Poslovni broj: 13 Gž R-2604/2022-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 13 Gž R-2604/2022-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jasenke Grgić kao predsjednice vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Ksenije Grgić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. F. iz K. L., OIB: …, zastupanog po punomoćniku Ž. O., odvjetniku u S., protiv tuženika B. i. S. d.d. S., OIB: …, zastupane po punomoćnici S. B., odvjetnici u S., uz sudjelovanje Republike Hrvatske kao umješača na strani tuženika, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u S., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-6716/2021 od 19. svibnja 2022., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj Pr-6716/2021 od 29. lipnja 2022. na sjednici vijeća održanoj dana 17. siječnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbija se žalba tužitelja kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-6716/2021 od 19. svibnja 2022., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj Pr-6716/2021 od 29. lipnja 2022. u pobijanom dijelu pod toč. I. te u dijelu pod toč. II. izreke kojim je prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 12.500,00 kn/1.659,03 €[1] te zahtjev umješača za naknadu parničnog troška u iznosu od 2.000,00 kn/ 265,44 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. svibnja 2022. do isplate.

 

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-6716/2021 od 19. svibnja 2022., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj Pr-6716/2021 od 29. lipnja 2022. u pobijanom pod toč. II. izreke kojim je prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška preko iznosa od 12.500,00 kn/1.659,03 € (za iznos od 4.262,50 kn/565,73€) i u tom dijelu sudi:

 

Odbija se dio zahtjeva tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 4.262,50 kn/565,73 € kao neosnovan.

 

              III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke odbijen je tužitelj s tužbenim zahtjevom da se naloži tuženiku na ime naknade imovinske štete zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje isplatiti tužitelju iznos od 30.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe pa do isplate (st. 1.), kao i sa zahtjevom da mu tuženik naknadi parnične troškove sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate (st. 2. izreke). Pod točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 15.450,00 kn i umješaču u iznosu od 2.000,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

 

2. Rješenjem istog suda ispravljeno je rješenje o parničnom trošku iz presude poslovni broj Pr-6716/2021 od 19. svibnja 2022. na način da u izreci presude, u točci II. prvom stavku, umjesto iznosa 15.450,00 kn, pravilno treba da stoji 16.762,50 kn, dok u preostalom dijelu izreka presude ostaje neizmijenjena, kao i u obrazloženju u točci 23. u šesnaestom retku ispravlja se i nadodaje, tako da iza iznosa 325,00 kn, umjesto riječi "obistinjeni parnični trošak tuženika ukupno iznosi 15.450,00 kn", pravilno treba da stoji "uz dodatak pristojbe odgovora na tužbu u iznosu od 812,50 kn, ukupno obistinjeni parnični trošak tuženika iznosi 16.762,50 kn".

 

3. Protiv navedene presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08- Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22 - dalje: ZPP). Predlaže da se pobijana presuda preinači i usvoji tužbeni zahtjev uz naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 1.562,50 kn.

 

4. Žalba je djelomično osnovana u pogledu odluke o parničnom trošku.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti zbog narušenog duševnog zdravlja protiv tuženika kao prijašnjeg poslodavca i to radi nedopuštenog otkazivanja ugovora o radu tužitelju koju je tuženik donio odlukom tuženika od 24. svibnja 2006.

 

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti one koje žalitelj ističe u žalbi. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu ukazuje tužitelj u žalbi jer su u pobijanoj presudi navedeni jasni razlozi o tome zbog čega prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev tužitelja.

 

7. Tuženik žalbenim navodima osporava činjenično stanje utvrđeno od strane suda prvog stupnja, te u žalbi iznosi vlastitu ocjenu dokaza koja se suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda. Međutim, ta ocjena, prema stajalištu ovog suda, nema podlogu u rezultatu dokaznog postupka, te ne može dovesti u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog od strane suda prvog stupnja. Stoga je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP koju u žalbi također ističe tuženik.

 

8. Tako je tijekom postupka utvrđeno

- da tužitelj u činjeničnim navodima tužbe ističe da je zbog nedopuštenog otkazivanja ugovora o radu tužitelju  koju je tuženik donio odlukom tuženika od 24.svibnja 2006. te parničnim postupkom koji je zbog postupanja tuženika trajao više od 6 godina iako se radilo o radnom sporu došlo do povrede prava osobnosti zbog narušenog duševnog zdravlja;

- da je najprije bila donesena prvostupanjska presuda od 28. kolovoza 2012. kojom je utvrđeno da je nedopuštena odluka o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od dana 24.svibnja 2006. kojom je tuženik kao poslodavac dao tužitelju kao radniku otkaz ugovora o radu te je pod točkom II. izreke navedene presude utvrđeno da je tužitelju radni odnos kod tuženika prestao sa danom 28. kolovoza 2012., dok je tuženiku točkom III/ izreke navedene presude naloženo isplatiti tužitelju naknadu plaće od 22.prosinca 2006. u ukupnom bruto iznosu od 289.433,41 kn sa pripadajućim kamatama;

- da je navedena presuda od 28. kolovoza 2012. kao i presuda Županijskog suda u Splitu br. Gžp-169/13 od 07.veljače 2013. ukinuta osim u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za vraćanjem na rad na odgovarajuće radno mjesto i vraćena je sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i to rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-471/13-2 od 15.ožujka 2016., a kojim rješenjem je bila prihvaćena revizija tuženika i ukinute nižestupanjske presude;

- da je nakon toga donesena pravomoćna i ovršna presuda Pr-427/16 od 24.studenog 2017. kojom je utvrđeno da je nedopuštena odluka o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od dana 24.svibnja 2006., koju je tuženik kao poslodavac dao tužitelju kao radniku, te je utvrđeno da je tužitelju radni odnos kod tuženika prestao sa danom 31. svibnja 2013., i naloženo je tuženiku na ime naknade plaće zbog nedopuštenog otkaza isplatiti tužitelju ukupno 289.433,41 kuna sa pripadajućom kamatom dok iz obrazloženja proizlazi da tuženik nije dokazao postojanje opravdanih razloga za davanje osobno uvjetovanog otkaza tužitelju jer da nije dokazao da tužitelj nije ostvario zahtjeve svog radnog mjesta u smislu nekvalitetnog izvršavanja radnih zadataka jer da mu nadređeni u tom smislu nisu izdali nikakvu opomenu ni upozorenje. Isto tako, iz obrazloženja proizlazi da kraj činjenice da je tuženik svojim internim aktom, Pravilnikom koji nije postojao u vrijeme zaključenja Ugovora o radu, a kojim je podignut nivo poslova zavarivača na jedan minimalni nivo koji je u sebi pretpostavljao i vertikalno zavarivanje, koji atest tužitelj nije uspio dobiti, slijedom čega da se ne radi o trajnoj osobini tužitelja koja bi opravdavala donošenje odluke o osobno uvjetovanom otkazu;

- da iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka između ostalog proizlazi da je nemoguće utvrditi u kojem postotku je dugotrajnost sudskog postupka bila od utjecaja na psihičko zdravlje tužitelja, a u odnosu na činjenicu ne dostave mirovinskih podataka vještak je istakao da to nema nikakve veze s ovim što je predmet postupka niti tu postoji utjecaj na zdravstveno stanje tužitelja;

- da su svi radnici tuženika 31. svibnja 2013. dobili poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu radi privatizacije, a da iz popisa radnika koji su 21. prosinca 2006. bili raspoređeni na radnom mjestu zavarivač IV., proizlazi da je od 19 zavarivača, njih 10 prekinulo radni odnos sa tuženikom, kako to proizlazi iz obrazloženja prvostupanjske presude Pr-427/2016 od 24. studenog 2017. (list 76 spisa).

 

9. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, prvostupanjski sud je zaključio da iako postupak otkaza ugovora o radu je nesporno tegoban i uznemirujući za osobu kojoj je dat otkaz, ne dovodi samim time do odštetne odgovornosti poslodavca, izuzev ako odluka nije posljedica diskriminatornog postupanja odnosno šikanoznog postupanja s namjerom povrede dostojanstva radnika. Stoga prvostupanjski sud utvrđuje da tijekom postupka tužitelj nije tvrdio niti dokazivao da bi se radilo o diskriminatornom ili šikanoznom postupanju tuženika prilikom otkazivanja ugovora o radu, a sama činjenica nezakonite odluke tuženika o otkazu ugovora o radu u okolnostima konkretnog slučaja ne predstavlja protupravnu štetnu radnju, pogotovo kada sam tužitelj navodi da su njegovi zdravstveni problemi nastali kad je doznao za odluku o otkazu. S tim u vezi tužitelj nije dokazao da je tuženik kao njegov poslodavac postupak otkazivanja vodio šikanozno ili uz prekoračenje zakonom predviđenih radnji u postupku, samim time da bi (nezakonito) otkazivanje tužitelju ugovora o radu predstavljalo protupravno postupanje tuženika zbog toga što je tužitelj ostvario radnopravnu zaštitu. Dakle, okolnost da je tužitelj ostvario zaštitu prava zbog nezakonitog otkaza ne stvara sama po sebi osnov odgovornosti poslodavca za naknadu štete, jer iz provedenog sudskog postupka ne bi proizlazilo da je tuženik na bilo koji način prekoračio zakonom predviđene radnje niti da je šikanozno postupao, a ni na samu dužinu postupka nije dokazano da je tuženik protupravno utjecao. Stoga prvostupanjski sud zaključuje da temeljem provedenog dokaznog postupka tužitelj u ovom postupku nije dokazao sukladno čl. 135 Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14, dalje ZR), da se radilo o diskriminatornom ili šikanoznom postupanju tuženika prilikom otkazivanja ugovora o radu koji bi za posljedicu imao razvoj kliničke slike anksiozno depresivnog poremećaja kod tužitelja, utvrđenog rezultatima medicinskog vještačenja, slijedom čega odbija tužbeni zahtjev u cijelosti i odlučuje kao u izreci ove presude pod točkom I.

 

10. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud te je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje, koje tužitelj niti u prvostupanjskom, a niti u žalbenom postupku nije uspio dovesti u sumnju.

 

11. Naime, odredbama čl. 111. st. 1. i 2. ZR propisano je da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava, a pravo na naknadu štete iz stavka 1. ovoga članka odnosi se i na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa.

 

12. S obzirom na osnovu tužbenog zahtjeva (naknada štete zbog posljedica nezakonitog postupka otkazivanja ugovora o radu), u ovom slučaju se radi o odštetnoj odgovornosti poslodavca po općim propisima obveznog prava. Za takve štete poslodavac odgovara po načelu krivnje (čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 – dalje: ZOO)) za koju je potrebno kumulativno postojanje svih općih pretpostavki za postojanje odštetne odgovornosti (protupravna štetna radnja, šteta i adekvatna uzročno posljedična veza). To nadalje znači da bi poslodavac bio u obvezi naknaditi utuženu štetu radniku, potrebno je, između ostalog, postojanje određenih protupravnih postupaka poslodavca – tuženika, koji imaju obilježja šikane i mobinga i da su ti protupravni postupci u uzročnoj vezi s nastalom štetom.

 

13. Prema tome, kada pravni osnov tražimo kroz opće propise i elemente odgovornosti za naknadu štete onda je u skladu s tim potrebno utvrditi i postojanje protupravnosti jer institut otkazivanja ugovora o radu pod određenim uvjetima zakonom regulirano pravo poslodavca i radnika kao jedan od dopuštenih i mogućih načina prestanka radnog odnosa tako da korištenje tim pravom, dakle otkazivanje ugovora o radu samo po sebi nema značaj povrede nekog pravila objektivnog prava.

 

14. Stoga za ostvarenje prava naknade na neimovinske štetu po općim propisima obveznog prava potrebno je utvrditi element protupravnosti u odnosu na štetnu radnju koji značaj u ovom sporu ima otkaz ugovora o radu jer odgovornost poslodavca za naknadu eventualno nastale neimovinske štete i zbog nezakonitog otkaza ugovora o radu postoji samo ako je poslodavac postupao s namjerom da šikanira radnika odnosno kada postupa diskriminatorno.

 

15. Stoga je pravilno prvostupanjski sud zaključio da postupak otkaza ugovora o radu je nesporno tegoban i uznemirujući za osobu kojoj je dat otkaz, ali ne dovodi samim time do odštetne odgovornosti poslodavca, izuzev ako odluka nije posljedica, kako je navedeno, diskriminatornog postupanja odnosno šikanoznog postupanja s namjerom povrede dostojanstva radnika. (Tako i Vrhovni sud RH u odluci Rev-2624/13 od 18. travnja 2018.)

 

16. Tijekom ovog postupka tužitelj najprije (tek nakon ukidnog rješenja) nije ni tvrdio, a niti dokazivao da bi se radilo o diskriminatornom ili šikanoznom postupanju tuženika prilikom otkazivanja ugovora o radu, a sama činjenica nezakonite odluke tuženika o otkazu ugovora o radu u okolnostima konkretnog slučaja ne predstavlja protupravnu štetnu radnju, pogotovo kada sam tužitelj navodi da su njegovi zdravstveni problemi nastali kad je doznao za odluku o otkazu. S tim u vezi, neosnovani su navodi tužitelja da bi (nezakonito) otkazivanje tužitelju ugovora o radu  predstavljalo protupravno postupanje tuženika zbog toga što je tužitelj ostvario radnopravnu zaštitu. Dakle, okolnost da je tužitelj ostvario zaštitu prava zbog nezakonitog otkaza ne stvara sama po sebi osnov odgovornosti poslodavca za naknadu štete, nego je potrebno utvrditi je li poslodavac postupak otkazivanja vodio šikanozno ili uz prekoračenje zakonom predviđenih radnji u postupku.

 

17. U odnosu na žalbene navode tužitelja da prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude potpuno neistinito i netočno navodi da tijekom ovog postupka tužitelj nije niti tvrdio, niti dokazivao da bi se radilo o diskriminatornom ili šikanoznom postupanju tuženika prilikom otkazivanja ugovora o radu jer da navedeno proizlazi iz dokaza koji nisu bili dostupni sudu u vrijeme donošenja ukinute presude, budući su se spisi broj IV P-893/06 i Pr-427/16 nalazili na Vrhovnom sudu po reviziji tuženika koja je odbijena Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Zagreb broj Revr 762/2018-2 od dana 10. listopada 2019, valja reći da se navedeni dokazi izvedeni u citiranim spisima na okolnost dopuštenja odluke o otkazu, a stranke se nisu usuglasile da se navedeni dokazi koriste kao dokaz u ovom predmet, slijedom čega pravilno prvostupanjski sud nije uzeo u obzir dokaze izvedene u priklopljenom spisu Pr-427/16 kao npr. iskaze svjedoka D. M., D. B., vještački nalaz i mišljenje te ostale izvedene dokaze iz navedenog spisa. 

 

18. Naime, na ročištu 10. ožujka 2022. utvrđeno je da je pribavljen spis Pr-427/16 te se isti čitao i pregledavao, ali nije riješeno da će se koristiti dokazi iz toga spisa. Tim više što je i tuženik u podnesku od 14. siječnja 2022. izričito naveo da se tužitelj u nedostatku valjanih argumenata poziva na dokaze koji su izvedeni u sudskom sporu Pr-427/16, a što je nebitno za predmet ovog spora iz čega zasigurno ne proizlazi da je dao suglasnost za korištenje dokaza iz tog sudskog predmeta.

 

19. Naime, odredbom čl. 224. st. 1. ZPP-a propisano je da izvođenje dokaza neposredno na glavnoj raspravi, a koje pravilo neposrednosti postupka je proizašlo iz načelne odredbe čl. 4. ZPP-a kojom je propisano da sud odlučuje o tužbenom zahtjevu, u pravilu na temelju usmene, neposredne i javne rasprave, te da tuženik nije dao suglasnost da se dokazi izvedeni u spisu Pr-427/2016, koriste u ovom parničnom postupku

 

20. U odnosu na daljnje žalbene navode da je šikanozno postupanje vidljivo iz postupaka nezakonitog otkazivanja ugovora o radu jer tužitelju od strane tuženika nije niti ponuđeno drugo slobodno radno mjesto, a postojalo je slobodno radno mjesto poslovođa kotlar za koju je tužitelj ispunjavao uvjete, pa je i iz ovog razvidno diskriminatorno postupanje tuženika u odnosu na tužitelja jer se tužitelja ne zapošljava na slobodno radno mjesto za koje tužitelj ispunjava uvjete, valja reći da su ocijenjeni neosnovanima.

 

21. Naime, činjenica da tuženik, koji je smatrao da tužitelj ne obavlja kvalitetno svoj posao, nije ponudio tužitelju drugo radno mjesto poslovođe kotlara, dovelo je do toga da je odluka o otkazu tužitelju nedopuštena i zbog koje je ostvario i naknadu plaće od 289.433,41 kuna sa pripadajućom kamatom, ali navedeno ne dokazuje protupravno ponašanje tuženika, kao niti da se radilo o šikanoznom postupanju tuženika u odnosu na tužitelja tijekom otkazivanja ugovora o radu. To pogotovo što iz obrazloženja prvostupanjske presude Pr-427/2016 od 24. studenog 2017. (list 76 spisa) kojom je utvrđeno da je otkaz nezakonit proizlazi da je od 19 zavarivača, njih 10 prekinulo radni odnos sa tuženikom, kako to proizlazi iz obrazloženja. Isto tako, niti tužitelj u tužbi nije navodio da se radilo o šikanoznom postupanju u tom smislu jer je u činjeničnim navodima tužbe samo navodio da je zbog nedopuštenog otkazivanja ugovora o radu tužitelju  koju je tuženik donio odlukom tuženika od 24.svibnja 2006. te parničnim postupkom koji je zbog postupanja tuženika trajao više od 6 godina iako se radilo o radnom sporu, došlo do povrede prava osobnosti zbog narušenog duševnog zdravlja, slijedom čega su žalbeni navodi tužitelja neosnovani.

 

22. U odnosu na žalbene navode tužitelja u kojima preocjenjuje izvedene dokaze, valja reći da na isto nije ovlašten, jer u skladu s odredbom čl. 8. ZPP samo je sud ovlašten utvrditi koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Upravo tako je prvostupanjski sud postupio jer je izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, opravdavši svoje uvjerenje uvjerljivim i logičnim zaključcima, koje uvjerenje ima pravnu i činjeničnu utemeljenost.

 

23. U odnosu na daljnje žalbene navode, valja reći da iako je tužitelju u spornom razdoblju dijagnosticirano psihičko oboljenje i to anksiozno depresivni sindrom, ne znači da je to oboljenje posljedica postupanja tuženika. Naime, subjektivni doživljaj tužitelja da je u navedenom razdoblju bio šikaniran mora imati objektivizirane pokazatelje, te nije dovoljno da se tužitelj temeljem svog subjektivnog osjećaja osjetio šikaniranim i diskriminiranim, slijedom čega neovisno o psihijatrijskom vještačenju, ne znači i da je tuženik tužitelju odgovoran za štetu. Naime, ocjenu o tome radi li se o postupanju tuženika koji bi za posljedicu imao razvoj kliničke slike anksiozno depresivnog poremećaja kod tužitelja, utvrđenog rezultatima medicinskog vještačenja, može dati jedino sud nakon provedenog postupka, a ne medicinski vještak, jer bolest može biti posljedica ako se utvrdi da se radilo o diskriminatornom ili šikanoznom postupanju tuženika prilikom otkazivanja ugovora o radu i da je tužitelj upravo zbog takvog postupanja obolio dok u konkretnom slučaju takvo postupanje nije utvrđeno. Tim više što je i vještak utvrdio da je nemoguće utvrditi u kojem postotku je dugotrajnost sudskog postupka bila od utjecaja na psihičko zdravlje tužitelja, a u odnosu na činjenicu ne dostave mirovinskih podataka vještak je istakao da to nema nikakve veze s ovim što je predmet postupka niti tu postoji utjecaj na zdravstveno stanje tužitelja.

 

24. Isto tako, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je proveo i cijenio dokaze koje je ocijenio važnim za donošenja odluke, te je analizirajući provedene dokaze utvrdio sve činjenice odlučne za rješenje spora između stranaka.

 

25. Dakle, sud prvog stupnja je, suprotno žalbenim navodima tužitelja, u prvostupanjskom postupku pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Na tako pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja je pravilno primijenio odredbe materijalnog prava iz čl. 111. st. 1. i 2. ZR, te čl. 1045. st. 1. i čl. 1046. ZOO kada je tužbeni zahtjev tužitelja odbio. Stoga nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava kojeg u žalbi ističe tužitelj.

 

26. Stoga je valjalo odbiti žalbu tužitelja i potvrditi pobijanu presudu pod točkom I. izreke te odlučiti kao pod točkom I. ove presude (čl. 368. st. 1. ZPP).

 

27. Djelomično osnovano tuženik u odnosu na pobijani dio odluke o troškovima postupka upire na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz odredbe čl. 155. ZPP u vezi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 – dalje: Tarifa). Naime, djelomično pogrešno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je tužitelju dosudio trošak sastava podneska od 10. siječnja 2022. budući da navedenim podneskom tuženik ponavlja već istaknute navode, slijedom čega je tuženika valjalo odbiti na ime parničnog troška za iznos od 1.250,00 kuna kao pod točkom II. izreke.

 

28. Naime, tuženiku ne pripada trošak sudske pristojbe za odgovor na tužbu, za presudu i žalbu, budući da nije dokazao da je iste platio, a iz stanja spisa proizlazi da nije bio niti pozvan na plaćanje sudske pristojbe pa mu nije nastao trošak potreban radi vođenja ove parnice.

 

29. Međutim, suprotno žalbenim navodima tužitelja pravilno je sud prvog stupnja priznao tuženiku trošak pristupa na ročište 19. siječnja 2022. te ročišta od 10. ožujka 2022. jer se radilo o ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari (Tbr. 9/1 Tarife), kao i na ročištu 4. lipnja 2018. te ročištu od 18. ožujka 2019. tako da je nastao tuženiku i umješaču trošak potreban radi vođenja ove parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP.

 

30. Slijedom navedenog, troškovi zastupanja tuženika po punomoćniku pravilno iznose ukupno 1000 bodova odnosno 10.000,00 kn što uvećano za porez na dodanu vrijednost od 25 % u iznosu od 2.500,00 kn, sveukupno iznosi 12.500,00 kn.

 

31. Kako je tuženiku na ime parničnog troška dosuđen iznos 16.762,50 kn (po rješenju o ispravku), to je valjalo odbiti tuženika na ime parničnog troška za iznos od 4.262,50 kn (budući da mu pripada iznos od 12.500,00 kn) te odlučiti kao pod točkom III. izreke. (čl. 380. toč. 3. ZPP).

 

32. Kako je tužitelj uspio u žalbenom postupku samo u razmjerno neznatnom dijelu sporednog potraživanja to mu nije priznat trošak žalbenog postupka te je po čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao pod točkom III. izreke ove presude.

 

U Zagrebu 17. siječnja 2023.

 

 

                                                                                                                                     Predsjednica vijeća:

         Jasenka Grgić, v.r.