1

Broj: Ppž-12954/2022.

Broj: Ppž-12954/2022.

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću - sutkinja Ivanke Mašić kao predsjednice vijeća te Anđe Ćorluke i Mirjane Margetić kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice specijalistice Martine Bastić kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljene pravne osobe X. X. d.d. Z., zbog prekršaja iz članka 225. stavak 1. Zakona o strancima („Narodne novine“ broj 130/11., 74/13., 69/17. i 46/18.), odlučujući o žalbi okrivljene pravne osobe X. X. d.d. Z., podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici od 22. studenog 2022., broj: Pp J-431/2019., u sjednici vijeća održanoj 18. siječnja 2023.,

p r e s u d i o   j e

I.              Odbija se žalba okrivljene pravne osobe X. X. d.d. Z. kao neosnovana i potvrđuje se pobijana prvostupanjska presuda.

II.              Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3.c Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18., 114/22.), okrivljena pravna osoba X. X. d.d. Z. je obvezna naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 60,00 eura (šezdeset eura)/ 452,07 (četiristopedesetdvije kune i sedam lipa) kuna [1] u roku 15 dana od primitka ove presude

Obrazloženje

1.              Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Velikoj Gorici od 22. studenog 2022., broj: Pp J-431/2019., proglašena je krivom okrivljena pravna osoba X. X. d.d. Z., da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinila prekršaj iz članka 225. stavka 1. Zakona o strancima, za koji joj je, izrečena novčana kazna u iznosu 23.000,00 kuna/ 3.052,62 eura, koju kaznu je okrivljena pravna osoba dužna platiti u roku jednog mjeseca po pravomoćnosti presude, uz pogodnost uplate dvije trećine izrečene novčane kazne.

1.1.              Istom presudom, okrivljena pravna osoba obvezana je na naknadu troškova prekršajnog postupka i to paušalne svote u iznosu 500,00 kuna/ 66,36 eura.

2.              Protiv te presude, okrivljena pravna osoba pravodobno je podnijela žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, povrede materijalnog prekršajnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o prekršajnopravnim sankcijama te troškovima prekršajnog postupka. Okrivljena pravna osoba u žalbi navodi kako je u prvostupanjskoj presudi navedeno da putnik nije imao valjanu putnu ispravu jer da nije posjedovao valjanu vizu za ulazak u RH. Pogrešno se tereti okrivljenu pravnu osobu za počinjenje predmetnog prekršaja jer ista nije bila u mogućnosti kontrolirati putne isprave putnika, odnosno tom putniku nisu smjeli dozvoliti daljnje kretanje policijski službenici u Francuskoj. U žalbi se navodi kako prvostupanjski sud nije uopće razmatrao navode iz obrane koji se odnose na članak 24.a Prekršajnog zakona jer je u obrani isticano kako se u ovom slučaju radi o beznačajnom prekršaju, a na taj način je sud propustio obrazložiti sve dijelove iz iznesene obrane okrivljenika. Na kraju, okrivljena pravna osoba navodi kako je putnik imao Single entry vizu za ulazak u Schengen prostor, a da je RH ispunila sve uvjete za ulazak u taj prostor. Opće poznata činjenica je da se članstvo RH u Schengenu očekuje već početkom sljedeće godine iz čega proizlazi da se okrivljenike neosnovano tereti za počinjenje prekršaja radi dolaska putnika koji je imao „Schengen vizu“ na prostor koji uskoro postaje dio istog tog Schengena.

2.1.    Podnositelj žalbe predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da ga se oslobodi od optužbe, odnosno da ga se osobodi od plaćanja kazne ili da mu se izrekne najniža moguća novčana kazna propisana odredbama Prekršajnog zakona, podredno da se prvostupanjska presuda potpuno ukine te predmet vrati prvostupanjskom sudu na pnovno postupanje.

3.              Žalba nije osnovana.

4.              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: Sud), kao drugostupanjski sud, na temelju članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti ispitao je jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. stavka 1. točke 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona, jesu li presudom na štetu okrivljene pravne osobe povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljena pravna osoba pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj Sud, sukladno gore navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

5.      U odnosu na žalbene navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, po ocjeni ovog Suda, prvostupanjski je sud u potpunosti točno utvrdio činjenično stanje, a za svoju odluku je dao argumentirano obrazloženje, odnosno na točno utvrđeno činjenično stanje sud je pravilno primijenio materijalno pravo, pri čemu nije počinio niti jednu povredu odredaba prekršajnog postupka.

5.2.              U konkretnom slučaju nije sporno da je inkriminirane prilike, kao zrakoplovni prijevoznik, okrivljena pravna osoba iz Amsterdama u Zračnu luku „Franjo Tuđman“ dovezla putnika imenom B. F. S. D., državljanina Konga, nositelja putne isprave Konga ser. broja: xxxxx, a koja putna isprava nije bila važeća jer joj je valjanost istekla 28.4.2019.

5.3.              Neosnovani su žalbeni navodi okrivljene pravne osobe kojima svoju prekršajnu odgovornost otklanja na način da ju prebacuje na policijske službenike u Francuskoj. Na okrivljenoj pravnoj osobi je da postupa na način koji neće dovesti do kršenja odredbi Zakona o strancima, a time je i organizacija postupanja prilikom ukrcaja putnika, koja će omogućiti adekvatnu provjeru dokumentacije na temelju koje putniku omogućuju ulazak u Republiku Hrvatsku, također upravo na okrivljenoj pravnoj osobi. Naime, okrivljena pravna osoba je kao prijevoznik dužna provjeriti putne isprave neposredno prije upućivanja putnika na ukrcaj u zrakoplov, a što je ista propustila učiniti, pa eventualni propust djelatnika zračne luke u Francuskoj, odnosno tamošnjih policijskih službenika, ne isključuje prekršajnu odgovornost okrivljene pravne osobe.

5.4.              Neosnovano okrivljena pravna osoba u žalbi navodi da se prvostupanjski sud nije u pobijanoj presudi uopće osvrtao na navode obrane o tome da se u konkretnom slučaju radi o beznačajnom prekršaju. Naime, uvidom u pisanu obranu okrivljene pravne osobe, utvrđuje se da takvi navodi nisu iznošeni ni u jednom trenutku prvostupanjskog postupka od strane okrivljene osobe pa se prvostupanjski sud nije niti mogao na tako nešto osvrtati, odnosno davati razloge u odnosu na tvrdnje koje okrivljena pravna osoba u konkretnom slučaju nije iznosila. Osim toga, neosnovano okrivljena pravna osoba smatra da se u konkretnom slučaju radi o beznačajnom djelu iz članka 24.a Prekršajnog zakona. Da bi određena radnja, u smislu članka 24.a Prekršajnog zakona, mogla biti kvalificirana kao beznačajan prekršaj, moraju kumulativno biti ispunjene dvije propisane pretpostavke - da je stupanj ugrožavanja ili povrede javnog poretka, društvene discipline i društvenih vrijednosti neznatan i da ne postoji potreba da počinitelj bude kažnjen. Osim što, za razliku od kaznenih djela, prekršaji u svojoj biti, predstavljaju ugrožavanje ili možebitno lakše povređivanje temeljnih društvenih vrijednosti zbog čega se može opravdano postaviti pitanje granice između prekršaja, kao kažnjive radnje, i beznačajnog prekršaja, postavlja se pitanje vezano i za drugu pretpostavku a ona se sastoji u nepostojanju potrebe da počinitelj bude kažnjen. Ovdje bi trebalo povući paralelu sa odredbom članka 33. Kaznenog zakona kojim je propisano da nema kaznenog djela, iako su ostvarena njegova obilježja, ako je stupanj počiniteljeve krivnje nizak, djelo nije imalo posljedice ili su posljedice neznatne i ne postoji potreba da počinitelj bude kažnjen. Dakle, da bi se pojedina radnja označila kao beznačajno djelo u kaznenom pravu, potrebno je da se ispuni i treća pretpostavka - počinitelj mora postupati s niskim stupnjem krivnje. Analogijom bi se i u prekršajnom pravu također trebalo voditi računa o nižem stupnju krivnje počinitelja, iako navedeno nije propisano definicijom instituta beznačajnog prekršaja, i institut beznačajnog prekršaja primjenjivati u slučajevima kada je uz ispunjenje zakonskih pretpostavki počinitelj postupao s nesvjesnim nehajem ili svjesnim nehajem, kao nižim stupnjevima krivnje, a da bi trebalo ograničiti primjenu navedenog instituta u slučajevima kad počinitelj postupa s namjerom. Ako se sve navedeno primijeni na postupanje okrivljene pravne osobe, a pogotovo ako se uzme u obzir činjenica da je okrivljena pravna osoba, kako je to i sam prvostupanjski sud utvrdio, višestruko kažnjavana zbog istog prekršaja, ne može se u ovom slučaju nikako govoriti o beznačajnom prekršaju, kako to smatra okrivljena pravna osoba.

6.              U odnosu na žalbene navode koji se tiču ulaska RH u Schengen, navodi se da

je člankom 63. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o strancima ("Narodne novine" br. 151/22.) propisano:  „Odredbe članaka 49., 50. i 51. stavka 2. te članka 52. Zakona o strancima (»Narodne novine«, br. 133/20. i 114/22.) neće se primjenjivati na unutarnjoj granici Republike Hrvatske nakon stupanja na snagu Schengenskog provedbenog sporazuma u Republici Hrvatskoj.“ Međutim, konstitutivni elementi konkretnog prekršajnog djela ostali su nepromijenjeni, pa se ispunjavanje zakonskih obilježja prekršaja utvrđuje u odnosu na vrijeme počinjenja prekršaja i zakon koji je tada bio na snazi, a izmjena okolnosti (neki dijelovi državne granice RH su postali unutarnje granice na kojima se više ne primjenjuje kontrola viza i sl.) nemaju značaj „blažeg zakona“, s obzirom da su u trenutku počinjenja prekršaji počinjeni na državnoj granici RH, dakle granici koja je izjednačena sa sadašnjom vanjskom granicom RH na kojoj se provodi nadzor. Međutim, ponavlja se da se, u konkretnom slučaju, nije radilo o pitanju valjane vize već se radilo o tome da putnik uopće nije imao valjanu putnu ispravu.

7.      Razmotrivši odluku o izrečenoj novčanoj kazni, ovaj Sud smatra da je novčana kazna u visini izrečenoj prvostupanjskom presudom, primjerena stupnju krivnje, težini djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona.

7.1.              Naime, za počinjeni prekršaj zakonom, i to Zakonom o strancima („Narodne novine“ broj 130/11., 74/13., 69/17. i 46/18.) koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja prekršaja i kojeg je prvostupanjski sud pravilno primijenio kao blaži zakon, je propisano da će se kazniti prijevoznik novčanom kaznom u iznosu od 23.000,00 kuna/3.052,62 eura, za svakog prevezenog državljanina treće zemlje. Prvostupanjski sud je okrivljenoj pravnoj osobi izrekao novčanu kaznu u zakonom propisanom fiksnom iznosu, obzirom da nisu utvrđene naročito olakotne okolnosti koje bi opravdale izricanje blaže kazne, a imajući u vidu i činjenicu da je okrivljena pravna osoba višestruko pravomoćno kažnjavana radi istog prekršaja.

8.     Isto tako, ispitujući odluku o troškovima prekršajnog postupka određenima okrivljenoj pravnoj osobi u paušalnom iznosu od 60,00 eura, ovaj Sud je utvrdio da je prvostupanjski sud, pravilno i zakonito, na temelju članka 139. stavka 3. Prekršajnog zakona, obvezao okrivljenika na platež navedenih troškova. Paušalna je svota, u skladu s članka 138. stavak 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje žalbenog postupka.

9.              Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 138. stavak 2. točke 3.c Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s članka 138. stavak 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje žalbenog postupka.

10.              Slijedom navedenog, na temelju članka 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 18. siječnja 2023.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Velikoj Gorici u 4 otpravka za spis, okrivljenu pravnu osobu i tužitelja.