8 Povrv-136/21-28
8 Povrv-136/21-28
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Trgovački sud u Rijeci, po sutkinji Emi Brdovčak, u pravnoj stvari tužitelja Z. – A., G. I. O. d.o.o. Z., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu M. & Š. d.o.o. Z., OIB: …, protiv tuženika R. T. d.o.o. O., OIB: …, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 29. studenoga 2022. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 17. siječnja 2023.
p r e s u d i o j e
I. Ukida se platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika V. L. L. iz R., poslovni broj Ovrv-15/2021 od 22. veljače 2021. kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju glavnicu u iznosu od 221.361,27 kn/29.379,69 Eura i trošak ovršnog postupka u iznosu od 6.367,01 kn/845,05 Eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:
- 221.361,27 kn/ 29.379,69 Eura od 5. prosinca 2020. do isplate, po stopi propisanoj čl. 12. a Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi koja je jednaka referentnoj stopi uvećanoj za 8 postotnih poena, a referentne stopa je osnovna kamatna stopa za kašnjenje s plaćanjem koja je jednaka prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima koja je izračunata za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu umanjenoj za tri postotna poena,
- 6.367,01 kn/845,05 Eura od 22. veljače 2021. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te se tužbeni zahtjev odbija.
II. Nalaže se tužitelju Z. – A., G. I. O. d.o.o. Z., OIB: …, naknaditi tuženiku R. T. d.o.o. O., OIB: …., trošak parničnog postupka u iznosu od 353,57 Eura/2.664,00 kn (tristo pedeset i tri Eura i pedeset i sedam centi/dvije tisuće šesto šezdeset i četiri kune) u roku od 15 dana.
Obrazloženje
- Rješenjem o ovrsi javnog bilježnika V. L. L. iz R., poslovni broj Ovrv-15/2021 od 22. veljače 2021. naloženo je tuženiku platiti tužitelju glavnicu u iznosu od 221.361,27 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom te trošak ovršnog postupka u visini od 6.367,01 kn također s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.
- Protiv ovog rješenja tuženik je podnio prigovor u kojem je osporio postojanje tužiteljeve novčane tražbine te je istaknuo je prigovor zastare. Naveo je kako utuženi račun nije unio u svoje poslovne knjige već ga je vratio tužitelju. Prigovorio je vjerodostojnosti računa i naveo kako od 2017. godine nije ni u kakvom poslovnom odnosu s tužiteljem.
- Rješenjem ovog suda poslovni broj Povrv-136/21-4 od 25. svibnja 2021. stavljeno je izvan snage predmetno rješenje o ovrsi u dijelu u kojem je određena ovrha te su u tom dijelu ukinute provedene radnje, a postupak je nastavljen kao povodom prigovora protiv platnog naloga.
- U daljnjem tijeku postupka tužitelj je pojasnio pravnu i činjeničnu osnovu svoje tražbine ističući da se utužena tražbina odnosi na naknadu za izvedene, a neplaćene radove prema Ugovoru o građenju između tuženika i društva D. A. j.d.o.o. Naime, tužitelj je predmetno potraživanje preuzeo od izvođača u skladu s dogovorom s tuženikom. Prema tužiteljevim navodima izvođač radova (D. A. j. d.o.o.) je s tuženikom u prosincu 2016. sklopio Ugovor o građenju kojim se obvezao izvesti građevinsko-obrtničke radove na sanitarnom čvoru u autokampu T.. Prema dogovoru tuženika i izvođača radova konačna cijena izvedenih radova trebala se odrediti putem privremenih situacija koje je izvođač dostavljao tuženiku i okončane situacije, a na temelju ugovorenih jediničnih cijena i stvarno izvedenih količina radova. Cijenu dodatnih radova stranke su ugovorile obračunati prema posebnim troškovnicima koje je izvođač radova dostavljao tuženiku. Radovi su se redovito izvršavali do lipnja 2017. te je prvu okončanu situaciju limarskih, elektromontažnih i dijela građevinskih radova izvođač radova tuženiku dostavio 7. srpnja 2017. Da su ugovoreni radovi zaista i izvedeni tuženik je potvrdio dana 29. siječnja 2018. dostavivši izvođaču građevinsku knjigu radova na kampu T. ovjerenu od strane investitora V. R. d.d. Dana 27. veljače 2018. tuženik je dostavio izvođaču i građevinsku knjigu izvantroškovničkih radova, također ovjerenu od strane investitora. Konačni obračun svog potraživanja tužitelj je u odnosu na vrstu i količinu izvedenih radova temeljio na predmetnim građevinskim knjigama ovjerenim od tuženika. U odnosu na jedinične cijene radova tužitelj se vodio troškovnikom kojeg je tuženik 26. siječnja 2017. dostavio izvođaču radova na temelju kojega je izrađen konačan troškovnik. Vrijednost izvedenih i priznatih radova (bez troškova dobave materijala, podizvođača i drugih troškova) iznosi 441.904,53 kn te je tuženik na ime izvedenih radova dužan tužitelju još ovdje utuženi iznos od 221.361,27 kn. Naveo je i kako je tužitelj sam na predmetnom građevinskom objektu izvodio radove sanacije (uklanjanja nedostataka) u skladu s reklamacijskim zapisnikom dostavljenim od strane tuženika, a koji radovi su dovršeni 26. ožujka 2018. Kako je tuženik tek 29. siječnja 2018. dostavio ovjerenu knjigu građevinskih radova tužitelj je tek tada bio u mogućnosti obračunati svoje potraživanje, a isto je utužio dana 25. siječnja 2021. odnosno unutar zastarnog roka od tri godine. Predložio je da sud u cijelosti održi platni nalog iz rješenja o ovrsi.
- Podneskom od 27. listopada 2021. tuženik je pojasnio kako je naručitelj predmetnih radova bilo društvo V. d.d. P., dok je tuženik prema njima bio izvođač, a D. A. j.d.o.o. je bio tuženikov podizvođač – kooperant. Kao kontakt osoba od početka pregovora s D. A. j.d.o.o. tuženiku se prezentirao g. B. Z. koji je u ime D. A. j.d.o.o. komunicirao s tuženikom. Na strani tuženika ovlaštene osobe bili su I. B. i S. P.. Ukazao je na to da je od prvog dana za svog poslovnog partnera smatrao društvo D. A. j.d.o.o. o čemu je tuženik u više navrata skretao pažnju tužitelju te je tuženik svoje poruke putem elektronske pošte vezane za predmetni poslovni odnos uvijek upućivao na adresu …, koja predstavlja adresu društva D. A. j. d. o. o. Ukazao je na svoje dopise od 2. prosinca 2019. i 5. veljače 2020. kojima je otklonio ovlast tužitelja da kao treća osoba u svoje ime i za svoj račun komunicira s tuženikom u vezi spornog poslovnog odnosa. Naveo je kako je tuženik ovjerenu građevinsku knjigu dostavio izvođaču - D. A. j. d.o.o. dana 27. ožujka 2018. i to na navedenu adresu elektronske pošte …(putem koje je redovno komunicirao s izvođačem). Isto tako naveo je kako je s tužiteljem pregovarao isključivo o novim radovima u L. i B., a ne i o spornim radovima pri čemu se tuženik pozivao na prepisku putem elektronske pošte od 20. studenoga 2017. Napomenuo je kako je tužitelj osnovan tek 18. listopada 2017. pa prije tog datuma nije mogao sudjelovati u pravnom prometu. Računi broj 36-1-1 i 34-1-1 koje je tuženik platio izravno tužitelju (u iznosu od 10.000,00 kn i 15.000,00 kn) izdani su u ožujku 2018. od strane tužitelja i odnosili su se na sanaciju reklamacija u kampu T. te je navedene radove izvodio tužitelj, a tuženik mu je te radove platio. Dakle, cjelokupna suradnja između stranka svodi se na sanaciju predmetnih reklamacija koje je tužitelj izvršio i koje mu je tuženik platio. Prigovor zastare dodatno je obrazložio ističući kako se utužena tražbina temelji na privremenim situacijama koje je izdao D. A. j.d.o.o. 11. svibnja 2017., 7. srpnja 2017. i 10. srpnja 2017. te konačnim obračunima izdanim od 20. do 23. srpnja 2017. Dakle, radovi koje je izvodio D. A. j. d.o.o. okončani su 23. srpnja 2017. i već je tada D. A. j.d.o.o. kao ovlaštenik tražbine mogao zahtijevati njihovu isplatu. Zato je zastara naplate za obračunate radove istekla u srpnju 2020. Tuženik je osporio utuženu tražbinu ističući i da tu tražbinu nije nikada prihvatio već je istoj prigovarao pri čemu je podneskom od 27. listopada 2021. detaljno obrazložio razloge osporavanja visine tužbenog zahtjeva. Tuženik je ukazao na to da je radove obračunao u visini od 235.953,00 kn. Naime, tu vrijednost radova tuženik je priznato D. A. j.d.o.o., obračunavajući mu obavljeni rad, ali ne i materijal kojeg je sam tuženik financirao. Tuženik smatra kako je preplatio izvođača (D. A. j. d.o.o.) za iznos od 11.042,44 kn te je u odnosu na taj iznos izjavio prigovor radi prijeboja podneskom od 27. listopada 2021.
- Podneskom od 8. studenoga 2021. tužitelj je posebno ukazao na okolnost prema kojoj je tuženik izvođenje radova dogovarao s B. Z., tada zaposlenikom izvođača D. A. j.d.o.o., a sada zakonskim zastupnikom tužitelja. Isto tako, cjelokupna prepiska između tuženika i izvođača vodila se putem adrese elektronske pošte zakonskog zastupnika tužitelja. Na istu adresu dostavljene su i ovjerene građevinske knjige osnovnih i izvantroškovničkih radova. Suprotno tuženikovim navodima, tužitelj svoje potraživanje nije mogao obračunati po završetku radova u srpnju 2017., jer je građevinska knjiga vraćena na dopunu tek u rujnu 2017., a tuženik je taj koji je odugovlačio s ispravkom i dopunom. Sveukupno potraživanje moglo je biti obračunato tek po dostavi ovjerenih građevinskih knjiga, koje je tuženik dostavio tek u siječnju 2018. Zato prigovor zastare nije osnovan. U odnosu na tuženikove prigovore koji se tiču visine potraživanja naveo je da su svi radovi za koje tužitelj potražuje naknadu izvršeni, a cijenu inicijalno ugovorenih radova i dobavljenog materijala tužitelj je obračunao prema tuženikovom troškovniku od 26. siječnja 2017. godine. Naknadno ugovoreni radovi su obračunati prema troškovnicima koje je izvođač pravovremeno dostavio tuženiku i na koje tuženik nije imao primjedbe. Osporio je tuženikov prigovor radi prijeboja.
- Podneskom od 9. prosinca 2021. tuženik je ustrajao kod osporavanja tužiteljeve tražbine, osobito ističući kako između tužitelja i D. A. j.d.o.o. kao izvođača radova nije došlo do pravno valjanog prijenosa ugovora uz pristanak tuženika, a u smislu odredbe čl. 127. Zakona o obveznim odnosima. Ukazao je na to da bi za sklapanje takvog ugovora bio ovlašten isključivo zastupnik po zakonu D. A. j. d.o.o., a da bi B. Z. mogao sklopiti takav Ugovor u ime D. A. j.d.o.o. trebao je imati specijalnu punomoć. Isticao je i kako plaćanje radova na sanaciji reklamacije od strane tuženika tužitelju ne može značiti da je tužitelj postao nositelj potraživanja za sve do tada izvedene radove D. A. j.d.o.o.
- Dalje tijekom postupka tužitelj je isticao da pravnu osnovu njegove tražbine predstavlja ugovor o cesiji iz čl. 80. Zakona o obveznim odnosima, a ne prijenos ugovora iz čl. 127. istog zakona. Dakle, tužitelj i D. A. j.d.o.o. usmeno su dogovorili ustupanje postojeće tražbine uz dogovor da će takvom ugovoru dati i pisanu formu (koja pisana forma nije uslijedila), a kako je to tužitelj pojasnio podneskom od 27. prosinca 2021. Tužiteljeve navode vezane uz cesiju tuženik je osporio podneskom od 21. siječnja 2022.
- Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju u spisu. Tijekom postupka saslušani su svjedoci I. B., S. P. (zaposlenici tuženika) i Z. Z. (zastupnik po zakonu D. A. j.d.o.o.). Proveden je i dokaz saslušanjem zastupnika po zakonu tužitelja B. Z..
- Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. Zakona o parničnom postupku - „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
- Predmet ovog spora je naknada u visini od 221.361,27 kn koju tužitelj potražuje od tuženika na ime naknade za građevinske radove koje je izveo izvođač D. A. j.d.o.o. na adaptaciji sanitarnog čvora u autokampu T.. Sporno je jesu li stranke bile u poslovnom odnosu na temelju kojeg bi tužitelj imao osnovu potraživati naknadu za izvedene građevinske radove od tuženika ili je na drugi način postao ovlaštenik te tražbine (cesijom). Sporno je, je li nastupila zastara utužene tražbine te jesu li radovi za koje se potražuje naknada izvedeni. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva te s tim u vezi i postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u visini od 11.042,44 kn koju je tuženik istaknuo prigovorom radi prijeboja.
- Iz dokaza provedenih u ovom postupku ne proizlazi ovlaštenje tužitelja potraživati od tuženika tražbinu koju je utužio na ime građevinskih radova u kampu T.. Naime, tužitelj je tijekom ovog postupka isticao da je cesijom došlo do prijenosa tražbine iz Ugovora o izvođenju o izvođenju radova koji je bio sklopljen između tuženika kao naručitelja radova i trgovačkog društva D. A. j. d.o.o. J. kao izvođača radova, prema kojem se izvođač obvezao izvesti radove na sanitarnom čvoru u autokampu T.. Naime, iz isprava u spisu i iskaza saslušanih svjedoka i zastupnika po zakonu tužitelja proizlazi da je tuženik kao izvođač radova sklopio Ugovor o izvođenju radova na sanitarnom čvoru autokampa T. s (glavnim) naručiteljem V. R. d.d. P. Tuženik je i s trgovačkim društvom D. A. j. d.o.o. kao podizvođačem sklopio Ugovor o izvođenju radova na predmetnom sanitarnom čvoru. Izvođača radova iz Ugovora s tuženikom – D. A. j. d.o.o. je prema tuženiku predstavljao B. Z., a što proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka i iz iskaza tužiteljevog zastupnika po zakonu B. Z. koji je u to vrijeme bio zaposlen u trgovačkom društvu D. A. j. d.o.o. Dakle, B. Z. (zastupnik po zakonu tužitelja) je vodio poslove za D. A. j. d.o.o. u autokampu T.. Prema tome, izvorni ovlaštenik utužene tražbine iz Ugovora koji je bio sklopljen s tuženikom kao naručiteljem radi izvođenja radova na sanitarnom čvoru u autokampu T. bilo je trgovačko društvo D. A. j. d.o.o. J. kao izvođač radova.
- U podnesku od 27. prosinca 2021. tužitelj je izričito naveo kako je s D. A. j. d.o.o. usmeno ugovorio ustupanje postojeće tražbine D. A. j. d.o.o. prema tuženiku za radove izvedene prema Ugovoru s tuženikom. Na taj način tužitelj je obrazložio činjeničnu osnovu svoje tražbine i prethodnim podneskom od 11. kolovoza 2021. ističući kako utuženu tražbinu predstavlja naknada za građevinske radove koje je izveo D. A. j. d.o.o. O cesiji kao osnovi utužene tražbine iskazivao je tužiteljev zastupnik po zakonu B. Z. koji je istaknuo kako je nakon osnivanja tužitelja (u listopadu 2017.) sa zastupnikom po zakonu D. A. j.d.o.o. (Z. Z.) dogovorio da se sva potraživanja D. A. j. d.o.o. koja proizlaze iz gradilišta na T. prenesu na ovdje tužitelja. Međutim, navode o prijenosu tražbine izričito je osporio zastupnik po zakonu društva D. A. j. d.o.o. Z. Z. koji je jasno naveo kako između njega i B. Z. nije bilo govora o tome da bi se na njegovu firmu (ovdje tužitelja) prenijela nekakva tražbina. Ovaj svjedok naveo je kako je Z. (u ime tužitelja) preuzeo obveze u smislu nedovršenih i izvantroškovničkih radova te sanacija nedostataka, ali ne i postojeću tražbinu D. A. j. d.o.o. prema tužitelju. Takva izjava svjedoka, u nedostatku pisanog ugovora o ustupu, osporava postojanje ugovora o cesiji tj. prijenos tražbine između vjerovnika (D. A. j.d.o.o.) i trećega (ovdje tužitelja) u smislu odredbe čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21; dalje: ZOO). Slijedom navedenog, a uslijed nepostojanja pisane isprave o cesiji te uz uvažavanje kontradiktornih izjava zastupnika po zakonu eventualnih sudionika spornog odnosa iz cesije (tužitelja i D. A. j.d.o.o.) i iskaza svjedoka koji nisu imali saznanja o eventualnoj cesiji, provedeni dokazi ne upućuju na zaključak o tome da je tužitelj cesijom stekao pravo potraživati utuženu tražbinu od tuženika. Pri tom se napominje da se od sudionika ugovora o ustupu tražbine, osobito ako se radi o pravnim osobama (kao što bi to ovdje bio slučaj) očekuje da ozbiljnost svoje volje izraze pisanim ugovorom o ustupu (iako navedeni oblik nije pretpostavka valjanosti ugovora). Ovdje se dodatno ističe da (nesporne) uplate na račun tužitelja koje su izvršene od strane tuženika u visini od 10.000,00 kn i 15.000,00 kn po računima 36-1-1- od 20. ožujka 2018. i 34-1-1-od 27. ožujka 2018. koje je tužitelj izdao tuženiku ne upućuju na zaključak o tome da je upravo utužena, konkretna tražbina cedirana na ovdje tužitelja. Naime, iz računa broj 34-1-1 (stranica 169 spisa) proizlazi da je taj račun izdan od strane tužitelja ovdje tuženiku na ime predujma za izvođenje građevinskih radova, a isto proizlazi i iz računa broj 36-1-1 (stranica 174 spisa). Dakle, sadržaj predmetnih računa ne upućuje na poziv na plaćanje po osnovi cesije (već po osnovi predujma za izvođenje građevinskih radova), niti se iz činjenice plaćanja navedenih računa od strane tuženika tužitelju može izvesti zaključak o ustupu utužene tražbine na tužitelja. Ovdje se dodaje da je tužitelj izričito isključio kao činjeničnu osnovu svog zahtjeva prijenos ugovora iz čl. 127. ZOO-a (podneskom od 27. prosinca 2021.), a na nepostojanje prijenosa ugovora ukazivao je i tuženik posebno ukazujući na svoje dopis upućen tužitelju od 2. prosinca 2019. (stranica 535 spisa) u kojem tuženik izričito oslovljava tužitelja kao treću stranu i ukazuje na nemogućnost vršenja okončanih obračuna i transakcija s trećom stranom (ovdje tužiteljem).
- Konačno, napominje se da je sud vezan činjeničnom osnovom tužbe, tj. činjenicama na kojima tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev. U konkretnom slučaju te činjenice se svode na prijenos tražbine od strane osobe koja je izvodila građevinske radove i s kojom je tuženik bio u poslovnom odnosu (D. j. d.o.o.) na tužitelja, a kako je to sam tužitelj tijekom postupka naveo i njegov zastupnik po zakonu potvrdio u svom stranačkom iskazu. Drugu činjeničnu osnovu tužbenog zahtjeva tužitelj nije isticao, slijedom čega je sud, u okvirima tužiteljevog zahtjeva utvrdio da tužitelj po osnovi cesije nema tražbinu prema tuženiku (jer ta tražbina na njega nije prenesena).
- S obzirom na navedeno, sud je ocijenio nepotrebnim provoditi daljnje dokaze (saslušanje svjedoka M. F. Z. i vještačenje po vještaku građevinske struke) jer su ovi dokazni prijedlozi ocijenjeni suvišnima. Navedeno zato jer se izjava zastupnika po zakonu tužitelja i njegove supruge (predložene svjedokinje M. F. Z.) ne može s uspjehom suprotstaviti iskazu zastupnika po zakonu D. j. d.o.o. za kojeg tužitelj tvrdi da mu je ustupio tražbinu, a koji je taj ustup osporio. Ovdje se dodaje da se iz iskaza svjedoka Z. može eventualno zaključiti da je na tužitelja prenesena obveza izvođenja dodatnih radova (popravaka, sanacije i sl.), međutim, tužitelj nije tužbeni zahtjev (činjenično) utemeljio na navedenim okolnostima. Slijedom navedenog, a s obzirom na to da je osnova tužbenog zahtjeva otpala (nepostojanje cesije kao osnove tražbine), nije bilo potrebno provoditi ni dokaz vještačenjem po vještaku građevinske struke na okolnost visine tužbenog zahtjeva (vrsta, količina i cijena radova izvedenih od strane D. j. d.o.o.). Konačno, a kako iz provedenog dokaznog postupka ne proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva iz razloga naprijed navedenih, sud nije posebno cijenio prigovor zastare istaknut od strane tuženika jer je ocjena navedenog prigovora bez utjecaja na odluku iz izreke.
- Slijedom navedenog, a kako iz provedenih dokaza ne proizlazi da je D. j. d.o.o. kao izvođač radova cedirao svoju tražbinu po osnovi naknade za izvedene radove iz ugovornog odnosa s tuženikom na tužitelja, sud je tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim te je primjenom odredbe čl. 80. ZOO-a i čl. 451. st. 3. ZPP-a odbio tužbeni zahtjev u cijelosti. S obzirom na to da je tužbeni zahtjev odbijen, sud nije odlučivao o tuženikovom prigovoru istaknutom radi prebijanja.
- Odluku o troškovima postupka sud je donio primjenom čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a. Tuženik ima pravo na naknadu troškova sudskih pristojbi na prigovor protiv rješenja o ovrsi u iznosu od 2.664,00 kn koju pristojbu je platio sukladno rješenju suda od 24. ožujka 2021. (stranica 22 do 24 spisa).
U Rijeci 17. siječnja 2023.
Sutkinja:
Ema Brdovčak,v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave, a u slučaju da nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.
1