- 1 -

                                  Broj: Ppž-6854/2021

 

 

                              

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

                                                                     

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković, predsjednice vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Gordane Korotaj,  članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. Ž. K., zbog prekršaja iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 5/90. - pročišćeni tekst, 30/90., 47/90., 29/94.), odlučujući o žalbi okr. Ž. K. podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, od 7. svibnja 2021., broj: 32 Pp-48/2021-5, u sjednici vijeća održanoj 18. siječnja 2023.,

 

p r e s u d i o    j e

 

 

I. Odbija se kao neosnovana žalba okr. Ž. K. i potvrđuje   prvostupanjska presuda. 

 

II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3. c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj 107/07., 39/13.,157/13., 110/15., 70/17. i 118/18., dalje u tekstu: PZ) okr. Ž. K. je obvezan naknaditi paušalni trošak žalbenog postupka u iznosu 20,00 eura (dvadeset eura)/150,69 kuna (stopedeset kuna i šezdesetdevet lipa)[1], u roku od 15 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

 

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom okr. Ž. K. je proglašen krivim da je, na način činjenično opisan u izreci presude počinio prekršaj iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, za koji mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 600,00 kuna (što je bila protuvrijednost od 150 DEM ili 80 eura) koju je dužan platiti u roku od 15 dana od primitka pravomoćne presude uz pogodnost dvotrećinskog plaćanja novčane kazne.

 

1.2. Istom presudom okrivljenik je oslobođen dužnosti naknade troška prekršajnog postupka.   

 

2. Protiv te presude okr. Ž. K. je osobno pravodobno podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prekršajnog prava, te odluke o kazni, predlažući usvojiti žalbu ukinuti presudu te predmet vratiti na ponovno suđenje.

 

3. Žalba nije osnovana.

 

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti te je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

5. Neosnovano okrivljenik ističe bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. PZ-a, odnosno, nedostatak razloga o odlučnim činjenicama, budući da su iz obrazloženja pobijane presude jasno vidljivi razlozi prvostupanjskog suda o svim odlučnim činjenicama, opisani u odlomku 4. obrazloženja. Tako je prvostupanjski sud, suprotno navodima žalbe da je iznesen razlog samo za jedan modalitet protupravnog ponašanja, konkretno vrijeđanja, a ne i za omalovažavanje iako je okrivljenik proglašen krivim za oba načina, jasno obrazložio da je predmetnim izrazima okrivljenik i „umanjio vrijednost“ suca, koji izričaj po svojoj prirodi i smislu podrazumijeva upravo  omalovažavanje službene osobe u vezi vršenja službe. Stoga je ovaj sud utvrdio da se ne radi ni o kakvim nedostacima presude koje bi imale karakter apsolutno bitne povrede odredaba prekršajnog postupka na koju ukazuje okrivljenik.

 

6. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjenično stanja okrivljenik u bitnome navodi da je riječima „P. Z. sudac prodao se da ili ne?“ napisanim na transparentu ispred zgrade Županijskog suda u Varaždinu želio uputiti kritiku na rad predsjednika tog suda za kojeg on smatra da ne obnaša svoju sudačku dužnost na adekvatan način, pojašnjavajući tijekom postupka svoje motive i namjeru te da je htio potaknuti raspravu o profesionalnom radu navedenog suca, što smatra da je imao pravo učiniti jer je to njegovo pravo na slobodu izražavanja koje je povezano s pravom na slobodu okupljanja i prosvjeda, a što je ustavno i konvencijsko pravo okrivljenika u smislu čl. 29., čl. 38. i čl. 42. Ustava Republike Hrvatske te čl. 6. i čl. 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te uključuje i pravo na izražavanje nezadovoljstva s funkcioniranjem sudbene vlasti, pri čemu nije uznemiravao druge građane niti ometao rad suda i suca, zbog čega pobijana presuda i optužni prijedlog predstavljaju nerazmjerno miješanje u njegova prava na slobodu okupljanja i izražavanja koja treba biti ograničena samo u iznimnim slučajevima, a ne i u konkretnom slučaju. Dalje u žalbi ukazuje na izabranu sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava, ističući da granice u kojima se ostvaruje pravo na slobodu izražavanja s obzirom na prihvatljivost javne kritike, moraju biti šire u odnosu na političare i druge javne osobe, državne dužnosnike, službenike i namještenike kada se one odnose na poslove i svojstvo koje te osobe imaju te u ravnoteži s predmetom rasprave o političkim ili drugim javnim pitanjima s očekivanim, razumnim, opravdanim i legitimnim javnim interesima, sukladno čemu smatra da i suci moraju biti spremni na kritiku ako je ona povezana uz njihovu javnu funkciju i dužnost upravo zbog većeg stupnja zainteresiranosti šire javnosti. Navodi i da je prvostupanjski sud trebao provesti i test proporcionalnosti kod ovakvih pitanja povreda temeljnih ljudskih prava, da je prvostupanjski sudac subjektivno odlučio u presudi, solidarizirajući se s oštećenikom, kolegom sucem, da je sud trebao saslušati suca kao oštećenika po pitanju je li se osjetio uvrijeđenim, a osobito jer je okrivljenik i ranije iznosio kritike na račun postupanja navedenog suca koji ga inače nikada nije tužio za klevetu ili uvredu. U žalbi ističe i da je presuda manjkava i u pogledu neobrazlaganja radnje omalovažavanja suca za koju je okrivljenik u izreci proglašen krivim, zajedno s radnjom vrijeđanja, a koja je obrazložena u presudi. Ističe i da je predmetni Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira već zastario i ne usklađen sa suvremenim standardima zaštite prava na slobodu izražavanja te se u konkretnom slučaju radi o kažnjavanju verbalnog delikta, iako je to bilo izražavanje kritike na račun službene osobe u vezi obnašanja dužnosti te okrivljenik drži da je sud na činjenično stanje pogrešno primijenjeno materijalno pravo jer obrana okrivljenika nije objektivno cijenjena.

 

6.1. Međutim, suprotno žalbenim navodima, po ocjeni ovog suda prvostupanjski je sud u potpunosti i točno utvrdio činjenično stanje i to nakon što je prethodno izveo sve potrebne dokaze koje je prihvatio i pravilno ocijenio te je na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno primijenio materijalno pravo i okrivljenika proglasio krivim upravo za prekršaj iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.

 

6.2. Naime, prvostupanjski je sud upravo na temelju okrivljenikove obrane u kojoj ne poriče da je postavio transparent pred Županijskim sudom u Varaždinu s tekstom: „P. Z. sudac prodao se da ili ne?“, a koji je uputio sucu i predsjedniku tog suda Z. P., imao dovoljno osnova za nedvojben zaključak da je tim riječima okrivljenik uvrijedio i omalovažio službenu osobu, u vezi s vršenjem službene radnje, čime je ostvario zakonsko obilježje prekršaja iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. U postupku nije bila sporna niti činjenica, koju je okrivljenik naveo u obrani, da je razlog takvog njegovog postupanja bilo okrivljenikovo nezadovoljstvo odlukom sudskog vijeća u kaznenom postupku u kojem je bio sudac izvjestitelj Z. P., a koje vijeće je donijelo rješenje o ne provođenju istrage protiv osobe koja je okrivljenika prevarila (zbog čega je, po okrivljeniku, on izgubio mogućnost dokazivanja da ga je ta osoba prevarila i izgubio je vrijednu nekretninu), slijedom čega je opisana radnja omalovažavanja i vrijeđanja službene osobe bila povezana s vršenjem službene radnje prema okrivljeniku, a što je jedno od bitnih obilježja prekršaja iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Stoga je neosnovan žalbeni navod da okrivljenik opisanim postupanjem nije ostvario zakonska obilježja terećenog prekršaja.

 

6.2.1. Pritom se ističe da za ostvarenje bitnih obilježja ovog prekršaja nije odlučna činjenica osobnog osjećaja uvrijeđenosti službene osobe, zbog čega taj subjektivni odnos prema napisanim riječima, kao pretpostavku za odluku o krivnji u postupku nije niti   trebalo utvrđivati izvođenjem dokaza, odnosno, ispitivanjem kao svjedoka službene osobe, što neosnovano okrivljenik ističe u žalbi.

 

6.3. Provedene dokaze je prvostupanjski sud sukladno odredbi čl. 88. st. 2. PZ-a, slobodno cijenio, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji na strani okrivljenika. Odluku o krivnji prvostupanjski sud je valjano, detaljno i argumentirano obrazložio, te dao o svemu prihvatljive razloge, a koje razloge prihvaća i ovaj sud (odlomak 4. presude). 

 

6.4. U odnosu na žalbene navode u kojima okrivljenik ponavlja svoju obranu, a iz kojih suštinski proizlazi da je on ispisanim tekstom na transparentu samo kritizirao rad suca Z. P., a na koju opravdanu društvenu kritiku ima ustavno i konvencijsko pravo slobode izražavanja, što uključuje i pravo na izražavanje nezadovoljstva s funkcioniranjem sudbene vlasti, i ovaj drugostupanjski sud ukazuje  okrivljeniku da isti nisu osnovani. Naime, okrivljenikovo mišljenje o radu suca Zdravka Pintarića izraženo predmetnim riječima predstavlja njegov osobni, ničim dokazani vrijednosni sud koji je iznesen na uvredljiv, ponižavajući i uznemirujući način, a što svakako predstavljaju riječi „P. Z. sudac prodao se da ili ne?“. I po stavu ovog suda one imaju negativnu konotaciju jer aludiraju na protuzakonite radnje pravosudnog dužnosnika te se upućivanje istih ne može opravdati ostvarenjem ustavnih i konvencijskih prava na slobodu govora i izražavanja. Nadalje, okrivljenikovo nezadovoljstvo nekom sudskom odlukom u kaznenom postupku koji se tiče osobno okrivljenika, a koje je i motiv zbog kojeg je okrivljenik napisao i postavio transparent, ne predstavlja interes cjelokupne javnosti koji bi mogao opravdati okrivljenikovu slobodu izražavanja, već naprotiv, potkopavanje vrijednosti sudbene vlasti kako bi se dovelo u pitanje način funkcioniranja tog sustava vlasti. Nezadovoljstvo nekom sudskom odlukom se sukladno zakonodavnim okvirima, ostvaruje ulaganjem odgovarajućih pravnih lijekova. Stoga se ne može smatrati opravdanim iznošenje predmetnog uvredljivog mišljenja pod krinkom kritike na rad suca te vođenje ovog prekršajnog postupka ne predstavlja nerazmjerno miješanje u prava na slobodu izražavanja misli kako se to imputira u žalbi. Stavom izraženim na predmetnom transparentu ispred Županijskog suda u Varaždinu, po ocjeni ovog suda, jasno je izražena namjera vrijeđanja i omalovažavanja suca (i predsjednika tog suda) Željka Pintarića,

 

6.4.1. Uz puno uvažavanje jednog od temeljnih ljudskih prava, pravo na slobodu mišljenja i izražavanja koje je zagarantirano brojnim dokumentima, između ostalih i Ustavom Republike Hrvatske te Europskom Konvencijom o ljudskim pravima („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99., - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02. i 1/06; dalje: Konvencija), a koje okrivljenik navodi u žalbi, ističe se da je ono ograničeno, između ostalog i govorom vrijeđanja i omalovažavanja. Neprihvatljivo je ostvarivanje prava na slobodu izražavanja kad se ono ostvaruje izražavanjem ideja i misli, informacijama i njihovim širenjem na osobito ponižavajući i uvredljiv način. Upotrebu takvog jezika u ostvarivanju prava na slobodu izražavanja ne opravdava ni javni interes ni bilo koja stvar od općeg značaja.

 

6.4.2. Odredbom čl. 10. st. 2. Konvencije, čije je Republika Hrvatska država potpisnica, ograničava se sloboda izražavanja (sloboda mišljenja i sloboda primanja i širenja informacija i ideja bez uplitanja) onda kada je to nužno radi određenih interesa države, a između ostaloga i zaštite ugleda drugih, pri čemu eventualno sankcioniranje vrijeđanja i omalovažavanja koje se sastoji i u verbalnim, pogrdnim izrazima kojima se na uvredljiv način karakterizira službena osoba u obavljanju službene dužnosti, predstavlja legitiman cilj upravo radi zaštite dostojanstva drugih, čime se štite i temeljne vrijednosti demokratskog društva, a da se prekomjerno ne zadire u slobodu izražavanja.

 

6.4.3. Dakle, točan je navod žalbe da svatko ima pravo na slobodu izražavanja, ali ne bezuvjetno i bez ikakvih ograničenja, nego to mora činiti na način da se, između ostalog, ne ponižava ili vrijeđa drugog, konkretno, službenu osobu u vezi s vršenje službene radnje. Potrebno je postići pravičnu ravnotežu između zaštite slobode izražavanja kako je jamči čl. 10. st. 1. Konvencije s jedne strane, i zaštite ugleda drugih, s druge strane, kako to propisuje čl. 10. st. 2. Konvencije, a u demokratskom društvu pod načelom slobode izražavanja ne mogu se tolerirati uvredljivi i omalovažavajući izrazi, a u konkretnom slučaju, s ciljem neopravdane diskreditacije pravosudnog dužnosnika.

 

7. Slijedom iznesenog, po ocjeni ovog suda, navodi žalbe, u kojima žalitelj ne navodi nove činjenice i ne predlaže nove dokaze u smislu čl. 193. st. 5. PZ-a, ne dovode u sumnju činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskom postupku te niti za ovaj drugostupanjski sud nema mjesta nikakvoj dvojbi u pogledu odlučnih činjenica i postojanja krivnje okrivljenika.

 

8. Nadalje, iz sadržaja žalbe, vidljivo je da žalitelj u odnosu na žalbenu osnovu povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava zapravo ističe tzv. posrednu povredu materijalnog prekršajnog prava, koja bi proizlazila iz počinjenog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa se ne radi o samostalnoj žalbenoj osnovi iz čl. 194. t. 2. PZ-a jer žalitelj uopće ne iznosi razloge zbog kojih smatra da bi bile počinjene povrede materijalnog prekršajnog prava. Stoga, žalba ni u tom dijelu nije osnovana.

 

9. Razmotrivši odluku o prekršajnopravnoj sankciji, odnosno, novčanoj kazni, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. PZ-a, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, te je okrivljeniku za počinjeni prekršaj izrekao novčanu kaznu primjerenu težini počinjenog prekršaja, stupnju odgovornosti okrivljenika i svrsi kažnjavanja iz čl. 6. i čl. 32. PZ-a. Po ocjeni ovog suda izrečena novčana kazna primjerena je i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja, jer je izrečena unutar zakonskih okvira novčanih kazni propisanih za predmetni prekršaj, što je blaža vrsta kazne budući da je za isti prekršaj propisana alternativno i kazna zatvora u trajanju do najviše 30 dana pa je iz navedenog evidentno da je prvostupanjski uzeo u obzir sve olakotne okolnosti na strani žalitelja.

 

10. Neosnovano okrivljenik u žalbi ističe da je izrečena novčana kazna u nerazmjeru s činjenicom da je okrivljenik bez ikakvih primanja te da je „usmjerena isključivo na izazivanje efekta prestanka slobodnog izražavanja mišljenja o zakonitom postupanju suca“. Naime, po stavu ovog suda, visina izrečene novčane kazne je dovoljno i pravilno individualizirana jer okolnost da je okrivljenik pripremao svoju radnju izrađujući transparent te ga postavio ispred radnog mjesta suca (Županijski sud u Varaždinu) gdje zasigurno može pretpostaviti da će ga vidjeti i šira javnost, ukazuje na nepokolebljivost i ustrajnost u postupanju u čemu se ogleda i veći stupanj neprava. Dovodeći te okolnosti u odnos s okolnošću da je okrivljenik nezaposlen i bez primanja, pravilno je prvostupanjski sud okrivljeniku odmjerio novčanu kaznu upravo u iznosu 600,00 kuna te po ocjeni ovog suda nema mjesta izricanju niže novčane kazne od izrečene. Pravilno je prvostupanjski sud sukladno čl. 152. st. 3. PZ-a ukazao okrivljeniku na pogodnost plaćanja dvotrećinskog iznosa izrečene novčane kazne ukoliko istu plati u roku od 30 dana od primitka pravomoćne presude.

 

10.1. Ovdje je potrebno istaknuti da je nakon počinjenja predmetnog prekršaja stupio na snagu Zakon o izmjeni Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“ broj: 114/22.), koji za predmetni prekršaj iz čl. 17. propisuje blažu  najnižu i najvišu novčanu kaznu (u iznosu od 20 do 100 eura, a što prema fiksnom tečaju konverzije - 7.53450, iznosi 150,69 kuna do 753,45 kuna), kao posljedicu uvođenja eura kao službene valute u Republiku Hrvatsku, dok je Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“ broj: 5/90, 30/90, 47/90 i 29/94), koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja prekršaja propisivao za taj prekršaj nešto strožu najnižu i najvišu novčanu kaznu (u iznosu od 50 dem do 200 dem, što je revalorizirano 1. siječnja 2001. iznosilo 188,50 kuna do 754,00 kuna, odnosno, 25,58 eura do 102,30 eura). Prema načelu primjene blažeg propisa iz čl. 3. PZ-a, prema počinitelju se primjenjuje propis koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja prekršaja, a ako se propis nakon toga, prije donošenja pravomoćne presude, izmijeni jednom ili više puta, primijenit će se najblaži propis za počinitelja.

 

10.2. Međutim, ovaj sud prilikom donošenja drugostupanjske presude nije izmijenio pravnu kvalifikaciju i primijenio tu, izmijenjenu odredbu Zakona o izmjeni Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira kao blažeg propisa, budući da je po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud pravilno odmjerio novčanu kaznu i okrivljeniku izrekao novčanu kaznu u iznosu od 600,00 kuna koja je unutar okvira novčanih iznosa propisanih zakonom koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja prekršaja (Zakon o izmjeni Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, „Narodne novine“ broj: 5/90, 30/90, 47/90 i 29/94), a koja je i unutar okvira novčanih kazni propisanih novim, izmijenjenim zakonom (Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira, „Narodne novine“ broj: 114/22). Stoga, prema načelu konkretnosti nema mjesta primjeni tog blažeg propisa jer po stavu ovog suda, „novi“ zakon, odnosno, Zakon o izmjeni Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“ broj: 114/22) u izmijenjenoj odredbi čl. 13., ne dovodi do povoljnijeg rezultata za okrivljenika u konkretnom slučaju pravilno odmjerene novčane kazne.

 

11. Iako okrivljenik u žalbi ne pobija presudu zbog odluke o oduzimanju predmeta – drvene konstrukcije na kojoj je bilo ispisano: „P. Z. sudac prodao se da ili ne?“, sama žalba podnesena zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, a na temelju odredbe čl. 202. st. 5. PZ-a, sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o oduzimanju predmeta. Stoga, razmotrivši odluku o oduzimanju predmeta, ovaj sud smatra da je ista na zakonu osnovana te valjano i detaljno obrazložena, sukladno čl. 76.a st. 1. i čl. 51.a PZ-a, a koje obrazloženje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

12. Paušalni iznos troškova ovog žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c PZ-a, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. PZ-a određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka, („Narodne novine“ broj: 18/13) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka pa iznos od 20 eura u protuvrijednosti od 150,69 kuna prema fiksnom tečaju konverzije, predstavlja gotovo najniži mogući iznos troška postupka te po ocjeni ovog suda neće ugroziti egzistenciju okrivljenika niti osoba koje je eventualno dužan uzdržavati.

 

              13. Zbog naprijed izloženih razloga, na temelju čl. 205. PZ-a, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 18. siječnja 2023.

 

Zapisničarka:                                                                                   Predsjednica vijeća:

 

Emina Bašić, v.r.                                                                               Goranka Ratković, v.r.

 

              Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Varaždinu u 3 ovjerena prijepisa: za spis, okrivljenika i tužitelja.