REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 9 Pž-5119/2020-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca
Branke Šabarić Zovko, predsjednice vijeća, Dubravke Zubović, sutkinje izvjestiteljice i
Maje Bilandžić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja REPUBLIKA HRVATSKA, OIB
52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Savska
cesta 41, protiv tuženika LOVAC TRGOVINA d.o.o., OIB 58432804239, Zagreb,
Ulica Nikole Tesle 4, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Dodig, odvjetnik u Zagrebu,
Bukovačka 222, radi isplate iznosa od 461.466,85 kn / 61.247,16 EUR, odlučujući o
tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj
P-489/2020 od 3. studenog 2020., u sjednici vijeća održanoj 17. siječnja 2023.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog
suda u Zagrebu poslovni broj P-489/2020 od 3. studenog 2020. u točki I. njezine
izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 461.466,85 kn /

61.247,16 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 13. veljače 2018. do isplate po
stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne stope na stanja
kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim
društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri
postotna poena, te u točkama III. i IV. njezine izreke.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj
P-489/2020 od 3. studenog 2020. u točki I. njezine izreke u dijelu zateznih kamata i
sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem se nalaže
tuženiku platiti tužitelju zatezne kamate tekuće:

- na iznos od 15.912,65 kn / 2.111,97 EUR od 10. ožujka 2015.,
- na iznos od 15.912,65 kn / 2.111,97 EUR od 10. travnja 2015.,
- na iznos od 15.912,65 kn / 2.111,97 EUR od 10. svibnja 2015.,
- na iznos od 15.912,65 kn / 2.111,97 EUR od 10. lipnja 2015.,
- na iznos od 15.912,65 kn / 2.111,97 EUR od 10. srpnja 2015.,
- na iznos od 15.912,65 kn / 2.111,97 EUR od 10. kolovoza 2015.,
- na iznos od 15.912,65 kn / 2.111,97 EUR od 10. rujna 2015.,

______________________________

Fiksni tečaj konverzije 7,53450

Poslovni broj: 9 Pž-5119/2020-3 2

- na iznos od 15.912,65 kn / 2.111,97 EUR od 10. listopada 2015.,
- na iznos od 15.912,65 kn / 2.111,97 EUR od 10. studenog 2015.,
- na iznos od 15.912,65 kn / 2.111,97 EUR od 10. prosinca 2015.,
- na iznos od 15.912,65 kn / 2.111,97 EUR od 10. siječnja 2016.,
- na iznos od 15.912,65 kn / 2.111,97 EUR od 10. veljače 2016.,
- na iznos od 15.912,65 kn / 2.111,97 EUR od 10. ožujka 2016.,
- na iznos od 15.912,65 kn / 2.111,97 EUR od 10. travnja 2016.,
- na iznos od 15.912,65 kn / 2.111,97 EUR od 10. svibnja 2016.,
- na iznos od 15.912,65 kn / 2.111,97 EUR od 10. lipnja 2016.,
- na iznos od 15.912,65 kn / 2.111,97 EUR od 10. srpnja 2016.,
- na iznos od 15.912,65 kn / 2.111,97 EUR od 10. kolovoza 2016.,
- na iznos od 15.912,65 kn / 2.111,97 EUR od 10. rujna 2016.,
- na iznos od 15.912,65 kn / 2.111,97 EUR od 10. listopada 2016.,
- na iznos od 15.912,65 kn / 2.111,97 EUR od 10. studenog 2016.,
- na iznos od 15.912,65 kn / 2.111,97 EUR od 10. prosinca 2016.,
- na iznos od 15.912,65 kn / 2.111,97 EUR od 10. siječnja 2017.,
- na iznos od 15.912,65 kn / 2.111,97 EUR od 10. veljače 2017.,
- na iznos od 15.912,65 kn / 2.111,97 EUR od 10. ožujka 2017.,
- na iznos od 15.912,65 kn / 2.111,97 EUR od 10. travnja 2017.,
- na iznos od 15.912,65 kn / 2.111,97 EUR od 10. svibnja 2017.,
- na iznos od 15.912,65 kn / 2.111,97 EUR od 10. lipnja 2017.,
- na iznos od 15.912,65 kn / 2.111,97 EUR od 10. srpnja 2017.,
a sve do 12. veljače 2018. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem
prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine
dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje
prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-489/2020 od 3.
studenog 2020. naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 461.466,85 kn /

61.247,16 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za
ostale odnose na pojedinačno određene iznose, a sve kako je određeno i opisano u
izreci (točka I. izreke). Utvrđeno je da tražbina tuženika u iznosu od 461.466,85 kn /

61.247,16 EUR ne postoji te se prigovor radi prebijanja odbija kao neosnovan (točka
III. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u
iznosu od 22.500,00 kn / 2.986,26 EUR sa zateznom kamatom od 3. studenog 2020.
do isplate po stopi koja se određuje za ostale odnose (točka IV. izreke).

2. Protiv presude u točkama I., III. i IV. tuženik je podnio žalbu zbog svih
žalbenih razloga označenih u članku 353. stavku 1. Zakona o parničnom postupku
(„Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP) s
prijedlogom drugostupanjskom sudu preinačiti presudu u pobijanom dijelu, odnosno
podredno predlaže ukinuti presudu u pobijanom dijelu i u tom dijelu vratiti istom sudu
na ponovno suđenje. Traži trošak sastava žalbe u iznosu od 16.250,00 kn / 2.156,75
EUR.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

Poslovni broj: 9 Pž-5119/2020-3 3

4. Žalba nije osnovana osim u dijelu dosuđenih zakonskih zateznih kamata na iznos od 461.466,85 kn / 61.247,16 EUR.

5. Ispitavši pobijanu presudu sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a u
granicama razloga određenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne
povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9.,

13. i 14. ZPP-a i s obzirom na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je
utvrdio da je pobijana presuda pravilna i zakonita, osim u dijelu dosuđenih zakonskih
zateznih kamata na glavnicu, a sve kako je uvodno izneseno.

6. Predmet spora je tužiteljev zahtjev radi isplate iznosa od 461.466,85 kn /

61.247,16 EUR, za bespravno korištenje poslovnog prostora u uličnom prizemlju,
visokom prizemlju i polukatu u površini od 491,94 m2, Zagreb,Varšavska 4, a koji
tuženik koristi bez pravne osnove u razdoblju od ožujka 2015. do srpnja 2017.; te
utvrđenje postojanja tuženikove tražbine prema tužitelju na ime ulaganja u poslovne
prostore na adresi Zagreb, Varšavska 4 u iznosu od 2.546.987,41 kn / 338.043,32
EUR i Zagreb, Teslina 4 u iznosu od 2.284.875,90 kn / 303.255,15 EUR.

7. Iz podataka u spisu nije sporno da se tužitelj prije podnošenja tužbe
sukladno odredbi članka 186.a ZPP-a obratio tuženiku sa zahtjevom za mirno
rješenje spora pod brojem N-DO-473/17 od 29. prosinca 2017., pa su ispunjene
procesne pretpostavke za podnošenje ove tužbe.

8. Iz podataka u spisu proizlazi da je tužitelj vlasnik poslovnog prostora, da s
tuženikom nije sklopio pravni posao kojim bi tuženika ovlastio da koristi poslovni
prostor, da se tuženik nalazi u posjedu poslovnog prostora. Iz podataka u spisu nije
sporno da je tužitelj suvlasnik na ½ suvlasničkog dijela predmetnog prostora, a sve u
smislu rješenja Gradskog ureda za imovinskopravne poslove i imovinu grada klasa:
UP/I-942-01/97-02/360, koje je postalo pravomoćno. Suvlasnici su rješenjem
Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj R1-368/99 od 9. prosinca 1999. razvrgnuli
suvlasničku zajednicu, te je tužitelj u zemljišnoj knjizi uknjižio svoje pravo vlasništva
nad poslovnim prostorom (zk. izvadak iz zemljišne knjige, list 12. i 36. spisa).

9. Stoga je pravilno sud utvrdio aktivnu legitimaciju tužitelja, a sve pozivom na
odredbu članka 165. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima
(„Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98/, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06,
146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15; pročišćeni tekst i 94/17; dalje:
ZV), s obzirom na to da je vlasnik poslovnog prostora ovlašten potraživati sve koristi
koje je tuženik imao za vrijeme svojeg posjedovanja, iako je Ugovorom o poslovno-
tehničkoj suradnji od 21. veljače 2014. prenio dio ovlasti na društvo Državne
nekretnine d.o.o., koje je tužitelj osnovao radi lakšeg upravljanja nekretninama u
svom vlasništvu.

10. U predmetnoj pravoj stvari valjalo je primijeniti odredbu članka 164. stavka

1. i članka 165. stavka 1. ZV-a, kojim odredbama je reguliran pravni položaj poštenog
posjednika (članak 164. ZV-a) i pravni položaj nepoštenog posjednika (članak 165.
ZV-a).

Poslovni broj: 9 Pž-5119/2020-3 4

11. Prema članku 164. stavka 1. ZV-a, pošteni posjednik tuđe stvari koju nema
pravo posjedovati mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi, ali nije dužan dati
naknadu za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi primjerene onom pravu na
posjed za koju je vjerovao da mu pripada, a ne treba ni naknaditi ono što je pritom
oštećeno ili uništeno.

12. Prema članku 165. stavku 1. ZV-a, nepošteni posjednik tuđe stvari mora ju
predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koju su na njoj nastale i
sve koristi koje je imao za vrijeme svog posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da
ih nije zanemario.

13. Naime, ako je određena stvar u nepromijenjenom obliku (očuvanog
identiteta) bila u posjedu nevlasnika valja primijeniti odredbu članka 164. stavka 1. i
članka 165. stavka 1. ZV-a, a prema kojim odredbama je samo nepošten posjednik
dužan naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari. Tek ukoliko je određena stvar
upotrijebljena na način da je promijenila identitet radi čega nije moguće ili
gospodarski opravdano vraćanje te stvari, valja primijeniti odredbu članka 1120.
Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i
29/18; dalje: ZOO), a kojim odredbom je regulirana uporaba tuđe stvari u svoju korist,
prema kojoj odredbi je osoba koja je uporabila tuđu stvar u svoju korist dužna
vlasniku naknaditi korist bez obzira na svoje poštenje odnosno nepoštenje. Takav
stav je zauzet i u na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske
od 26. listopada 2009.

14. Ocjenom i analizom dokumentacije u spisu, pravilno je sud ocijenio da je
tuženik tužiteljev dio nekretnine rabio u svoju korist na način da je predmetni poslovni
prostor koristio bez pravne osnove i za taj prostor nije plaćao zakupninu.

15. Prvostupanjski sud je ocjenjujući kvalitetu posjeda, a za koju kvalitetu
posjeda valjalo je utvrditi je li tuženik pošteni ili nepošteni posjednik, ocjenom i
analizom dokumentacije u spisu pravilno zaključio da je tuženik bio u nepoštenom
posjedu, budući nije dokazao da je u utuženom razdoblju stekao valjanu pravnu
osnovu za posjed poslovnog prostora. Budući da poštenje prestaje čim posjednik
sazna da mu ne pripada pravo na posjed, tuženik je najkasnije 26. studenog 2014.
(datum očevida) saznao, odnosno imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne
pripada pravo na posjed. Isto tako, pravomoćnom odlukom Općinskog građanskog
suda u Zagrebu poslovni broj Ps-30/05 tuženiku je naloženo isprazniti predmetni
poslovni prostor i predati ga tužitelju u posjed slobodan od osoba i stvari. Prema
tome, pravilno je sud ocijenio da je tuženik nepošteni posjednik, te da je u smislu
citirane odredbe članka 165. stavka 1. ZV-a dužan naknaditi tužitelju koristi koje je
imao za vrijeme posjedovanja.

16. Slijedom iznesenog, ocjena je ovog suda da je sud pravilnom primjenom
materijalnog prava i to određenja iz članka 165. stavka 1. ZV-a odlučio o osnovanosti
tužbenog zahtjeva, a sve kako je to odlučio u točki I. izreke pobijane presude.

Poslovni broj: 9 Pž-5119/2020-3 5

17. Međutim, u odnosu na tijek zateznih kamata na utužene iznose sud je
pogrešno primijenio materijalno pravo.

18. Naime, na sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog
suda Republike Hrvatske održanoj 16. lipnja 2021. prihvaćeno je pravno shvaćanje
prema kojem tražbina vlasnika prema nepoštenom posjedniku po osnovi naknade
koristi koje je imao za vrijeme svojeg posjedovanja stvari dospijeva danom
podnošenja zahtjeva za naknadu. S obzirom na to da spisu prileži zahtjev tužitelja za
mirnim rješenjem spora u kojem zahtjevu je sadržan zahtjev za isplatu utužene
naknade, a koji zahtjev je tuženik zaprimio 13. veljače 2018., to tužitelj ima pravo na
zatezne kamate upravo od tog dana, kao dana podnošenja zahtjeva za isplatu
naknade, a ne i za ranije razdoblje. Pri tome treba navesti da tužitelj nije dokazao u
smislu odredbe članka 219. ZPP-a, da je prije navedenog zahtjeva za mirno rješenje
spora, zahtijevao od tuženika isplatu utužene naknade.

19. Isto tako, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio tuženikov prigovor radi
prebijanja neosnovanim. Imajući u vidu tužiteljev prigovor pravomoćno presuđene
stvari u vezi prigovora radi prebijanja u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu
poslovni broj P-2658/15, prvostupanjski sud je uvidom u navedeni spis utvrdio da je
tuženik istaknuo prigovor radi prebijanja tvrdeći da postoji njegovo potraživanje
prema tužitelju u iznosu od 2.546.987 kn / 338.043,32 EUR na temelju istih činjenica
kao i u predmetnom spisu, međutim, izrekom pravomoćne i ovršne citirane presude
poslovni broj P-2658/15 od 19. travnja 2018. odlučeno je samo o dijelu te tražbine u
iznosu od 837.005,39 kn / 111.089,71 EUR. Prema tome, citiranom presudom
pravomoćno je odlučeno samo o dijelu tuženikove tražbine istaknute prigovorom radi
prebijanja, a ne i o preostalom dijelu tražbine u iznosu od 1.709.981,61 kn /

226.953,56 EUR, zbog čega nema zapreke da taj preostali iznos bude stavljen u
prijeboj u ovom predmetu.

20. Sud je uvidom u sudski registar utvrdio da je društvo Lovac društvo s
ograničenom odgovornošću za trgovinu i usluge brisano iz sudskog registra 25.
listopada 2005. rješenjem poslovni broj Tt-05/9835-2 nakon što je nad istim otvoren i
zaključen stečajni postupak, te je pravilno zaključio da navedeno društvo nije pravni
prednik tuženika, nego sasvim različito društvo.

21. U odnosu na prigovor radi prebijanja valja istaknuti da je sud pravilno isti
ocijenio neosnovanim. Naime, tuženik u prigovoru ističe da je društvo Lovac d.o.o.
sklopilo s tuženikom Ugovor o zajedničkom poduhvatu od 1. veljače 2002. te Ugovor
o prijenosu i prodaji prava od 16. prosinca 2002., pa tuženik tvrdi da je na temelju
pravnog posla sklopljenog s društvom Lovac d.o.o. stekao pravo na isplatu naknade
za učinjena ulaganja, čime je stupio u pravnu poziciju društva Lovac d.o.o. S obzirom
na to da je tim ulaganjima društvo Lovac d.o.o. povećalo vrijednost poslovnog
prostora, tuženik je mišljenja da ima pravo tražiti da mu vlasnik nadoknadi ulaganja.
U svrhu osiguranja dokaza glede izvršenih ulaganja pred Općinskim sudom u
Zagrebu pod poslovnim brojem R1-130/02 provedeno je vještačenje kojim je utvrđen
iznos ukupne vrijednosti izvedenih radova od strane društva Lovac d.o.o. Tuženik
napominje da je u postupku osiguranja dokaza utvrđeno da je tuženik izvršio
ulaganja u poslovni prostor tuženika na adresi Zagreb, Varšavska 4, u ukupnom

Poslovni broj: 9 Pž-5119/2020-3 6

iznosu od 2.546.987,41 kn / 338.043,32 EUR, dok je nalazom i mišljenjem
građevinskog vještaka Engelebrta Domljenovića od 15. siječnja 2003. utvrđeno da je
tuženik u poslovni prostor na adresi Zagreb, Nikole Tesle 4, uložio iznos od

2.284.875,90 kn / 303.255,15 EUR. Stoga tuženik na ime ulaganja u poslovne
prostore u Zagrebu, Varšavska 4 (2.546.987,41 kn) i Zagreb, Teslina 4 (2.284.875,90
kn) ističe prigovor radi prebijanja tražbine tuženika s osnove izvršenih ulaganja
nasuprot tražbini tužitelja iz ovog postupka.

22. Tužitelj je osporio da bi društvo Lovac d.o.o. izvršilo ulaganja u poslovne
prostore, te je osporio visinu ulaganja i osnovu tuženikove tražbine na ime ulaganja
zbog toga što društvo tuženika nije bio zakupnik, niti je to bilo društvo Lovac d.o.o.

23. Pravilno sud ocjenjuje da tuženik isticanjem prigovora radi prebijanja nije
postavio nikakav samostalni zahtjev, pa postojanje eventualnog tuženikovog
potraživanja prema tužitelju istaknutog prigovorom radi prebijanja, sud može
utvrđivati samo do visine tužiteljevog potraživanja, ali ne i preko tog iznosa, budući
tuženik nije podnio protutužbu. Predmetno to znači da sud može utvrđivati postojanje
eventualne tuženikove tražbine prema tužitelju do iznosa od 461.466,85 kn /
61.247,16 EUR, odnosno upravo koliko iznosi tužiteljev zahtjev prema tuženiku.

24. Uvidom u spis Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2658/15
tužitelja Republika Hrvatska protiv tuženika Lovac trgovina d.o.o. Zagreb, radi isplate,
utvrđeno je da je donesena presuda 19. travnja 2018. kojom je naloženo tuženiku
platiti tužitelju iznos od 518.752,39 kn (točka I. izreke) te je utvrđeno nepostojanje
tuženikove protutražbine prema tužitelju u iznosu od 837.005,39 kn, te je prigovor
radi prebijanja odbijen kao neosnovan (točka III. izreke). Predmet spora je zahtjev
tužitelja prema tuženiku za plaćanje naknade za korištenje poslovnog prostora u
uličnom prizemlju u površini od 491,94 m2, Varšavska 4, a koji tuženik koristi bez
pravne osnove i to u razdoblju od 4. prosinca 2009. do 3. veljače 2015. Nadalje,
presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj
Pž-3225/2018-2 od 6. svibnja 2020. odbijena je tuženikova žalba (Lovac trgovina
d.o.o. Zagreb) i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagreb poslovni broj
P-2658/15 od 19. travnja 2018. u točkama I. i III. izreke. Prema obrazloženju citirane
drugostupanjske presude proizlazi da je pravilno sud drugog stupnja utvrdio da je
tuženik osoba koja je u prostoru bez valjane pravne osnove, koja nikada nije imala
svojstvo zakupnika, već je u posjed poslovnog prostora ušao nakon što je ranijem
zakupniku prestao važiti Ugovor o zakupu. Naime, Ugovor o zakupu poslovnog
prostora s Gradom Zagrebom je imalo društvo Lovac d.o.o. kao dugogodišnji
zakupnik predmetnog poslovnog prostora, te je Ugovor o zakupu bio zaključen na
određeno vrijeme od pet godina s početkom zakupa 1. studenog 1996.; a tužitelj
(Republika Hrvatska) je utvrđen suvlasnikom predmetnog poslovnog prostora
rješenjem od 30. studenog 1998., koje je postalo pravomoćno 4. siječnja 1999., a
suvlasnička zajednica je razvrgnuta rješenjem poslovni broj R1-368/99 koje je
postalo pravomoćno i ovršno 16. veljače 2000. te je predmetni poslovni prostor stekla
u samovlasništvo. Isto tako, u obrazloženju je navedeno da je pravilno sud prvog
stupnja primijenio odredbu članka 41. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za
vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“ broj: 92/96, 92/99,
39/99, 42/99, 43/00, 131/01, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02; dalje: Zakon

Poslovni broj: 9 Pž-5119/2020-3 7

o naknadi) kada je utvrdio da je Ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora
sklopljen s društvom Lovac d.o.o. raskinut po sili zakona danom pravomoćnosti
rješenja o utvrđivanju prava vlasništva odnosno 4. siječnja 1999., s time da tužiteljica
nije mogla tražiti predaju u posjed prije isteka ugovorenog roka zakupa, odnosno
predmetno do 1. studenog 2001. Društvo Lovac d.o.o. i Lovac trgovina d.o.o. su
sklopili Ugovor o zajedničkom pothvatu 16. prosinca 2002. na temelju kojeg je
društvo Lovac d.o.o., iako više nema pravni temelj za posjed poslovnog prostora
prenijelo posjed predmetnog poslovnog prostora na društvo Lovac trgovina d.o.o.,
dok su iste stranke 16. prosinca 2002. zaključile i Ugovor o prijenosu i prodaji prava
na temelju kojeg tuženik tvrdi da ima pravo tražiti od tužitelja naknadu za izvršena
ulaganja. Nad društvom Lovac d.o.o. je otvoren stečajni postupak 28. ožujka 2003.
Budući društvo Lovac d.o.o. nije sam bio u zakupu predmetnog poslovnog prostora,
nije mogao prenijeti zakup tog prostora na društvo Lovac trgovina d.o.o., a budući su
oba društva imala istog zastupnika po zakonu, društvu Lovac trgovina d.o.o. nije
moglo biti nepoznato da Ugovor o zakupu nije na snazi i da je tužiteljica postala
vlasnicom predmetnog poslovnog prostora. Na kraju obrazloženja sud zaključuje da
posebna pravila iz članka 41. Zakona o naknadi prije svega štite savjesnog zakupca
koji se nalazio u predmetnom poslovnom prostoru i koji je izvršavao ulaganja u taj
prostor, te mora vratiti u posjed vlasniku predmetni poslovni prostor. Međutim
predmetno tuženik je osoba koja je ušla u posjed predmetnog poslovnog prostora u
vrijeme kada više nije bio na snazi Ugovor o zakupu s društvom Lovac d.o.o., pa nije
mogao niti steći svojstvo zakupca kao i zaštitu koja je posebno propisana za zakupce
u drugostupanjskoj odluci poslovni broj Pž-3225/2018 koji razlog je ovaj sud iznio.

25. Imajući u vidu izneseno, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da je
eventualni Ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora sklopljen s društvom
Lovac d.o.o. raskinut po sili zakona danom pravomoćnosti rješenja o utvrđivanju
prava vlasništva tj. 4. siječnja 1999. Društvo Lovac d.o.o. s tuženikom 1. veljače

2002. zaključuje Ugovor o zajedničkom poduhvatu na temelju kojeg 16. prosinca

2002. zaključuju i Ugovor o prijenosu i prodaji prava na temelju kojeg tuženik prema
njegovim tvrdnjama stječe pravo na potraživanja izvršenih ulaganja koje je u
predmetni poslovni prostor izvršilo društvo Lovac d.o.o. kao zakupnik. Isto tako,
uvidom u sudski registar je utvrđeno da je navedeno društvo brisano iz sudskog
registra 25. listopada 2005. nakon što je nad istim otvoren i zaključen stečajni
postupak koji se vodio pod poslovnim brojem St-69/2003; te je navedeno društvo
brisano iz sudskog registra 25. listopada 2005. rješenjem Trgovačkog suda u
Zagrebu poslovni broj Tt-05/9835-2.

26. Tužitelj je u postupku pred Općinskom građanskim sudom u Zagrebu
poslovni broj Ps-30/2005 zahtijevao iseljenje tuženika iz predmetnog poslovnog
prostora, a u kojem predmetu je prvostupanjskom odlukom odbijen tužbeni zahtjev u
odnosu na društvo tuženika s obrazloženjem, u bitnome, da je raniji zakupnik društvo
Lovac d.o.o. prenio na tuženika svoje pravo iz članka 41. stavka 4. Zakona o
naknadi, prema kojem zakupnik nije dužan predati poslovni prostor u posjed vlasniku
sve dok mu vlasnik ne isplati naknadu za učinjena ulaganja. Međutim tuženik nije ni u
tom postupku postavio zahtjev za isplatu izvršenih ulaganja, niti je to učinio ni u
kojem drugom sudskom postupku, odnosno tuženik nije u tom postupku postavio
zahtjev za isplatu naknade za učinjena ulaganja, prema tome, nije istaknuo niti je

Poslovni broj: 9 Pž-5119/2020-3 8

odredio prigovor prava zadržanja (retencije) predmetnog poslovnog prostora.
Presudom Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-697/2017-2 od 17.
siječnja 2018. preinačena je citirana prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen
tužbeni zahtjev za iseljenje tuženika (Lovac trgovina d.o.o.), te mu je naloženo
isprazniti predmetni poslovni prostor te ga predati tužitelju slobodan od stvari i osoba
u posjed. Iz obrazloženja citirane presude proizlazi da tuženik nije u tom postupku
postavio zahtjev za isplatu naknade za učinjena ulaganja, odnosno nije istaknuo
određeni prigovor retencije predmetnog poslovnog prostora, pa je naloženo njegovo
iseljenje i predaja u posjed. Odredbom članka 41. stavka 4. Zakona o naknadi
regulira se položaj zakupnika nekretnine koja je vraćena bivšem vlasniku te je
propisano da zakupnik ima pravo na zadržaj tog poslovnog prostora dok mu ne budu
nadoknađena ulaganja, a iz čega nedvojbeno proizlazi i pravo zakupnika zahtijevati
naknadu za učinjena ulaganja. Dakle, radi se o posebno priznatom pravu zakupnika,
a što ovdje tuženik nikada nije bio.

27. Imajući u vidu izneseno (presudu Županijskog suda u Dubrovniku poslovni
broj Gž-697/2017 i presudu ovoga suda poslovni broj Pž-3225/2018) valja zaključiti
da Zakon o naknadi ne propisuje mogućnost da se pravo na izvršena ulaganja
prenese i proda drugom društvu koje nije bilo zakupnik, niti propisuje mogućnost da
društvo koje nije bilo zakupnik u smislu odredaba Zakona o naknadi tako stečeno
pravo zahtijeva od utvrđenog vlasnika. Stoga je pravilno sud prvog stupnja zaključio
da u odnosu na ocjenu osnovanosti prigovora radi prebijanja naknade za izvršena
ulaganja – ne može se primijeniti odredba članka 41. stavka 4. Zakona o naknadi, pa
kako tuženik niti ne tvrdi da je uopće izvodio radove na predmetnom poslovnom
prostoru niti tvrdi da je obavljao bilo kakve radove radi poboljšanja uvjeta poslovanja
o kojima bi obavještavao tužitelja kao vlasnika, već ističe prigovor radi prebijanja s
osnove izvršenih ulaganja od strane ranijeg zakupnika (Lovac d.o.o.), pravilno je sud
ocijeni prigovor radi prebijanja neosnovanim, a sve kako je odlučio u točki III. izreke
pobijane presude.

28. Isto tako, pravilna je odluka o parničnom trošku sadržana u točki IV. izreke
kojom je naloženo tuženiku platiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 22.500,00 kn /

2.986,26 EUR, a sve pozivom na određenja iz članka 154. stavka 1. ZPP-a u odnosu
na osnovu dosuđenog troška, tako i u smislu članka 155. ZPP-a u odnosu na visinu
dosuđenog troška; a sve sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi
troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i
37/22).

29. Slijedom iznesenog, valja zaključiti da navodima žalbe tuženik nije doveo u
sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude budući je sud na utvrđeno činjenično
stanje pravilno primijenio relevantne odredbe materijalnog prava, na koje je ukazano
u ovoj odluci.

30. Zbog toga je valjalo na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a odlučiti u kao u izreci ove drugostupanjske presude.

31. Sukladno odredbama članka 43. i članka 48. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22 i 88/22) iznosi u

Poslovni broj: 9 Pž-5119/2020-3 9

uvodu i izreci presude iskazani su i u valuti kn i u valuti eur na način da je
preračunavanje izvršeno uz primjenu fiksnog tečaja konverzije 7,53450 i sukladno
pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz navedenog Zakona.

Zagreb, 17. siječnja 2023.

Predsjednica vijeća Branka Šabarić Zovko