Republika Hrvatska Općinski sud u Splitu

ex. vojarna Sv.Križ, Dračevac

21000 Split P-2637/2020-25

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

U ime Republike Hrvatske, Općinski sud u Splitu, po sucu tog suda Dunji
Ljubičić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja B. Z. iz D., P.
cesta 49, D., O.:…., zastupanog po punomoćniku M. V.,
odvjetniku u S., protiv tuženika D. M. iz D., D. rat, D. 13A
O.:…, zastupanog po punomoćniku M. J., odvjetniku u
S., zbog proglašenja pljenidbe i prijenosa u postupku izravne naplate
nedopuštenom, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 12. prosinca

2022. u nazočnosti stranaka, pozivom na odredbu čl.335.st.6. i 12. Zakona o
parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03,
88/05, Odluka Ustavnog suda RH u 2/07, 84/08,96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11,
148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, nadalje u tekstu: ZPP) dana 17. siječnja 2023.,

p r e s u d i o j e

I. Proglašavaju se nedopuštenima pljenidba i prijenos novčanih sredstava po
svim računima tužitelja kao ovršenika B. Z., OIB:….., D.,
P. cesta 49, koji se provodi kod F. agencije, R. centra S.
na temelju bjanko zadužnice koju je izdao J. bilježnik u S. M. I., pod
brojem OV-5371/2018 od 16. travnja 2018.

II. Nalaže se tuženiku D. M., OIB:….., D., D. R.,
D. 13A, u roku od 15 dana, naknadi tužitelju B. Z., O.:
….., D., P. cesta 49, parnični trošak u iznosu od 2.224,77 €/

16.762,50 kuna, uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja
presude do isplate, određene za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je
Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije
refinanciranja, koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za
tri postotna poena.

Obrazloženje

1. U tužbi od dana 30. srpnja 2020. navedeno je da je tužitelj zaključkom
Općinskog suda u Splitu u predmetu poslovne oznake i broja Ovr-1601/19 upućen da
najkasnije u roku od 15 dana pokrene parnični postupak radi proglašenja pljenidbe i
prijenosa u postupku izravne naplate nedopuštenim. Protiv tužitelja, kao ovršenika da
je pred FINA-om pokrenut postupak izravne naplate koji je podnio tuženik, kao

- 2 - P-2637/2020-25

ovrhovoditelj a sve na temelju bjanko zadužnice koju je izdao J. bilježnik u S.
M. I. pod brojem Ov-5371/18 i radi naplate iznosa od 100.000,00 kn. Tužitelj
osporava postojanje bilo kakvog dugovanja a time i osnove da tuženik (ovrhovoditelj)
predmetnu zadužnicu drži u svom posjedu a posebno da na temelju te zadužnice
traži ovrhu radi naplate nepostojećeg dugovanja. Tužitelj je predmetnu zadužnicu
izdao tuženiku na početku poslovne suradnje parničnih stranaka kada su i sklopili
Ugovor o poslovnoj suradnji nakon čega su zajedno ušli u poslovni projekt i osnovali
tvrtku S. j.d.o.o. P. suradnja nije dugo trajala, tužitelj je izišao iz
osnovanog društva a na njegovo mjesto stupila je T. B.. Stoga su stranke
sklopile i Sporazumni raskid Ugovora o poslovnoj suradnji. Tužitelju naprosto nije
jasno kako se nakon više od godinu dana od raskida poslovne suradnje dogodilo to
da je tuženik aktivirao zadužnicu kada je očito da nikakav dug ne postoji. Da je
postojao bilo kakav dug onda tuženik ne bi potpisao ranije navedeni Sporazumni
raskid. Tužitelj drži da su se ispunili uvjeti iz odredbe čl.210. Ovršnog zakona a u vezi
s čl. 50. istog Zakona radi čega predlaže da sud provede raspravu i donese presudu
kojom će se proglasiti nedopuštenima pljenidba i prijenos novčanih sredstava po
svim računima tužitelja a koji provodi FINA. Tužitelj je zatražio i naknadu parničnog
troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da osporava tužbeni zahtjev jer su
činjenični navodi neargumentirani i neosnovani. Tuženik je FINA-i predao bjanko
zadužnicu na naplatu a koju mu je izdao osobno tužitelj, uz bjanko zadužnicu na ime
Trgovačkog društva S. j.d.o.o. , a radi naplate iznosa od 100.000,00 kn. Tuženik
nadalje tvrdi da je netočno da je tužitelj te bjanko zadužnice predao tuženiku samo
radi naplate mogućnih dugovanja koji će nastati kao posljedica rada osnovanog
društva. Tužitelj je prema tuženiku imao osobna dugovanja, privatna dugovanja, koja
ne želi namiriti. Bjanko zadužnice vezane za poduzeće S. j.d.o.o. vraćene su , a
tužitelj je obećao namiriti novčane pozajmice tuženiku a koje je tužitelj od tuženika
pozajmio za kupnju stvari, potrepština za posao i skrivenih dugovanja društva. Kako
na pozive tuženika tužitelj nije odgovarao osobna bjanko zadužnica predana je FINA-
i na postupanje. Tuženik predlaže da se zahtjev tužitelja odbije te da se istog tužitelja
obveže na plaćanje troškova ovog postupka.

3. U dokazne svrhe sud je pregledao: spis Općinskog suda u Splitu Ovr-
1601/2019,obavijest FINE od 10. rujna 2019., obavijest FINE od 10. rujna 2019. o
otvaranju posebnog računa ovršenika, konto karticu poduzeća S. j.d.o.o., karticu
prometa potraživanja od kupaca, konto karticu mesnica V. A., saldo konto
karticu S. j.d.o.o. kao i konto karticu od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2018.,
potvrdu bjanko zadužnice od 16. travnja 2018. koju je izdao javni bilježnik u S.
M. I. pod brojem Ov-5371/2018, bjanko zadužnicu na iznos od 100.000,00
kn gdje je kao vjerovnik naveden tuženik, zahtjev za izravnu naplatu od 30. kolovoza

2019., rukom pisanu specifikaciju dugovanja, specifikaciju izvršenja osnove za
plaćanje FINE od 10. rujna 2019., Sporazumni raskid ugovora o poslovnoj suradnji
koji je ovjeren 14. kolovoza 2018. kod v.d. javnog bilježnika u S. S.
L. te bjanko zadužnicu na iznos od 100.000,00 kn od 16. travnja 2018. T.
postupka saslušani su svjedoci I. Š., A. V., T. B., D. S. i
A. K. kao i parnične stranke tužitelj B. Z. i tuženik D. M..
4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Stranke su popisale i zatražile parnični trošak.

6. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja da se proglasi nedopuštenom
pljenidba i prijenos novčanih sredstava po svim računima tužitelja kao ovršenika, a
koju provodi Financijska agencija Regionalni centar Split, sve na temelju i osnovi

- 3 - P-2637/2020-25

bjanko zadužnice koju je izdao Javni bilježnik u S. M. I. 16. travnja

2018. pod brojem O.-5371/2018. Zahtjev tužitelja je još i to da mu tuženik plati trošak
postupka.

7. Odredbom čl.210.st.1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" 112/12, 25/13,
93/14 i 73/17, nadalje u tekstu: OZ) propisano je da nakon što primi obavijest o tome
da je protiv njega zatražena izravna naplata tražbina na temelju isprave iz čl.209.st.1.
ovog Zakona, prema odredbi čl.209.st.5. ovog Zakona ili nakon što na drugi način
sazna za to da je zatražena takva naplata protiv njega, ovršenik može predložiti sudu
da donese rješenje kojim će naložiti Agencija da odgodi izdavanje naloga bankama
za prijenos zaplijenjenih sredstava odnosno rješenje kojim će pljenidbu i prijenos
proglasiti nedopuštenim, dok je u stavku 2. istog Zakona propisano da se na prijedlog
za odgodu prijenosa iz stavka 1. ovog članka na odgovarajući način primjenjuju
odredbe ovog zakona o odgodi ovrhe, a na prijedlog za proglašenje pljenidbe i
prijenosa nedopuštenim iz stavka 1. ovog članka na odgovarajući se način
primjenjuju odredbe ovog Zakona o žalbi protiv rješenja o ovrsi (članci 50. i 53.).
Odredbom čl.55.st.1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 57/96, 29/99,
173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 67/08, 139/10, 150/11, 154/11, 12/12, 70/12, 80/12,
112/12, 25/13, 93/14 i 55/16, nadalje u tekstu: OZ) propisano je da osoba koja tvrdi
da u pogledu predmeta ovrhe ima takvo pravo koje sprječava ovrhu može podnijeti
prigovor protiv ovrhe tražeći da se ovrha u tom predmetu proglasi nedopuštenom, s
tim da se prigovor može podnijeti do dovršetka ovršnog postupka a njegovo
podnošenje ne sprječava podnošenje ovrhe i ostvarenje ovrhovoditeljeve tražbine.
8. Pregledom spisa ovog suda broj Ovr-1601/2019 utvrđeno je da je postupak
pokrenuo B. Z. kao ovršenik protiv tuženika kao ovrhovoditelja a kako bi
proglasio pljenidbu i prijenos novčanih sredstava nedopuštenim. Č. se
ponavljaju isti navodi kao i u tužbi iz kojeg razloga je iste nepotrebno ponavljati
obzirom da su navedeni pod točkom 1. O. ove odluke. U. spisu postoji i
rješenje i zaključak koje je doneseno 20. srpnja 2020. da se B. Z. upućuje da
u roku od 15 dana počevši od dana primitka ovog zaključka pokrene parnični
postupak radi proglašenja pljenidbe i prijenosa u postupku izravne naplate
nedopuštenim iz žalbenog razloga iz čl. 50.st.1.toč.7. Ovršnog zakona. Citirana
zakonska odredba propisuje da se žalba protiv rješenja o ovrsi može izjaviti ako
ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave odnosno, ako nije
ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika.

9. Ispitujući navode tužitelja u ovom postupku sud je saslušao i svjedoke te
same parnične stranke obzirom da je iz navoda u tužbi, a i odgovora na tužbu,
proizišlo da su stranke imale kompleksne poslovne, ali i osobne odnose, iz kojih je
proizišlo izdavanje bjanko zadužnice odnosno više njih, a temeljem kojih je i pokrenut
postupak pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava pred nadležnom FINA-om. Iz
iskaza saslušanih svjedoka proizišle su određene kontradiktornosti koje je sud
otklonio ocjenom iskaza ovih svjedoka usporedbom činjenica koje su svjedoci naveli
kao točne. Tako je svjedok I. Š. potvrdio da je u jako dobrim odnosima s
tužiteljem dok tuženika da ne poznaje. O. svjedok nije imao spoznaje o tome kakvu
vrstu i s kojim osiguranjima te poslovne suradnje su baratali tužitelj i tuženik. U
njihovoj poslovnoj suradnji nije sudjelovao ali je kazao da ga je tužitelj obavijestio da
ide u partnerstvo s tuženikom i da će otvoriti restoran B. G.. I. svoje
dokumentacije o isporuci robe, kazao je dalje svjedok Š., da može razaznati da je
suradnja tužitelja i tuženika bila kratkog daha, obzirom da u svojim poslovnim
knjigama bilježi prvu isporuku 27. lipnja 2018. i zadnju 6. studenog 2018. No, i prije
nego li je primijetio zadnju isporuku u poslovnim knjigama već negdje 8. kolovoza

- 4 - P-2637/2020-25

2018. da ga je tužitelj obavijestio da on i tuženik raskidaju suradnju i postavio mu je
upit postoji li još koji nepodmireni račun kako bi se isti podmirio. On tada da je B.
Z. kazao da postoji još jedan neplaćeni račun od 600,00 kn na što da mu je isti
rekao ako bi bilo kakvih problema da se obrati osobi T. B.. T. račun plaćen je

2. listopada 2018. O. bilo kakvim zadužnicama s tužiteljem nije pričao, a poduzeću
S. j.d.o.o. da je vršio isporuku tjestenine. S. A. V. pak kazao je također
da parnične stranke poznaje kao osobe koje su držale restoran i od njegovog
poduzeća su naručivali meso i mesne prerađevine. I. ovaj se svjedok sjetio da ga je
tužitelj u mjesecu kolovozu 2018. obavijestio da prestaje biti partner u restoranu te je
također pitao ima li nepodmirenih računa. P. S. j.d.o.o. u sklopu koje gdje
bio i ovaj restoran nastavio je s njima poslovnu suradnju cca cijelu godinu iza ovih
događaja i u tom periodu isporučivali su meso gdje su ostali nepodmireni računi od
cca 20.000,00 kn. N. ovaj svjedok nije znao ništa o nikakvoj zadužnici, a za vrijeme
dok je tužitelj bio u poduzeću S. j.d.o.o. svi računi koje je njegova firma imala na
ime isporučenih mesnih prerađevina restoranu da su plaćeni.

10. Analizom ovako provedenog dokaznog postupka saslušanjem svjedoka
Š. i V. jasno je razvidno da osnov ili temelj bjanko zadužnice koju je tuženik
predao FINA-i radi naplate nikako ne mogu biti poslovni odnosi tužitelja i tuženika,
odnosno poslovanja njihovog zajedničkog restorana B. G.. T. u prilog govori
i činjenica da je sud pregledao u dokazne svrhe S. raskid U. o
poslovnoj suradnji gdje baš pod čl.3. D. M. i B. Z. utvrđuju da međusobno
nemaju nikakvih potraživanja, odnosno da D. M. kao ugovorna strana 1 nema
nikakvih potraživanja od ugovorne strane 2, tj. B. Z.. To bi bilo sve glede
bjanko zadužnice od 16. travnja 2018. koju je ovjerio Javni bilježnik u S. M.
I. pod poslovnom oznakom i brojem OV-5372/2018. Dakle, iz tog odnosa
njihove poslovne suradnje nije proizišlo nikakvih dugovanja, odnosno nisu preostali,
no tuženik je ustvrdio da su dugovanja nastala po osnovi njihovog osobnog odnosa
gdje je tužitelj od njega pozajmljivao razne iznose i to za kupnje stvari i potrepština
za posao te skrivenih dugovanja društva.

10.1. Drugim riječima rečeno za zaključiti je bilo da je tužitelj tuženiku ispustio i
bjanko zadužnicu od 16. travnja 2018. na iznos od 100.000,00 kn, gdje je kao dužnik
naveden B. Z. a kao vjerovnik naznačen D. M.. B. zadužnica
ovjerena je od strane J. bilježnika u S. M. I. pod borjem Ov-
5371/2018.

11. Zbog navoda tuženika iz točke 10. Obrazloženja ove presude ispitana je
svjedokinja T. B. ali i parnične stranke jer, bez obzira na tvrdnje tuženika, ovom
sudu nije dostavljen niti jedan pisani dokaz na ovako iznijeti navod o postojanju
pozajmica bilo da bi to bio U. o zajmu ili pak P. ili I. o preuzetim
novčanim sredstvima. S. T. B. je tako u svom iskazu kazala da je
životna partnerica tuženika te da je preuzela poslove tužitelja kada je on napustio
restoran i suradnju s tuženikom. Kazala je da je njoj poznato da je u poslovnoj
suradnji stranaka bila izdana nekakva zadužnica kao garancija suradnje, a zašto je
ona aktivirana njoj to nije bilo poznato. Nadalje je T. B. potvrdila da je ispred nje
tuženik određenu svotu novca predao tužitelju, s tim da joj nije poznat točan iznos
novca i u pitanju je bila fizička predaja novca, a ne preko računa S. j.d.o.o.
T. je kazala da je ovakvih primopredaja novca bilo u više navrata i da su to bili
manji iznosi.

11.1. S. D. S. u svom je iskazu rekao da je u kumskim
odnosima s tuženikom i da ga zna gotovo cijeli svoj život, a tužitelja da je upoznao
kada je on s tuženikom krenuo u ovaj partnerski odnos. Potvrdio je da je primijetio da

- 5 - P-2637/2020-25

je tuženik tužitelju davao novac u gotovini za renovaciju ovog prostora, a kako ga je
poznavao kao korektnog i fer čovjeka to da je tuženiku ovu primopredaju spočitnuo,
no, on da mu je tada odgovorio da će sa tužiteljem biti ravnopravni partner. Baš on
da je suflirao tuženiku da mu tužitelj krije račune i da mu ih ne prikazuje jer se
jednom dogodilo da je bio nazočan isporuci pića a tužitelja tu trenutno nije bilo, pa je
piće preuzeo on i predao je fakturu tuženiku. Na svoje oči da je vidio da je tuženik
tužitelju davao određene svote novca u gotovini, pa tako i za kupnju motora, što ga je
tužitelj za sebe nabavio. S. S. rekao je da to ne treba tako raditi, no
tuženik da mu je uporno ponavljao da je s tužiteljem ravnopravni partner. Kada je
posebno upitan o stanju nakon što je tužitelj napustio poslovnu suradnju s tuženikom,
je li mu se tuženik žalio da je preostalo kakvo dugovanje, rekao je da tuženik o tome
s njime nije vodio nikakve posebne razgovore. Kada god je tuženiku prigovorio na
davanje novca tužitelju on da mu je odgovarao da su tužitelj i on ravnopravni partneri
i da ima tužiteljevu zadužnicu.

11.2. Svjedok A. K. u svom je iskazu tek naveo da mu je tuženik ujak
i da je u restoranu B. G. bio zaposlenik. P. je da mu je bilo poznato da
su tuženik i tužitelj imali poslovnu suradnju gdje je tuženik uložio novac, a tužitelj
svoje znanje kao kuhar i voditelj restorana. Posebno upitan na okolnost je li mu se
ujak-tuženik ikada žalio da mu je tužitelj ostao dužan nekakav novac, svjedok K.
je kazao da on o tome na zna ništa.

11.3. Saslušane su i parnične stranke pa je tako tužitelj decidirano opovrgao
navod tuženika da bi mu isti tuženik davao osobne pozajmice. Istakao je da je njemu
tuženik novac davao na ruke onda kada je trebalo platiti neke poslove u gotovini, a
drugi dio je plaćao preko računa kako je to već i uobičajeno kako se radi pri otvaranju
restorana. Kako je u vrijeme raskida poslovne suradnje dobio malu bebu to da je
potpuno smetnuo s uma da traži zadužnicu koju je tuženiku dao isključivo za
pokretanje ovog posla. Potvrdio je da je kupio motocikl i to od tuženika, a sredstvima
koje je njegova supruga predignula u banci kao brzi kredit. Posebno indikativno je
bilo pitanje tuženika usmjereno tužitelju na okolnost je li točno da je kod njega
pozajmio novac za potrebe apartmana kada je tužitelje odgovorio da u to vrijeme nije
imao nikakav apartman. Tuženik D. M. u svom je iskazu kazao da je tužitelja
poznavao dugi niz godina, da je držao da su prijatelji i zato da su krenuli u poslovnu
suradnju. O. nikada da nije aktivirao takozvanu poslovnu zadužnicu već je aktivirao
privatnu zadužnicu koju mu je tužitelj potpisao na iznos od 100.000,00 kn. T. je
tuženik ustvrdio da kada bi se napravio točan izračun onog što mu tužitelj duguje da
bi taj iznos sigurno bio i veći. O. tužitelju da je pozajmio novac i zbog kuće u
R., ali nikada prilikom pozajmljivanja da nisu potpisivali nikakvu priznanicu.
T. da ne može predložiti niti svjedoke koji su mogli vidjeti da on tužitelju daje
novac, a to iz razloga što prilikom davanja nije zvao ljude sa strane da vide
pozajmljivanje jer je to bila stvar između njih dvojice. P. U. o zajmu također
da nisu potpisivali.

12. Analizom ovako danih iskaza svjedoka B., S., K., tužitelja
Z. i tuženika M. nameće se zaključak da je tužiteljev zahtjev osnovan jer
tuženik nije dokazao da bi bilo ikakvih osobnih odnosa između tužitelja i njega u
financijskom smislu, tj. u smislu osobnih pozajmica. Iz svega što je sud saznao iz
iskaza svjedoka i stranaka jasna je tek činjenica da su tužitelj i tuženik bili
dugogodišnji prijatelji koji su u jednom trenutku odlučili krenuti u zajednički posao.
Kada su vidjeli da taj posao ne funkcionira sporazumno su se razišli. Tužitelj je dao
razuman razlog zbog čega nije tražio od tuženika da mu vrati zadužnicu u vrijeme
raskida suradnje jer je kazao da je u to vrijeme dobio malu bebu. Za razliku od

- 6 - P-2637/2020-25

tužitelja tuženik u svom iskazu nije bio vjerodostojan, istinit i logičan jer nije pružio niti
jedan dokaz da bi tužitelju pozajmljivao novac (nema pravnog posla, nema potvrda,
nema svjedoka), pogotovo ne u iznosu od 100.000,00 kn za koliko je aktivirao
osobnu zadužnicu kojoj je priložio specifikaciju troškova navodeći da mu tužitelj
duguje iznos od 99.000,00 kn, a u svom iskazu tvrdi da je taj iznos bio čak i veći od

100.000,00 kn. Osim što je nedosljedan u svom postupanju i kazivanju tuženik je i
nelogičan. Naime, kreće u poslovnu suradnju u kojoj je on financijer, dakle, onaj koji
ima novca, sa čovjekom koji nema novac ali ima ugled i renome kuhara koji će u tu
suradnju uložiti svoja znanja, sposobnosti i poslovne kontakte i od takvog partnera
kao što je tužitelj ne traži odvajanje poslovnog od subjektivnog, osobnog. To bi bilo
logično da je prilikom osobnih zajmova tražio od tužitelja makar da mu potpiše
potvrdu o preuzetim sredstvima. Toga u konkretnom slučaju nema, tuženik ne pruža
za naplatu po bjanko zadužnici nikakav dokaz da bi mu tužitelj doista nešto dugovao.
13. Zbog svega naprijed navedenog odlučeno je kao pod točkom I izreke ove
odluke, odnosno prihvaćen je zahtjev tužitelja te je proglašena nedopuštenom
pljenidba i prijenos novčanih sredstava po njegovim računima, a koji postupak se
provodi kod F. agencije, R. centra S. na temelju bjanko
zadužnice koju je izdala J. bilježnik u S. M. I. 16. travnja 2018. pod
poslovnom oznakom i brojem Ov-5371/2018. Naime, kao što je to iz analize rezultata
provedenog dokaznog postupka i razvidno tužitelj je svoje navode iz tužbe dokazao
tj. dokazao je da nije bilo nikakvog razloga da tuženik aktivira bjanko zadužnicu koju
je on potpisao, ali je zaboravio iz opravdanih razloga, osobnih razloga, i rođenja
maloljetnog djeteta zatražiti od tuženika da mu je vrati. Za razliku od tužitelja tuženik
nije dokazao ovom sudu da je bilo razloga za izravnu naplatu po bjanko zadužnici, tj.
nije dokazao da mu je tužitelj ostao dužan bilo kakav iznos pa makar i po osobnim,
međusobnim i privatnim odnosima kao što je na primjer pozajmica. Sud ne prihvaća
kao životno i logično pojašnjenje tuženika da od tužitelja zbog prijateljstva nije tražio
da potpiše Ugovor o pozajmici ili pak Potvrdu da mu je određeni iznos novca dao,
dok s druge strane tvrdi da je od tuženika tražio potpisivanje i izdavanje bjanko
zadužnice. Kao što je tražio da mu tužitelj potpiše bjanko zadužnicu jednako tako od
njega je mogao tražiti da mu bilo koji iznos koji mu je on navodno dao, potvrdi
primitak pisanom izjavom ili potvrdom ukoliko se već nije išlo u ugovorni odnos
pozajmice. Također je nelogično i neživotno da niti njegova životna partnerica B.
ne zna o nikakvim osobnim dugovanjima tužitelja spram tuženika a navodno je
vidjela primopredaje novca, manjih iznosa, u nekoliko navrata. Osim toga, tražio je
tuženik da tužitelj potpiše bjanko zadužnice a nije tražio i priznanice o predanom
(navodno) novcu. To također nije ni logično ni životno. Bilo kako bilo, tuženik sudu
nije dokazao da bi naplata ove bjanko zadužnice imala bilo kakve podloge ili osnova
u pravnom odnosu između njega i tužitelja a od ništa manjeg značaja nije činjenica
da je tužitelj tijekom cijelog postupka pokušavao dokazati (i dokazao je) da je bjanko
zadužnicu potpisao zbog poslovnog odnosa sa tuženikom. Kad se prednjem pribroji
činjenica da je tužitelj dokazao da je novac koji je primljen odnosno predan, a kojeg
se detalja sjetio svjedok S., ustvari on predao tuženiku od kojeg je motor kupio
onda je jasno da je svjedok S. "vidio" ono što mu je tuženik suflirao kao
činjenicu. I. to i jest činjenica, ali ne ona o kojoj svjedok S. misli da je svjedočio
nego drugačija, istinita a top je da je tužitelj kritične prigode dao novac tuženiku a ne
obrnuto.

14. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. ZPP-a, dok je
visina određena pozivom na Tbr.7.st.1.toč.1. i Tbr.36. Tarife o nagradama i naknadi
troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 69/93, 87/93, 16/94, 11/96, 91/04,

- 7 - P-2637/2020-25

37/05, 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22). Tužitelju koji je uspio
u ovom postupku naspram tuženika, trošak je priznat za: sastav tužbe, sastav
obrazloženog podneska od 20. listopada 2022. te pristupe i zastupanja na ročištima
na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari 29. lipnja, 19. rujna, 20. listopada i 16.
studenog 2022. kao i 12. prosinca 2022. - svaka radnja po 100 bodova i pristup
ročištu za objavu i uručenje odluke dana 17. siječnja 2023. – 50 bodova . Ukupni zbir
priznatih bodova pomnožen je s iznosom od 15,00 kn koliko iznosi vrijednost jednog
boda, a potom je dobiveni iznos od 11.250,00 kn uvećan za iznos od 2.812,50 kuna
na ime 25% PDV-a te za iznose po 1.350,00 kuna na ime sudske pristojbe na tužbu i

1.350,00 kuna na ime sudske pristojbe na odluku. Zbrajanjem naprijed navedenih
iznosa dobiven je iznos od 16.762,50 kuna koliko će tuženik morati platiti tužitelju na
ime prouzročenog parničnog troška, sukladno pisanom popisu troška tužitelja.
14.1. Na iznos parničnog troška tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate,
koja joj, prema odredbi čl.30.st.2. OZ-a, pripada od presuđenja do isplate, kako je i
dosuđeno, s tim da je sud odredio i stopu ove kamate.

14.2. Sukladno obvezi o vršenju preračuna u valuti € temeljem Zakona o
uvođenju € kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22 i 88/22) iznos
obveze tuženika prikazan je u kunskom, ali i u eurskom iznosu.

15. Radi naprijed navedenog odlučeno je kao u izreci ove odluke.

U Splitu, 17. siječnja 2023.

S U D A C

Dunja Ljubičić

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba drugostupanjskom
sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana
uručenja iste.

DNA: - pun. tužitelja
- pun. tuženika
- u spis

Broj zapisa: eb317-f3f79

Kontrolni broj: 0e241-8b0d6-12c1e

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:
CN=Dunja Ljubičić, O=OPĆINSKI SUD U SPLITU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi: https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja
prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Općinski sud u Splitu potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.