1                                    

                                  Poslovni broj: Gž-1190/2021-2

             

                     

              Republika Hrvatska

      Županijski sud u Dubrovniku                                                                                                 

                    Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-1190/2021-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Josite Begović, kao predsjednice vijeća, Verice Perić Aračić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Đorđa Benussi, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. E. iz V. D., OIB: …, zastupanog po punomoćniku R. T., odvjetniku iz V., protiv tuženika Z. b. d.d. Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima iz OD P. & P. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, poslovni broj: P-1188/2019-28 od 11. studenog 2021., u sjednici održanoj 18. siječnja 2023.

 

p r e s u d i o  j e

 

I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, poslovni broj: P-1188/2019-28 od 11. studenog 2021.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, poslovni broj: P-1188/2019-28 od 11. studenog 2021, odlučeno je:

 

" Nalaže se tuženiku Z. b. d.d. iz Z., OIB:  … da tužitelju S. E. iz V. D., OIB:  … isplati iznos od 21.822,84 kn sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 30.09.2014., pa do 31.07.2015. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015., pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita, odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za 3 postotna poena, te da nadoknadi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 9.718,00 kn (devettisućasedamstoosamnaest kuna), a sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe ".

 

 

 

 

2. Protiv navedene presude žalbu je izjavio tuženik i to zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točka 1. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije zahtjev tužitelja, podredno ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Na žalbu nije odgovoreno.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu stečenog bez osnove na temelju plaćenog po ništetnim odredbama ugovora o namjenskom kreditu i to onih kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema jednostranoj odluci kreditora (tuženika), te po osnovi ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak (CHF).

 

6. Prvostupanjski je sud utvrdio da su stranke zaključile ugovor o kreditu dana …, te je utvrđeno da je kreditor odobrio korisniku kredita u kunskoj protuvrijednosti iznos od … CHF a obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke. Ugovoreno je da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u anuitetima iznos isplaćenog kredita i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta a temeljem Odluke o kamatnim stopama koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,90 % godišnje. Zbog neurednosti u otplati kredit je tuženiku otkazan 30. rujna 2014., a u trenutku otkaza tužitelj je tuženiku dugovao iznos od … CHF¸u protuvrijednosti u kunama.

 

7. Prvostupanjski je sud kao prethodno pitanje glede osnovanosti tužbenog zahtjeva zaključio da su ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezano za CHF, a odluku temelji na odlukama domaćih sudova u postupcima radi zaštite kolektivnih prava i interesa. Radi se o presudama Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/2012, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž-7129/2013., te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Revt-249/2014.

 

8. Navedenim presudama pravomoćno je utvrđeno da je (i) tuženik u razdoblju u koje spada  i vrijeme sklapanja predmetnog ugovora povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi  i švicarskom franku kao valuti uz koji je vezana glavnica, a da nije kao trgovac potrošače  u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je postupio suprotno odredbama u vrijeme sklapanja Ugovora važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03 – dalje ZPP).

 

9. Prvostupanjski je sud pozivanje na utvrđenja iz presuda donesenih povodom kolektivnih tužbi utemeljio na odredbi članka 502 c ZPP kojom je propisano pravo fizičkih i pravnih osoba da se u pojedinačnim postupcima za naknadu štete pozivaju na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa onih grupacija kojima te osobe pripadaju, a u kojem slučaju je sud pri odlučivanju o pojedinačnom postupku za naknadu štete vezan za pravna utvrđenja iz postupka po kolektivnoj tužbi. 

10. Prvostupanjski je sud tuženikov prigovor zastare ocijenio neosnovanim navodeći da je podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. travnja 2012. prekinut tijek zastare  temeljem članka 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22– u daljnjem tekstu: ZOO), pa je zastara počela teći ponovno od trenutka pravomoćne sudske odluke donesene u predmetu Pž-7129/2013 13. lipnja 2014. u odnosu na promjenjivu kamatu koja je utvrđena ništetnom, te danom donošenja odluke broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu vezanu za CHF, a koji rok u konkretnom predmetu nije protekao, obzirom da je tužba podnesena 12. lipnja 2018., a tražbine zastarijevaju u općem zastarom petogodišnjem roku iz članka 225. ZOO.

 

11. Na temelju financijskog vještačenja vještaka J. D., prvostupanjski je sud utvrdio da ukupno u vrijeme otkaza ugovora o kreditu, razlika između više plaćene kamate koju je tužitelj plaćao po osnovi promjenjive kamatne stope i iznosa koji bi plaćao da je plaćao anuitete po početnoj ugovornoj kamatnoj stopi  kao da je više plaćano s obzirom na promjenu, odnosno povećanje tečaja CHF u odnosu na ovaj početni koji je vrijedio u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu ukupno iznosi 21.822,84 kn, pa je u skladu s vještačenjem za taj iznos prihvatio tužbeni zahtjev, a temeljem odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15,  29/18 , 126/21, 114/22 i 156/22– u daljnjem tekstu: ZOO), sa zakonskim zateznim kamatama od dana otkaza kredita.

 

12. Ispitujući presudu na temelju dužnosti i ovlaštenja iz članka 365. stavak 2. ZPP-a ovaj sud nije našao da bi prvostupanjska presuda kao i postupak koji je prethodio bila opterećena bitnom povredom odredaba  parničnog postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 354. stavak 2. ZPP.

 

13. Ocjenjujući važnije žalbene razloge treba istaknuti sljedeće (članak 375. stavak 1. ZPP).

 

13.a. Žalitelj pokušava dovesti u pitanje činjenično pravni zaključak prvostupanjskog suda o ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu, ali bez uspjeha jer je prvostupanjski sud pravilno zaključio da su te odredbe nepoštene, a time i ništetne, a do tog zaključka je došao na osnovu odluka sudova donesenih u postupku tužbe za zaštitu kolektivnih interesa.

 

13.b. U odnosu na navode žalitelja prema kojima nije utvrđeno da li su utvrđenja iz kolektivnog spora primjenjiva na pojedinačno određeni slučaj, s obzirom da se presuda donesena po kolektivnoj tužbi odnosi na "prosječnog potrošača" treba reći da se u kolektivnom sporu ispitivala valjanost pojedinih ugovorih odredbi s aspekta prosječnog potrošača polazeći od obavijesti koje su banke dale potrošačima, dakle nije bilo predmet ispitivanja odredbi iz pojedinačnog ugovora, pa su stoga banke bile ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora obavijestile potrošača, dakle u ovom slučaju tužitelja o rizicima i posljedicama ugovornih odredbi na određivanje njihovog novčanog iznosa, a da je potrošač usprkos tome i nakon što je informiran donio odluku o sklapanju ugovora. Tuženik je

 

 

 

dakle mogao dokazivati da je informirao tužitelja kao potrošača u predugovornoj fazi sklapanja ugovora o kreditu o tim rizicima, ali nije predložio dokaze na tu okolnost, pa zaključak prvostupanjskog suda o ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF koja se temelji na presudama donesenim u kolektivnim sporovima nije doveden u pitanje. Pravna mogućnost ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope postoji, međutim to ne znači da u konkretnom ugovoru ta odredba ne može biti ništetna. U konkretnom slučaju sporne odredbe su nepoštene, pa time i ništetne kako je to propisano posebnim zakonom a to je Zakon o zaštiti potrošača koji je u odnosu na ovu materiju lex specialis.

 

14. Protivno navodima žalitelja pravilno je prvostupanjski sud odbio prigovor zastare kao neosnovan. Prema stajalištu ovog suda zastara u slučaju restitucijskih zahtjeva (povrat pretplaćenih iznosa) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u pogledu kolektivne zaštite potrošača ("švicarac") počinje teći danom pravomoćnosti presuda kojima je utvrđena ništetnost, tako da je u konkretnom slučaju zastara počela teći za povrat pretplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope 13. lipnja 2014., a s osnova pretplaćenih zbog valutne klauzule 14. lipnja 2018., tako da do podnošenja tužbe u ovom predmetu (12. lipnja 2018.) nije protekao petogodišnji zastarni rok.

 

15. Kod vraćanja stečenog bez osnove zatezne kamate trebaju se platiti od dana stjecanja tuženika (članak 1115.ZOO) jer je tuženik od tada postao nepošten stjecatelj. Neosnovano žalitelj tvrdi da bi se tuženik trebao smatrati poštenim stjecateljem jer njegovo nepoštenje izvire od činjenice da je on sastavio ugovor koji sadržava nepoštene i zbog toga ništetne odredbe, a što predstavlja osnov predmetnog restitucijskog zahtjeva.

 

16. Suprotno navodima žalitelja koji ističe da je zahtjev prekoračen, jer iz činjenica navedenih u tužbi i tijekom postupka proizlazi da se odnose na zahtjev samo s osnove promjenjive kamatne stope, treba reći da u konkretnom slučaju nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 12. ZPP-a, jer je tužbeni zahtjev prekoračen kad sud svoju odluku temelji na drukčijoj činjeničnoj osnovi od one na koju se poziva tužitelj. Tužitelj u ovom slučaju, a prema činjeničnim navodima tužbe zahtjev temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po kolektivnoj tužbi u predmetu Trgovačkog suda u Zagreb poslovni broj: P-1401/2012 od 4. travnja, koja je u odnosu na odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž – 7129/2013 od 13. lipnja 2014., dok je u odnosu na pitanje valutne klauzule u CHF odluka postala pravomoćna presudom Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Tužitelj nije dužan izložiti pravnu osnovu zahtjeva, a pozivajući se na utvrđenja iz postupka po tužbi radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, te obzirom na postavljeni zahtjev kao i rješenje kojim je određen zadatak financijskom vještaku jasno je da se zahtjev temelji i na ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli vezano za CHF, te da je predmet spora zahtjev za isplatu po oba dvije osnove.

 

 

 

 

17. S obzirom da žalitelj navodi da se ne radi o potrošačkom ugovoru te da je na tužitelju teret dokaza, a to isti nije dokazao, za istaknuti je da se ti navodi ne mogu prihvatiti jer iz predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je sklopljen radi adaptacije kuće, pa je već tim sasvim razvidno da se radi o potrošačkom ugovoru, a tuženik nije dokazao suprotno, te u tom pravcu nije predlagao dokaze.

 

18. U odnosu na navode žalitelja prema kojima ukupan dug tužitelja na dan otkaza ugovora o kreditu, višestruko prelazi iznos koji je dosuđen tužitelju, te da je vještak trebao napraviti cjeloviti izračun više i manje plaćenog, treba reći da je predmet spora samo restitucijski zahtjev za isplatu zbog ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a tuženik u vezi potraživanja koje ima prema tužitelju nije podnio protutužbu ili prigovor radi prebijanja. Predmetni zahtjev mora biti postavljeni jasno, pravovremeno na točno određenu osnovu i visinu potraživanja tuženika prema tužitelju. Također se navodi da sve iako su treće osobe plaćala pojedine rate kredita, a kako to tvrdi žalitelj u postupku nije utvrđeno da te uplate nisu izvršene u ispunjenju obveze tužitelja kao korisnika kredita.

 

19. Pravilno je naloženo tuženiku platiti troškove parničnog postupka temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a, a troškovi su odmjereni obzirom na poduzete radnje u postupku temeljem Tarife o nagradama, naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15,37/22 i 126/22 – u daljnjem tekstu: Tarifa). Neosnovano žalitelj smatra da tužitelj nema pravo na troškove zastupanja na ročištima glavne rasprave jer presuda nije donesena isključivo na temelju utvrđenja iz kolektivnog spora.

 

20. Kako je tuženikova žalba odbijena kao neosnovana, to je i zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka valjalo odbiti, zbog čega je odlučeno kao pod točkom II izreke ove drugostupanjske odluke.

 

21. Slijedom navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci temeljem odredbe iz članka 368. stavak 1.ZPP.

 

Dubrovnik 18. siječnja 2023.

 

Predsjednica vijeća:

 

   Josita Begović