1                Poslovni broj: 11 Us I-1227/2022-6

 

Poslovni broj: 11 Us I-1227/2022-6

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Dubravki Zec, uz sudjelovanje zapisničarke Glorije Fićor, u upravnom sporu tužiteljice T. P. iz D. R., M. u. 20, koju zastupa opunomoćenik Z. R., odvjetnik Odvjetničkom društvu R. & R. u S., H. m. 1i, protiv tuženika Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine, Zagreb, Ulica Republike Austrije 20, uz sudjelovanje zainteresirane osobe G. B. iz P., 43. I. d. 23, kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva V. i partneri, odvjetnici u R., N. T. 9, radi izdavanja građevinske dozvole, 17. siječnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine KLASA: UP/II-361-03/21-02/543, URBROJ: 531-07-01-03/07-22-2 od 25. kolovoza 2022.

 

II. Odbija se tužiteljica sa zahtjevom za naknadu troškova upravnog spora.

 

III. Nalaže se tužiteljici nadoknaditi zainteresiranoj osobi troškove ovog upravnog spora u iznosu od 622,14 eura (šest stotina dvadeset i dva eura i četrnaest centi) / 4.687,51 kn (četiri tisuće šest stotina osamdeset i sedam kuna i pedeset i jedna kuna)[1] u roku od 60 dana od dostave pravomoćne odluke o troškovima ovog upravnog spora.

 

                                                Obrazloženje

 

              1. Rješenjem Istarske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje i gradnju KLASA: UP/I-361-03/17-01/000079, URBROJ: 2167/01-10/04-21-0025 od 27. rujna 2021. odbijen je zahtjev koji je podnio G. B., ovdje zainteresirana osoba, za izdavanje građevinske dozvole za rekonstrukciju stambeno-poslovne zgrade na k.č.br. … k.o. P..

 

              2. Povodom žalbe ovdje zainteresirane osobe tuženik je rješenjem KLASA: UP/II-361-03/21-02/543, URBROJ: 531-07-01-03/07-22-2 od 25. kolovoza 2022. poništio citirano prvostupanjsko rješenje te predmet vratio prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

 

3. Tužiteljica je pravodobno podnijela tužbu ovom sudu kojom osporava zakonitost navedenog rješenja tuženika zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te povrede odredaba upravnog postupka. Prije svega tužiteljica u tužbi naglašava kako je u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja uknjižena kao vlasnica nekretnine vezano za koju je zatraženo izdavanje sporne građevinske dozvole. Nastavno navodi kako tuženik svoju odluku temelji na tvrdnji da u ovom postupku, za dokazivanje pravnog interesa, nije potrebno postići apsolutnu sigurnost, odnosno apsolutnu izvjesnost budućeg stjecanja vlasništva, ali da treba dokazati pravni interes u potrebitom stupnju izvjesnosti te da je predlagatelj dokazao taj potrebiti stupanj izvjesnosti da može steći vlasništvo (da je isto moguće). Nadalje, tuženik svoju odluku temelji i na potpuno pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju kada navodi da je predlagatelj dokazao pravni interes u potrebitom stupnju izvjesnosti time što je uz kupoprodajni ugovor dostavio dodatne isprave iz kojih proizlazi da je cijena iz tog ugovora u cijelosti plaćena, iako do danas nije uplaćena razlika od dodatnih 310.000,00 eura, a predlagatelj je toliko drzak da tu razliku čak i negira, bez obzira na brojne dokaze, odnosno isprave, iskaze od suda saslušanih svjedoka i sudske odluke, iz kojih proizlazi da je ovaj ugovor na iznos od 310.000,00 eura (koji predlagatelj dostavlja kao dokaz pravnog interesa) u stvari fiktivan ugovor pa time i ništetan i nepostojeći, a da je pravi ugovor onaj ugovor s kupoprodajnom cijenom od 620.000,00 eura, koji su stranke potpisale, ali koji nije ovjeren od strane javnog bilježnika. Zbog ovako potpuno pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, tuženik je pogrešno utvrdio da je predlagatelj dokazao pravni interes za izdavanjem građevinske dozvole, u potrebnom stupnju izvjesnosti. S druge strane, protustranka, ovdje tužiteljica, čitavim nizom isprava i čitavim nizom odluka sudbene vlasti u Republici Hrvatskoj dokazuje da je upravo taj kupoprodajni ugovor kojim predlagatelj želi dokazati pravni interes, broj ugovora OV-10061/15 od 10. listopada 2015. koji glasi na iznos od 310.000,00 eura, u stvari fiktivan ugovor, što znači ništetan ugovor, koji nije pravno valjan, za koji se u smislu odredaba Zakona o obveznim odnosima ima smatrati da nije ni nastao, da je nepostojeći i da nije ni proizveo pravne učinke (ex tunc) te da je pravi kupoprodajni ugovor onaj drugi ugovor od 10. listopada 2015. u kojem je prava volja ugovornih stranaka i prava kupoprodajna cijena u iznosu od 620.000,00 eura, bez obzira što parnični i kazneni postupci još uvijek nisu pravomoćno okončani. Ali, u tim postupcima postoje brojni dokazi na koje se sudovi pozivaju pa je trebalo cijeniti i te dokaze prije donošenja konačne ocjene postoji li jedan ili dva ugovora i je li kupoprodajna cijena plaćena ili nije i sl., a upravo na tom pogrešnom činjeničnom utvrđenju, tuženik temelji svoju odluku.

 

4. Zaključno tužiteljica ističe kako tumačenje koje je iznio tuženik, nema logičko i racionalno utemeljenje u mjerodavnom materijalnom propisu i dovelo bi do praktične primjene propisa koje bi bilo protivno intenciji zakonodavca, a to je da samo (su)vlasnik (a ne i nevlasnik) nekretnine na kojoj se planira graditi odnosno osoba koja ima pravo građenja na toj nekretnini može ishoditi građevinsku dozvolu. Slijedom navedenog, tužiteljica je tužbenim zahtjevom zatražila od suda donošenje presude kojom se poništava rješenje tuženika te obvezuje istog na podmirivanje troškova ovog spora.

 

              5. Tuženik je u odgovoru na tužbu ostao kod navoda iznijetih u obrazloženju osporavanog rješenja te je predložio sudu odbiti tužbeni zahtjev.

              6. Zainteresirana osoba u odgovoru na tužbu navodi kako smatra u cijelosti tužbu neosnovanom te usmjerenu na odugovlačenje postupka. Ističe kako je zainteresirana osoba pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini stekla temeljem ugovora o kupoprodaji nekretnine od 10. listopada 2015. ovjerenog od javnog bilježnika J. M.-Š. iz S. broj: OV-10061/15 od 10. listopada 2015., potvrde o isplati kupoprodajne cijene u iznosu od 200.000,00 eura broj: OV-10130/15 od 12. listopada 2015. kao i rješenja Općinskog suda u Puli, Stalna služba u Pazinu poslovni broj R2-556/2015 od 14. listopada 2015. Obzirom na navedeno, pok. M. M. je još dana 10. listopada 2015. prenio vlasništvo nad k.č. …, zk.ul. … k.o. P. na zainteresiranu osobu stoga isti nije niti mogao raspolagati predmetnom nekretninom na način da ponovno prenese vlasništvo na tužiteljicu temeljem ugovora o dosmrtnom uzdržavanju dana 7. ožujka 2016. U tom smislu, naknadni ugovor o dosmrtnom uzdržavanju sklopljen s tužiteljicom 2016. godine u cijelosti je bez pravne snage obzirom da osnova za prijenos vlasništva uopće ne postoji. Nadalje, zainteresirana osoba ovim putem ističe kako je presudom Općinskog suda u Splitu poslovni broj K-296/2017-92 od 16. srpnja 2021. isti u cijelosti oslobođen optužbe da je počinio kazneno djelo protiv imovine – prijevarom – djelo opisano u čl. 236. st. 1. i 2. Kaznenog zakona, stoga navodi tužiteljice su u cijelosti paušalni te činjenica vođenja kaznenog postupka protiv zainteresirane osobe je u ovoj pravnoj stvari u cijelosti nebitna za sud i ovu upravnu stvar. Slijedom svega iznesenog predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan. Ujedno je zatražena naknada troškova ovog spora.

                           

7. Budući da pravno relevantne činjenice nisu sporne, to je sud na temelju odredbe čl. 36. toč. 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16,  29/17 i 110/21, dalje: ZUS) predmetni spor riješio bez održavanja rasprave.

 

8. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika sud je u tijeku spora izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog postupka i ovog spora.

 

9. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

 

10. Odredba čl. 109. Zakona o gradnji („Narodne novine“ broj 153/13, 20/17, 39/19 i 125/19, dalje: ZG) propisuje:

„(1) Dokazom pravnog interesa za izdavanje građevinske dozvole smatra se:

1. izvadak iz zemljišne knjige iz kojeg je vidljivo da je investitor vlasnik ili nositelj prava građenja na građevnoj čestici ili građevini na kojoj se namjerava graditi, 2. predugovor, ugovor ili ugovor sklopljen pod uvjetom, na temelju kojeg je investitor stekao ili će steći pravo vlasništva ili pravo građenja, 3. odluka nadležne vlasti na temelju koje je investitor stekao pravo vlasništva ili pravo građenja, 4. ugovor o ortaštvu sklopljen s vlasnikom nekretnine čiji je cilj zajedničko građenje, 5. pisana suglasnost vlasnika zemljišta, odnosno vlasnika postojeće građevine te suglasnost Republike Hrvatske, tijela nadležnog za upravljanje državnom imovinom, za nekretnine kojima Ministarstvo državne imovine upravlja temeljem članka 71. Zakona o upravljanju državnom imovinom (»Narodne novine«, br. 52/18.), 6. pisana suglasnost fiducijarnog vlasnika dana dotadašnjem vlasniku nekretnine koji je investitor.

(2) Dokazom pravnog interesa za izdavanje građevinske dozvole u pogledu obuhvata zahvata u prostoru smatra se: 1. izvadak, ugovor, odluka ili suglasnost iz stavka 1. ovoga članka, 2. izvadak iz zemljišne knjige iz kojeg je vidljivo da je investitor nositelj prava služnosti, 3. predugovor, ugovor ili ugovor sklopljen pod uvjetom na temelju kojeg je investitor stekao ili će steći pravo služnosti, zakupa ili korištenja, 4. odluka nadležne državne vlasti na temelju koje je investitor stekao pravo služnosti.

(3) Potpis vlasnika nekretnine, odnosno nositelja prava građenja na predugovoru, ugovoru, odnosno suglasnost iz stavaka 1. i 2. ovoga članka mora biti ovjeren od javnog bilježnika.

(4) Dokazom pravnog interesa za izdavanje građevinske dozvole u pogledu nekretnine na kojoj stjecanje stvarnih prava nije moguće ili se prema posebnom zakonu pravo građenja stječe koncesijom smatra se ugovor o koncesiji kojim se stječe pravo građenja, ili drugi akt određen posebnim zakonom, a jedinica lokalne samouprave svoj pravni interes za građenje infrastrukture i jednostavnih građevina na pomorskom dobru dokazuje planom upravljanja pomorskim dobrom za tekuću godinu ili drugim aktom određenim posebnim zakonom.

(5) Dokazom pravnog interesa za izdavanje građevinske dozvole u slučajevima iz stavaka 1. i 2. ovoga članka smatra se i odluka Vlade Republike Hrvatske o utvrđivanju interesa Republike Hrvatske ili poziv na odredbu posebnog zakona kojom je utvrđen interes Republike Hrvatske za građenje građevine za koju je zatražena građevinska dozvola, ako je investitor podnio zahtjev za izvlaštenje, odnosno ako je investitor podnio zahtjev za rješavanje imovinskopravnih odnosa na zemljištu, građevinama ili drugim nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske, jedinice područne (regionalne) ili lokalne samouprave.

(6) Dokazom pravnog interesa za izdavanje građevinske dozvole za građenje građevine čije je građenje u interesu Republike Hrvatske na javnoj cesti, nerazvrstanoj cesti, željezničkoj infrastrukturi i javnom vodnom dobru smatra se suglasnost osobe, odnosno tijela koje upravlja tom cestom, infrastrukturom, odnosno javnim vodnim dobrom.“

 

11. Odredba čl. 110. ZG-a propisuje:

„ (1) Tijelo graditeljstva dužno je izdati građevinsku dozvolu za građevinu za koju se prema posebnom zakonu ne izdaje lokacijska dozvola nakon što u provedenom postupku utvrdi da: 1. su uz zahtjev priloženi svi propisani dokumenti, 2. su utvrđeni svi propisani posebni uvjeti i uvjeti priključenja, 3. su izdane sve propisane potvrde glavnog projekta, 4. je glavni projekt u pogledu lokacijskih uvjeta izrađen u skladu s uvjetima za provedbu zahvata u prostoru propisanim prostornim planom, 5. je glavni projekt izradila ovlaštena osoba, 6. je glavni projekt propisno označen i da je izrađen tako da je onemogućena neovlaštena promjena njegova sadržaja, odnosno zamjena njegovih dijelova, 7. je donesen urbanistički plan uređenja, ako se dozvola izdaje na području za koje je posebnim zakonom propisana obveza njegova donošenja.

(2) Stavak 1. podstavak 7. ovoga članka ne odnosi se na izdavanje građevinske dozvole za: 1. rekonstrukciju postojeće građevine, 2. građenje nove građevine na mjestu ili u neposrednoj blizini mjesta prethodno uklonjene postojeće građevine unutar iste građevne čestice, kojom se bitno ne mijenja namjena, izgled, veličina i utjecaj na okoliš dotadašnje građevine.

(3) Tijelo graditeljstva dužno je izdati građevinsku dozvolu za građenje nove zgrade za koju se prema posebnom zakonu ne izdaje lokacijska dozvola nakon što u provedenom postupku utvrdi da: 1. su ispunjeni uvjeti iz stavka 1. ovoga članka, 2. postoji mogućnost priključenja građevne čestice, odnosno zgrade na prometnu površinu ili da je izdana građevinska dozvola za građenje prometne površine, 3. postoji mogućnost priključenja zgrade na javni sustav odvodnje otpadnih voda, ako prostornim planom nije omogućeno priključenje na vlastiti sustav odvodnje i 4. postoji mogućnost priključenja zgrade na niskonaponsku električnu mrežu ili da ima autonomni sustav opskrbom električnom energijom ako se radi o zgradi u kojoj je projektirano korištenje iste.

(4) Stavak 3. podstavci 2., 3. i 4. ovoga članka ne odnosi se na rekonstrukciju postojeće zgrade.“

 

12. Odredba čl. 115. ZG-a propisuje:

„ (1) Stranka u postupku građevinske dozvole je investitor, vlasnik nekretnine za koju se izdaje građevinska dozvola i nositelj drugih stvarnih prava na toj nekretnini te vlasnik i nositelj drugih stvarnih prava na nekretnini koja neposredno graniči s nekretninom za koju se izdaje građevinska dozvola.

(2) Tijelo graditeljstva dužno je stranki, prije izdavanja građevinske dozvole, pružiti mogućnost uvida u spis predmeta radi izjašnjenja (u daljnjem tekstu: uvid u spis predmeta).“

 

13. Prije svega valja reći kako je iz posljednje citirane zakonske odredbe čl. 115. ZG-a razvidan pravni interes ovdje tužiteljice na podnošenje tužbe, obzirom je ista u trenutku donošenja prvostupanjskog rješenja bila upisana kao vlasnica nekretnine glede koje je zainteresirana osoba zatražila izdavanje građevinske dozvole, slijedom čega je jasan i  nedvojben njezin status stranke u predmetnom postupku, a samim time i pravni interes na podnošenje tužbe, neovisno o tome što se zemljišnoknjižno stanje u međuvremenu izmijenilo, zbog čega sud navedeni procesni prigovor zainteresirane osobe ocjenjuje neosnovanim.

 

14. Nadalje, ranije citiranom odredbom čl. 109. st. 1. t. 1. ZG-a jasno i nedvosmisleno je određeno kako se dokazom pravnog interesa za izdavanje građevinske dozvole smatra predugovor, ugovor ili ugovor sklopljen pod uvjetom, na temelju kojeg je investitor stekao ili će steći pravo vlasništva ili pravo građenja. U konkretnom slučaju tužiteljica nije dokazala odnosno dostavila sudu ili upravnom tijelu pravomoćnu presudu kojom bi sporni ugovor iz 2015. godine, temeljem kojeg je ovdje zainteresirana osoba stekla pravo vlasništva, bio stavljen izvan snage, a što je sukladno izričitoj zakonskoj odredbi dostatan dokaz pravnog interesa slijedom čega je upravno tijelo temeljem odredbe čl. 110. ZG-a bilo dužno izdati građevinsku dozvolu. Okolnost što je u trenutku donošenja prvostupanjskog upravnog rješenja tužiteljica bila upisana kao vlasnica, a zainteresirana osoba kao ovlaštenik prava iz upisane predbilježbe prava vlasništva, nije od utjecaja na gubitak pravnog interesa ovdje zainteresirane osobe za izdavanje građevinske dozvole kraj nesporne činjenice egzistiranja ugovora o kupoprodaji iz 2015. godine na kojem je potpis vlasnika nekretnine ovjeren od javnog bilježnika.

 

15. Nadalje, u pogledu spornog učinka privremene mjere kojom je ovdje zainteresiranoj osobi zabranjeno otuđenje, opterećenje i na drugi način raspolaganje nekretninom, odnosno poduzimanje radnji koje mogu nanijeti štetu predlagatelju osiguranja, a posebno zabranjeno izvođenje bilo kakvih građevinskih ili sličnih radova te radova koji se odnose na promjenu namjene stvari, veće popravke, preuređenje nekretnine, dogradnju i nadogradnju valja reći kako predmetna privremena mjera izdana rješenjem poslovni broj Ovr-3905/2019 od 5. prosinca 2018. nije zapreka izdavanju građevinske dozvole.

16. Naime, zabilježbom zabrane otuđenja i opterećenja nekretnine (čl. 347. st. 1. toč. 4. i 6. Ovršnog zakona „Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17) provodi se privremena mjera osiguranja novčane ili nenovčane tražbine. Njome se čini vidljivim da je u postupku osiguranja donesena privremena mjera osiguranja novčane ili nenovčane tražbine zabranom dužniku (protivniku osiguranja) da otuđi ili optereti svoju nekretninu. Cilj ove privremene mjere jest sprečavanje dužnika da raspolaganjem svojom nekretninom onemogući vjerovnika (predlagatelja osiguranja) da ostvari svoju tražbinu. Zabilježbom ove privremene mjere osigurava se vjerovnik u slučaju da dužnik, unatoč zabrani, raspolaže svojom nekretninom u korist trećih osoba. Stoga, zabilježba zabrane otuđenja i opterećenja nije smetnja da dužnik i dalje raspolaže svojom nekretninom. Njezini pravni učinci sastoje se samo u osiguranju vjerovnika da bez obzira na ta raspolaganja dužnika može, kada za to budu postojale pretpostavke, tražiti ovrhu na nekretninama na koje se odnosi zabilježba.

 

17. Slijedom navedenog proizlazi kako je zabilježba predmetne privremene mjere samo publikacijske naravi i nije zapreka za izdavanje građevinske dozvole. Takvo stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Gzz-8/01 od 12. prosinca 2001. „Učinak zabilježbe privremene mjere zabrane otuđenja i opterećenja nekretnine nije sprečavanje vlasnika nekretnine da njome raspolaže, već u tome što predlagatelju osiguranja omogućuje naplatu njegove ovršne tražbine na nekretnini unatoč tome što je ona nakon zabilježbe zabrane opterećena ili otuđena.“

 

18. Sukladno prethodnom, valjalo je, na temelju odredbe čl. 57. st. 1. ZUS-a tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan kao pod toč. I. izreke ove presude.

 

19. Odluka suda o troškovima spora tužiteljice temelji se na odredbi čl. 79. st. 4. ZUS-a kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Stoga je odlučeno kao pod toč. II. izreke ove presude.

 

20. Odluka o troškovima spora zainteresirane osobe temelji se na odredbi čl. 79. ZUS-a i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22, dalje: Tarifa). Zainteresiranoj osobi je kao opravdan priznat trošak zastupanja po odvjetniku prilikom sastava odgovora na tužbu (Tbr. 23. toč. 1. u svezi Tbr. 50.), u zatraženom iznosu od 622,14 eura. Stoga je odlučeno kao pod toč. III. izreke ove presude.

 

U Rijeci 17. siječnja 2023.

 

                                                                                                  Sutkinja

 

                                                                                                  Dubravka Zec v.r.

 

 

 

 

 

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

 

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjerka u roku od 15 dana od dana dostave presude.