- 1 -              Rev 1806/2019-7

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1806/2019-7

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, protiv I-tuženice K. Č., OIB: ..., i II-tuženika D. Č., OIB: ..., oboje iz Z., koje zastupa punomoćnica A. I., odvjetnica u Z., radi iseljenja i predaje u posjed nekretnine, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-5105/18-2 od 30. listopada 2018., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-307/17-16 od 29. lipnja 2018., u sjednici održanoj 17. siječnja 2023.,

 

 

r i j e š i o  j e:

 

I. Prihvaća se revizija tuženika te se ukida presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-5105/18-2 od 30. listopada 2018. i predmet se vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. O troškovima ovog revizijskog postupka odlučit će sud konačnom odlukom o parničnim troškovima.

 

 

Obrazloženje

 

1. Općinski građanski sud u Zagrebu sud u Zagrebu presudom poslovni broj Ps-307/17-16 od 29. lipnja 2018. sudio je:

 

„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"I. Nalaže se I tuženoj K. Č., OIB: ..., ..., iz Z. i II tuženom D. Č., OIB: ..., ..., iz Z., iseliti iz jednosobnog stana na prvom katu zgrade (u dvorištu), površine 49,60 m2, u ... u Z., s kojim su neodvojivo povezani odgovarajući suvlasnički dijelovi nekretnine, i to kuće popisni broj ..., gospodarska zgrada i dvorište sa dva zida u Z., ..., izgrađene na z.k.č.br. 49, ukupne površine 665 m2, upisane kao ZK tijelo A I u zk.ul.br. 20155, k.o. G. Z., te isti stan slobodan od osoba i stvari predati u posjed tužitelju Republici Hrvatskoj, OIB: ..., putem trgovačkog društva D. n. d.o.o. OIB: ..., u roku od 15 (petnaest) dana.

 

II. Nalaže se I tuženoj K. Č. i II tuženom D. Č. isplatiti tužitelju Republici Hrvatskoj, OIB: ..., trošak postupka zajedno sa zateznom kamatom tekućom na taj iznos od dana presuđenja, pa do isplate, po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem za tri postotna poena, sve u roku od 15 (petnaest) dana.".

 

1.1. Odlukom o parničnim troškovima nalaženo je tužiteljici Republici Hrvatskoj naknaditi tuženicima troškove parničnog postupka u iznosu od 2.200,00 kuna.

 

2. Županijski sud u Zagrebu presudom poslovni broj Gž-5105/18-2 od 30. listopada 2018. preinačio je prvostupanjsku presudu i prihvatio tužbeni zahtjev kako je naveden u toč 1. ove presude.

 

2.1. Preinačena je i prvostupanjska odluka o parničnim troškovima te je naloženo tuženicima naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 2.000,00 kuna.

 

3. Tako je suđeno u sporu radi iseljenja i predaje stana u Z. kojeg je baka I-tuženice A. H., a potom i teta Lj. H.,  I-tuženice dobila na korištenje kao nositelj stanarskog prava, a tuženici stanuju u tom stanu bez potrebnog rješenja ili ugovora.

 

4. Protiv drugostupanjske presude tuženici su podnijeli redovnu reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH i 84/08, 123/08, 57/1, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP), koji se ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj  70/19) zbog bitnih povreda odredaba postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te izvanrednu reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP radi materijalnopravnih i postupovnopravnih pitanja naznačenih u reviziji. Predložili su da Vrhovni sud RH prihvati reviziju te preinači drugostupanjsku presudu i odbije tužbeni zahtjev, a podredno da ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

5. Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

 

6. Redovna revizija je ovom slučaju dopuštena iako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude ne prelazi 200.000,00 kuna (iznosi 10.000,00 kuna), a nije riječ o presudi donesenoj u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa. Naime drugostupanjski sud je  preinačio prvostupanjsku presudu i prihvatio tužbeni zahtjev, a u obrazloženju nije naveo po kojoj odredbi je pri tome postupio. Ovaj sud je analizom obrazloženja prvostupanjske i drugostupanjske presude ocijenio da je drugostupanjska presuda donesena prema odredbi članka 373.a st. 1. toč. 1. ZPP.

 

7. Stoga je presuda ispitana po odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, u povodu revizije iz članka 382. stavka 1. ZPP, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

8. Revizija je osnovana.

 

9. Presuda je donesena u sporu po vlasničkoj tužbi tužiteljice radi predaje u posjed nekretnine opisane u presudi. Sporno je u revizijskom stupnju postupka postojanje prava tuženika koje mogu suprotstaviti vlasničkom zahtjevu tužitelja koji glasi na predaju nekretnine.

 

10. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- točno neutvrđenog dana je baka I-tuženice A. H. dobila na korištenje stan kao nositeljica stanarskog prava sklapanjem s kućnim savjetom ugovor o korištenju stana;

 

- dana 15. siječnja 1985. je između SIZ-a stanovanja i tete I-tuženice Lj. H. sklopljen ugovor o korištenju stana, kojeg je koristila A. H., a rješenjem SIZ-a od 2. srpnja 1988. utvrđena je stanarina Lj. H.;

 

- A. H. je preminula ...., a Lj. H. ...;

 

- rješenjem Gradskog ureda za imovinskopravne poslove i imovinu od 2. listopada 2007. tužiteljica je utvrđena vlasnicom predmetnog stana (bivše stanarke Lj. H.) kojeg bespravno koristi K. Č.;

 

- između tužiteljice i D. n. d.o.o. je dana 21. veljače 2014. sklopljen Ugovor o poslovno tehničkoj suradnji u kojem je navedeno da D. n. primaju na upravljanje više stanova, između ostalih i predmetni stan, te će u ime tužiteljice, a za svoj račun, vršiti naplatu naknade za korištenje stanova;

 

- dana 27. listopada i 31. listopada 2016. su po djelatnicima D. n. sačinjeni zapisnici u kojima je navedeno da je K. Č. izjavila kako je svjesna dugovanja naknade za korištenje stana, ali nema mogućnosti platiti naknadu pa traži obročnu otplatu troškova za korištenje stana;

 

- dana 29. prosinca 2016. je tužiteljica sačinila zahtjev za mirno rješenje spora kojom je predložila da tuženici isele iz stana i predaju stan tužiteljici, te plate naknadu za korištenje stana od veljače 2010. do listopada 2004, jer će tužiteljica u protivnome podnijeti tužbu;

 

- tuženica K. Č. je 5. travnja 2017. podnijela zahtjev Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu u kojem je navela da je njezina baka, koja je preminula, bila nositeljica stanarskog prava, da je stanarsko pravo prešlo na njezinu tetu Lj. H., da se tuženica doselila u predmetni stan 1988. i brinula se o teti do smrti 24. listopada 1991, pa je podnijela zahtjev G. Z. na koji je odgovoreno da pričeka, te joj je predloženo da sklopi ugovor o korištenju stana, a dug otplati u 12 rata;

 

- da joj je ODO odgovorilo na zahtjev dana 18. svibnja 2018. da nema osnove za sklapanje ugovora jer koristi stan bez pravne osnove, a nakon toga nije plaćala naknadu za korištenje stana;

 

- naknadno je sklopljena nagodba o načinu djelomične otplate duga i otpisa dijela duga koji je u zastari, a potom je tužiteljica podnijela tužbu radi naplate duga za razdoblje od siječnja 2012. do rujna 2017. u iznosu od 43.152,00 kuna, a parnični postupak još nije okončan;

 

- tuženica je 13. prosinca 2017. podnijela zahtjev za obnovu postupka u kojemu je tužiteljica utvrđena vlasnikom stana, a taj zahtjev je odbijen;

 

- tuženica K. Č. je u razdoblju od 2000. nadalje plaćala račune koji se odnose na predmetni stan i to komunalnu i vodoprivrednu naknadu, najamninu, telefon, odvoz smeća, struju, plin, vodu, i RTV pristojbu, a od nje je tužiteljica naplatila naknadu za bespravno korištenje stana 22. ožujka 2017. u iznosu od 1.069,11 kuna i 20. travnja 2017. u iznosu od 1.132,24 kune;

 

- tuženica je dana 20. prosinca 2007. podnijela zahtjev za sklapanje ugovora o najmu predmetnog stana Ministarstvu državne imovine;

 

- tuženica je u posjedu stana u koji se 1998. doselio i njezin suprug D. Č., pri čemu ona nije upisana kao vlasnica ili nositeljica prava korištenja u zemljišnim knjigama, knjizi položenih ugovora kod Općinskog suda u Zagrebu, a niti u katastarskom operatu Gradskog ureda za katastar i geodetske poslove.

 

11. Imajući na umu navedena utvrđenja nižestupanjski sudovi su zaključili  da tuženica nije bila član domaćinstva svoje bake A. H., koja je bila nositeljica stanarskog prava, a stanarsko pravo je iza A. H. naslijedila njezina kćer Lj. H. Tužiteljica ne ulazi u krug osoba, članova obiteljskog domaćinstva u smislu odredbe čl. 12. ranijeg Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine", broj 51/58, 42/86, 37/88, 47/89, 22/90, 22/92, 58/93, 70/93 i 99/96 - dalje: ZSO), pa nije mogla steći prava i obveze najmoprimca u smislu odredbe čl. 30. ZSO, a time ni pravo zaštićenog najmoprimca iz čl. 31. st. 1. tog zakona.

 

12. Drugostupanjski sud je prihvatio shvaćanje prvostupanjskog suda, koji polazi od utvrđenja da I-tuženica živi u predmetnom stanu od 1988., a  II-tuženik od 1998., da bi udovoljenje tužbenom zahtjevu tužiteljice (vlasnice stana) primjenom odredbe čl. 161. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 - dalje: ZVDSP) predstavljalo miješanje tužiteljice u pravo na poštivanje doma tuženika.

 

12.1. Međutim, imajući na umu okolnosti konkretnog slučaja, vlasništvo tužiteljice od 2007. godine i bespravno korištenje stana od strane tuženika, te kod činjenice da iz prijedloga izvansudske nagodbe nije jasno predlaže li se nastavak korištenja stana ili samo ugovaranje modaliteta otplate duga, a tuženica ne plaća puni iznos naknade za korištenje stana, drugostupanjski sud je ocijenio da nema elemenata za zaključak da se tuženici mogu osnovao pozivati na pravo na dom kao opravdan razlog za korištenje stana. Tuženici koriste bespravno stan skoro 30 godina, samo djelomično je plaćena naknadu za korištenje, dok je za dio potraživanja po toj osnovi nastupila zastara, a pravo na dom ne podrazumijeva samo pravo na stanovanje nego i obveze plaćanja ne samo režija (što je tuženica činila) nego i plaćanje naknade za korištenje stana, što je pretežito izostalo. Stoga bi se tužiteljici priznavanjem prava na dom u korist tuženice, nametnuo prekomjerni teret  da u stanu ostanu osobe koje ga bespravno koriste i uglavnom ne plaćaju naknadu.

 

12.2. Zbog iznijetih razloga je drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku presudu i prihvatio tužbeni zahtjev pozivom na odredbu čl. 161. st. 1. i 162. ZVDSP.

 

13. Tuženici su u reviziji naveli da pobijaju presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka učinjene pred drugostupanjskim sudom i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

14. Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka obrazložen je time što, po navodima tuženika, drugostupanjska presuda ima takvih nedostataka zbog kojih tu presudu nije moguće ispitati. Time su sadržajno ukazali na bitnu povredi iz čl. 354.st. 2. toč. 11. ZPP, tvrdeći da je presuda donesena na temelju pravnih konstrukcija vezanih uz neplaćanje naknade za korištenje stana.

 

15. Tuženici su u reviziji samo citirali sadržaj odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, ne navodeći u čemu je izreka presude nejasna, o kojim odlučnim činjenicama se sud nije izjasnio, kao ni u čemu se sastoji proturječnost obrazloženja u odnosu na stanje spisa. Također nije navedeno o kojim se odlučnim žalbenim navodima drugostupanjski sud nije izjasnio, osim što je po mišljenju tuženika presuda donesena arbitrarno i uz pogrešan formalistički pravni pristup u rješenju spora.

 

16. Stoga nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP i čl.  354. st. 1. u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP.

 

17. Osnovan je međutim revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koji prema odredbi čl. 356. ZPP postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.

 

18. U ovom slučaju su, po ocjeni ovog revizijskog suda, pogrešno primijenjene odredbe čl. 161. st. 1. u vezi s čl. 163. st. 1. ZVDSP.

 

19. Prema odredbi čl. čl. 163. st. 1. ZVDSP posjednik ima pravo odbiti predaju stvari njezinom vlasniku ako ima pravo koje ovlašćuje na posjedovanje te stvari (pravo na posjed). Prema shvaćanju ovoga suda  drugostupanjski sud pogrešno ocijenio da u okolnostima konkretnog slučaja tuženici ne mogu osnovano isticati pravo na dom kao razlog zbog kojeg nisu dužni predati stan tužiteljici, a da pri tome nije ispitao savjesnost obiju stranaka.

 

20. Prema odredbi čl. 34. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14) dom je nepovrediv, a pravo na dom ustavom zaštićeno pravo.  Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje (čl. 16. st. 1. Ustava). Svako ograničenje ustavom zaštićenih sloboda i prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

 

21. Tuženici su se tijekom prvostupanjskog postupka u biti pozivali na pravo poštivanja njegovog doma iz čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, iako se nisu izrijekom pozivali na Konvenciju, jer su tijekom prvostupanjskog postupka isticali da se u spornom stanu nalaze još od 1988. (I-tuženica) i  1998. (II-tuženik), a tužba za iseljenje je podnesena 4. listopada 2017., dakle skoro 30 godina nakon useljenja I-tuženice. Prema presudi Europskog suda za ljudska prava broj 48833/07 od 21. lipnja 2011. u predmetu Orlić protiv Republike Hrvatske, a koja se odnosi na činjenično i pravno vrlo sličan slučaj, radi se o povredi čl. 8. Konvencije ukoliko se tuženik u postupku za iseljenje poziva na to svoje pravo, te ukoliko su ispunjene određene pretpostavke. Te pretpostavke su da se mora raditi o pravu koji štiti čl. 8. Konvencije (pravo na dom), mora zaista doći do miješanja u pravo na dom tuženika, miješanje mora biti propisano zakonom i mora težiti ostvarenju legitimnog cilja, te miješanje mora biti nužno u demokratskom društvu.

 

22. Nižestupanjski sudovi su u ovom slučaju postupali po tužbi koja je podnesena od strane osobe javnog prava radi iseljenja, protiv fizičkih osoba koje su se pozvale na pravo na dom, te je bilo na sudu ispitati je li takav zahtjev u konkretnom slučaju, obzirom na sve konkretne okolnosti je li intervencija nužna i razmjerna legitimnom cilju koji se teži ostvariti. To znači da je bez obzira na osnovanost zahtjeva sukladno domaćem pravu potrebno ispitati je li iseljenje tuženika nužno i je li legitimno obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja. Pritom sudovi trebaju imati u vidu da dom čine prostorije s kojima je pojedinac ostvario  dovoljno jaku, stvarnu i trajnu povezanost, bez obzira na to da li ih nastanjuje zakonito ili bez ovlaštenja (odluka Europskog suda za ljudska prava Bjedov protiv Republike Hrvatske). Stoga dom nije ograničen samo na prostorije koje su u zakonitom posjedu i koje su zakonito nastanjene. S druge strane miješanje jest svaki čin državne vlasti kojim se pravo na dom ograničava ili oduzima, ali i propust države da zaštiti prava pojedinca od miješanja trećih osoba. Miješanje je u načelu zabranjeno, ali ako su ispunjene određene pretpostavke, miješanje neće predstavljati povredu čl. 8. Konvencije.

 

22.1. Tek ako ima elemenata da se na strani tuženika radi o domu u smislu prakse Europskog suda za ljudska prava treba ispitati  i provesti test razmjernosti da bi se dobio odgovor na pitanje je li u konkretnom slučaju došlo do povrede čl. 8. Konvencije, odnosno je li zahtjev za iseljenje neovlaštenog korisnika predstavlja neopravdano miješanje u njegovo pravo na dom. Test razmjernosti provodi se pomoću tri eliminacijska pitanja, kod čega je samo jedan negativan odgovor dovoljan da se radi o povredi prava na dom iz čl. 8. Konvencije. Pored utvrđenja je li miješanje utemeljeno na zakonu, je li miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja, potrebno je utvrditi i je li miješanje bilo nužno u demokratskom društvu. To znači da sud mora utvrditi je li se kod opravdanog cilja isti mogao postići blažom mjerom i ispitati je li miješanje (iseljenje) razmjerno potrebi tužiteljice kao osobe javnog prava u odnosu na potrebe tuženika.

 

23. U ovom slučaju nije sporno da je tužiteljica vlasnica stana i po čl. 161. st. 1. ZVDSP ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari.

 

24. Imajući na umu utvrđenje da je I-tuženica u posjedu stana bila gotovo 30 godina prije podnošenja tužbe, a njen  suprug 19 godina, da je I-tuženica ušla u posjed stana u dogovoru sa svojom tetom koja je bila nositelj stanarskog prava, da su oba tuženika u odnosu na prostor stana ostvarila  dovoljno jaku, stvarnu i trajnu povezanost živeći u stanu, postoje čvrsti elementi za zaključak da je riječ o domu tuženice koji uživa zaštitu ne samo po propisima domaćeg prava nego i Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (čl. 8.).

 

24.1. S druge strane je utvrđeno da tuženica nije redovito plaćala komunalne naknade, a temeljni razlog zbog kojeg tužiteljica traži iseljenje je okolnost što tuženici ne plaćaju redovito naknadu za stanovanje (o čemu su stranke raspravljale i sklapale nagodbe).

 

25. Za ocjenu o tome ima li iseljenje tuženice  u okolnostima konkretnog slučaju legitiman cilj, odlučno je jeli li miješanje u pravo na dom iseljenjem tužiteljice u „višem“ interesu državne sigurnosti, javnog reda i mira, gospodarske dobrobiti zemlje, ili je potrebno radi sprečavanja nereda i zločina (….). Pri tome treba cijeniti savjesnost obiju strana sa suprotstavljenim pravima, jer se za sada čini da je jedini cilj koji bi bio postignut mogućnost da država stan iznajmi drugim stanarima koji bi redovito plaćali naknadu za stanovanje, dok je za tuženike pravo na dom od egzistencijalne sigurnosti jer bi iseljenjem tuženici ostali osobe bez doma, a država bi ih morala zbrinuti na drugi način.

 

26. Međutim i u tim okolnostima treba također imati na umu da pravo na dom ujedno sadržava i određene obveze, a za sada nije utvrđeno u kojoj mjeri su tuženici bili savjesni u ispunjavanju obveza, odnosno je li neplaćanje obveza prema tužiteljici posljedica teških socijalnih prilika tuženika uslijed kojih godinama ne  plaćaju naknadu za korištenje nekretnine, ili je posljedica nesavjesnog postupanja tuženice, sve kod činjenice da je ona bespravno nastavila koristiti stan nakon smrti svoje tete (nositeljice stanarskog prava) kod koje je do tada stanovala, ali je u stanu već 30 godina i pokušavala je ostvariti pravo na otkup stana i na taj način razriješiti uzajamne odnose s tužiteljicom.

 

27. Također je ostalo nerazjašnjeno, ako je temeljni razlog za traženje iseljenja neplaćanje naknade za korištenje stana, je li se legitimni cilj tužiteljice (pravo na naknadu za korištenje nekretnine) mogao ostvariti na drugi način, naplatom naknade. Također iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je tužiteljica godinama bila „nemarna“ oko brige oko ostvarenja prava koja proizlaze iz vlasništva, pa se u ovoj konkretnoj situaciji postavlja i pitanje savjesnosti tužiteljice.

 

28. Stoga prema shvaćanju ovog suda bez dodatne provjere savjesnosti obiju stranaka, posebno tuženice, za sada nije moguće ocijeniti je li mjera iseljenja razmjerna cilju koji bi se želio postići.

 

29. Zbog iznijetih razloga je valjalo ukinuti pobijanu presudu po čl. 395. st. 2. ZPP i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

30. Na temelju odredbe čl. 166. st. 4. ZPP ostavljeno je da se o troškovima parničnog postupka u povodu revizije odluči u konačnoj odluci o parničnim troškovima.

 

Zagreb, 17. siječnja 2023.