1                            Broj: Ppž-6511/2021

 

                                 

 

 

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković, predsjednice vijeća, te Gordane Korotaj i Kristine Gašparac Orlić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. Ž. K., zbog prekršaja iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 5/90., 30/90., 47/90. i 29/94.), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Varaždinu od 23. travnja 2021., broj 33 Pp-41/2021, u sjednici vijeća održanoj 18. siječnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

I. Odbija se žalba okr. Ž. K. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), okr. Ž. K. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 20,00 EUR (dvadeseteura) / 150,69 HRK (stopedesetkunaišezdesetdevetlipa)[1] u roku 15 dana od primitka ove presude.

 

             

Obrazloženje

 

              1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Varaždinu od 23. travnja 2021., broj 33 Pp-41/2021, proglašen je krivim okr. Ž. K. da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, za koji mu je izrečena novčana kazna u iznosu 530,06 kuna (protuvrijednost 140 DEM odnosno 70 EUR), koju je dužan platiti u roku 30 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne

 

1.1. Istom presudom, na temelju čl. 76.a st. 1. Prekršajnog zakona, od okrivljenika je oduzeta drvena konstrukcija s bijelim platnom na kojem je crnim slovima ispisano „Z. P. kriminalac ili ne?“, dok je, u odnosu na troškove prekršajnog postupka, odlučeno da isti padaju na teret proračunskih sredstava prvostupanjskog suda.

 

              2. Protiv navedene presude, žalbu je podnio okrivljenik osobno, ne naznačujući žalbene osnove, no iz sadržaja žalbe je vidljivo da se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže da se žalba prihvati te da se pobijana presuda ukine.

 

              3. Žalba nije osnovana.

 

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno prethodno navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

 

5. Okrivljenik u žalbi navodi da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama odnosno valjano obrazloženje, iz kojih žalbenih navoda bi proizlazilo da okrivljenik smatra da je počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona, te navodi da mu je uskraćeno pravo na nepristran i neovisan sud, iz kojih žalbenih navoda bi proizlazilo da smatra da mu je povrijeđeno pravo obrane (bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 2. Prekršajnog zakona). No, iz daljnjih žalbenih navoda, kojima se ove žalbene tvrdnje detaljno obrazlažu, proizlazi da okrivljenik, u stvari, smatra da je zaključak prvostupanjskog suda o njegovoj krivnji pogrešan i neosnovan pa je jasno da se ne radi o samostalnim žalbenim osnovama bitnih povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona i povrede prava obrane, nego se iste ističu tek posredno, kao posljedica pogrešno zaključivanja prvostupanjskog suda, dakle pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

6. Okrivljenik ne osporava objektivni učin inkriminiranog prekršaja te ističe da je tijekom postupka detaljno obrazložio motive i namjeru takvog postupanja, da se radilo o kritici rada predsjednika Županijskog suda u Varaždinu za kojeg smatra da svoju sudačku dužnost ne obnaša na adekvatan način, da postavljeni transparent ne smatra uvredljivim jer je istim samo postavio pitanje a ne i ustvrdio da je navedeni sudac doista kriminalac, da je želio potaknuti raspravu o profesionalnom radu navedenog suca i načinu obnašanja sudačke dužnosti, smatra da je to imao pravo učiniti s obzirom na pravo na slobodu izražavanja jer se radi o osobi koja obnaša važnu javnu dužnost i sukladno tome treba biti spreman prihvatiti kritiku od strane običnih građana. Nadalje, okrivljenik u žalbi ističe da je pravo na slobodu izražavanja ustavno i konvencijsko pravo koje uključuje i pravo na izražavanje nezadovoljstva s funkcioniranjem sudbene vlasti, ističe da ni na koji način nije uznemiravao druge građane niti ometao rad suda, ukazuje na praksu Europskog suda za ljudska prava, ističe da javne i političke osobe, uključujući i suce, moraju biti spremne na kritiku ako je kritika povezana uz njihovu javnu funkciju, da prvostupanjski sud nije na adekvatan način cijenio njegovu obranu, fokusirajući se mehanički isključivo na činjenični opis predmetnog događaja i da se radi o krajnje formalističkom i pristranom postupanju suda.

 

7. Suprotno tvrdnjama žalbe, valjanom analizom provedenih dokaza, ispravno je stajalište prvostupanjskog suda glede svih odlučnih činjenica. Prije svega, u odnosu na žalbene navode kojima okrivljenik ističe da je sloboda izražavanja ustavno i konvencijsko pravo, treba navesti da je točno da se čl. 38. Ustava Republike Hrvatske jamči sloboda mišljenja i izražavanja misli te da je čl. 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda propisana sloboda izražavanja. Međutim, u st. 2. čl. 10. navedene Konvencije propisano je kako ostvarivanje prava na slobodu izražavanja obuhvaća dužnosti i odgovornosti te da ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni, između ostalog, i radi zaštite ugleda ili prava drugih, kao i radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti. Stoga, uz puno poštivanje prava na slobodu izražavanja misli, po stanovištu ovog suda, okrivljenik potpuno zanemaruje da se ne radi o neograničenom pravu, nego o pravu koje je podvrgnuto određenim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom. Dakle, svatko ima pravo na slobodu izražavanja, ali ne bezuvjetno i bez ikakvih ograničenja.

 

8. Legitiman interes održavanja autoriteta sudbene vlasti je dovoljno važan interes da opravda ograničenje slobode izražavanja, slijedom čega proizlazi da sloboda izražavanja nije neograničena i da je u svakom pojedinom predmetu potrebno utvrditi je li postignuta pravedna ravnoteža između, s jedne strane, potrebe da se zaštiti autoritet sudbene vlasti i, s druge strane, zaštite slobode izražavanja.

 

9. Okrivljenik ne osporava odlučnu činjenicu da je ispred zgrade Županijskog suda u Varaždinu postavio transparent na kojem je napisao „P. Z. kriminalac ili ne?“. Ni za ovaj sud nema nikakve dvojbe da je okrivljenik predmetnim tekstom insinuirao i navodio na misao da je sudac Z. P., u svom radu, vršio određene nezakonite („kriminalne“) radnje, a što je za osobu koja obnaša sudačku dužnost vrlo uvredljivo i omalovažavajuće, jer negira sve vrijednosti koje su sadržane u obnašanju časne sudačke dužnosti, a ujedno se i ruši autoritet sudbene vlasti u cjelini. Nebitno je što se radi o postavljenom pitanju a ne o tvrdnji, kako to ističe žalitelj, jer se počinjenje prekršaja iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira može počiniti i aluzijom, a iz radnje okr. Ž. K. je potpuno jasno i očito da se pisanim tekstom aludira na nezakonito postupanje suca Z. P. u obnašanju sudačke dužnosti. Točno je da osobe koje obnašaju javnu dužnost moraju biti spremne na kritiku odnosno da obavljanje javne dužnosti podrazumijeva i trpljenje interesa javnosti za sve što jest ili bi moglo biti od interesa za pravilno obnašanje dužnosti, međutim, ta kritika mora biti konstruktivna, argumentirana i mora se odvijati u okviru granica prihvatljivih demokratskom društvu, a omalovažavanje i vrijeđanje drugog, ne može biti tolerirano pod krinkom načela slobode izražavanja.

 

10. Okrivljenik ima pravo kritički se osvrtati na odluke suda, ali se pritom mora služiti argumentima koji se odnose na predmet postupka, ne prekoračujući granicu do koje može iskazivati negativan odnos prema osobi suca koja je donijela predmetnu odluku. U ovom predmetu je nedvojbeno da se okrivljenik nije služio nikakvim argumentima u iskazivanju i iznošenju kritike na rad suca Z. P., nego je, bez navođenja ikakve konkretne osnove, korištenjem omalovažavajuće i uvredljive aluzije („P. Z. kriminalac ili ne?“) dovodio u sumnju profesionalno i zakonito postupanje ovog suca, čime objektivno narušava ugled i autoritet kako suca Z. P., tako i sudbene vlasti u cjelini. Okrivljenik je, i po ocjeni ovog suda, u ovom prekršajnom predmetu prekoračio granice dopuštene kritike, pa i po standardima postavljenim u odlukama Europskog suda za ljudska prava, na koje se poziva u žalbi, jer nije iznosio konstruktivnu i argumentiranu kritiku, nego je išao samo za time da omalovaži i ponizi suca Zdravka Pintarića.

 

11. Upravo zbog činjenice da se nije radilo ni o kakvom kritičkom izražavanju mišljenja koje bi bilo potkrijepljeno činjenicama i argumentima, nego o postavljanju transparenta s tekstom koji aludira na nezakonito postupanje suca Z. P. u obnašanju sudačke dužnosti, nesumnjivo proizlazi da je isključiva volja okrivljenika bila vrijeđanje suca Z. P., prikazujući njegov rad neprofesionalnim i nezakonitim, i upravo ta činjenica, u ovom prekršajnom predmetu, razlikuje granicu dopuštene kritike i uvrede.

 

12. Zbog svega navedenog, u ovom prekršajnom predmetu, ne mogu se primijeniti stajališta izražena u odlukama Europskog suda za ljudska prava na koja se okrivljenik poziva u žalbi, nego su u ponašanju okr. Ž. K. ispunjena sva bitna obilježja prekršaja iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, kako je to pravilno i osnovano zaključio i prvostupanjski sud.

 

13. Žalbeni navodi kojima se ističe da okrivljenik ni na koji način nije uznemiravao druge građane niti ometao rad suda nisu relevantni, jer remećenje javnog reda i mira nije sastavni dio bića prekršaja za koji je okrivljenik proglašen krivim.

 

14. Budući da žalbenim navodima činjenično stanje nije dovedeno u sumnju glede pravilnosti i stupnja pouzdanosti utvrđenja odlučnih činjenica, žalba okrivljenika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

 

15. Iz sadržaja žalbe proizlazi da se okrivljenik nije žalio zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji, no Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, budući da, sukladno odredbi čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona, žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

 

16. Razmotrivši odluku o izrečenoj novčanoj kazni, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja te je okrivljeniku za počinjeni prekršaj izrekao vrstu i mjeru prekršajnopravne sankcije primjerenu stupnju njegove krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona. S obzirom da nisu utvrđene naročito izražene olakotne okolnosti, kao i to da su vrlo izraženi i zahtjevi generalno preventivnog djelovanja, otklonjena je mogućnost izricanja blaže novčane kazne odnosno primjene instituta ublažavanja kazne, jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem.

 

17. Razmotrivši, na temelju čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona, odluku o mjeri oduzimanja predmeta, ovaj sud smatra da je ista na zakonu osnovana, sukladno odredbi čl. 76.a st. 1. Prekršajnog zakona. Naime, upravo sadržaj teksta napisanog na transparentu (drvenoj konstrukciji s bijelim platnom) upućuje na zaključak o podobnosti tog predmeta za počinjenje novog istovrsnog prekršaja. Razloge prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj sud te se okrivljenik, zbog izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, upućuje na razloge iznesene u pobijanoj odluci.

 

18.Svakako treba navesti da je ovaj sud, s obzirom da je 1. siječnja 2023. stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 114/22.), koji za inkriminirani prekršaj propisuje neznatno blaži posebni minimum i neznatno blaži posebni maksimum novčane kazne (propisana kazna zatvora je ostala ista), sve kao posljedica uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, propitivao da li bi, na temelju čl. 3. st. 2. Prekršajnog zakona, taj Zakon trebalo primijeniti i u ovom prekršajnom predmetu. Imajući na umu da okr. Ž. K. nije izrečen ni posebni minimum, ni posebni maksimum novčane kazne za prekršaj za koji je proglašen krivim, kao i imajući na umu da ovaj sud ne nalazi postojanje okolnosti zbog kojih bi odluku o izrečenoj novčanoj kazni trebalo preinačavati te da je propisivanje neznatno blažeg posebnog minimuma i neznatno blažeg posebnog maksimuma novčane kazne isključivo posljedica uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, a ne volje zakonodavca za blažom kaznenom politikom za prekršaj iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, ovaj sud smatra da, pogotovo uvažavajući pravila načela konkretnosti u primjeni blažeg zakona (odluka se donosi ovisno o specifičnosti slučaja koji je predmet postupka), u ovom prekršajnom predmetu nema mjesta primjeni „novog“ Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.   

 

19. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna (preračunato u eure, na temelju fiksnog tečaja konverzije, zbog stupanja na snagu Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj), a s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika. Naime, iz podataka u spisu ne proizlazi da bi okrivljenik bio nesposoban za rad pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 20,00 eura, dakle vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.  

 

20. Slijedom navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

             

Zagreb, 18. siječnja 2023.

 

 

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Varaždinu u 3 ovjerena prijepisa: za spis, okrivljenika i tužitelja.