Pristupanje sadržaju
- 1 - Rev 3747/2019-3
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Branka Medančića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. P. iz O., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva R. i p. d.o.o. u Z., protiv tuženika T. H. M. I., K. É. S. K. F. T. – Podružnica Z. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva M. P. R. R. u Z., radi diskriminacije, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-627/19-2 od 7. svibnja 2019., kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-191/17-33 od 27. veljače 2019., u sjednici održanoj 17. siječnja 2023.,
p r e s u d i o j e:
I. Djelomično se prihvaća revizija tužitelja te se preinačuje presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-627/19-2 od 7. svibnja 2019. u dijelu kojim je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-191/17-33 od 27. veljače 2019. i odbijen dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim se utvrđuje da je tuženik povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje nesklapanjem uzastopnog ugovora o radu na određeno vrijeme, na način da se u tom dijelu odbija žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-191/17-33 od 27. veljače 2019., a preinačuje se i odluka o troškovima postupka na način da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
II. U ostalom dijelu revizija tužitelja se odbija kao neosnovana.
III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke utvrđuje se da je tuženik povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje donošenjem odluke (obavijesti) o prestanku ugovora o radu od 27. prosinca 2016. te nesklapanjem uzastopnog ugovora o radu, te odlukom (očitovanjem) od 16. siječnja 2017. kojom odbija zahtjev za zaštitu prava te se nalaže tuženiku ukloniti navedenu diskriminaciju i njezine posljedice sklapanjem uzastopnog ugovora o radu na određeno vrijeme s tužiteljem. U toč. II. izreke prvostupanjske presude utvrđeno je da su odluka tuženika od 27. prosinca 2016., nazvana obavijest o prestanku ugovora o radu te odluka od 16. siječnja 2017., nazvana očitovanje na dopis od 30. prosinca 2016. ništetne te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, te se nalaže tuženiku vratiti tužitelja na rad i radno mjesto koje je obavljao temeljem ugovora o radu od 30. lipnja 2016. U toč. III. izreke prvostupanjske presude naloženo je tuženiku platiti tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 26.875,00 kn.
2. Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tuženika te je preinačena prvostupanjska presuda na način da je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, a ujedno je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka od 23.750,00 kn te trošak žalbenog postupka u iznosu od 750,00 kn.
3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj temeljem odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) predlažući da ovaj sud prihvati reviziju te preinači pobijanu drugostupanjsku presudu na način da odbije žalbu tuženika i potvrdi prvostupanjsku presudu.
4. Tuženik je dostavio odgovor na reviziju u kojem predlaže da se revizija tužitelja odbaci kao nedopuštena, odnosno podredno da se odbije kao neosnovana.
5. Revizija tužitelja je djelomično osnovana.
6. Tužitelj je izjavio reviziju temeljem odredbe čl. 382. st. 2. ZPP, ali je na temelju pravnog shvaćanja zauzetog na trećoj sjednici Građanskog odjela ovoga suda 26. travnja 2021., a povodom odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2639/17 od 14. veljače 2020. kojim je promijenjeno prijašnje pravno shvaćanje te je u postupcima radi zaštite od diskriminacije iz odredbe čl. 17. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine", broj 85/08 i 112/12 – dalje: ZSD) dopuštena samo revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP u odnosu na postupke u kojima se ne primjenjuje Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19). Stoga je ovaj sud u ovoj pravnoj stvari reviziju tužitelja razmatrao kao reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP.
7. U smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
8. Iako je tužitelj izjavio reviziju u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP, u uvodu revizije naveo je da istu izjavljuje zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, međutim nigdje u reviziji ne navodi razloge koji bi se odnosili na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka, slijedom čega taj revizijski razlog nije osnovan.
9. Međutim, djelomično je osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
10. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je tužitelju povrijeđeno pravo na jednako postupanje donošenjem odluke (obavijesti) o prestanku ugovora o radu od 27. prosinca 2016., nesklapanjem uzastopnog ugovora o radu s tužiteljem, te odlukom (očitovanjem) od 16. siječnja 2017. kojim odbija zahtjev za zaštitu prava, za utvrđenjem da su odluke tuženika od 27. prosinca 2016., 16. siječnja 2017. i 30. prosinca 2016. ništetne te posljedično tome uklanjanje navedene diskriminacije nalaganjem tuženiku sklapanja uzastopnog ugovora o radu na određeno vrijeme s tužiteljem i vraćanje na radno mjesto koje je obavljao temeljem ugovora o radu na određeno vrijeme od 30. lipnja 2016.
11. U postupku je utvrđeno:
- da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o radu na određeno vrijeme 30. lipnja 2016. i to do 30. prosinca 2016.,
- da je tuženik dostavio tužitelju 27. prosinca 2016. obavijest u kojoj ga izvješćuje kako neće s njim sklopiti daljnji ugovor o radu, te da mu radni odnos prestaje sa 31. prosinca 2016.,
- da je tužitelj protiv navedene odluke tuženika uložio zahtjev za zaštitu prava na koji je tuženik odgovorio dopisom od 16. siječnja 2017. navodeći kako je pravo tuženika ne zaključiti novi ugovor sa tužiteljem te kako nikakvog diskriminacijskog postupanja prema tužitelju nije bilo,
- da je tužitelj u navedenom razdoblju bio član Sindikata strojovođa Hrvatske,
- da tuženik nije sklopio uzastopne ugovore o radu na određeno vrijeme sa onim radnicima koji su bili članovi Sindikata strojovođa Hrvatske.
12. Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica prvostupanjski sud je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja zaključivši da se u konkretnom slučaju radi o diskriminaciji iz čl. 2. st. 1. ZSD po osnovi članstva u sindikatu i da je tuženik povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje donošenjem odluke (obavijesti) o prestanku ugovora o radu od 27. prosinca 2016. kao i odluke (očitovanja) od 16. siječnja 2017. kao i nesklapanjem uzastopnog ugovora o radu, a prvostupanjski sud prihvatio je i dio tužbenog zahtjeva tužitelja za otklanjanje navedene diskriminacije na način da se naloži tuženiku vratiti tužitelja na rad i radno mjesto temeljem ugovora o radu od 30. lipnja 2016. te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao.
13. Drugostupanjski sud je na temelju istog činjeničnog stanja zaključio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan iz razloga što zahtjevi tužitelja za uklanjanje diskriminacije i njezinih posljedica, nalaganje tuženiku sklapanja novog uzastopnog ugovora o radu sa tužiteljem i vraćanje tužitelja na radno mjesto na kojem je radio temeljem ranijeg ugovora o radu je protivno osnovnom načelu slobode ugovaranja iz odredbe čl. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO), a u vezi sa odredbom čl. 8. st. 4. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14 – dalje: ZR). Pritom drugostupanjski sud zaključuje da je predmetni ugovor o radu na određeno vrijeme u konkretnom slučaju prestao na temelju samog zakona, radi čega nije niti postojala obveza tuženika kao poslodavca uputiti tužitelju kao radniku dopis od 27. prosinca 2016. kojim ga obavještava da mu ističe ugovor o radu na određeno vrijeme i da mu time prestaje radni odnos, slijedom čega se ne mogu takve obavijesti utvrđivati ništetnim. Stoga drugostupanjski sud ukupno smatra kako tuženik nije povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno nije ga diskriminirao po osnovi članstva u sindikatu, nesklapanjem uzastopnog ugovora o radu na određeno vrijeme kao i dostavom navedenih obavijesti.
14. U postupku je utvrđeno iz iskaza saslušanih svjedoka M. P., J. M., I. S. i D. P. da je tuženik pozivao tužitelja i druge članove Sindikata strojovođa Hrvatske na napuštanje tog sindikata i da ne mogu biti njegovi članovi ukoliko žele nastaviti raditi kod tuženika. Pritom bi proizlazilo da je tuženik tražio da se učlane u drugi sindikat koji je započeo s radom kod tuženika. Na taj način ovaj sud u cijelosti prihvaća da do sklapanja daljnjeg ugovora o radu na određeno vrijeme kod tužitelja nije došlo upravo iz razloga članstva u Sindikatu strojovođa Hrvatske, slijedom čega se radi o izravnoj diskriminaciji iz čl. 2. st. 1. ZSD po osnovi članstva u sindikatu, a koja diskriminacija se zabranjuje temeljem čl. 1. st. 1. ZSD. U smislu odredbe čl. 17. st. 1. ZSD osoba koja tvrdi da je žrtva diskriminacije po odredbama ZSD ima pravo na utvrđenje da je počinjena diskriminacija, odnosno pravo na utvrđenje da je povrijeđeno pravo na jednako postupanje. Stoga je također drugostupanjski sud pogrešno u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev tužitelja jer je u postupku utvrđeno da je razlog nesklapanja novog ugovora o radu sa tužiteljem upravo članstvo u Sindikatu strojovođa Republike Hrvatske i tužitelj ima pravo na utvrđenje tako počinjene diskriminacije.
15. Zaštita od diskriminacije osim što je osigurana u odredbama ZSD proizlazi i iz čl. 14. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10 – dalje: Konvencija) te čl. 14. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 – dalje: Ustav RH). Stoga je u toč. I. izreke valjalo temeljem odredbe čl. 395. st. 1. ZPP djelomično prihvatiti reviziju tužitelja i preinačiti drugostupanjsku odluku na način da je u tom dijelu odbijena žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda.
16. Međutim, u preostalom dijelu revizija tužitelja nije osnovana iz razloga što se kao uklanjanje posljedica diskriminacije ne može tražiti nalaganje tuženiku sklapanja novog uzastopnog ugovora o radu na određeno vrijeme sa tužiteljem, odnosno vraćanje tužitelja na radno mjesto na kojem je radio na temelju ugovora od 30. lipnja 2016. To iz razloga jer bi to bilo protivno osnovnom načelu slobode ugovaranja iz čl. 2. ZOO, a u svezi s odredbom čl. 8. st. 4. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14 – dalje: ZR) kako to ispravno zaključuje drugostupanjski sud.
17. Isto tako pravilno je drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku presudu i odbio dio tužbenog zahtjeva tužitelja u kojem je tražio utvrđenje da je tuženik povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje donošenjem obavijesti o prestanku ugovora o radu od 27. prosinca 2016. jer takva obavijest nema konstitutivno značenje već je samo deklaratorna obavijest o nečemu što će tako nastupiti temeljem samog zakona. Dakle, takva obavijest nema značenje akta o prestanku radnog odnosa slijedom čega se ne može niti utvrđivati nedopuštenom ili ništetnom kako to traži tužitelj. Takvo pravno shvaćanje je u skladu s već prihvaćenom praksom ovoga suda (primjerice presuda ovoga suda broj Revr-1283/13-2 od 11. ožujka 2014.).
18. Stoga je temeljem odredbe čl. 393. ZPP u toč. II. izreke valjalo u preostalom dijelu odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu.
19. Odluka o trošku iz toč. I. presude temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP te je ovaj sud nakon što je djelomično prihvatio reviziju tužitelja i preinačio drugostupanjsku presudu zaključio da su stranke u ovom postupku uspjele u podjednakim omjerima jer je tužitelju prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje počinjene diskriminacije, a odbijeni preostali zahtjevi kondemnatorne naravi i za utvrđenje ništetnosti navedenih obavijesti. Ako se uzme u obzir da su svi ti zahtjevi međusobno povezani, ovaj sud smatra da je opravdano i pravično da stranke snose svaka svoje troškove parničnog postupka uključujući i troškove revizijskog postupka.
20. Tuženiku nije priznat u toč. III. izreke trošak sastava odgovora na reviziju temeljem odredbe čl. 155. st. 1. ZPP jer se radi o trošku koji nije bio potreban za vođenje ove parnice.