- 1 -              Rev 3413/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3413/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. V. iz Z., OIB:..., kojeg zastupa punomoćnik M. Š., odvjetnik u Odvjetničkom društvu F. & Š. u Z., protiv tuženika I. C. d.o.o., Z., OIB:..., kojeg zastupa punomoćnik T. R., odvjetnik u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, sudskog raskida, isplate i naknade štete, odlučujući o revizijama tužitelja i tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu br. Gž R-274/18-2 od 26. ožujka 2019., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu br. Pr-8727/14-45 od 21. prosinca 2017., u sjednici održanoj 17. siječnja 2023.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena.

 

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđeno je da izvanredni otkaz Ugovora o radu na neodređeno vrijeme broj: 173-II-13, zbog osobito teških povreda obveza iz radnog odnosa iz čl. 13.3. alineja 5., 6., 17., 18., 20. i 21. te čl. 12.1. i 12.2., alineja 1., 8., 9. i 12. Pravilnika o radu od dana 23. srpnja 2014., koji je tuženik uručio tužitelju nije dopušten, te da radni odnos tužitelja nije prestao navedenog dana (toč. I.). Ugovor o radu na neodređeno vrijeme broj: 173-II-13 zaključen između tužitelja i tuženika dana 1. veljače 2013. sudski je raskinut sa danom 20. veljače 2017. (toč. II.). Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade plaće za razdoblje od kolovoza 2014. do veljače 2017. iznos od 209.126,12 kuna sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako je navedeno u izreci presude suda prvog stupnja (toč. III.), te je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju naknadu štete zbog sudskog raskida radnog odnosa u iznosu od 27.277,32 kuna, sa zateznom kamatom kako je navedeno u izreci presude suda prvog stupnja (toč. IV.). Ujedno je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 9.375,00 kuna (toč. V.), te je prihvaćen dio protutužbenog zahtjeva kojim se raskida ugovor o radu na neodređeno vrijeme broj: 173-II-13 zaključen između tuženika, kao poslodavca, i tužitelja, kao radnika, dana 1. veljače 2013. za rad na radnom mjestu skladištar-voditelj smjene i aneks tog ugovora – Aneks ugovora o radu na neodređeno vrijeme zaključen dana 2. siječnja 2014. broj: I-2014, te je za dan prestanka radnog odnosa određen dan 20. veljače 2017. (toč. VI.). Odbijen je dio tužbenog zahtjeva tužitelja za raskid ugovora o radu sa danom 26. listopada 2017., zahtjev za isplatu plaće za razdoblje od 20. veljače 2017. do 26. listopada 2017. u iznosu od 55.918,50 kuna sa zakonskim zateznim kamatama, kao zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos naknade štete 27.277,32 kuna od 26. listopada 2017. do 21. prosinca 2017. (toč. VII.) Odbijen je dio protutužbenog zahtjeva da se kao dan prestanka radnog odnosa odredi 23. srpnja 2014. (toč. VIII.).

 

2. Presudom suda drugog stupnja preinačena je presuda suda prvog stupnja u pobijanom dosuđujućem dijelu pod stavkom I., II., III., IV. i V. na način da je odbijen tužbeni zahtjev na utvrđenje da izvanredni otkaz Ugovora o radu na neodređeno vrijeme broj: 173-II-13 nije dopušten, te da radni odnos nije prestao, kojim se navedeni ugovor o radu sudski raskida, kojim se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade plaće 209.126,12 kuna sa zakonskim zateznim kamatama, kojim se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju naknadu štete zbog sudskog raskida radnog odnosa u visini od 27.277,32 kuna sa zateznim kamatama te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 9.375,00 kuna (toč. I.). Ujedno je preinačena presuda suda prvog stupnja pod stavkom VI. izreke na način da je odbijen tuženik s protutužbenim zahtjevom na raskid ugovora o radu na neodređeno vrijeme broj: 173-II-13 zaključen između tuženika, kao poslodavca, i tužitelja, kao radnika, dana 1. veljače 2013. (toč. II.). Odbijena je žalba tužitelja kao djelomično neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja pod stavkom VII. izreke (toč. III.), odbijena je žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja pod točkom VIII. izreke (toč. IV.), te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove (toč. V.). Ujedno je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak žalbe u iznosu od 3.906,25 kuna (toč. VI.).

 

3. Protiv presude suda drugog stupnja tužitelj je, u dijelu u kojem je odlučeno o tužbenom zahtjevu tužitelja, podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu odluku, podredno istu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

 

4. Tuženik je protiv presude suda drugog stupnja, u dijelu odluke u kojem je odlučeno o protutužbenom zahtjevu i troškovima postupka, podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju, ukinuti pobijanu odluku i predmet vratiti na ponovno suđenje, podredno istu preinačiti u skladu s revizijskim navodima.

 

5. Tužitelj u odgovoru na reviziju tuženika predlaže istu odbaciti kao nedopuštenu,  podredno odbiti kao neosnovanu, dok tuženik predlaže reviziju tužitelja odbiti, te traži trošak sastava odgovora na reviziju.

 

6. Revizija tužitelja je neosnovana, dok je revizija tuženika nedopuštena.

 

7. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

8. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja da se utvrdi da nije dopušten otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju 23. srpnja 2014., zahtjev tužitelja za sudskim raskidom ugovora o radu, zahtjev za naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu, te zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati naknadu plaće od donošenja odluke o otkazu, pa do sudskog raskida ugovora o radu. Isto tako predmet spora je i protutužbeni zahtjev tuženika kojim traži sudski raskid ugovora o radu.

 

9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na neodređeno vrijeme na radnom mjestu skladištar-voditelj smjene,

 

- da je poslodavac 18. srpnja 2014. saznao od voditelja centralnog skladišta K. P. o povredi radne obveze nakon pregleda snimke video-nadzora radnog vremena i sustava elektronske kontrole kojim je utvrđeno da su se pojedini djelatnici ponovno vraćali na pauzu uz dopuštenje tužitelja (od 20:00 do 20:35), a i da je tužitelj napustio skladište u 21:43 sati, bez kontrole završetka radnog vremena i pregleda djelatnika,

 

- da je tuženi Odlukom od 23. srpnja 2014. tužitelju izvanredno otkazao ugovor o radu zbog osobito teških povreda obveze iz radnog odnosa, iz čl. 13.3. alineja 5., 6., 17., 18., 20. i 21., te čl. 12.1. i 12.2. alineja 1., 8., 9. i 12. Pravilnika o radu, tako da uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju stranaka nastavak radnog odnosa više nije moguć,

 

- da se tuženik prije donošenja pobijane odluke savjetovao sa sindikalnim povjerenikom.

 

10. Na temelju gore navedenih utvrđenja prvostupanjski je sud ocijenio da je odluku tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelja nezakonita, zaključivši pri tom da je tuženik u predmetnoj odluci o izvanrednom otkazu paušalno teretio tužitelja za povrede radne obveze iz Pravilnika o radu kao npr. neizvršavanje radnih obveza ili izvršavanje izvan roka, nepravovremeno izvještavanje nadređenih, izvršavanje prekršaja ili kaznenog djela u svezi s izvršavanjem radnih obveza, neopravdan izostanak s posla i sl., a da se u konkretnom slučaju radi o korištenju pauze u vrijeme koje za to nije bilo predviđeno, odnosno dužem korištenju pauze od dozvoljenog vremena, koja povreda kao takva nije predviđena kao osobito teška povreda obveze iz radnog odnosa u smislu čl. 4.6. Pravilnika, kao i da je sukladno čl. 13.3. Pravilnika poslodavac prethodno morao izvijestiti zaposlenika o učinjenoj povredi uz napomenu koju će mjeru izreći i dati primjeren rok radi očitovanja.

 

Prvostupanjski sud prihvatio je protutužbeni zahtjev za sudski raskid ugovora o radu na temelju čl. 117. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 - dalje: ZR), a koji zahtjev je tijekom postupka i tužitelj istaknuo, kao i zahtjev za naknadu štete zbog sudskog raskida ugovor o radu te naknadu plaće za razdoblje od kolovoza 2014. do veljače 2017.

 

11. Odlučujući povodom žalbe tuženika drugostupanjski sud djelomično je preinačio prvostupanjsku presudu. Naime, drugostupanjski je sud utvrdio da propusti učinjeni od strane tužitelja, koji je bio zaposlen kod tuženika na poslovima radnog mjesta skladištar – voditelj smjene, imaju značaj osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa. Pritom drugostupanjski sud navodi da je tužitelj bio zadužen za kompletan nadzor rada i urednost obavljanja procesa rada u smjeni koja ima 13 radnika, iz čega proizlazi da je tuženik u takav odnos s tužiteljem stupio zbog visokog stupnja povjerenja u tužitelja, a da je tužitelj opisanim ponašanjem ignorirao svoje poslovne obveze i narušio radnu disciplinu i na taj način utjecao na sam proces rada, o čemu nije izvijestio poslodavca. Kod toga je drugostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev primjenom odredbe čl. 108. st. 1. ZR, a radi čega posljedično stranke nemaju pravo tražiti sudski raskid ugovora o radu, a niti tužitelj ima pravo na naknadu štete zbog sudskog raskida i naknadu plaće.

 

12. Suprotno revizijskim navodima tužitelja sud drugoga stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne bi mogla ispitati, razlozi pobijane presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između izreke i obrazloženja pobijane presude, odnosno isprava koje se nalaze u spisu. Također revizijski sud ocjenjuje da su u obrazloženju pobijane drugostupanjske presude navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju.

 

13. Pravilno je pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da je tuženik dokazao postojanje opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu. Naime, prema odredbi čl. 108. st. 1. i 2. ZR poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.

 

14. Kod ocjene o tome je li neka povreda radne obveze radnika dovela do gubitka povjerenja poslodavca u radnika zbog kojeg nastavak radnog odnosa nije moguć valja poći od ocjene karaktera same radnje, te objektivnih posljedica te radnje.

 

15. U konkretnom slučaju drugostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj, koji je bio zaposlen na radnom mjestu skladištar-voditelj smjene, dozvolio korištenje dodatne pauze izvan predviđenog vremena djelatnicima tuženika za koje je bio zadužen, te ujedno i sam napustio radno mjesto prije isteka radnog vremena i bez kontrole završetka radnog vremena i pregleda djelatnika.

 

16. Tuženik je kao poslodavac imao pravo očekivati i zahtijevati od tužitelja (kao uostalom i od svih svojih radnika) da savjesno ispunjava svoje radne obveze - a u okviru toga i da se korektno te disciplinirano i odgovorno ponaša prema zadanim mu poslovima, konkretno “voditelj smjene“, a koje radno mjesto između ostalog podrazumijeva nadzor poštivanja propisanog procesa rada i radnih obveza djelatnika u smjeni.

 

17. Stoga je drugostupanjski sud na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja pravilno zaključio da se tužitelj nije ponašao u skladu s takvim standardom ponašanja - jer se ono što je učinio (prema prethodno izloženom) ne može okarakterizirati primjerenim ili discipliniranim te profesionalnim i odgovornim postupanjem. Stoga, u konkretnom slučaju gubitak povjerenja tuženika kao poslodavca u tužitelja kao radnika predstavlja opravdan razlog za izvanredno otkazivanje ugovora o radu.

 

18. Odredbom čl. 111. st. 2. ZR propisano je da je prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini. Od pravila da je poslodavac dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu u postupku izvanrednog otkazivanja, predviđena je dakle istovremeno mogućnost odstupanja, tako da odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu nije nezakonita samim time što poslodavac nije omogućio iznošenje obrane radniku. Naime, prema pravnom shvaćanju ovoga suda, propust poslodavca da omogući iznošenje obrane prije donošenja odluke o izvanrednom otkazu, pravno je relevantan samo ako je utjecao na donošenje odluke o otkazu, odnosno u ovom slučaju ako otkaz ugovora o radu ne bi uslijedio, da je tužitelju prethodno omogućena obrana. Prema ocjeni revizijskog suda opisane okolnosti konkretnog slučaja su takve da je odluka o otkazu zakonita i bez obzira na to što tužitelju nije omogućeno davanje obrane.

 

19. Budući da nisu osnovani razlozi zbog kojih je tužitelj glede merituma spora podnosi reviziju, to je reviziju tužitelja valjalo odbiti primjenom odredbe čl. 393. ZPP.

 

20. Sukladno odredbi čl. 392. st. 2. ZPP revizija iz čl. 382. st. 1. ovog Zakona je nedopuštena ako ju je podnijela osoba koja nije ovlaštena za podnošenje revizije ili osoba koja se odrekla prava na reviziju ili ako osoba koja je podnijela reviziju nema pravni interes za podnošenje revizije, odnosno ako postoje drugi razlozi zbog kojih podnesci stranaka općenito ili revizija nisu dopušteni.

 

21. U predmetnoj reviziji tuženik pobija drugostupanjsku presudu „opreza radi“ „za slučaj da povodom tužiteljeve revizije protiv drugostupanjske presude, drugostupanjska, odnosno drugostupanjska i prvostupanjska presuda budu ukinute ili preinačene“.

 

22. Kako je pobijanom drugostupanjskom presudom odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, to tuženik protiv dijela odluke kojim se traži sudski raskid ugovora o radu nema pravni interes za podnošenje revizije, jer njezinim podnošenjem ne može za sebe ishoditi povoljniju odluku ili veću korist od one koju je ostvario donošenjem drugostupanjske odluke.

 

23. Slijedom navedenog revizija tuženika u odnosu na protutužbeni zahtjev nije dopuštena, pa ju je valjalo odbaciti na temelju odredbe čl. 392. st. 2. ZPP.

 

24. U odnosu na reviziju tuženika protiv dijela odluke o troškovima postupka valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

25. Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet - meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako npr. u Rev-1353/11-2).

 

26. Na osnovu izloženog valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP reviziju tuženika u odnosu na odluku o troškovima postupka odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci rješenja.

 

27. Odluka o zahtjevu tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju donesena je primjenom odredbi čl. 155. ZPP, jer navedena radnja nije bila potrebna za vođenje parnice.

 

Zagreb, 17. siječanj 2023.