračun nagrade izražen u ranije postojećoj valuti kuna), valjalo izvršiti konverziju u valutu euro, i to prema stopi propisanoj Uredbom Vijeća (EU) 2022/1208 od 12. srpnja 2022. o izmjeni Uredbe (EZ) broj 2866/98 u visini od 7,53450, uz istodobno dvojno iskazivanje.

 

17. S obzirom na sve navedeno, na temelju odredbi članka 368. stavka 1. ZPP-a i članka 373. točke 3. ZPP-a, u svezi s odredbama članka 380. točke 3. ZPP-a i članka 381. ZPP-a, odlučeno kao pod točkama I., II., III. i IV. izreke, ove presude.

 

18. Budući da je tužitelj nije uspio sa žalbom, a tuženik je sa žalbom uspio u neznatnom dijelu zbog kojega mu nisu nastali posebni troškovi, to je na temelju odredbe članka 166. stavka 1. i 2. ZPP-a, u svezi s odredbom članka 154. stavkom 1. i 5. ZPP-a, odbijen njihov zahtjev za naknadu troškova žalbi kao neosnovan, dok je odlučujući o troškovima odgovora na žalbu ovaj sud je ocijenio da taj trošak tužitelja nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a., zbog čega je odlučeno kao pod točkom V. izreke, ove presude.

 

U Splitu 18. siječnja 2023.