- 1 -              Rev 1964/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1964/2019-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. S., OIB …, i tužiteljice M. S., OIB …, oboje iz K., oboje zastupani po punomoćniku B. Z., odvjetniku u P., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB …, koju zastupa zakonski zastupnik Općinsko državno odvjetništvo u Puli - Pola, Stalna služba u Pazinu, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-857/2018-3 od 11. prosinca 2018. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Puli - Pola poslovni broj P-38/2017-14 od 23. studenoga 2017., u sjednici održanoj 17. siječnja 2023.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom je presudom u točki I. izreke utvrđeno da su tužitelji vlasnici nekretnine označene kao k.č. 1958/2, oranica upisana u zk. ul.1754 k.o. Kršan, svaki za ½ dijela te je tuženica obvezana to priznati tužiteljima i trpjeti njihovu uknjižbu  prava vlasništva na predmetnoj nekretnini s imena i vlasništva tuženice na ime i vlasništvo svakog tužitelja za po ½ dijela. Odlukom je o parničnom trošku sadržanoj u točki II. izreke naloženo tuženici naknaditi tužiteljima parnični trošak u iznosu od  1.240,03 € (9.343,04 kuna), dok je u točki III. izreke odbijen zahtjev tuženice za naknadu troška.

 

2. Drugostupanjskom je presudom u točki I. izreke preinačena prvostupanjska presuda u točkama I. i II. izreke tako što je tužbeni zahtjev odbijen. Nadalje su u točki II. izreke obvezani tužitelji naknaditi tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 497,71 € (3.750,00 kuna). Ujedno su tužitelji u točki III. izreke obvezani naknaditi tuženici trošak sastava žalbe u iznosu od 165,90 € (1.250,00 kuna), dok je u točki IV. izreke odbijen zahtjev obaju tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

 

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju iz članka 382. stavka 1. točke 3. u vezi s člankom 373.a stavka 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) podnose tužitelji pobijajući je u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se revizija prihvati preinačenjem drugostupanjske presude i prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, podredno da se drugostupanjska presuda ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Revizija nije osnovana.

 

6. Odredba članka 392.a stavka 1. ZPP obvezuje revizijski sud pri odlučivanju o reviziji ispitati pobijanu presudu samo u onom dijelu kojim se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pa je u tim granicama pobijana presuda i ispitana.

 

7. Neutemeljeno revidenti ukazuju na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer pobijana drugostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati zato što je njezina izreka razumljiva, ne proturječi sama sebi ni svojim razlozima, zato što presuda ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama i zato što o tim razlozima ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Revidenti ovu bitnu povredu povezuju s bitnom povredom iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 8. ZPP počinjenom pred drugostupanjskim sudom ističići da su razlozi drugostupanjske presude vezani uz zaključak da M. C. nije prednicima tužitelja prodao predmetnu nekretninu nejasni i proturječni.

 

7.1. No naprotiv, sud je drugog stupnja, koristeći se ovlaštenjem iz članka 373. a stavka 1. točaka 1. i 3. ZPP u vezi s člankom 8. ZPP, ovu činjenicu utvrdio cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj međusobnoj povezanosti pri čemu je za svoju ocjenu dao jasne, uvjerljive, ozbiljne, razborite i dostatne razloge koji imaju činjeničnu i pravnu podlogu. U odnosu na revizijske navode, valja odgovoriti da prema načelu slobodne ocjene dokaza, sud kod ocjenjivanja dokaza nije vezan ni za kakva pravila o dokaznoj snazi izvedenih dokaznih sredstava, ali je bit slobodne ocjene dokaza da se u danom slučaju ocjenjuje i više međusobno proturječnih dokaznih sredstava i da im se u svakom pojedinom slučaju ocijeni pripadajuća dokazna snaga, odnosno vrijednost i to kroz ozbiljne, logične, jasne, uvjerljive i razborite razloge na koji se način otklanja arbitrarnost suda u ocjenjivanju dokaza. U okolnostima konkretnog slučaja drugostupanjski je sud, suprotno navodima revidenata, tako i postupio. Zbog toga nije ostvarena bitna povreda na koju revidenti ukazuju.

 

8. Predmet je postupka zahtjev tužitelja za utvrđenje prava (su)vlasništva nekretnine označene kao k.č. 1958/2, oranica upisana u zk. ul. 1754 k.o. Kršan, svakog tužitelja za po ½ dijela, kao i trpljenje tuženice glede upisa uknjižbe prava (su)vlasništva tužitelja na predmetnoj nekretnini uz istovremeno brisanje tog prava s imena tuženice.

 

9. Sud je prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev utvrđujući da su prednici tužitelja  kupnjom stekli vlasništvo predmetne nekretnine, odnosno da su putem svojih pravnih prednika stekli predmetnu nekretninu dosjelošću.

 

10. Sud je drugog stupnja, suprotno zaključku suda prvog stupnja, ocijenio da je ovakav zaključak donesen uz počinjenje bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, ali je tu povredu sanirao primjenom odredbe članka 373.a stavaka 1. i 3. ZPP ocjenjujući da tužitelji nisu dokazali postojanje kupoprodaje predmetne nekretnine od  vlasnika M. C. zato što nisu pružili dokaz o tome, nego su samo u svojim iskazima naveli da je u njihovoj obitelji bilo govora da je M. C. namiren za predmetnu nekretninu, te da je ta nekretnina njihova, a što su u svojim iskazima naveli i saslušani svjedoci u ovom postupku, iako nitko o tome nije imao neposrednog saznanja.

 

10.1. Dodatno naprijed navedenom, a povezujući naprijed navedene dokaze s drugim dokazima u postupku, drugostupanjski je sud utvrdio i da su rješenjem Istarske županije, Ureda za imovinsko pravne poslove u Pazinu, Ispostave Labin, od 25. lipnja 1998., danom 18. prosinca 1954., na temelju odredbe članka 1. Sporazuma između tadašnje SFRJ i Republike Italije, preuzetog temeljem članka  33. Zakona o sklapanju i izvršavanju međunarodnih ugovora ("Narodne novine" broj 53/91), kao optantska imovina prešle u društveno vlasništvo s pravom korištenja Općine K. nekretnine upisane u zk.ul. 600, u kojem je upisana i predmetna nekretnina kč.br. 1958/2, u vlasništvu M. C. Osim toga, na temelju tog rješenja utvrđeno je i da je navedene nekretnine upisane u zk. ul. 600 k.o. Kršan, Marčelo Celić naslijedio 1926. godine iza pokojnog K. B. (pok. I.), što proizlazi i iz povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka za tu nekretninu i da je M. C. koristio pravo opcije, te se stvarnim datumom prelaska te imovine u društveno vlasništvo smatra 18. prosinca 1954., kada je bila blokirana sva slobodna optantska imovina. Nadalje je drugostupanjski sud iz povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka za predmetnu nekretninu utvrdio da je 23. ožujka 1972. pod brojem Z-198/72 upisana zabilježba zabrane otuđenja predmetne nekretnine u vlasništvu M. C., a temeljem zahtjeva Općine L. od 31. siječnja 1972. U takvim okolnostima sud drugog stupnja smatra da predmetna nekretnina ne bi mogla kao optanska imovina prijeći u društveno vlasništvo da ju je M. C. prodao, nego bi kao vlasnici bili upisani prednici tužitelja, pa je ocijenio da zaključak suda prvog stupnja o tome da je vlasnik nekretnine M. C. prije iseljenja iz I. prodao svoju nekretninu kako bi imao novac za put, nije utemeljen na dokazima priloženim spisu.

 

11. Na temelju naprijed utvrđenog činjeničnog stanja, drugostupanjski je sud zaključio da je predmetna nekretnina u vlasništvu M. C., kao optantska imovina prešla u društveno vlasništvo 18. prosinca 1954., a s obzirom na zabilježbu zabrane otuđenja te nekretnine u vlasništvu M. C., na zahtjev Općine L. uknjižena je u zemljišnu knjigu 1972. godine, prednici su obaju tužitelja imali dovoljno razloga posumnjati da im ne pripada pravo samostalno posjedovati predmetnu nekretninu. Osim toga, drugostupanjski je sud ocijenio i da u konkretnom slučaju nije proteklo ni vrijeme potrebno za dosjelost, pa je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev pozivom na odredbu članka 388. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 152/14 i 81/15 - dalje: ZVDSP) u vezi s pravnim pravilima iz paragrafa 1460., 1468. i 1472. Općeg građanskog zakonika (OGZ), koji se primjenjuje temeljem Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine ("Narodne novine" broj 73/91), kao i u vezi s odredbom članka 159. stavka 4. 159. stavka 4. ZVDSP.

 

12. Neutemeljeno revidenti osporavaju pravilnost primjene materijalnog prava kod odbijanja tužbenog zahtjeva.

 

13. Odredbom je članka 388. stavka 1. ZVDSP propisano da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava od stupanja na snagu ovoga Zakona prosuđuju prema njegovim odredbama, ako prijelaznim i završnim odredbama i posebnim zakonom nije drugačije određeno, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovoga Zakona presuđuju prema pravnim pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.

 

14. Uvjete za dosjedanje odnosno stjecanje prava vlasništva dosjelošću u konkretnom slučaju, a s obzirom na tvrdnje tužitelja da su njihovi prednici u posjedu predmetne nekretnine od 1929., sukladno odredbama članka 388. stavaka 1. i 2. ZVDSP, drugostupanjski je sud pravilno ocijenio najprije prema pravnim pravilima austrijskoga Općeg građanskog zakonika (OGZ) koja su se primjenjivala na temelju članka 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije ("Službeni list FNRJ" broj 86/46 - pročišćeni tekst), do stupanja na snagu Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92 - dalje: ZOVO) koji je stupio na snagu 1. rujna 1980., a zatim po odredbama ZOVO i konačno po odredbama važećeg ZVDSP.

 

15. Uvjete za stjecanje prava vlasništva dosjelošću određuju pravila OGZ u paragrafima 1460. do 1471. po kojima se zahtijeva da dosjedatelj ima pravo stvar posjedovati, da je njegov posjed pošten, zakonit i istinit i da je trajao kroz cijelo vrijeme zakonom određeno. To znači da posjednik ne smije prisvojiti stvar silom ili lukavstvom, ili potajno (paragraf 1464.), da posjed mora biti pošten (paragraf 1463. i 326.) i da se posjed mora temeljiti na naslovu koji bi bio dovoljan da se zadobije vlasnost da je ova pristojala predavaocu (paragraf 1461.) time da opisani uvjeti moraju postojati cijelo vrijeme trajanja dvadesetogodišnjeg roka dosjedanja. Prema pravnom pravilu iz paragrafa 326. OGZ, pošteni posjednik je onaj tko drži stvar iz uzroka vjerojatnih da je njegova stvar koju posjeduje. Nepošteni posjednik je onaj koji zna ili iz okolnosti mora misliti da je tuđa stvar koju posjeduje. Ukoliko se radilo o nekretninama koje su pripadale crkvenim ili općinskim dobrima rok dosjedanja je iznosio četrdeset godina prema paragrafu 1472.

 

16. Prema odredbi članka 28. stavka 2. ZOVO, savjesni i zakoniti posjednik nepokretne stvari na koju drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom deset godina posjedovanja, a prema odredbi stavka 4. istog članka savjesni posjednik stvari na koju drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva na toj stvari dosjelošću protekom dvadeset godina. Prema odredbi članka 72. stavka 2. ZOVO, posjed je savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova.

 

17. Sukladno odredbi članka 159. stavka 1. ZVDSP, dosjelošću se stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj posjed ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban biti vlasnikom te stvari. Odredbom je članka 159. stavka 2. ZVDSP propisano da samostalni posjednik nekretnine čiji je posjed zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina neprekidnog samostalnog posjeda, dok je stavkom 3. istog članka propisano da samostalni posjednik nekretnine kojem je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom roka od dvadeset godina neprekidnog samostalnog posjeda.

 

18. Stavkom 4. članka 159. ZVDSP propisano je da će samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica područne (regionalne) samouprave i s njima izjednačenih pravnih osoba kao i stvari u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe, steći dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten, ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onog iz stavaka 2. i 3. ovoga članka.

 

19. Kod utvrđene činjenice da prednici tužitelja nisu kupili  predmetnu nekretninu od M. C. na kojoj su tvrdnji tužitelji utemeljili tužbu, a u izostanku drugih temelja posjedovanja, pravilno je drugostupanjski ocijenio da posjedu tužitelja nedostaje kvaliteta zakonitosti. Kod daljnje utvrđene činjenice da su prednici obaju tužitelja imali dovoljno razloga posumnjati da im ne pripada pravo na samostalno posjedovanje predmetne nekretnine iz naprijed navedenih razloga, drugostupanjski je sud pravilno ocijenio da posjed tužitelja nema kakvoću poštenja, a nepošteni posjednik ne može steći pravo vlasništva dosjelošću neovisno o duljini trajanja posjeda. U takvim je okolnostima odbijanje tužbenog zahtjeva rezultat pravilne primjene materijalnog prava zato što ono podrazumijeva neispunjenje zakonskih pretpostavki za stjecanje prava vlasništva dosjelošću što je upravo u skladu s činjenicama utvrđenim u postupku.

 

20. Treba također kazati i da revizijski navodi koji se odnose na duljinu trajanja posjeda i vrijeme posjedovanja nisu relevantni zato što posjed tužitelja, kako je naprijed obrazloženo, nema kvalitetu potrebu za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

 

21. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, na temelju je odredbe članka 393. ZPP, revizija obaju tužitelja odbijena kao neosnovana radi čega je odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 17. siječnja 2023.

                                                                                                                Predsjednica vijeća

                                                                                                                Viktorija Lovrić, v.r.