Poslovni broj: 3 Pž-4168/2021-2

1
 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske 

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 3 Pž-4168/2021-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Zubović, predsjednice vijeća, Branke Šabarić Zovko, sutkinje izvjestiteljice i Maje Bilandžić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZAVOD, OIB ..., Z., protiv 1. tuženika H. I. d.o.o., OIB ..., Z., 2. tuženika H. P. P. d.o.o., OIB ..., Z., i 3. tuženika H. C. d.o.o., OIB ..., Z., kojeg zastupa punomoćnik D. P., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2035/2018 od 8. srpnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 17. siječnja 2023.

 

r i j e š i o   j e

 

              Ukida se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2035/2018 od 8. srpnja 2021. u točkama I. i II. izreke i predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

              1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2035/2018 od 8. srpnja 2021. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za solidarnom isplatom naknade štete u iznosu od 53.916,38 kn sa zateznim kamatama od 1. lipnja 2018. do isplate (točka I. izreke); naloženo je tužitelju naknaditi trećetuženiku trošak u iznosu od 3.750,00 kn (točka II. Izreke); odbijeni su zahtjevu prvotuženika, drugotuženika i trećetuženika za naknadu troška u iznosu od po 444,50 kn svaki, kao neosnovani (točka III. Izreke).

 

              2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj pobijajući ju u točkama I. i II. izreke zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga s prijedlogom da se žalba uvaži i presuda u pobijanom dijelu preinači, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U žalbi u bitnome ukazuje na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku te ističe kako je odgovornost tuženika valjalo razmatrati s aspekta čl. 1063. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO) s obzirom na to da su u štetnom događaju sudjelovali vlak i autobus kao dvije opasne stvari. Nadalje, tužitelj ponavlja tvrdnje o solidarnoj odgovornosti tuženika koja proizlazi iz Ugovora o pretvorbi dionica broj 459/192 i iz Izvješća o obavljenoj reviziji pretvorbe i privatizacije.

 

              3. Tuženici nisu odgovorili na tužiteljevu žalbu.

 

              4. Žalba je osnovana.

 

              5. Ispitavši presudu u pobijanom dijelu (točke I. i II. izreke), na temelju odredaba čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a te na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da ona nije pravilna i zakonita.

 

              6. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 53.916,38 kn kojeg je na ime invalidske mirovine isplatio svojoj osiguranici N. N. u razdoblju od 1. studenog 2015. do 28. veljače 2018., čime mu je nastala šteta. Osiguranici N. N. priznato je pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu koju je pretrpjela u prometnoj nesreći 13. travnja 1987. vozeći se kao putnik u autobusu (tada u vlasništvu R. Z. t., a kasnije C.) na kojeg je na pružnom prijelazu u Stubičkim Toplicama naletio vlak u vlasništvu prednika tuženika, društva H. H. ž. d.o.o.

 

              7. Iz spisa i obrazloženja presude proizlazi:

- da se dana 13. travnja 1987. dogodio sudar autobusa i vlaka u kojemu je ozlijeđena osiguranica tužitelja N. N. kao putnik u autobusu;

- da je tužitelj svojoj osiguranici priznao pravo na invalidsku mirovinu i isplaćivao je mirovinu i u razdoblju od 1. studenog 2015. do 28. veljače 2018.;

- da je presudom Okružnog suda u Zagrebu poslovni broj K-280/87 od 29. rujna 1987. Z. K., vozač autobusa, proglašen krivim za nastanak štetnog događaja od 13. travnja 1987.;

- da je u vrijeme štetnog događaja vlasnik vlaka bio prednik tuženika H. Ž. Z., a prema čl. 1. st. 1. Zakona o podjeli trgovačkog društva H.-H. ž. d.o.o., trgovačko društvo H.-H. ž. podijelit će se na četiri društva s ograničenom odgovornošću za poslovna područja: 1. upravljanje, održavanje i izgradnju željezničke infrastrukture, 2. prijevoz putnika, 3. prijevoz tereta, 4. vuču vlakova. Nadalje, odredbom iz čl. 7. st. 2. Zakona o podjeli trgovačkog društva H. H. ž. d.o.o. je propisano da su trgovačka društva iz čl. 1. st.1. ovog zakona pravni slijednici trgovačkog društva H. H. ž. d.o.o. u odnosu na preuzetu imovinu, prava i obveze, osim obveza iz čl. 42. st. 3. Zakona o željeznici (Narodne novine broj 123/03). Slijedom navedenog, Zakonom o podjeli trgovačkog društva H. H. ž. d.o.o. određen je postupak razdvajanja društva H. H. ž. d.o.o. istodobnim prijenosom svih dijelova imovine tog društva kao društva koje se dijeli, uz njegov prestanak bez provođenja likvidacije, na četiri nova društva koja se osnivaju radi provođenja razdvajanja s osnivanjem;

- da je prednik tuženika u zamjenu za regresna potraživanja koja proistječu iz predmetne prometne nezgode preuzeo dionice C. d.d. na temelju Ugovora o pretvorbi potraživanja u dionice sklopljen između prednika tuženika i tvrtke C. od lipnja 1992., kojim je utvrđeno da ugovorne strane suglasno utvrđuju da je predmet ugovora pretvorba potraživanja vjerovnika prema poduzeću C. u obliku dionica koje odgovaraju visini regresnih potraživanja prema predniku tuženika, te je postao dioničar tog društva.

 

              8. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud zaključuje da se u konkretnom slučaju ne radi o solidarnoj odgovornosti tuženika za štetu u smislu odredbe čl. 178. st. 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; dalje: ZOO/01), jer se ne radi o sudaru motornih vozila, budući da je vlak kao i druga vozila koja se kreću po tračnicama izuzet iz kategorije motornih vozila sukladno odredbi čl. 4. st. 1. t. 31. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, pozivajući se pritom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x-974/2016 od 9. lipnja 2020.

 

              9. Međutim, takav zaključak prvostupanjskog suda je pogrešan.

 

10. Naime, u konkretnom slučaju ne može se primijeniti odredba čl. 4. st. 1. i čl. 31. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj 59/96) prema kojoj je „vozilo“ svako prijevozno sredstvo namijenjeno za kretanje po cesti, budući da se štetni događaj zbio dana 13. travnja 1987., a pročišćeni tekst Zakona o sigurnosti prometa na cestama, koji obuhvaća Zakon o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj 84/92) te njegove izmjene i dopune objavljene u „Narodnim novinama“ broj: 5/93, 6/93, 26/93, 29/94, 43/96, 46/96 i 54/96 u kojima je naznačeno vrijeme njihova stupanja na snagu i početka primjene, objavljen je u „Narodnim novinama“ broj 59/96. Navedeni zakoni se ne primjenjuju retroaktivno. Takvo pravno shvaćanje izraženo je u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj Revt-198/18 od 26. travnja 2022. i Revt-267/18 od 17. svibnja 2022.

 

11. Zbog pogrešnog pravnog shvaćanja o pravnoj prirodi tužiteljevog zahtjeva, prvostupanjski je sud pogrešno primijenio materijalno pravo te je propustio navesti odlučne razloge glede osnovanosti visine tužbenog zahtjeva, čime je pored žalbenog razloga iz čl. 356. ZPP-a ostvario i žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

 

12. U konkretnom slučaju radi se o šteti koju trpi treća osoba, odnosno tužitelj, zbog nezgode izazvane motornim vozilom u pokretu budući da je nesporno da su u prometnoj nezgodi u kojoj je tužiteljeva osiguranica zadobila predmetnu ozljedu na radu sudjelovali vlak u vlasništvu prednika tuženika i autobus u vlasništvu društva C. d.d. iz Z.. Dakle, ovlaštenje za naknadu štete tužitelja proizlazi iz odredbe čl. 162. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18 i 115/18; dalje: ZOMO), a odgovornost tuženika proizlazi iz odredbi čl. 1069. ZOO-a budući da se, sukladno čl. 1068. st. 1. ZOO-a, vlak smatra motornim vozilom.

 

13. Nadalje, suprotno stajalištu prvostupanjskog suda, okolnost da je vozač autobusa društva C. d.d., Z. proglašen krivim za predmetnu prometnu nezgodu presudom Okružnog suda u Zagrebu poslovni broj K-280/87 od 29. rujna 1987. ne oslobađa tuženike, kao pravne slijednike vlasnika vlaka (opasne stvari), odgovornosti za štetu budući da se osoba kojom se vlasnik poslužio pri uporabi stvari ne smatra trećom osobom (čl. 1067. st. 5. ZOO-a). Ta okolnost je od utjecaja tek za rješavanje međusobnih regresnih potraživanja sudionika nesreće za što je potrebno utvrditi stupanj krivnje pojedinog sudionika (čl. 1109. ZOO-a), pa su u tom smislu Ugovorom o pretvorbi potraživanja u dionice prednik tuženika i društvo C. d.d. iz lipnja 1992. godine ugovorile da prednik tuženika ima prema društvu C. d.d. potraživanje u iznosu od 1.500.000,00 DEM temeljem regresnih prava u vezi prometne nesreće od 13. travnja 1987. Dakle svjesni da sukladno zakonu za štetu koja nastane trećima odgovaraju solidarno, sudionici nesreće Ugovorom su uredili pitanje međusobnih regresnih prava, upravo imajući u vidu činjenicu da je za nesreću kazneno osuđen vozač autobusa društva C. d.d.

 

14. Dakle, uzimajući u obzir nesporno utvrđeno činjenično stanje, pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo je ocijeniti osnovanom osnovu tužiteljevog potraživanja naknade štete prema tuženicima čiji je pravni prednik imatelj motornog vozila koje je sudjelovalo u prometnoj nesreći u kojoj je stradala osiguranica tužitelja.

 

15. U odnosu na osnovanost visine tužbenog zahtjeva, iz sadržaja spisa proizlazi da je prvotuženik H. I. d.o.o. u odgovoru na tužbu (str. 86. do 88. spisa) osporio osnovanost cjelokupno zatraženog iznosa isplaćene invalidske mirovine u razdoblju od 1. studenog 2015. do 28. veljače 2018., navodeći da tužitelj ne može tvrditi kako mu je u cijelom tom razdoblju nastala stvarna šteta jer je osiguranica N. N. u trenutku odlaska u invalidsku mirovinu ostvarila 35 godine mirovinskog staža pa je tužitelj eventualno pretrpio štetu do dana stjecanja uvjeta osiguranice za starosnu mirovinu, pod pretpostavkom kao da je ona radila. U prilog svojih tvrdnji, prvotuženik H. I. d.o.o. predložio je provođenje financijskog vještačenja, što je potvrdio i usmeno na pripremnom ročištu 25. svibnja 2020. (str. 182. do 183. spisa).

 

16. Prema odredbi čl. 33. ZOMO-a, pravo na starosnu mirovinu ostvaruje osiguranik kada navrši 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža, dok je odredbom čl. 34. ZOMO-a propisano da pravo na prijevremenu starosnu mirovinu osiguranik ostvaruje kad navrši 60 godina života i 35 godina mirovinskog staža.

 

17. Odredbom čl. 161. ZOMO-a je propisano da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju (st. 1.). Naknada stvarne štete koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja: 1. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu, 2. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja, 3. troškove profesionalne rehabilitacije, kao i novčane naknade u vezi s korištenjem tog prava (st. 2.).

18. Premda iz odredbe čl. 161. ZOMO-a proizlazi da su tuženici dužni naknaditi tužitelju stvarnu štetu koja predstavlja novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu, a iz obračuna isplaćene mirovine proizlazi da je tužitelj u spornom razdoblju isplatio iznos od 53.916,38 kn (str. 38. do 39. spisa), u konkretnom je slučaju trebalo ocijeniti je li osnovan prigovor prvotuženika H. I. d.o.o. kojim osporava nastanak štete na strani tužitelja navodima da bi tužiteljeva osiguranica u spornom razdoblju stekla pravo na starosnu mirovinu.

 

19. Naime, pri definiranju pojma stvarne štete valja uzeti u obzir odredbe čl. 1046. ZOO-a kojima je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). U tom smislu, ovaj sud je na 26. sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova koja je održana 5. prosinca 2016. zauzeo pravno shvaćanje da Zavod ima pravo na naknadu stvarne štete od društava za osiguranje na osnovi isplaćene invalidske mirovine samo ako je iznos invalidske mirovine veći od iznosa starosne mirovine koji bi isplaćivao svom osiguraniku da nije bilo štetnog događaja i to za iznos razlike između invalidske i starosne mirovine. Prema tome, prvostupanjski je sud u cilju utvrđenja stvarne štete za tužitelja bio dužan ispitati navedeni prigovor tuženika, ali je to zbog pogrešnog pravnog shvaćanja propustio učiniti, čime je ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

 

20. S obzirom na to da je provođenje financijskog vještačenja adekvatan dokaz za utvrđivanje osnovanosti prigovora nepostojanja stvarne štete, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 369. st. 1. ZPP-a ukinuo pobijanu presudu u točki I. izreke i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Budući da odluka o trošku postupka ovisi o odluci o glavnoj stvari, pobijana presuda ukinuta je i u odluci o troškovima postupka u točki II. izreke.

 

21. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će, sukladno prijedlogu tuženika, provesti dokaz financijskog vještačenja radi utvrđenja odlučne činjenice stvarne štete i nakon toga ocijeniti osnovanost iznesenog prigovora te donijeti zakonitu i pravilnu presudu.

 

Zagreb, 17. siječnja 2023.

 

Predsjednica vijeća

Dubravka Zubović