Poslovni broj: 8 Gž-9/2023-2

1

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Prosenice, predsjednice vijeća, Sanje Dujmović, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Marine Tante, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1) N. C. B., OIB:…, iz B., …, trenutno na adresi …,  …, G. i 2) M. B., OIB: …, iz P., …, G., oboje zastupani po punomoćnici Ž. K. T., odvjetnici iz Đ., …, protiv tuženika I. Š., OIB:…, iz B., …, zastupanog po punomoćnici A. Š., odvjetnici iz V., …, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja pod 1) i 2) protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu poslovni broj P-193/2022-6 od 25. studenoga 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 18. siječnja 2023.,

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja pod 1) N. C. B. i 2) M. B. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu poslovni broj P-193/2022-6 od 25. studenoga 2022. u dijelu pod toč. I. i II. izreke.

 

Obrazloženje

 

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

''I. Odbija se u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka, koji glase:

 

"I. Nalaže se tuženiku I. Š. iz B., …, da tužiteljima N. C. B., OIB:., iz B., …, trenutno na adresi …, …, G. i M. B., OIB: …, iz …, …, G., isplati iznos od 4.898,79 Eura u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i to po stopi koju plaća banka na devizne štedne uloge po viđenju i to banka u mjestu ispunjena obveze, a koja kamata teče od dana podnošenja ove tužbe 24. kolovoza 2015. godine pa do isplate.

 

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljima naknadi parnični trošak u iznosu od 19.982,50 kn / 2.652,13 eur1 sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanu za 5% poena, počev od dana donošenja prvostupanjske presude, pa do isplate, a sve u roku od 15 dana."

 

II. Nalaže se tužiteljima da tuženiku naknade parnični trošak u ukupnom iznosu od 13.750,00 kn / 1.824,94 eur¹ sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za pet postotnih poena počev od dana donošenja prvostupanjske presude, odnosno 25. studenog 2022. pa do isplate, a sve u roku od 15 dana.

 

lll. Odbija se preostali dio zahtjeva tuženika za naknadu troška postupka iznad dosuđenog, kao neosnovan.''

 

2. Protiv uvodno označene presude žalbu su izjavili tužitelji pod 1) i 2) (dalje: tužitelji) u dijelu pod toč. I. i II. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te odluke o troškovima parničnog postupka. U žalbi se ističe da je sud učinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku, također da je počinjena bitna povreda iz čl. 8. istog Zakona jer presuda ne sadrži činjenice na kojih je sud po svom uvjerenju, temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju cjelokupnog dokaznog postupka, mogao donijeti zakonitu i meritornu odluku. Nije na zakonit način ocijenio iskaze stranaka niti ih je stavio u međusobni odnos posebice stoga jer je u ponovljenom postupku dao potpuno drugačiju ocjenu provedenih dokaza. Ističe da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Naime, iz izvedenih dokaza sud je izveo pogrešne zaključke glede osnovanosti tužbenog zahtjeva. Među strankama je nesporno da su pravni prednici tužitelja pozajmili tuženicima iznos od tadašnjih 25.000,00 DEM te da nije sporno da tuženik nije otplatio dug u cijelosti jer je sam tuženik u svom iskazu 8. lipnja 2016. izjavio da je smatrao da je dug prema tužiteljima podmirio na način jer im je kosio okućnicu. Dakle, niti sam tuženik ne osporava da nije zajam vratio pravnim prednicima tužitelja, a sud iskaz u tom dijelu uopće nije cijenio. Tužitelji zasigurno ne bi ustali tužbom da im tuženik nije ostao dužan vratiti utuženi iznos te im je posebno zasmetalo što je tuženik prekinuo prijateljske odnose s njima, a u cilju izbjegavanja obveze. Iskazi tužitelja su razložni, životni i uvjerljivi i potkrijepljeni materijalnom dokumentacijom odnosno evidencijom koju je vodila prednica tužitelja. Nadalje, sud nije cijenio ni činjenicu da su tužitelji u sudski spis dostavili dokumentaciju o kreditima i evidenciju izvršenih uplata, a na temelju čega je sudski vještak D. V. provela vještačenje te utvrdila da preostali iznos glavnice od 4.898,79 EUR nije plaćen, odnosno da je za taj iznos tuženik ostao dužan tužiteljima po predmetnom zajmu. Unatoč nespornim činjenicama sud bez valjanog pravnog obrazloženja odbija tužbeni zahtjev tužitelja i to u cijelosti. Naime, ukoliko je sud utvrdio da stranke nisu ugovorile kamate na predmetni zajam tada je bio dužan tužitelje odbiti sa eventualnim zahtjevom za kamate, a u svakom slučaju dosuditi glavnicu koja nije isplaćena. Sud potpuno neosnovano navodi da nije cijenio nalaz i mišljenje imenovane vještakinje, a što je potpuno neprihvatljivo jer sud ne može ne ocijeniti dokaze koje je proveo tijekom postupka. Posebno je nelogično to što je sud u prvom postupku prihvatio u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka, da bi u ponovljenom postupku naveo da nije cijenio ovaj dokaz. Također, materijalno pravo je pogrešno primijenjeno jer sud nije u većem dijelu pravilno utvrdio činjenično stanje, a ono što je utvrdio nije valjano ocijenio. Osim toga, presuda ne sadrži niti jednu normu materijalnog prava pa se taj žalbeni razlog ne može detaljnije obrazložiti. Sud je bio dužan primijeniti odredbe čl. 499. st. 1. i čl. 504. Zakona o obveznim odnosima s obzirom da je među strankama nesporno da je došlo do zaključenja takve vrste pravnog posla, kao i njegovog neispunjenja od strane tuženika, kao zajmoprimca. U pogledu odluke o troškovima ističe da ista nije valjano obrazložena i nije ju moguće ispitati. Predlaže uvažiti žalbu i preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i prihvatit tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz naknadu troška postupka kao i uz naknadu troška sastava žalbe, a podredno pobijanu presudu ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13.; dalje ZPP), koji se ovdje primjenjuje na temelju čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19.) te je po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, koje je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima pa se može provjeriti ima li takvo uvjerenje činjeničnu i pravnu osnovu, slijedom čega sud prvog stupnja pri donošenju prvostupanjske presude u pobijanom dijelu po toč. I. izreke nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 8. ZPP, na koju tužitelji ukazuju u žalbi.

6. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP na koju u žalbi ukazuju tužitelji, budući da je izreka presude u pobijanom dijelu razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i nisu proturječni, o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

7. Prvostupanjski sud, nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

8. Predmet spora u ovoj fazi postupka predstavlja zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 4.898,79 Eura u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju plaća banka na devizne štetne uloge po viđenju i to banka u mjestu ispunjenja obveze počev od 24. kolovoza 2015. kao dana podnošenja tužbe, pa do isplate, a na ime povrata zajma.

9. Među strankama nije prijeporno: - da su tužitelji pozajmili tuženiku 1995. iznos od tadašnjih 25.000,00 DEM, - da je usmeno dogovoreno da će tuženik vraćati pozajmljeni iznos prilikom dolaska tužitelja u Republiku Hrvatsku ili po trećim osobama, - da je zadnji obrok tuženik platio tužiteljima 2013. te - da su tužitelji pozivali tuženika da im podmiri ostatak duga opomenom od 10. srpnja 2015.

10. I u ovoj fazi postupka sporno je među strankama ostalo: - da li su tužitelji s tuženikom dogovorili i ostvarili kredit od kojeg su novac dali tuženiku na ime predmetne pozajmice i s tim u svezi kamate te - da li je tuženik vratio u cijelosti pozajmljeni iznos, a ako nije koliko iznosi dugovanje tuženika po predmetnoj pozajmici.

11. Naime, ukazati je da je rješenjem ovog drugostupanjskog suda broj Gž-718/18 od 4. siječnja 2021. ukinuta presuda prvostupanjskog suda poslovni broj P-1631/15-32 od 8. svibnja 2018. u dijelu pod toč. I/ i III/ izreke i predmet u tom dijelu vraćen istom prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje budući da je prvostupanjski sud pri donošenju presude počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a ovo jer je ostalo nejasno temeljem kojih ugovora je prvostupanjski sud zaključio da su tužitelji dokazali svoje tvrdnje da su tuženiku pozajmili iznos od 25.000,00 DEM upravo iz, u tu svrhu, zaključenih ugovora o kreditu, te dalje izveo zaključak da je vještakinja D. V. dipl. oec. „analizirala kamate po ugovorima o kreditu koji su priloženi spisu“, a koja činjenica je posebno odlučna s obzirom na tvrdnju tužitelja da su oni bili u obvezi putem trajnog naloga "nastaviti s otplatom kredita" i da je između stranaka dogovoreno vraćanje pozajmljenog iznosa s pripadajućim kamatama u visini kamate koju su tužitelji isplaćivali štedionici zbog zajma učinjenog tuženiku. Također je ukazano na propust u primjeni materijalnog prava tj. Zakona o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometa zlatom (''Narodne novine'' broj 91a/93.).

12. Pobijanom presudom, u ponovnom postupku, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kako je to označeno u toč. I. izreke prvostupanjske presude. Tako donesenu odluku prvostupanjski sud obrazlaže utvrđenjem da tužitelji nisu dokazali osnovanost tužbenog zahtjeva, jer nije moguće nedvojbeno utvrditi je li tuženik što ostao dužan po predmetnom ugovoru o zajmu, odnosno kako se radilo o usmenom ugovoru o zajmu i međusobnim izuzetno prijateljskim odnosima, zaključuje da stranke nisu ugovorile vraćanje kamata, budući su se međusobno pomagali, kako to proizlazi iz iskaza saslušanih stranaka u prethodnom postupku u dijelu u kojem su suglasno iskazivali. Prvostupanjski sud nije prihvatio navode prednika tužitelja da su dogovorili da je tuženik trebao plaćati kamatu, jer o tome nema dokaza u spisu, a da je kamata ugovorena, da bi zasigurno stranke zaključile pisani ugovor o zajmu, uz točno navođenje roka vraćanja zajma i visine kamate. Nadalje, zaključuje da tužitelji nisu uspjeli dokazati da su ostvarili kredit u iznosu od ukupno 25.000 DEM te da su upravo tako dobiven novac dali u zajam tuženiku. Naime, iz provedenog dokaznog postupka se može zaključiti da je istinit iskaz tuženika koji tvrdi da su mu to zbog prijateljskih odnosa tužitelji pozajmili od svoje ušteđevine i bez kamata. Primjenom odredbe čl. 7. st. 1. ZPP, čl. 219. st. 1. ZPP te čl. 221.a ZPP prvostupanjski sud je zaključio kako tužitelji nisu uspjeli dokazati osnovanost tužbenog zahtjeva odnosno svojih navoda da su ostvarili kredit u iznosu od 25.000 DEM i tako dobiven novac dali u zajam tuženiku.

13. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda prvostupanjski sud je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odlučio odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

14. Prvenstveno je navesti da tužitelji žalbenim navodima nisu doveli u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da je u konkretnom slučaju ugovor o zajmu kojim je pozajmljena strana valuta sklopljen u vrijeme kad je pozajmljivanje strane valute bilo zakonom zabranjeno. Naime, u to vrijeme, a obzirom na odredbu čl. 76. Zakona o deviznom poslovanju i kreditnim odnosima s inozemstvom ("Narodne novine" – "Službeni list" 15/77., 61/82., 77/82. i 34/83.), čl. 15. Zakona o deviznom poslovanju ("Narodne novine" broj 53/91.) i čl. 11. Uredbe o uvjetima i načinu održavanja likvidnosti u plaćanjima prema inozemstvu ("Narodne novine" broj 62/92. i 79/92.), te čl. 10. te Uredbe ("Narodne novine", broj 53/91.) i čl. 10. st. 3. Zakona o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometu zlata ("Narodne novine" broj 91a/93.), koje odredbe su kogentne naravi je pozajmljivanje deviza bilo zakonom zabranjeno u razdoblju od 2. listopada 1992. nadalje, što ima za posljedicu ništavost ugovora sklopljenog suprotno kogentnim odredbama u smislu odredbe čl. 103. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 3/94., 7/96., 112/99. i 88/01.; dalje ZOO), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja spornog ugovora o zajmu.

14.1. Dakle, ako je zajmodavac isplatio zajmoprimcu stranu valutu, a što u konkretnom slučaju nije niti sporno, u pogledu vraćanja isplaćenog primjenjuju se odredbe čl. 104. ZOO prema kojem je svaka stranka dužna vratiti drugoj ono što je primila po osnovi takvog ništavog pravnog posla odnosno da je tuženik dužan vratiti tužiteljima 25.000,00 DEM odnosno sada 12.782,30 EUR budući da od 1. ožujka 2002. valuta DEM više ne postoji i zamijenjena je EUR-om (po tečaju 1,00 EUR = 1.95583 DEM).

14.2. Polazeći od navedene zakonske odredbe, te činjenice da iz spisa predmeta proizlazi, i to kako evidencije tuženika i samih prednika tužitelja, da je prije podnošenja tužbe tuženik prednicima tužitelja vratio 25.000 DEM, pa je pravilno sud prvog stupnja odlučio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

14.3. Naime, iz evidencije tuženika priložene na listu spisa 116 za koju tuženik na ročištu od 18. prosinca 2015. tvrdi da su je prilikom zadnje uplate stranke zajedno sačinile, što suprotna strana nije osporila, slijedi da je tuženik vratio prednicima tužitelja 17.680,00 DEM (što odgovara iznosu od 9.040,00 EUR) i iznos od 12.734,00 EUR (što odgovara iznosu od 24.906,00 DEM) odnosno ukupno 42.586,00 DEM ili 21.773,64 EUR. I prema evidenciji prednika tužitelja priloženoj na listu spisa 127 slijedi da su od tuženika na ime vraćanja zajma primili iznos od 21.456,00 EUR odnosno 41.964 DEM.

15. U svezi sporne činjenice, da bi prednici tužitelja upravo radi davanja zajma tuženiku zaključili ugovor o kreditu sa LSB štedionicom, žalbeni navodi ne dovode u pitanje pravilnost zaključaka suda prvog stupnja, kao ni pravilnost primjene odredbe 221. a ZPP u vezi s čl. 7. st. 1. ZPP odnosno čl. 219. st. 1. tog Zakona, u svezi s time.

15.1. Naime, suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja je dao ocjenu dokumentacije o kreditima u toč. 37 obrazloženja, koju ocjenu prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer iz spisa predmeta ne slijedi da bi tužitelji na jasan i nedvojben način ugovore o štednji doveli u vezu sa spornim zajmom, a iz sadržaja dopisa LBS štedionice za izgradnju proizlazi da se tužitelji obavještavaju da je njihov unaprijed financirani kredit br. 1201690/091 otplaćen te da im se ima isplatiti ušteđevina u iznosu od 2.198,94 EUR, ali i novi zajam u iznosu od 2.974,24 EUR, odnosno, ukupno 5.119,92 EUR, a iz priloženih podatke o plaćanju kredita br. 1201690/091 slijedi da su isti ishodili tek 2009, a predmetni zajam izvršen je 1995.

15.2. Prema tome, nisu od utjecaja žalbeni navodi glede financijskog vještačenja, a ovo uzimajući u obzir i sadržaj odredbe čl. 104. st. 1. ZOO, s time što je navesti da je prvostupanjski sud dao razloge zašto nije posebno cijenio izvedeni dokaz financijskim vještačenjem, a koje razloge prihvaća i ovaj sud. Naime, imenovana vještakinja je izračun sačinila pod pretpostavkom da su tužitelji baš u svrhu spornog zajma podigli kredite, a za ispunjenje koje pretpostavke tužitelji nisu pružili dokaze iz kojih bi se ta činjenica moga sa sigurnošću utvrditi (ovaj sud se referirao u toč. 15.1. obrazloženja).

16. Odluka o troškovima postupka, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, kojom su tužitelji obvezani naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.824,94 eur (13.750,00 kn), pravilno je utemeljena na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP.

17. Slijedom navedenog, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, valjalo je odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod toč. I. i II. izreke budući da ovaj sud nije ustanovio da postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti, tako da je odlučeno primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP.

18. U preostalom, a nepobijanom dijelu pod toč. III. izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

Zadar, 18. siječnja 2023.

 

       Predsjednica vijeća

 

      Sanja Prosenica, v.r.