1

                            Poslovni broj: 25 Gž R-2947/2022-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj: 25 Gž R-2947/2022-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja tog suda, Ines Smoljan, kao predsjednice vijeća, Ksenije Jakovčević, kao članice vijeća i izvjestiteljice te Dubravke Burcar, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika O. M. OIB: … iz Z., kojeg zastupa punomoćnik B. P., odvjetnik iz K., protiv tuženika-protutužitelja A. H. d.o.o. OIB: … iz Z., kojeg zastupa punomoćnik A. B., odvjetnik iz Odvjetničkog društva B. i N. d.o.o. iz Z., radi vraćanja na rad i isplate te sudskog raskida, odlučujući o žalbi tuženika-protutužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-7993/2021-148 od 14. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 17. siječnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-7993/2021-148 od 14. srpnja 2022. u pobijanom dijelu pod stavkom I, II, V i VI izreke.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelja vrati na rad na radno mjesto voditelj maloprodaje, poslovnica Z. te mu preda u neposredan posjed radi korištenja službeno vozilo (stavak I izreke). Naloženo je tuženiku da tužitelju na ime razlike plaće isplati iznos od 1.583.049,89 kn bruto sa zakonskom zateznom kamatom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa (dijelova glavnice), osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanom u dosuđenom iznosu (stavak II izreke). Odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, sadržane u dosuđenom bruto iznosu od 1.583.049,89 kn (stavak III izreke). Odbijen je dio tužbenog zahtjeva koji glasi: " Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati na ime naknade štete iznos od 287.040,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 13.10.2009. pa do isplate (stavak IV izreke). Odbijen je protutužbeni zahtjev kojim tuženik-protutužitelj predlaže da sud odredi dan prestanka radnog odnosa tužitelja-protutuženika kod tuženika-protutužitelja s danom 14. veljače 2010. godine (stavak V izreke), te je naloženo tuženiku da tužitelju na ime parničnog troška isplati iznos od 314.702,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. srpnja 2022. godine do isplate (stavak VI izreke).

 

2. Protiv navedene presude pod stavkom I, II, V i VI izreke žali se tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11. i 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. - dalje: ZPP), te predlaže žalbu usvojiti uz naknadu troška žalbe.

 

3. Tužitelj-protutuženik u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode i predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu uz naknadu troška odgovora na žalbu.

 

4. Žalba tuženika je neosnovana.

 

5. Između stranaka nije sporno:

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu voditelj maloprodaje Poslovnice Z. temeljem ugovora o radu od 15. siječnja 2007. koji mu je tuženik otkazao Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu zbog osobito teških povreda obveza iz radnog odnosa dana 7. rujna 2009.,

- da je presuda prvostupanjskog suda posl. broj Pr-2326/09 od 03. prosinca 2013. godine kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja ukinuta rješenjem Županijskog suda u Zagrebu posl.broj Gžr-28/14 od 08. travnja 2014. godine,

- da je u ponovljenom postupku prvostupanjski sud donio presudu posl. broj Pr-3047/14 od 26. ožujka 2015. godine kojom je ponovno odbijen tužbeni zahtjev, koja  presuda je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1192/15 od 22. studenog 2016. godine,

- da su Rješenjem Vrhovnog suda RH posl. broj Revr 140/2017 od 10. listopada 2018. godine ukinute presuda Županijskog sud u Zagrebu broj Gž R-1192/15 od 22. studenog 2016. godine i presuda prvostupanjskog suda posl. broj Pr-3047/14 od 26. ožujka 2015. godine te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje,

- da je u ponovljenom postupku presudom posl. broj Pr-5513/18 od 17. srpnja 2019. godine prvostupanjski sud ponovno odbio tužbeni zahtjev, koja presuda je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1571/19 od 05. studenog 2019. godine,

- da su presudom Vrhovnog suda RH posl. broj Rev 447/20 od 19. siječnja 2021. godine preinačene presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-1571/19 od 05. studenog 2019. i presuda prvostupanjskog suda posl. broj Pr-5513/18 od 17. srpnja 2019. u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu na utvrđenje nedopuštenosti predmetnog otkaza te je Vrhovni sud RH presudom utvrdio da je odluka tuženika od 07. rujna 2009. godine o izvanrednom otkazu ugovora o radu sklopljenog 15. siječnja 2007. godine između stranaka nedopuštena i ne proizvodi pravne učinke dok su rješenjem Vrhovnog suda RH istog posl. broja ukinuta presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R1571/19 od 05. studenog 2019. i presuda prvostupanjskog suda posl. broj Pr-5513/18 od 17. srpnja 2019. godine u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu za vraćanje na rad, korištenju službenog vozila, sudskom raskidu ugovora o radu, naknadi štete te isplati plaće i odluci o troškovima postupka jer zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjski sudovi nisu raspravili osnovanost ostalih zahtjeva tužitelja zbog čega u odnosu na te zahtjeve nema mjesta preinaci presude,

- da je tužitelj bio zaposlen kod drugog poslodavca u razdoblju od 15. veljače 2010. do 9. prosinca 2010.

 

6. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u podnescima od 02. svibnja 2019., 12, ožujka 2021. i od 22. ožujka 2022. godine tužitelj predlaže da sud naloži tuženiku da tužitelja vrati na rad na radno mjesto voditelj maloprodaje, poslovnica Z., da naloži tuženiku da tužitelju preda u neposredan posjed radi korištenja službeno vozilo, da sud naloži tuženiku da tužitelju na ime naknade štete isplati iznos od 287.040,00 ka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. listopada 2009. godine do isplate i na ime razlike neisplaćenih bruto plaća, s obzirom na činjenicu da je tužitelj od 15. veljače 2010. do 9. prosinca 2010. bio zaposlio kod drugog poslodavca, ukupni iznos od 1.583.049,89 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos razlike plaće od šesnaestog u mjesecu za prethodni mjesec. 

 

7. Tuženik je nakon donošenja presude i rješenja Vrhovnog suda RH posl. broj Rev 447/20 od 19. siječnja 2021. godine, dana 02. lipnja 2021. godine, protiv tužitelja podnio protutužbu kojom predlaže da sud odredi dan prestanka radnog odnosa tužitelja kod tuženika s danom 14. veljače 2010. godine iz razloga što se tužitelj 15. veljače 2010. godine zaposlio kod novog poslodavca pa uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana postoje okolnosti koje opravdano upućuju na to da nastavak radnog odnosa nije moguć niti je zakonski dopušteno biti istovremeno u radnom odnosu kod dva poslodavca u punom radnom vremenu.

 

8. Polazeći od utvrđenja da je Odluka tuženika o izvanrednom otkazu od 07. rujna 2009. godine zbog osobito teških povreda obveza iz radnog odnosa pravomoćno utvrđena nedopuštenom i da ne proizvodi pravne učinke citiranom presudom Vrhovnog suda RH posl. broj Rev 447/20 od 19. siječnja 2021. godine žalitelj žalbenim navodima nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude pod stavkom II izreke, kojom je tužitelju dosuđena utužena razlika dospjelih iznosa bruto plaće u razdoblju od nezakonite odluke o otkazu 7. rujna 2009. pa do 31. prosinca 2020. i to prema prosjeku isplaćene bruto plaće tužitelju tijekom posljednja tri mjeseca koja su prethodila nezakonitoj odluci o otkazu, koja je uz suglasnost tužitelja umanjena za 20 % u vremenskom razdoblju od 1. srpnja 2009. do 31. prosinca 2009. prema izjavi tužitelja na listu 135 spisa i ostvarene bruto plaće za vrijeme dok je bio zaposlen kod drugog poslodavca od 15. veljače 2010. do 9. prosinca 2010., dakle, tužbeni zahtjev se odnosi na za razdoblje od 5 mjeseci prije podnošenja protutužbe za sudskim raskidom 02. lipnja 2021. godine od strane poslodavca, a koju visinu je utvrdio na temelju stručnog i obrazloženog nalaza i mišljenja te dopune istog od strane financijskog vještaka, kojeg tuženik tijekom postupka, a ni sada u žalbi ničim nije dovodio u sumnju (dapače nije imao prigovora  na sam obračun vještaka), radi čega ga i ovaj sud u cijelosti prihvaća kao stručan i obrazložen.

 

9. Neosnovano tuženik-protutužitelj u žalbi ponavlja izneseni prigovor zastare za isplatu daljnje razlike bruto plaće koju je tužitelj zatražio tijekom prvostupanjskog postupka u podnesku od  1. ožujka 2019. (od 1. listopada 2013. pa do 31. prosinca 2020.) jer, suprotno žalbenim navodima, iz stanja spisa proizlazi tužitelj na ročištu održanom dana 22. listopada 2013. nije povukao tužbu u dijelu koji se odnosi na zahtjev za isplatu razlike bruto plaće pod toč. III podneska od 15. listopada 2013. „koja će dospijevati ubuduće“ već je istim precizirao tužbeni zahtjev u odnosu na dospjele razlike bruto plaće do 30. rujna 2013., a dio prethodno postavljenog neodređenog zahtjeva za ubuduće je na ročištu 22. listopada 2013. izostavio.

 

10. Kako je dakle tužitelj zahtjev postavio isključivo u odnosu na dospjele iznose razlike bruto plaće do zaključenja glavne rasprave, a sud prvog stupnja je na tom ročištu zaključio glavnu raspravu, tužitelj se takvom dispozicijom nije odrekao budućih razlika bruto plaća koje će dospijevati nakon 30. rujna 2013. niti je u tom dijelu povukao tužbu, kako to pogrešno smatra žalitelj, već je u ponovljenom postupku podneskom od 1. ožujka 2019. tužbenim zahtjevom osnovano obuhvatio daljnje, u međuvremenu dospjele iznose razlike bruto plaće u razdoblje nakon 30. rujna 2013. odnosno od 1. listopada 2013. pa do 31. prosinca 2020., iako je glavna rasprava zaključena 6. lipnja 2022. 

 

11. Naime, kada radnik tužbenim zahtjevom traži da sud naloži tuženiku da mu naknadi plaću ili isplati neki drugi novčani iznos po osnovi nezakonitog otkaza ugovora o radu, sud to može učiniti samo ako je ta činidba dospjela. Dospijeće znači da je nastupio trenutak od kojega je vjerovnik ovlašten tražiti od dužnika ispunjenje neke činidbe, odnosno tražbine. Dakle, da bi sud mogao usvojiti tužbeni zahtjev, tražbina mora dospjeti do zaključenja glavne rasprave, a ako ne dospije do tog trenutka, tada tužbeni zahtjev treba odbiti. Dospije li tražbina naknadno, tužitelj može ponovno podnijeti tužbu i s obzirom na drukčije činjenično stanje od onog koje je postojalo u trenutku zaključenja glavne rasprave u prvom sporu, ne radi se o res judicata. Osim toga, na žalbene navode valja odgovoriti da u odnosu na taj dio zahtjeva tužitelja zastara počinje teći tek od pravomoćnosti presude kojom je utvrđena nezakonitost odluke o otkazu, a to je u konkretnom slučaju od donošenja presude Vrhovnog suda RH posl. broj Rev 447/20 od 19. siječnja 2021. godine kojom je pravomoćno utvrđeno da je Odluka tuženika od 07. rujna 2009. godine o izvanrednom otkazu ugovora o radu sklopljenog 15. siječnja 2007. godine između stranaka nedopuštena i ne proizvodi pravne učinke.

 

12. Zbog izloženog, žalbu tuženika-protutužitelja u dijelu pod stavkom II izreke pobijane presude valjalo je odbiti kao neosnovanu i u tom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu. temeljem čl. 368. st. 1. ZPP.

 

13. Prvostupanjski je sud polazeći od utvrđenja da je tužiteljev radni odnos kod tuženika prestao temeljem nedopuštenog otkaza, uslijed kojeg se tužitelj vraća u radnopravni status u kojem je bio prije nezakonitog otkaza, što znači da tužiteljev radni odnos kod tuženika nije prestao, zaključio da je tuženik dužan tužitelja vratiti na rad na radno mjesto voditelj maloprodaje, poslovnica Z. te mu predati u neposredan posjed radi korištenja službeno vozilo.

 

14. Nadalje, prvostupanjski je sud odbio zahtjev tuženika-protutužitelja za sudskim raskidom ugovora o radu jer je zaključio da tuženik-protutužitelj nije dokazao da nastavak radnog odnosa između tužitelja i tuženika nije moguć a da okolnost što je tužitelj od 15 veljače 2010. do 9. prosinca 2010. bio zaposlen i što je ostvarivao dohodak od samostalne djelatnosti (obrta) nije od utjecaja na tuženikovu obvezu da tužitelja vrati na rad.

 

15. Čl. 123. st. 2. Zakona o radu (Narodne novine broj 30/2004 - dalje ZR/04 ) važećem u vrijeme donošenja predmetne Odluke o izvanrednom otkazu, propisano je da poslodavac može podnijeti zahtjev za sudski raskid ugovora o radu ako postoje okolnosti koje opravdano ukazuju na to da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana, nije moguć. Navedeni zahtjev može se podnijeti do zaključenja glavne rasprave pred sudom prvog stupnja, sukladno st. 3. istog čl. ZR.

 

16. Prije svega, na žalbene navode tuženika-protutužitelja valja reći da prema pravnom shvaćanju sa treće sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održane 4. travnja 2022: prema kojem se, kad se u parnici utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, dan sudskog raskida ugovora o radu na zahtjev poslodavca ne može odrediti retroaktivno (za razliku od radnikovog zahtjeva) odnosno unatrag već najranije od dana podnošenja tog zahtjeva. U tom smislu je i Odluka Ustavnog suda RH broj U-III-1944/19 od 20. listopada 2020.

 

17. Slijedom izloženog pravnog shvaćanja, sudski raskid ugovora o radu na zahtjev poslodavca ne može se odrediti s datumom prije nego što je postavljen sam zahtjev tuženika kao poslodavca, a to je u konkretnom slučaju od podnošenja protutužbe dana 02. lipnja 2021., to je protutužbeni zahtjev kojim tuženik-protutužitelj traži da sud odredi sudski raskid s danom 14. veljače 2010. godine neosnovan.

 

18. Vezano uz sudski raskid s danom podnošenja protutužbe pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama iz čl. 123. st. 2. ZR, čime je ostvarena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju sadržajno u žalbi ukazuje tuženik-protutužitelj.

 

19. Prema odredbi čl. 373.a st. 1. i 3. ZPP drugostupanjski će sud presudom odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu, odnosno presudom će preinačiti prvostupanjsku presudu ako prema stanju spisa nađe:

1) da bitne činjenice među strankama nisu sporne, ili

2) da ih je moguće utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze. Kad poslodavac traži sudski raskid ugovora o radu, pod uvjetom da sud prethodno utvrdi da je otkaz bio nedopušten, on mora dokazati da postoje okolnosti koje opravdano upućuju na to da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana, nije moguć.

 

20. Vezano uz žalbeni navod tuženika-protutužitelja da je tužitelj svoj stav o neprihvatljivosti nastavka radnog odnosa kod tuženika izražavao zahtjevom za sudskim raskidom ugovora o radu s danom donošenja prvostupanjske presude sve do pred kraj prvostupanjskog postupka kada je postavio zahtjev za vraćanju na rad valja odgovoriti da je zahtjev za vraćanje na rad tužitelj prvotno postavio u tužbi, a potom u podnesku od 12. ožujka 2021., polazeći od sadržaja odluke Vrhovnog suda RH, koji je na str.4.st.7. izrazio pravni stav da je nastavak radnog odnosa tužitelja kod tuženika moguć kao i činjenice da niti jedna osoba radi koje je došlo do nezakonite odluke o otkazu više nije zaposlenik tuženika, zbog čega su, po njemu, prestali svi razlozi za njegov zahtjev za sudski raskid, a koji su ranije postojali.

 

21. Imajući u vidu da Zakon o radu ne predviđa do kojeg trenutka radnik može tražiti vraćanje na posao, a s obzirom na dikciju zakonske odredbe iz čl. 122. ZR, prema kojoj sud naređuje vraćanje radnika na posao ako utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten i da radni odnos nije prestao, po ocjeni ovog suda, radnik to može učiniti sve do zaključenja glavne rasprave, kao u konkretnom slučaju.

 

22. Stoga, imajući u vidu da ovaj zahtjev radnik ne može postavljati samostalno bez postavljanja zahtjeva za utvrđenjem nedopuštenosti otkaza ugovora o radu njegovu pravnu sudbinu treba vezati uz sudbinu osnovnog zahtjeva. Ovakvo tumačenje u skladu je i s jednim od najvažnijih načela radnog prava, načelom in favorem laboris. Drugačije tumačenje značilo bi da se radnik nakon podnošenja zahtjeva za sudskim raskidom ugovora o radu više ne bi mogao predomisliti i ponovno tražiti vraćanje na posao umjesto sudskog raskida ugovora o radu, a sve bi to bilo suprotno svrsi zbog koje se konkretna zaštita prava iz radnog odnosa osigurava i stoga se ne radi o preinaci tužbe niti je nastupila prekluzija prava podnošenja zahtjeva na vraćanje na rad već radnik može (neograničeno) do zaključenja glavne rasprave disponirati svojim zahtjevom za vraćanje na posao neovisno o tome u kojem trenutku i pod kojim okolnostima je to zatražio.

 

23. Tuženik-protutužitelj žalbenim navodima otvara  pitanje nemogućnosti nastavka radnog odnosa i ostvarenja zahtjeva za vraćanje na posao s obzirom da je tužitelj kao radnik postavio zahtjev za vraćanje na rad na isto radno mjesto, a to radno mjesto u međuvremenu bude ukinuto ili izmijenjeno odnosno više ne postoji, na kojem temelji postavljeni protutužbeni zahtjev za sudskim raskidom.

 

24. Na žalbene navode valja odgovoriti da kada radnik traži i ostvari sudsku zaštitu radi nedopuštenosti otkaza, tada se njegovo pravo na rad veže uz radno mjesto na kojem je obavljao dotadašnje poslove prije otkazivanja, jer se nakon utvrđenja nedopuštenosti ili ništetnosti odluke o otkazu radnopravni status radnika vraća u ono stanje kakvo je bilo prije otkazivanja ugovora o radu. Radnik u parnici radi ostvarenja te zaštite ne može predvidjeti hoće li to radno mjesto i dalje postojati odnosno hoće li poslodavac izmijeniti organizaciju rada novom sistematizacijom radnih mjesta. No, kada se to i dogodi, tada poslodavac mora pronaći mogućnosti odgovarajućeg rasporeda radnika na rad u okviru radnog odnosa koji još uvijek postoji u skladu s novom organizacijom i sistematizacijom radnih mjesta (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Revr 427/06 od 8. svibnja 2007.). Drugačije postupanje moglo bi dovesti  do zlouporaba od strane poslodavca koji bi izmjenama Pravilnika o sistematizaciji radnih mjesta mogao onemogućiti postupanje po sudskim odlukama. Stoga su u potpunosti neodlučni žalbeni navodi tuženika  da više nema maloprodaju niti servis.

 

25. Nadalje, ni sama činjenica da je tužitelj nakon otkaza ugovora o radu bio zaposlen u centru u razdoblju od 5. veljače 2010. do 9. prosinca 2010, što između stranaka i nije sporno, nije razlog koji bi mogao spriječiti vraćanje radnika na rad kod poslodavca koji mu je nezakonito otkazao ugovor o radu, jer je tužitelj na taj način smanjio štetu koja mu je nastala nezakonitom odlukom poslodavca. Osim toga, tužitelj nije bio zaposlenik obrta koji je otvorio 28. rujna 2011., već je čitavo vrijeme bio prijavljen kod zavoda preko kojeg je ostvarivao svoja prava.

 

26. Slijedom izloženog, po ocjeni ovog suda, žalitelj nije dokazao okolnosti iz čl. 123. st. 2. ZR koje bi opravdavale sudski raskid s danom podnošenja protutužbe.

 

27. Nadalje, žalitelj žalbenim navodima nije doveo u sumnju ni  pravilnost i zakonitost pobijane presude pod stavkom I izreke, kojom je tuženiku naloženo vraćanje tužitelja na rad na poslove koje je obavljao prije nezakonitog otkaza ugovora o radu jer se tužitelj zbog nezakonite odluke o otkazu vraća u radnopravni status u kojem je bio prije nezakonitog otkaza, što znači da tužiteljev radni odnos kod tuženika na tom radnom mjestu nije ni prestao to je sud prvog stupnja pravilno naložio tuženiku da tužitelja vrati na rad na radno mjesto voditelj maloprodaje poslovnica Z. te da mu preda u posjed radi korištenja službeno vozilo koje mu je pripadalo temeljem sklopljenog ugovora o radu.

 

28. Zbog izloženog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu i pobijanu presudu pod stavkom I i V izreke temeljem čl. 373.a ZPP potvrditi kao pravilnu i zakonitu.

 

29. I odluka prvostupanjskog suda o naknadi parničnog troška je pravilna i zakonita kako po osnovi tako i po visini pa i tu odluku žalitelj neosnovano pobija žalbom iako konkretne žalbene navode i ne ističe. Ovo iz razloga što je prvostupanjski sud pri donošenju te odluke imao u vidu samo potreban parnični trošak (čl. 155. st. 1. i 2. ZPP) te okolnost da je tužitelj u cijelosti uspio u ovom sporu. (čl. 154. st. 1. ZPP).

 

 

U Zagrebu 17. siječnja 2023.

 

 

Predsjednica vijeća:

Ines Smoljan, v.r.