1              Poslovni broj: 11 Kž-871/2022-3

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 11 Kž-871/2022-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Lidije Vidjak kao predsjednice vijeća te Siniše Pleše i Jasne Smiljanić kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Kristine Šušilović, u kaznenom predmetu protiv 1. optuženog M.I. i drugih, zbog kaznenog djela protiv imovine – krađe - iz članka 216. stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluke Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – dalje u tekstu: KZ/97) u svezi članka 61. KZ/97, rješavajući povodom žalbe 2. optuženog A.H., izjavljene protiv presude Općinskog suda u Čakovcu broj: K-285/2018 od 14. siječnja 2020., na sjednici vijeća održanoj 17. siječnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

Odbijaju se žalbe 2. optuženog A.H. kao neosnovane i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

 

              1. Pobijanom presudom Općinski sud u Čakovcu proglasio je krivim 1. optuženog M.I. i 2. optuženog A.H. zbog počinjenja kaznenog djela protiv imovine - krađe iz članka 216. stavak 1. KZ/97 u svezi članka 61. KZ/97, činjenično pobliže opisanog u izreci presude te je, na temelju istog zakonskog propisa, svakog optuženika, osudio na kaznu zatvora u trajanju 9 (devet) mjeseci.

 

2. Na temelju članka 82. KZ/97. u svezi članka 560. stavak 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14,70/17 i 126/19 – u daljnjem tekstu: ZKP/08) utvrđeno je da je novčani iznos 1.333,33 kuna (tisuću tristo trideset tri kune i trideset tri lipe) predstavlja imovinsku korist koju su 1. optuženi M.I. i 2. optuženi A.H. ostvarili kaznenim djelom pod točkom 2.a) izreke presude iz članka 216. stavak 1. KZ/97 i utvrđeno je da je novčani iznos 1.333,33 kuna postao imovina Republike Hrvatske i naloženo je 1. optuženom M.I. i 2. optuženom A.H. da solidarno isplate Republici Hrvatskoj novčani iznos 1.333,33 kuna u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku 15 dana od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

 

3. Na temelju članka 148. stavak 1. ZKP/08 1. optuženi M.I. i 2. optuženi A.H. dužni su podmiriti troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 6. ZKP/08, svaki u paušalnoj svoti 800,00 (osamsto) kuna te 1. optuženi M.I. trošak svog dovođenja na raspravu iz članka 148. stavak 2. točka 3. ZKP/08 u ukupnom iznosu od 359,71 kuna (tristo pedeset devet kuna i sedamdeset jednu lipu), 2. optuženi A.H. trošak svog dovođenja na raspravu iz članka 148. stavak 2. točka 3. ZKP/08 u iznosu od 109,82 kuna (sto devet kuna i osamdeset dvije lipe) sve u roku 15 dana po pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

4. Na temelju članka 158. stavak 2. ZKP/08 1. optuženi M.I. i 2. optuženi A.H. dužni su s osnova postavljenog imovinskopravnog zahtjeva oštećenom V.F, OIB: …, solidarno isplatiti na ime naknade štete iznos 2.400,00 (dvije tisuće četristo) kuna u roku 15 dana po pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

 

5. Na temelju članka 158. stavak 2. ZKP/08 1. optuženi M.I.i 2. optuženi A.H. dužni su s osnova postavljenog imovinskopravnog zahtjeva oštećenom D.F., OIB: ………, solidarno isplatiti na ime naknade štete iznos 4.466,66 kuna (četiri tisuće šesto šezdeset šest kuna i šezdeset šest lipa) u roku 15 dana po pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

 

6. Na temelju članka 158. stavak 2. ZKP/08 1. optuženi M.I. i 2. optuženi A.H. dužni su s osnova postavljenog imovinskopravnog zahtjeva za naknadu štete solidarno isplatiti ošećenom TD "T.F." d.o.o., iznos 28.666,66 kuna (dvadeset osam tisuća šesto šezdeset šest kuna i šezdeset šest lipa) u roku 15 dana po pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

 

7. Protiv navedene presude žalbu je podnio 2. optuženi A.H., osobno te po braniteljici K.S., odvjetnici iz Č., a žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni, odluke o imovinskopravnom zahtjevu i troškovima kaznenog postupka te predlaže pobijanu presudu preinačiti i osloboditi ga od optužbe, podredno predlaže presudu ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sud na ponovno suđenje.

 

8. Općinsko državno odvjetništvo u Čakovcu podnijelo je odgovor na žalbu, s prijedlogom da se žalbe 2. optuženog A.H. odbiju kao neosnovane i potvrdi prvostupanjska presuda.

 

9. Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP/08 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

 

10. Žalbe 2. optuženog A.H. nisu osnovane.

 

11. Prije svega treba istaknuti da i iz žalbenih osnova i iz sadržaja žalbe koju je osobno podnio optuženik i koju je podnijela braniteljica optuženika proizlazi da se, u bitnome, obje žalbe međusobno podudaraju i nadopunjuju pa će biti razmatrane kao jedna žalba.

 

12. 2. optuženi H. se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka s time što u žalbi tu žalbenu osnovu posebno ne obrazlaže već samo navodi zakonski tekst odredbe članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. Prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je iznio jasne razloge za svoja utvrđenja i ne postoji proturječnost između onoga što je navedeno u razlozima presude sa sadržajem danih iskaza i sadržajem isprava i zapisnika. Nadalje, 2. optuženi H. se žali i zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članak 468. stavak 2. ZKP/08 tvrdeći da je zaključak prvostupanjskog suda o njegovoj krivnji i krivnji 1. optuženog I. arbitraran i temelji se samo na lažnom iskazu svjedoka B.B.. U odnosu na navedeno treba navesti da je sud jasno i dostatno naveo zašto je prihvatio iskaz svjedoka B.B., koji iskaz je doveo u vezu i s drugim kontrolnim dokazima, iskazom svjedoka Z.O. i sociopedagoškom anamnezom Centra za socijalnu skrb, iz čega proizlazi da se ne radi o arbitrarnoj odluci, međutim, druga je stvar što se 2. optuženi H. ne slaže sa zaključcima prvostupanjskog suda. Slijedom navedenog žalba 2. optuženog H. u tom dijelu nije osnovana.

 

12.1. Žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona 2. optuženi H. u žalbi također ne obrazlaže, međutim, treba istaknuti da je prvostupanjski sud na činjenično stanje koje je ispravno utvrdio i analizirao, pravilno primijenio kazneni zakon, tako da žalba 2. optuženog H. niti u tom dijelu nije osnovana.

 

12.2. Iz sadržaja žalbe 2. optuženog H. , kako one koju je osobno podnio tako i one koju je podnijela njegova braniteljica, jasno proizlazi da se 2. optuženi H. žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a to obrazlaže činjenicom da se njegova krivnja temelji samo na iskazu svjedoka B.B., koji svojim iskazom nastoji umanjiti svoju ulogu u počinjenju kaznenog djela i istovremeno zaštititi svog brata J. koji je s njim počinio inkriminirane kaznenopravne radnje. Ističe da ne postoji niti jedan materijalni dokaz koji bi upućivao na njega kao počinitelja, a sud nije uzeo u obzir njegov iskaz iz kojeg proizlazi da je u inkriminirano vrijeme bio sa šogoricom u bolnici na hitom prijemu.

 

12.3. Prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je iznio jasne i potpune razloge za svoja utvrđenja na temelju kojih je izveo pravilan zaključak o kaznenoj odgovornosti 2. optuženog H.. 2. optuženi H. ispušta iz vida sve dokaze u svojoj ukupnosti, a kada se isti analiziraju u međusobnoj povezanosti, kako je to pravilno učinio prvostupanjski sud, proizlazi zaključak da je počinio inkriminirano mu kazneno djelo. Naime, svjedok B.B. u svom iskazu tvrdi da su u počinjenju inkriminiranih kaznenopravnih radnji zajedno s njim sudjelovali 1. optuženi I. i 2. optuženi H. Otuđenu robu je prodao TD „U.“, s time što optuženici tada nisu bili s njime već su ga čekali u obližnjoj gostionici „Y.“. Istaknuo je da je 2. optuženi H. u toj gostionici upoznao konobaricu s kojom se poslije oženio. Prije svega treba istaknuti da time što svjedok B. svojim iskazom tereti optuženike time sebe niti na koji način ne dovodi u povoljniji položaj jer je on za navedeno kazneno djelo već pravomoćno osuđen. Što se tiče tvrdnje 2. optuženog H. da svjedok B. svojim iskazom, kada tereti njega i 1. optuženog I. u stvari štiti svog brata koji je, prema tvrdnji 2. optuženog H., s njime sudjelovao u počinjenju kaznenog djela, treba navesti da time 2. optuženi H. niti na koji način ne može ekskulpirati svog brata ako je isti sudjelovao u počinjenju kaznenog djela, za što niti nema dokaza. Nadalje, 2. optuženi H. treba imati na umu da je sud izveo kontrolne dokaze na osnovu kojih je ispravno analizirao i ocijenio iskaz 2. optuženog H. koji se brani alibijem. Naime, niti iz jednog dokaza, osim ničim potkrijepljene tvrdnje 2. optuženog H., ne proizlazi da je 2. optuženi H. u inkriminirano vrijeme bio u bolnici sa svojom šogoricom. Kao kontrolni dokaz kojim je sud ocijenio iskaz svjedoka B. sud je iz sociopedagoške anamneze Centra za socijalu skrb utvrdio da je u inkriminirano vrijeme u inkriminiranoj gostionici radila V.Đ. s kojom je 2. optuženi H. u to vrijeme, travnju 2012. godine, započeo zajednički život. Također je sud u svojstvu svjedoka ispitao Z.O. za kojeg 2. optuženi H. tvrdi da je također bio u predmetnoj gostionici jer je brat svjedoka B., J. , od Z.O. kupio automobil Mazdu 323 koju mu nije isplatio i da je zato J.B. sudjelovao u počinjenju kaznenog djela, a ne on. Iz iskaza navedenog svjedoka proizlazi da se ne sjeća da je J.B. ikada prodao automobil, s time što ističe da mu J.B. nikada nije bio dužan novac po bilo kojoj osnovi. Slijedom svega navedenog ovaj drugostupanjski sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno analizirao i cijenio provedene dokaze i to u prvom redu iskaz svjedoka B.B. koji je prihvatio, a na temelju kojeg iskaza proizlazi da je 2. optuženi H. s njim i 1. optuženim I. sudjelovao u počinjenju inkriminiranog kaznenog djela. Uz navedeno, kako to pravilno tvrdi i prvostupanjski sud, treba imati na umu, s obzirom na vrstu stvari koje su otuđene, njihovu veličinu i težinu, nikako jedna osoba nije mogla te stvari otuđiti, odnosno utovariti u vozilo, već ih je moralo biti više. Nadalje, protivno tvrdnji 2. optuženog H. prvostupanjski sud je pravilno prihvatio iskaze oštećenika koji su se očitovali o vrijednosti ukradenih stvari. Naime, oštećenici su znali koje stvari su im otuđene, koliko su te stvari platili i koliko su stvari bile stare pa su se mogli i očitovati o njihovoj vrijednosti. Slijedom svega navedenog pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je 2. optuženi H. počinio inkriminirano mu kazneno djelo iz članak 216. stavak 1. KZ/97 za koje je i proglašen krivim.

 

13. 2. optuženi H. se žali i zbog odluke o kazni tvrdeći da je prestrogo kažnjen jer prvostupanjski sud nije na pravilan način vrednovao sve olakotne okolnosti.

 

13.1. Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti sud mora uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela, a osobito stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenog djela zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonima, okolnosti u kojima živi i njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela, te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju konkretnog kaznenog djela.

 

13.2. Prilikom odluke o vrsti i mjeri kazne prvostupanjski sud je imao na umu da je 2. optuženi H. otac troje malodobne djece, dok mu je kao otegotno cijenjeno da je, prema Izvatku iz kaznene evidencije (list 315), višestruko osuđivan upravo zbog istih i istovrsnih kaznenih djela i to ukupno u deset navrata. Imajući na umu sve ovako utvrđene okolnosti, posebice činjenicu da do sada izrečene kazne nisu utjecale na 2. optuženog H. da svoje ponašanje uskladi s pozitivnim društvenim normama ponašanja, a vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne (članak 47. KZ/11) te o svrsi kažnjavanja (članak 41. KZ/11), ovaj drugostupanjski sud smatra da je kazna zatvora u trajanju 9 (devet) mjeseci, na koju je 2. optuženi H. osuđen po prvostupanjskom sudu, primjerena svim navedenim okolnostima i da će se kaznom zatvora u tom trajanju ispuniti svi zahtjevi specijalne i generalne prevencije, odnosno da će ta kazna u dovoljnoj mjeri utjecati kako na 2. optuženog H. tako i na sve druge da shvate štetnost i pogibeljnost činjenja kaznenih djela. Slijedom navedenog žalba 2. optuženog H. niti u tom dijelu nije osnovana.

 

14. Kako je to već prethodno istaknuto, prvostupanjski sud je na temelju iskaza oštećenika koji su se očitovali o vrijednosti otuđenih predmeta, s obzirom da znaju koji predmeti su im otuđeni, stanje i starost tih predmeta, pravilno utvrdio njihovu vrijednost te je pravilno donio i odluku o visini imovinskopravnog zahtjeva pa žalba 2. optuženog H. nije osnovana niti kada se žali u odluci o imovinskopravnom zahtjevu tvrdeći da je prvostupanjski sud nekritički prihvatio u tom dijelu iskaze oštećenika koji su se očitovali o vrijednosti otuđenih predmeta.

 

15. 2. optuženi H. se žali i zbog odluke o troškovima kaznenog postupka navodeći da „smatra da ne bi trebao snositi troškove postupka“ u iznosu 800,00 kuna. Prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je ispravno, imajući na umu njegove imovinske prilike te dužinu trajanja i složenost postupka, 2. optuženog H. , na temelju članka 148. stavak 1. ZKP/08 u svezi članka 145. stavak 2. točka 6. ZKP/08, obvezao na naknadu paušalne svote u iznosu 800,00 kuna.

 

16. Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz onih osnova iz kojih se pobija (članak 476. stavak 1. ZKP/08 u vezi članka 467. ZKP/08).

 

17. Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu s člankom 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP/08, nije našao da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

18. S obzirom na navedeno trebalo je primjenom članka 482. ZKP/08 odlučiti kao u izreci.

 

U Zagrebu 17. siječnja 2023.