Poslovni broj Gž R-2270/2022-2

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj Gž R-2270/2022-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Sanje Joka Umićević, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća mr. sc. Iris Gović Penić te članice vijeća Ines Kovačević, u pravnoj stvari tužitelja I. J. iz V., OIB:…, zastupanog po punomoćniku A. P., odvjetniku u Z., protiv tuženika Republike Hrvatske-Ministarstvo o., Z., OIB:…, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u K., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-339/2017-33 od 29. travnja 2022., dana 17. siječnja 2023.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-339/2017-33 od 29. travnja 2022. u točki I i III izreke.

 

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe te zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

 

 

Obrazloženje

 

1.Izreka prvostupanjske presude glasi:

 

„I. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj-Ministarstvo o., Z., OIB… da tužitelju I. J. iz V., OIB…, isplati iznos od 36.713,98 kn bruto sa zateznom kamatom po stopi od 12% godišnje do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, i to:

- na iznos od 453,37 kune od 16.06.2012. do isplate

- na iznos od 375,18 kune od 16.10.2012. do isplate

- na iznos od 210,41 kune od 16.11.2012. do isplate

- na iznos od 5.938,37 kune od 16.12.2012. do isplate

- na iznos od 5.875,47 kune od 16.01.2013. do isplate

- na iznos od 7.254,41 kune od 16.02.2013. do isplate

- na iznos od 4.970,47 kune od 16.03.2013. do isplate

- na iznos od 564,25 kune od 16.02.2014. do isplate

- na iznos od 2.465,80 kune od 16.03.2014. do isplate

- na iznos od 618,00 kune od 16.04.2014. do isplate

- na iznos od 2.241,63 kune od 16.05.2014. do isplate

- na iznos od 5.746,62 kune od 16.06.2014. do isplate, u roku od 15 dana.

 

II. Odbija se zahtjev radi isplate zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće pod točkom I. izreke.

 

III. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj-Ministarstvo o., Z., OIB… da tužitelju I. J. iz V., OIB…, naknadi parnične troškove u iznosu od 12.375,00 kn sa zateznom kamatom od 29. travnja 2022. do isplate, i to po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.”

 

2. Protiv ove presude u dijelu kojim nije uspio u sporu žalbu je izjavio tuženik zbog svih žalbenih razloga te traži naknadu troška sastava žalbe.

 

3. Tužitelj je podnio i odgovor na tuženikovu žalbu kojim predlaže da se žalba tuženika odbije kao neosnovana i traži naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

 

4. Žalba tuženika je neosnovana.

 

5. Ispitujući prvostupanjsku odluku kao i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 – dalje: ZPP) u svezi s čl. 190. ZPP-a. Isto tako nije počinjena niti neka druga bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a. Potpuno je i pravilno utvrđeno činjenično stanje te je pravilno primijenjeno materijalno pravo.

 

5.1. Tuženik u svojoj žalbi preocjenjuje provedene dokaze. No, sud prvog stupnja o svemu što se vezano uz utvrđenje činjeničnog stanja u žalbi ističe već se očitovao, a ovaj sud u cijelosti prihvaća ocjenu dokaza koju je dao sud prvog stupnja. Naime, sud prvog stupnja, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, odlučio je koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Tuženik u žalbi samo preocjenjuje izvedene dokaze, pa stoga njegova žalba predstavlja samo drugačiju, i to pogrešnu, ocjenu izvedenih dokaza, na koje je ovlašten jedino sud. Stoga, kako tuženik ocjeni prvostupanjskog suda suprotstavlja samo vlastitu ocjenu, a koja je bez realne podloge u rezultatima postupka, žalbeni prigovori u tom smislu ne mogu se prihvatiti.

Posebno treba istaknuti da okolnost da saslušani svjedoci vode istovjetne sporove protiv tužene sama po sebi nije od utjecaja na ocjenu vjerodostojnosti tih svjedoka.

Isto tako, navodi tuženika da je sud prvog stupnja dao zadatak vještaku da uračuna vrijeme provedeno na sahranama u radno vrijeme izvan traženja tužitelja, nisu osnovani. Tužitelj je tražio da se utvrdi prekovremeni rad, a iz evidencija tuženika proizlazi da je tužitelj bio na sahranama, dok i vrijeme provedeno u službi na sahranama predstavlja radno vrijeme i po prirodi stvari uračunava se u razliku plaće koju tužitelj u ovom postupku potražuje.

 

6. Tužitelj u tužbi navodi da je zaposlenik tuženika, MORH – H. k. v., sa sjedištem zapovjedništva u K., na poslovima djelatne vojne osobe. U razdoblju od 2011., tužitelj navodi da je obavljanje službenih poslova i zadaća na terenu bilo organizirano na način da je tužitelj bio radno angažiran prekovremeno, noću, subotama, nedjeljama, blagdanom i u smjenama, a koje dodatke na plaću tuženik mu nije platio. Zbog neplaćanja plaće ostvarene radom na terenu, tužitelj navodi da je oštećen.

 

7. Tužbeni zahtjev je sud prvog stupnja ocijenio osnovanim, osim u dijelu zatezne kamate, iz sljedećih razloga.

 

7.1. Nije sporno da se, prije podnošenja ove tužbe, tužitelj obratio nadležnom Općinskom državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirno rješenje spora od 14. srpnja 2016. pa sud prvog stupnja zaključuje da je time tužitelj ispunio procesnu pretpostavku za vođenje ovog postupka koja je propisana odredbom čl. 186.a ZPP-a.

 

7.2. Prema odredbi čl. 3. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske (Narodne novine br. 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07, 88/09, 124/09) pripadnici O. s. u smislu odredaba ovoga Zakona su: vojne osobe te državni službenici i namještenici (u daljnjem tekstu: službenici i namještenici), a isto je propisano i odredbama Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske (Narodne novine br. 73/13) u čl. 1. st. 3.

 

7.3. Nije sporno da je tužitelj d. v. o. zaposlena kod tuženika, Ministarstvo o. Republike Hrvatske – H. k. v. sa sjedištem zapovjedništva u Karlovcu.

 

7.4. Zakonom o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske i na temelju njega donesenim podzakonskim aktima reguliran je radnopravni status tužitelja kao djelatne vojne osobe u odnosu na utuženi prekovremeni rad na terenu pa se primjenjuju specijalni propisi, navedeni Zakon i na temelju njega doneseni podzakonski akti.

 

7.5. Za utuženo razdoblje od 7. kolovoza 2011. do 26. lipnja 2013., odredbom čl. 14. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske (Narodne novine br. 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07, 88/09, 124/09, u daljnjem tekstu: ZOSO/02) propisano je da o svim pitanjima koja nisu uređena ovim Zakonom ili propisima donijetima na temelju ovoga Zakona primjenjuju se propisi o državnim službenicima i namještenicima, opći propisi o radu, odnosno kolektivni ugovori sklopljeni u skladu s njima.

 

7.6. Prema čl. 97. St. 5. ZOSO/02, djelatnoj vojnoj osobi, službeniku i namješteniku pripada povećana plaća za prekovremeni rad tj. rad dulje od punog radnog vremena, pod uvjetima i iznosima koji su određeni općim propisima, a prema stavku 2. na prekovremeni rad ne primjenjuju se vremenska ograničenja propisana općim propisima.

 

7.7. Dana 26. lipnja 2013. stupio je na snagu Zakon o službi u oružanim snagama (Narodne novine br. 73/13, u daljnjem tekstu: ZOSO/13) koji u odredbi čl. 155. propisuje da djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, za dežurstvo, stražarsku službu, stanje pripravnosti i slično, nego ostvaruju posebne dodatke na plaću u skladu s čl. 139. navedenoga Zakona.

 

7.8. Međutim, odredbom čl. 219. ZOSO/13 propisano je kako će se plaće i druga materijalna prava djelatnih vojnih osoba do stupanja na snagu podzakonskih propisa donesenih na temelju tog Zakona, kojim će se urediti to područje, određivati u skladu s propisima donesenim na temelju ZSOS/02, kojima su uređena ta područja. Navedeno po ocjeni suda prvog stupnja do 1. lipnja 2014. kada je stupila na snagu Odluka o rasporedu radnog vremena (Narodne novine br. 66/14., 23/15., dalje: Odluka/14), koju je donio ministar obrane na temelju ovlaštenja iz čl. 153. st. 3. ZSOS/13, a kojom je u točki IV. izrijekom isključeno pravo djelatne vojne osobe na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, za dežurstvo, stražarsku službu, stanje pripravnosti i slično, primjenjuje Odluka o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika (Narodne novine br. 118/09., dalje: Odluka/09).

 

7.9. Slijedom navedenoga, sud prvog stupnja zaključuje da tužitelju u razdoblju od 7. kolovoza 2011. do 31. svibnja 2014. pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad temeljem Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika iz 2009., a tek nakon 1. lipnja 2014. mu ne pripada pravo na isplatu razlike plaće za prekovremeni rad, noću, subotama, nedjeljama, blagdanom, u smjenama i dr, za vrijeme boravka na terenu jer je Odlukom o rasporedu radnog vremena (Narodne novine br. 66/14, 23/15, 84/15, 106/17), i to u odredbi čl.IV. propisano da djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću u smjenama, turnusima, za dežurstvo, stražarsku službu, stanje pripravnosti i slično, nego ostvaruju dodatke na plaću u skladu s propisima kojima se uređuje pravo na dodatke na plaću djelatnih vojnih osoba.

 

7.10. Sporno je li tužitelj i koliko radio prekovremeno na terenu te je sporno pripada li mu uvećanje plaće s osnove prekovremenog rada na terenu.

 

7.11. Iz dostavljene evidencije radnog vremena tužitelja proizlazi da tužitelj nije radio prekovremeno na terenu u utuženom razdoblju ili da je radio kraće nego što to tužitelj i saslušani svjedoci navode u svojim iskazima.

 

7.12. Iz suglasnih iskaza tužitelja i svjedoka K. N. i Z. U. te tužitelja kao stranke, prvostupanjski sud je utvrdio da u utuženom razdoblju nisu bili evidentirani svi prekovremeni sati koje su odrađivali na terenu pa evidencije o radnom vremenu koje su dobivali na uvid i potpis nisu predstavljale stvarno odrađeno vrijeme na terenu obzirom se na terenu svakodnevno radilo prekovremeno. Tužitelj je iskazao da se u utuženom razdoblju potpisivao, a na poleđini prigovarao evidenciji o radnim satima obzirom se nije slagao s evidencijom.

 

7.13. Prema utvrđenju prvostupanjskog suda, činjenica što je tužitelj potpisivao evidencije radnog vremena, a da se s njima nije slagao, ne znači da se tužitelj potpisivanjem takve evidencije naposljetku s njom složio. Potpisivanjem evidencije tužitelj je samo potvrdio da je istu dobio na uvid pa nakon toga ima pravo dokazivati drukčije, što upravo dokazuje u ovom postupku.

 

7.14. Obzirom na suglasne iskaze svjedoka i tužitelja, prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj radio na terenu prekovremeno duže od vremena navedenog u evidencijama o radnim satima koje je jednostrano sačinila tužena te da ne odražavaju stvarno odrađene radne sate na terenu jer nisu evidentirani svi prekovremeni sati koje je tužitelj odradio na terenu.

 

7.15. Tužitelj i svjedoci nisu vodili osobnu evidenciju o stvarno odrađenim radnim satima na terenu, a zbog proteka vremena se nisu mogli detaljno sjetiti broja stvarno odrađenih radnih sati na svakom danu terena, to su isti iskazivali o trajanju njihovog radnog vremena na terenu u prosjeku pa je na temelju njihovih iskaza sud prvog stupnja utvrdio da je tužitelj radio na terenu u prosjeku radnim danom od 6,00 do 21,00 , subotom od 6,00 do 18,00 sati, a nedjeljom od 6,00 do 13,00 sati. Također je iz njihovih iskaza utvrdio da je tužitelj bio angažiran na davanje počasti na sahranama, zbog kojih je tužitelj također radio prekovremeno, i to barem pet sahrane mjesečno, svaka u trajanju od 2 prekovremena sata.

 

7.16. Stoga, je financijski vještak, prema uputi suda prvog stupnja, izradio sljedeće varijante nalaza i mišljenja: 1. prema evidenciji tužene 2. prema iskazima tužitelja i svjedoka na način da se: - uzme prosječno trajanje radnog dana od 6,00 do 21,30 sati, subotom 6,00 do 18,00 i nedjeljom od 6,00 do 13,00 sati, odnosno da se vrednuje ranije ili kasnije vrijeme početka i završetka radnog vremena na terenu ako je prekovremeni rad evidentiran u evidencijama tuženika - ukoliko iz dokumentacije u spisu nije moguće utvrditi broj održavanja počasti na sahranama koje je odradio tužitelj, tada će vještak izračunati razliku bruto plaće za prekovremeni rad za pet sahrana mjesečno, svaka u trajanju dva prekovremena sata.

 

7.17. U postupku je sud prvog stupnja utvrdio da tužena nije dostavila svu dokumentaciju iz koje bi se moglo utvrditi s koje osnove je tužitelj ostvario slobodne dane, a teret ovog dokaza leži na tuženoj koja je kao poslodavac bila dužna donositi rješenja ili naloge o korištenju slobodnih dana.

 

7.18. Osim toga, suglasnim iskazima svjedoka i tužitelja sud prvog stupnja je utvrdio da je tužitelj u utuženom razdoblju dobivao slobodne dane nakon odrađenih prekovremenih sati. Obzirom nisu bile evidentirani svi odrađeni prekovremeni sati, to tužitelju nije mogao biti određen adekvatan broj slobodnih dana niti je sve dobivene slobodne dane s osnove prekovremenog rada svaki put mogao koristiti neposredno nakon odrađenog prekovremenog rada na terenu.

 

7.19. Prema rezultatima provedenog financijskog vještačenja utvrđeno je da iz dokumentacije koju je sačinila i dostavila tužena proizlazi da je tužitelj u utuženom razdoblju odrađivao straže i dežurstva nakon kojih je ostvarivao slobodne dane koje ne bi trebalo koristiti za umanjenje prekovremenih sati jer su to slobodni dani koji su ostvareni s druge osnove-straže, a ne prekovremenog rada pa niti financijski vještak nije umanjivao prekovremeni sate za ove slobodne dane.

 

7.20. Obzirom na raspoloživu dokumentaciju i fond evidentiranih prekovremenih sati za koje je i tužitelj potvrdio da je dobivao određeni broj slobodnih dana, financijski vještak je, prema uputi suda, u obje varijante prekovremeni rad umanjivao za korištene slobodne dane.

 

7.21. Prema uputi suda za 2. varijantu, vještak je za dane koje je tužitelj proveo na terenu u tjednu sate rada obračunavao u trajanju od 6,00 do 21,00 sat, subotom od 6,00 do 18,00 sati te nedjeljom od 6,00 do 13,00 sati. Ukoliko je tužitelj prema podacima iz dnevnih evidencija započeo rad prije početka radnog vremena određenog po uputi suda prvog stupnja, odnosno završio rad nakon naznačenog završetka radnog vremena određenog po uputi suda vještak početak, odnosno završetak radnog vremena, sukladno uputi suda, obračunava prema podacima iz dnevne evidencije. Primjerice, prema podacima iz dnevne evidencije tužitelj je dana 26. ožujka 2012. (ponedjeljak) radio od 8,00 do 22,00 sata pa vještak, sukladno nalogu suda završetak rada obračunava temeljem podataka iz evidencije te radno vrijeme obračunava u trajanju od 6,00 do 22,00 sata. U dnevnoj evidenciji nije naznačeno kada je tužitelj bio na sahranama pa vještak tužitelju, sukladno nalogu suda, obračunava 5 sahrana mjesečno, svaku u trajanju dva prekovremena sata. U mjesecima u kojima je tužitelj bio na misiji ili nije radio u redovnom radnom vremenu (primjerice cijeli mjesec je bio na terenu i slobodan, bio na bolovanju i sl.) vještak ne obračunava sahrane. Tako je, primjerice, prema podacima iz dnevne evidencije u kolovozu 2012. tužitelj je bio na terenu 5 dana, koristio je 13 dana godišnjeg odmora, 1 slobodni dan te radio 3 dana u redovnom radnom vremenu. Vještak za navedeni mjesec tužitelju obračunava samo 3 sahrane. U rujnu 2012. tužitelj je bio 17 dana na terenu i 5 dana koristio slobodne dane. Za navedeni mjesec vještak tužitelju ne obračunava rad na sahranama.

 

7.22. Dakle, prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka iz D.S. d.o.o. K. obračun neplaćenih radnih sati tužitelja izvršen je u dvije varijante: 1. prema evidenciji tužene, u iznosu od 1.411,03 kn 2. prema iskazima tužitelja i svjedoka, u iznosu od 36.713,98 kn, sve u mjesečnim iznosima prikazanim u tablicama vještaka.

 

7.23. Sud prvog stupnja dosudio je tužitelju razliku bruto plaće na ime dodataka na plaću za prekovremeni rad na terenu prema 2. varijanti. Tužitelj je radio na terenu prekovremeno duže od radnog vremena naznačenog u evidencijama koje je sačinila tužena koje se zbog toga, po ocjeni suda prvog stupnja, ne mogu prihvatiti jer ne odražavaju pravo stanje koje je sud utvrdio iskazima saslušanih svjedoka i tužitelja kojima je povjerovao jer su bili suglasni u bitnom dijelu, da tužena nije evidentirala sav odrađeni prekovremeni rad, a posljedično tome ga nije obračunala niti isplatila tužitelju kao dodatke na plaću. U odnosu na prekovremene sate određene na sahranama, tužena nije dostavila dokumentaciju pa je odrađene prekovremene sate radi angažiranost tužitelja na davanje počasti na sahranama sud prvog stupnja utvrdio na temelju suglasnih iskaza svjedoka i tužitelja.

 

7.24. U odnosu na prigovor tužene da se tužitelju nije moglo obračunati pet sahrana mjesečno u mjesecima kada je bio na školovanju, kada mu je evidentiran teren, plaćeni dopust i slobodni dani, prvostupanjski sud utvrđuje da je ove okolnosti financijski vještak uzeo u obzir te u svom nalazu i mišljenju pojasnio:" U mjesecima u kojima je tužitelj bio na misiji ili nije radio u redovnom radnom vremenu (primjerice cijeli mjesec je bio na terenu i slobodan, bio na bolovanju i sl.) vještak ne obračunava sahrane. Tako je, primjerice, prema podacima iz dnevne evidencije u kolovozu 2012. tužitelj je bio na terenu 5 dana, koristio je 13 dana godišnjeg odmora, 1 slobodni dan te radio 3 dana u redovnom radnom vremenu. Vještak za navedeni mjesec tužitelju obračunava samo 3 sahrane. U rujnu 2012. tužitelj je bio 17 dana na terenu i 5 dana koristio slobodne dane. Za navedeni mjesec vještak tužitelju ne obračunava rad na sahranama."

 

7.25. Sud prvog stupnja smatra da odlazak na sahrane radi davanja počasti na sahranama, u smislu odredbe čl. 12. st. 2. Pravilnika o naknadama troškova u svezi s obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova zbog odvojenog života od obitelji (Narodne novine br. 141/04, 22/05) treba smatrati radom na terenu.

 

7.26. U odnosu na izjavljeni prigovor zastare, sud prvog stupnja primijenio je odredbu čl. 139. Zakona o radu (Narodne novine br. 93/14, u daljnjem tekstu: ZR/14) o zastarnom roku od pet godina, obzirom, primjenom daljnje odredbe čl. 232. st. 2. ZR/14, rok zastare za najstarije potraživanje prema konačno postavljenom zahtjevu, za svibanj 2012. od tri godine nije istekao prije stupanja na snagu ZR-a/14 koji je stupio na snagu dana 7. kolovoza 2014.

Zahtjev za mirno rješenje spora podnesen je 14. srpnja 2016. pa je sukladno odredbi čl. 186.a. st. 3. i 5. ZPP-a podnošenjem zahtjeva zastarijevanje zastalo na tri mjeseca. Nakon toga, zastara je nastavila teći do podnošenja tužbe, 12. lipnja 2016., kada je nastupio prekid zastare.

Obzirom na zastarni rok od pet godina i tri mjeseca zastoja, prije podnošenja tužbe 12. lipnja 2016. sud prvog stupnja zaključuje da nije nastupila zastara niti jednog potraživanja.

 

7.27. Slijedom izložene pravne ocjene spora i utvrđenog činjeničnog stanja, tužitelju je dosuđen ukupan iznos od 36.713,98 kn bruto sa zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose od svakog 16. u mjesecu za prethodni mjesec.

 

7.28. Do 31. srpnja 2015. tužitelju je dosuđena zatezna kamata po stopi od 12% godišnje, u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11).

Od 1. kolovoza 2015. tužitelju je dosuđena zatezna kamata po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a kako je to propisano Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 78/15) kojim je u čl. 3. st. 1. promijenjen čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11).

 

8. Pravilno sud prvog stupnja zaključuje da se do 1. lipnja 2014. kada je stupila na snagu Odluka/14, koju je donio ministar obrane na temelju ovlaštenja iz čl. 153. st. 3. ZSOS/13, a kojom je u točki IV. izrijekom isključeno pravo djelatne vojne osobe na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, za dežurstvo, stražarsku službu, stanje pripravnosti i slično, primjenjuje Odluka o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika Odluka/09.

Dakle, u razdoblju od svibnja 2012. do 1. lipnja 2014. tužitelju pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad temeljem Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika iz 2009., a tek nakon 1. lipnja 2014. mu ne pripada pravo na isplatu razlike plaće za prekovremeni rad, noću, subotama, nedjeljama, blagdanom, u smjenama i dr, za vrijeme boravka na terenu.

 

9. Imajući u vidu da je temeljem provedenog dokaznog postupka utvrđeno da je tužitelj u spornom razdoblju radio prekovremeno, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio visinu tražbine tužitelja temeljem Odluke/09.

 

10. Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio i osnovanost prigovora zastare. Naime, petogodišnji zastarni rok iz čl. 139. ZR/14 do podnošenja tužbe nije istekao, pa tražbina tužitelja nije u zastari.

 

11. U odnosu na žalbene navode tuženika treba istaknuti da tuženik neosnovano u žalbi navodi da sud prvog stupnja nije obrazložio zašto je presudu utemeljio na tvrdnjama tužitelja, a nije odluku utemeljio na službenim evidencijama tuženika o prisutnosti tužitelja na radu. Sud je obrazloženje o tome dao.

 

11.1. Pri tome je pogrešno pravno shvaćanje tuženika da njegove evidencije o prisutnosti tužitelja na radu predstavljaju isprave iz čl. 230. ZPP-a. Te evidencije ne predstavljaju javne isprave u smislu čl. 230. ZPP-a već predstavljaju dokaz kojega sud cijeni kao i sve druge predložene i provedene dokaze. Pri tome, sud prvog stupnja opravdano nije poklonio vjeru tvrdnjama tuženika o radu tužitelja temeljem priložene evidencije koju je vodio tuženik, i to iz razloga koje je izložio sud prvog stupnja. Pravno nije odlučno niti to što tužitelj u upravnom postupku i sporu nije osporavao zakonitost tuženikovih evidencija. Tužitelj je dokazao da tuženikove evidencije nisu odgovarale stvarnom stanju stvari, dok je sve pravno relevantne činjenice u takvim okolnostima sud prvog stupnja utvrdio temeljem ostalih provedenih dokaza. S obzirom da je utvrđeno da evidencije nisu odgovarale stvarnom stanju, dok tuženik nije dokazao stvarno stanje, pravilno je sud prvog stupnja ocjenom provedenih dokaza tužbeni zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim.

 

12. Pravilno je sud prvog stupnja do 31. srpnja 2015. tužitelju priznao zateznu kamatu po stopi od 12% godišnje, u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11), a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a kako je to propisano Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 78/15) kojim je u čl. 3. st. 1. promijenjen čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11).

 

13. Sud prvog stupnja pravilno je primijenio i čl. 154. st. 5. ZPP-a kada je naložio tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka.

Naime, tužitelj nije uspio u sporu u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi pa tužitelju pripada pravo na naknadu svih potrebnih troškova postupka. Žalbeni navodi tuženika vezani uz djelomično povlačenje tužbe i troškove postupka pri tome nisu pravno odlučni jer je sud prvog stupnja pravilno odlučio o konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, a u odnosu na njega tužitelj je uspio, osim u neznatnom dijelu u pogledu zateznih kamata zbog kojega nisu nastali posebni troškovi.

 

14. Slijedom navedenoga, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u točki I izreke ove drugostupanjske presude.

 

15. O troškovima sastava žalbe iz točke II izreke ove drugostupanjske presude odlučeno je primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a. Tuženik sa žalbom nije uspio pa je odbijen njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe. Trošak sastava odgovora na žalbu nije bio potreban za vođenje ovog spora pa je zahtjev tužitelja za naknadu tog troška odbijen kao neosnovan.

 

 

U Zagrebu 17. siječnja 2023.

 

    Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević, v.r.