1

 

 

 

 

 

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Milene Vukelić-Margan, predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. L. iz S.,  OIB: ...., zastupanog po punomoćnici J. M., odvjetnici iz Odvjetničkog društva L. i Č. j.t.d. iz S., protiv tuženika P. d.o.o. S., OIB: ..., zastupanog po  punomoćniku K. P., odvjetniku iz S., radi polaganja računa, rješavajući žalbu tužitelja izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pi-581/2014 od 5. svibnja 2020., u sjednici vijeća 18. siječnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

              Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pi-581/2014 od 5. svibnja 2020.              

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

" I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev:

 

„1. Nalaže se tuženiku da kroz 15 dana položi tužitelju račun o korištenju i upotrebi 9 zglobnih autobusa MAN SG 220 za razdoblje od 15.XI.2013 godine pa do 14.XII.2013godine, i to:

autobusa MAN SG 220, broj šasije ...,

autobusa MAN SG 220, broj šasije ...,

autobusa MAN SG 220, broj šasije ...,

autobusa MAN SG 220, broj šasije ...,

autobusa MAN SG 220, broj šasije ...,

autobusa MAN SG 220, broj šasije ...,

autobusa MAN SG 220, broj šasije ...,

autobusa MAN SG 220, broj šasije ...,

autobusa MAN SG 220, broj šasije ...,

na način da tužitelju preda podatke o tome koliko je svakim od autobusa putnika prevezeno, koji je iznos tuženik od putnih karata naplatio, koliko je naplatio od mjesečnih pokaznih karata, koliko je ugovorio i koliko je naplatio za reklame na pojedinim autobusima.

 

2. Nalaže se tuženiku da kroz 15 dana plati tužitelju parnične troškove sa zateznom kamatom od dana zaključenja glavne rasprave pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je Pi-581/2014 2 vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

 

3. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos kojeg će tužitelj označiti nakon što tuženik položi račun, sa zateznom kamatom od 15.XII.2013.godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

 

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 91.366,25 kuna ( devedeset jednu tisuću tristo šezdeset šest kuna i dvadeset pet lipa ), a u roku od 15 dana zajedno sa zateznim kamatama koje na navedeni iznos teče počev od presuđenja, dakle od 5. svibnja 2020. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Za više traženo na ime troškova postupka tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan."

 

2. Protiv te presude žali se tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog stanja.

 

3. U žalbi navodi da predmet spora nije predaja računa, kao što sud piše, što pokazuje da sud presuđuje za "podnošenje računa", pa time sudi o nečemu što nije predmet spora. Navodi da sud i kad piše da u konkretnom slučaju nije ispunjena niti jedna pretpostavka za podnošenje stupnjevite tužbe iz odredbe čl. 186. b st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; dalje ZPP), odnosno da nisu kumulativno ostvarene dvije pretpostavke i to 1. postojanje pravnog interesa i 2. postojanje pravnog odnosa temeljem kojeg bi tuženik bio dužan tužitelju položiti račune, tada sud unosi u pravni sustav nešto što pravnim sustavom (Zakon o parničnom postupku) nije niti određeno, niti propisano. Navodi da u odredbi čl. 186 .b st. 2. ZPP-a ne piše da bi pretpostavke za stupnjevitu tužbu bile postojanje pravnog interesa i postojanje pravnog odnosa temeljem kojeg bi tužitelj bio dužan položiti račun. Uz žalbu prilaže rad dr. sc. M. P., Manifestacijska stupnjevita tužba i tužba vjerovnika prije dospjelosti njegove tražbine, a koji između ostalog navodi da kod stupnjevite tužbe ne dolazi u obzir ispitivanje pravnog interesa. No, neovisno od navedenog, smatra da ima imovinsko-pravni interes, kojeg sud ne može ispitivati, jer tuženici priznaju da tužitelji imaju imovinsko-pravni interes. Pritom smatra neodlučnim jesu li autobusi odjavljeni, ako jesu, zbog čega itd. Također navodi da nije od značaja da tuženik nije imao koristi od "predmetnih autobusa" jer jedino važno da za svaki pojedini autobus (stvar koja je vlasništvo tužitelja) tuženik podnese tužitelju račun (ne da preda račun, kako to sud pogrešno navodi), jer će tužitelj tek kada mu tuženik podnese račun, kako je to opisano u tužbenom zahtjevu, odlučiti o onome što sud pogrešno smatra da je sastavni dio tužbe. Navodi da tuženik nije tužitelju podnio račune o korištenju i upotrebi autobusa opisanih u tužbi, premda je tužitelj vlasnik tih autobusa i premda tuženik odbija predati tužitelju te autobuse. Polaganje računa jest očitovanje tuženika da jeste, ili da nije, koristio i upotrebljavao tužiteljeve autobusa. Navodi kako iz pregledanih knjižica vozila se vidi da neki autobusi su odjavljeni, a neki nisu.

 

4. Predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se usvoji tužbeni zahtjev i da mu se dosudi trošak postupka i trošak žalbe, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

6. Žalba nije osnovana.

 

7. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a na koju sadržajno ukazuje žalba jer je sud prvog stupnja odlučio u okviru istaknutog tužbenog zahtjeva.

 

8. Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

 

9. Tužbeni zahtjev odnosi se na naknadu štete za koju tužitelj tvrdi da mu je nastala time što je tuženik koristio tužiteljeve autobuse bez pravne osnove.

 

10. Tužitelj je podnio stupnjevitu tužbu prema odredbi čl. 186.b. st. 2. i 4. ZPP-a kojom zahtjeva da se naloži tuženiku da položi račun o korištenju i upotrebi devet zglobnih autobusa MAN SG 220 za razdoblje od 15. studenog 2013. do 14. prosinca 2013. na način da tužitelju preda podatke o tome koliko je svakim od autobusa prevezeno putnika, koji je iznos tuženik od putnih karata naplatio, koliko je naplatio od mjesečnih pokaznih karata, koliko je ugovorio i koliko je naplatio za reklame na pojedinim autobusima.   

 

11. Stupnjevita tužba je iznimka od pravila. U toj tužbi, pored manifestacijskog zahtjeva koji mora biti određen, ističe se i nespecificirani kondemnatorni zahtjev koji će tužitelj tek naknadno tijekom postupka, kada za to budu ispunjene pretpostavke i kada ga sud pozove da to učini, biti dužan određeno i kvalitativno postaviti. To je ujedno poseban slučaj objektivne kumulacije tužbenog zahtjeva za koju je dostatno da su manifestacijski zahtjev i nespecificirani kondemnatorni zahtjev u funkcionalnoj vezi, ako je prihvaćanjem manifestacijskog zahtjeva i njegovo prisilno ostvarenje pretpostavka za postavljanje određenog zahtjeva za isplatu, isporuku, predaju i slično.

 

12. Za utvrđivanje sadržaja stupnjevite tužbe mjerodavna je i odredba čl. 325.a ZPP-a.

 

13. U konkretnom slučaju sud prvog stupnja smatra da nisu ostvarene zakonske pretpostavke za podnošenje manifestacijskog zahtjeva i stupnjevite tužbe u smislu odredbe čl. 186.b st. 3. ZPP-a.

 

14. Naime, utvrđuje iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Splitu broj 16 P-1456/2011 od 31. listopada 2014. da je tužitelj vlasnik predmetnih autobusa, a koje je stekao ustupom od davatelja leasinga tvrtke A-C. d.o.o. L.. Nakon prestanka leasinga tuženik je zadržao posjed navedenih autobusa, te je tužitelj ishodio pravomoćnu presudu za predaju u posjed. Stoga, sud prvog stupnja zaključuje da je tuženik u utuženom razdoblju bez pravne osnove držao u posjedu tuđu stvar (autobuse).

 

15. Nadalje, sud prvog stupnja utvrđuje da posao gradskog prijevoza može obavljati samo onaj tko ima koncesiju, a tuženik je taj koji, kao gradsko poduzeće, ima koncesiju za obavljanje javnog gradskog prijevoza, a ne tužitelj. Stoga, tuženik vršeći posao javnog gradskog prijevoza ne obavlja tuđi posao i u tuđem interesu, pa slijedom navedenog ne može se raditi ni o nepravom poslovodstvu.

 

16. Prvostupanjski sud smatra da korištenjem tužiteljevih autobusa, tuženik upotrjebljava tuđu stvar u svoju korist, što je stjecanje bez osnove. Naime, u obavljanju javnog prijevoza tuženik vrši vlastiti posao za svoj račun, pa u konkretnom slučaju nema govora o poslovodstvu bez naloga.

 

17.  Stoga zaključuje da tužitelj nema aktivnu legitimaciju za podnošenje predmetne stupnjevite tužbe, jer između tužitelja i tuženika nema pravnog odnosa temeljem kojeg bi tuženik bio u obvezi položiti tužitelju tražene račune (čl. 186.b st. 2. ZPP-a), u vezi s čl. 1011. i čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 45/21 dalje ZOO).

18. Nadalje, sud prvog stupnja utvrđuje da tužitelj nema ni pravni interes za podnošenje predmetne tužbe jer je tužitelj već u tužbi naveo da tuženik eksploatira njegovu stvar (predmetnih 9 autobusa), te naveo cjenik tuženika prema kojem je sam tužitelj u tužbi izračunao visinu dobiti stečene bez osnove. Pored toga, sud navodi da se visina dobiti stečene bez osnove može utvrditi i vještačenjem, pa slijedom toga ne postoji pravni interes za podnošenje predmetne tužbe.  

19. Stoga sud prvog stupnja zaključuje da nisu ostvarene zakonske pretpostavke za podnošenje manifestacijskog zahtjeva i stupnjevite tužbe u smislu odredbe čl. 186.b st. 3.ZPP-a.

20. No, imajući u vidu da se postupak u povodu stupnjevite tužbe provodi u dva stadija-prvom u kojem se raspravlja i odlučuje o manifestacijskom zahtjevu, i drugom u kojem nakon što tuženik dobrovoljno ili prisiljen na to, pruži podatke odnosno nakon što se oni provjere ili pribave dokazivanjem, raspravlja i odlučuje o naknadno preciziranom tužbenom zahtjevu na konkretnu činidbu. Ako sud utvrdi da manifestacijski zahtjev nije osnovan, neće donijeti posebno rješenje kojim će odbiti taj zahtjev već će rješenjem protiv kojeg nije dopuštena posebna žalba koje je dakle odmah djelotvorno odrediti tužitelju rok za postavljanje određenog zahtjeva kojim će nadomjestiti nekvantificirani odnosno uopćeni zahtjev sadržan u stupnjevitoj tužbi, a koje rješenje ima značaj rješenja o rukovođenju raspravom. U tom slučaju sud konačnom presudom odlučuje o manifestacijskom  zahtjevu i o naknadno određenom zahtjevu za isplatu. Međutim, prvostupanjski sud smatra da sud može i odmah donijeti presudu kojom bi odbio oba zahtjeva ako bi već pri odlučivanju o manifestacijskoj tužbi utvrdio da je i nespecificirani zahtjev neosnovan.

21. Pregledom prometnih dozvola utvrđuje da je autobus marke MAN SG M3- model 220, žuta boja, broj šasije ...., registarskih oznaka ST.... proizveden 1990. bio registriran  do 16. kolovoza 2013., da je vozilo odjavljeno i registarske pločice poništene 21. kolovoza 2013., da je autobus marke MAN SG 220, boja krom žuta, registarskih oznaka ST ...., broj šasije...., proizveden 1990., bio registriran do 6. rujna 2009., da je vozilo odjavljeno i registarske pločice poništene, da je autobus marke MAN SG 220, boja krom žuta, registarskih oznaka ST ...., broj šasije ...., proizveden 1990., bio registriran  do 17. kolovoza 2009., da je vozilo odjavljeno i registarske pločice poništene, da je autobus marke MAN SF 220, boja žuta, registarskih oznaka ST ..., broj šasije ...., proizveden 1990., bio registriran  do 20. rujna 2013., da je vozilo odjavljeno i registarske pločice poništene, da je autobus marke MAN SG 220, boja žuta, registarskih oznaka ST ...., broj šasije ..., proizveden 1990., bio registriran do 3. rujna 2013., da je vozilo odjavljeno i registarske pločice poništene, da je autobus marke MAN SG 220, boja žuta, registarskih oznaka ST ...., broj šasije ...., proizveden 1990., bio registriran do 16. ožujka 2014., da je vozilo odjavljeno i registarske pločice poništene u kolovozu 2013., da je autobus marke MAN, tip vozila 283, boja krom žuta 6A/99, registarskih oznaka ST ...., broj šasije ...., proizveden 1990., bio registriran do 17. kolovoza 2009., da je vozilo odjavljeno i registarske pločice poništene, odnosno da se autobusi u utuženom razdoblju nisu koristili u prometu pa niti za oglašavanje, a što potvrđuje i iskaz saslušanog svjedoka D. R., čiji iskaz je sud prihvatio kao logičan i objektivan, budući da je isti poznavao poslovanje tuženika u utuženom razdoblju.

22. Nadalje, utvrđuje da tužitelj naprijed navedena utvrđenja ničim nije osporio, a niti je predložio izvođenje dokaza u prilog svojim tvrdnjama da bi tuženik imao koristi od predmetnih autobusa u utuženom razdoblju, dok navođenje tužitelja da bi upravo on ostvario korist da je bio u posjedu tih autobusa sud ocjenjuje paušalnim i nelogičnim imajući na umu da je riječ o gradskim autobusima za prijevoz putnika koji prijevoz se odvija po određenim pretpostavkama koje tužitelj nije dokazao u ovom postupku.

23. Stoga zaključuje da tužitelj nije dokazao da je tuženik imao koristi za vrijeme posjedovanja autobusa u utuženom razdoblju pa i one koje bi autobusi eventualno dali da ih tuženik nije zanemario. Pritom sud prvog stupnja ukazuje i na navode iz obrazloženja presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-153/16 od 2. svibnja 2018., u pogledu tužbenog potraživanja tužitelja za razdoblje od 15. rujna 1998. do 15. rujna 2011., u kojem je navedeno: „S obzirom na utvrđenje da su predmetni autobusi već u vremenu od travnja 1996. do kolovoza 1998. bili na kraju eksploatacijskog vijeka te je vrijednost reparacijskih dijelova dosezala vrijednost autobusa, te da već u to vrijeme se nisu mogli dati u najam jer ne udovoljavaju propisanim kriterijima, ostala je sporna korist koju je tuženik imao ili koju bi imao da nije zanemario autobuse nakon rujna 1998. Imajući na umu navode nižestupanjskih sudova da tužitelj nije predložio nikakve dokaze u prilog tvrdnjama o tome da je tuženik i nakon rujna 1998. imao koristi od autobusa za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dana da ih nije zanemario, odbijanjem novčanog tužbenog zahtjeva tužitelja pravilno je primijenjena odredba čl. 165. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.“

24. Stoga zaključuje da nespecificirani zahtjev za isplatom stečenog bez osnove neosnovan je u cijelosti, jer je evidentno da tuženik nije uporabio tužiteljevu stvar (predmetne autobuse) u svoju korist pa slijedom toga nisu ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 1120. ZOO-a u vezi s čl. 1111. ZOO-a.

25. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke za podnošenje stupnjevite tužbe.

26. Naime, manifestacijska tužba je kondemnatorna tužba kojom se u smislu odredbe čl. 186. b st. 1. ZPP-a zahtijeva da se tuženiku naloži ispunjenje jedne od činidbi: polaganje računa; davanje pregleda neke imovine i obveza; priopćenje podataka o utajenoj ili prikrivenoj imovini.

27. Tužitelj, naime, može s uspjehom zahtijevati od tuženika polaganje računa ako među njima postoji pravni odnos iz kojeg slijedi obveza tuženika na ispunjenje navedene činidbe. Tužitelj stoga nije ovlašten zahtijevati polaganje računa odnosno davanje pregleda neke imovine i obveza pozivajući se na odredbu čl. 186.b ZPP-a ako tuženik nije u obvezi od prije to učiniti.

28. Obveza polaganja računa može se temeljiti na propisima koji sadrže obvezu o polaganju računa ili pak na ugovoru. Iz obrazloženja pobijane presude, spisa i navoda samih stranaka kao nesporno proizlazi da između stranaka ne postoji ugovorni odnos iz kojeg bi proizlazila obveza tuženika na polaganje računa. Takva obveza za tuženika ne proizlazi niti iz zakona budući da u konkretnom slučaju nije riječ o poslovodstvu bez naloga (čl. 1122 ZOO-a) ni nepravom poslovodstvu bez naloga (čl. 1128 ZOO-a).

 

29. Pored navedenog odredba čl. 186.b ZPP-a traži od podnositelja manifestacijske tužbe da ima za to imovinskopravni interes. Dakle, dopuštenost stupnjevite tužbe zasniva se na postojanju specifičnog imovinskopravnog interesa da se preciziranje prvotno neodređenog zahtjeva, može uvjetovati prethodnim polaganjem računa ili pružanja pregleda imovine i obveza. Kako iz činjenica navedenih u tužbi i utvrđenja iz prvostupanjskog postupka proizlazi da te uvjetovanosti nema, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da tužitelj takvog interesa nema.

 

30. Stoga je pravilan zaključak suda prvog stupnja da u konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke za podnošenje stupnjevite tužbe.

 

31. Prema odredbi čl. 325.a st. 2. ZPP-a ako utvrdi da zahtjevi iz stavka 1. ovog članka nisu osnovani, sud će donijeti rješenje iz čl. 186.b st. 4. ovog Zakona.

 

32. Prema odredbi čl. 186.b st. 4. u slučaju iz stavka 2. i 3. ovoga članka tužitelj je dužan određeni tužbeni zahtjev postaviti u roku koji mu za to sud odredi tijekom postupka rješenjem protiv kojeg nije dopuštena posebna žalba.

 

33. Dakle, ukoliko sud, nakon što eventualno provede dokazni postupak radi provjere navoda iz tužbe, utvrdi da manifestacijski zahtjev nije osnovan (kao u ovom slučaju) tada ne donosi posebno rješenje kojim odbija taj zahtjev već je dužan odrediti tužitelju rok za postavljanje određenog zahtjeva kojim će nadomjestiti nekvalificirani odnosno uopćeni kondemnatorni zahtjev sadržan u stupnjevitoj tužbi (čl. 186.b st. 4. i čl. 325.a st. 2. ZPP-a). U konkretnom slučaju sud je utvrdio da manifestacijski zahtjev nije osnovan, a kako tužitelj nije dokazao da je tuženik ostvario korist od uporabe tužiteljevih autobusa niti je dokazao ispunjenost pretpostavki za naknadu štete  u vidu izmakle koristi odbio je i glavni zahtjev tužitelja.

 

34. Naime, sud prvog stupnja nakon što je ocijenio neosnovanim manifestacijski zahtjev bio je dužan pozvati tužitelja da dopuni svoj glavni zahtjev, što je propustio učiniti. Međutim, takav propust nije bio od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude s obzirom da se ovdje radi o situaciji da tužitelj nije dokazao da bi tuženik koristio predmetne autobuse u razdoblju od 15. studenog 2013. do 14. prosinca 2015., a niti je dokazao postojanje objektivne vjerojatnosti da bi zaista ostvarivao korist (dobitak) da u tome nije bio spriječen, pa nije počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi odredbe čl. 186.b st. 4., čl. 325.a st. 2. i čl. 109. st. 1. ZPP-a. 

 

35. I prema pravnom shvaćanju ovog suda pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove u cijelosti.

 

36. Odredbom čl. 1120. ZOO-a, propisano je kad je netko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, vlasnik može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili ako nje nema, da mu ovaj naknadi koristi koju je imao od uporabe.  

 

37. Naime, kada se uzmu u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja da su svi autobusi proizvedeni 1990., da neki od autobusa u utuženom razdoblju više nisu bili registrirani, odnosno bili su odjavljeni i pločice poništene (autobus registarske oznake ST ...., ST .... i ST ....), da je autobus registarske oznake ST .... bio registtiran do 16. kolovoza 2013, autobus registarske oznake ST .... bio registriran do 20. rujna 2013, autobus registarske oznake ST .... bio registriran do 3. rujna 2013., autobus registarske oznake ST .... bio registriran do 16. ožujka 2014., da je svjedok D. R., koji je poznavao poslovanje tuženika u utuženom razdoblju, iskazao da se autobusi u utuženom razdoblju nisu koristili u prometu pa niti za oglašavanje, a što tužitelj ničim nije osporio niti je predložio provođenje dokaza, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da tužitelj nije dokazao da je tuženik imao koristi za vrijeme svojeg utuženog posjedovanja, pa ni one koje bi autobusi dali da ih eventualno tuženik nije zanemario. Kako je na tužitelju koji tvrdi da je tuženik imao koristi od predmetnih autobusa bio teret dokaza, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

 

38. Stoga, imajući na umu citirane odredbe, te činjenična utvrđenja u postupku, pravilan je i prema ocjeni ovog suda zaključak suda prvog stupnja da tužitelj nije dokazao da je tuženik u konkretnom slučaju, u razdoblju od 15. studenog 2013. do 14. prosinca 2013. ostvario korist od uporabe tih autobusa, bilo za prijevoz putnika bilo za oglašavanje.

 

39. Podredno, sve da se tuženik i okoristio korištenjem dva autobusa koji su bili registrirani u utuženom razdoblju (registracija istekla 16. ožujka 2014. i 8. prosinca 2013.), a kako to tvrdi tužitelj u žalbi, i ostvario prihod, on je bio dužan, sukladno odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev, odnosno, dokazati opseg i visinu ostvarene koristi, što tužitelj ničim nije dokazao.

 

40. Prema odredbi čl. 221.a ZPP,  ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o njezinu postojanju zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. U konkretnom slučaju teret dokaza opsega i visine koristi koju je korištenjem, odnosno iznajmljivanjem tužiteljevih autobusa ostvario tuženik, bio je na tužitelju koji je bio dužan predložiti dokaze na okolnosti onoga što tvrdi i na čemu temelji svoj zahtjev.

 

41. S obzirom na naprijed navedeno, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilan je zaključak suda prvog stupnja da tužitelj nije dokazao da je tuženik stekao korist, odnosno nije dokazao opseg i visinu koristi za koju tvrdi da je tuženik stekao korištenjem  autobusa u njegovom vlasništvu, a time ni osnovanost svog potraživanja prema tuženiku.

 

42. Također da bi oštećenik ostvario pravo na naknadu štete u vidu izmakle koristi (čl. 1089. ZOO) nije dovoljna samo apstraktna, nedokazana, tvrdnja o gubitku izmakle koristi, već je oštećenik dužan dokazati da bi, i u kojem iznosu tu korist ostvario. Navedeno znači  da je tužitelj, trebao pružiti pravno relevantne dokaze iz kojih bi se moglo utvrditi u čemu se zapravo sastoji izmakla korist zbog nemogućnosti korištenja autobusa i tek nakon toga postojala bi mogućnost da se eventualno vještačenjem, utvrdi visina štete, što tužitelj tijekom ovog postupka nije dokazao, a kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.  

 

43. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

U Rijeci 18. siječnja 2023.

 

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić-Margan