1

Poslovni broj: 76 Gž-4336/2022-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj: 76 Gž-4336/2022-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Darije Horvat, kao predsjednice vijeća, Lidije Bošnjaković, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Josipa Grubišića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. D., B., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima D. C. i S. P., odvjetnicima iz S., protiv tuženika R. A. d.d., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku D. Š., odvjetniku iz Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-11790/2019-25 od 22. kolovoza 2022., na sjednici vijeća održanoj dana 17. siječnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-11790/2019-25 od 22. kolovoza 2022.

 

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđena je ništetnom odredba o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi redovne kamate u skladu s Odlukom o kamatnim stopama sadržanim u Ugovoru o kreditu br. … od 15. svibnja 2007. u dijelu u kom je tužitej obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi preko ugovorene kamatne stope od 5,20 % godišnje (točka I. izreke).

U točki II. naloženo je tuženiku da tužitelju isplati na ime preplaćenog tečaja CHF-a iznos od 9.415,12 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačno označene novčane iznose koji dospijevaju u razdoblju od 30. 11. 2007. do zaključno 30. 4. 2014.

U točki III. utvrđeno je da su ništetne odredbe cit. ugovora o kreditu u dijelu u kom je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

U točki IV. naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 40.694,29 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedinačno označene iznose koji dospijevaju u razdoblju od 31. 8. 2007. do zaključno 31. 5. 2014.

U točki V. naloženo je tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 12.393,50 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, dok je u točki VI. odbijen zahtjev tužitelja za naknadom daljnjeg parničnog troška kao neosnovan, a u točki VIII. odbijen je zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška kao neosnovan.

 

2. Citiranu presudu žalbom pobija tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. – 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22– dalje: ZPP) s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači, podredno istu ukine i vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu, uz naknadu parničnog troška prvostupanjskog postupka i troška žalbe.

 

3. Žalba je neosnovana.

 

4. Žalitelj ističe da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, jer da presuda nema razloga o svim odlučnim činjenicama budući da dano obrazloženje ne sadrži odlučne činjenice o istaknutom prigovoru nedostatka pravnog interesa tužitelja, na koji u žalbi upire tuženik, navodeći kako je navedeni prigovor istaknuo tijekom postupka, a o istom prvostupanjski sud nije dao obrazloženje.

 

5. Navedena žalbena tvrdnja je osnovana, no kako je na temelju sadržaja isprava i dokaza provedenih u postupku bilo moguće utvrditi da je takav prigovor tuženika neosnovan, iz kojeg razloga je pobijanu presudu također valjalo potvrditi temeljem čl. 373.a ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud je tu povredu odlučio otkloniti i donijeti presudu kao u izreci.

 

6. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. ZPP-a, na koju se poziva tuženik, budući da je prvostupanjski sud pravilno dopustio preinaku tužbe nakon provedenog financijskog vještačenja na način da je tužitelj povisio tužbeni zahtjev za isplatu u skladu s izračunom vještaka. Ovo stoga što to tužitelj nije mogao ranije učiniti bez svoje krivnje, jer ne raspolaže stručnim znanjem za točno utvrđenje preplaćenog iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Tužitelj je tek po provedenom vještačenju mogao znati visinu svojeg potraživanja s obzirom na zadatak vještačenja. Nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju bi se nametnulo ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčeno čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori, broj: 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06) pa nedopuštanje preinake tužbe u ovoj situaciji ne bi bilo razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP-a, a to je poštovanje načela pravne sigurnosti te ubrzanje postupka i osiguranje pravilnog djelovanja pravosudnog sustava i rezultiralo bi povredom prava na pristup sudu. Legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka je onemogućavanje zlouporabe procesnih ovlaštenja u cilju ubrzanja parničnog postupka. Imajući u vidu da zlouporabe procesnih prava u ovom slučaju nije bilo, to i ovaj sud smatra da tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka.

 

7. Pritom tuženik također pogrešno navodi: “da se u smislu čl. 60. novog ZPP (N.N. br. 70/19) kojim je izmijenjen čl. 354. ZPP temeljem čl. 117. novog ZPP ne primjenjuje se na postupke u tijeku".

 

8. Naime, odredbom čl. 39. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 70/19, dalje: ZID ZPP/19) koja se prema njegovoj prijelaznoj odredbi u čl. 117. st. 2. primjenjuje na sve postupke u tijeku, izmijenjena je odredba čl. 190. st. 2. ZPP-a na način da tužitelj može, iznimno od odredbe st. 1. toga članka, preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Isto vrijedi i u pogledu primjene odredbe čl. 107. ZID ZPP-a u pogledu primjene izmjena i dopuna čl. 502.c, jer u ovom predmetu ne samo da postoji vezanost suda za pravna utvrđenja iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. st. 1. ZPP-a, već je i kao prethodno pitanje raspravljena i obrazložena primjena tog članka i na restitucijske zahtjeve, dakle za "isplatu", a ne samo na odštetne zahtjeve. Naime, smisao prvotnog teksta odredbe čl. 502.c ZPP-a bio takav da se nije primjenjivao i tumačio restriktivno samo na odštetne zahtjeve, na što upućuju i presude donesene u kolektivnom sporu (presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.).

8.1. Okolnost da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran i da u vrijeme njegova sklapanja nije postojala zakonska odredba koja bi određeno nalagala da se u ugovoru o kreditu definiraju parametri za promjenu kamatne stope, ne dovodi u pitanje zakonitost ocjene o nepoštenosti i ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke.

 

9. Uloga javnih bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, u smislu odredbi čl. 57. i 58. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine br. 78/93, 29/94, 16/07, 75/09, dalje: ZJB) je ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, što u ovom slučaju nije sporno. Prema odredbi čl. 58. ZJB-a, ako stranke hoće da se u javnobilježnički akt unese nejasna, nerazgovjetna ili dvosmislena izjava, koja bi mogla dati povoda sporovima ili koja ne bi bila pravno valjana, ili bi se mogla pobijati ili ne bi imala namjeravani učinak, ili bi se opravdano moglo smatrati da joj je svrha da se koja od strana ošteti, javni će bilježnik upozoriti na to sudionike i dati im odgovarajuću pouku.

 

10. U konkretnom slučaju nije sporno da su ugovorne odredbe za tužitelja bile jasne i razumljive u jezičnom i gramatičkom smislu, da su mu bile načelno jasne obveze koje njime preuzima. U tom kontekstu javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. ZJB-a. Međutim, zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi tužitelja kao prosječnog potrošača ne svodi se samo na jezičnu i formalnu razumljivost ugovora, već i na razumljive i precizne informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje određene ugovorne odredbe mogu imati na njegove financijske obveze. Takve informacije dužan je dati kreditor, a njihov izostanak solemnizacijom ugovora nije otklonjen, pa se njome ne može u tom smislu nerazumljiva ugovorna odredba učiniti razumljivom.

 

11. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga Zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

 

12. Ova zakonska odredba dodana u tekst ZPP-a odredbom čl. 49. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 57/11), stupila je na snagu danom prijema Republike Hrvatske u Europsku uniju, dakle 1. srpnja 2013. te se primjenjuje u ovom postupku u kojem je tužba podnesena 24. svibnja 2019.

 

13. Kako, dakle, pravomoćne odluke o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke vežu sud i u ovom sporu stranaka, nije ni bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak, jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača i kao takvo suprotno smislu odredbe čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

 

14. Ništetnost kao posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe nastaje ugovaranjem takve odredbe, ona je ništava od svog početka (ex tunc).

 

15. Institut ništetnosti, kao i sam ugovor o kreditu, reguliran je odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, dalje: ZOO). Prema odredbi čl. 323. toga Zakona, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvoga ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

 

16. Imajući u vidu pravno pravilo o ex tunc učincima utvrđenja ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe, utvrđenje ništetnosti ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. U konkretnom slučaju to znači da potrošač kao korisnik kredita ima pravo na punu restituciju svih iznosa isplaćenih od trenutka sklapanja ugovora, temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, dakle sve što je naplaćeno povrh iznosa glavnice i kamatne stope utvrđene u trenutku sklapanja ugovora.

 

17. Ovakvi pravni učinci ništetnosti sadržajno odgovaraju pojmu “naknade štete” koji koristi već citirana odredba čl. 502.c ZPP-a, propisujući pravo fizičkih i pravnih osoba da se u posebnim parnicama za naknadu štete pozivaju na pravna utvrđenja iz presude kojom je prihvaćena tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa. Naime, pojam naknade štete koji ima u vidu ova zakonska odredba ne može se svesti na pojam naknade štete u smislu propisa obveznog prava o izvanugovornoj odgovornosti za štetu, već, po prirodi stvari, podrazumijeva uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da nije bilo povrede njegova prava i interesa. Žalitelj stoga neutemeljeno osporava tužiteljevo pravo iz ove odredbe tvrdeći da nije u pitanju spor radi naknade štete.

 

18. Okolnost da je predmetni ugovor o kreditu ispunjen otplatom ugovorenog iznosa nije od utjecaja na postojanje pravnog interesa tužitelja za isticanje ništetnosti jer se prema odredbi čl. 328. ZOO-a, važećoj u vrijeme njegova sklapanja, pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Smisao odredbe je efikasna pravna zaštita savjesne ugovorne strane koja je u izvršavanju ništetnog ugovora kao pravnog posla protivnog odredbama pravnog poretka ili morala, drugoj ugovornoj strani nešto dala. Zaštita se u takvom slučaju ostvaruje kondemnatornim zahtjevom koji ima za cilj uspostavu pravne i činjenične situacije za stranu koja je izvršila obvezu kao da ništavog ugovora (ili pojedine njegove odredbe) nije bilo, u ovom slučaju isplatom novčanog iznosa.

 

19. Pravilnom primjenom materijalnoga prava odbijen je kao neosnovan prigovor zastare.

 

20. Budući da je tuženik ovdje sporni iznos glavnice i ugovorene kamate primio temeljem ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove, njegova obveza vraćanja proizlazi i iz odredbe čl. 1111. ZOO-a koja regulira institut stjecanja bez osnove, a zastara potraživanja stečenog bez osnove nastupa u općem zastarnom roku od 5 godina (čl. 225. ZOO-a).

 

21. Nadalje, pokretanjem parničnih postupaka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, u ovom slučaju 13. lipnja 2014. za kamatu i 14. lipnja 2018. za valutu. Na takav zaključak upućuje i već citirana odredba čl. 502.c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer u protivnom zbog relativno kratkih zastarnih rokova restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora, vođenje postupka kolektivne zaštite ne bi imalo smisla. Kako je tužitelj podnio tužbu 24. svibnja 2019., zastara nije nastupila.

 

22. Također nema zastare niti dijela tražbine za povišeni iznos tužbenog zahtjeva u podnesku od 12. svibnja 2021., nakon provedenog financijskog vještačenja. To stoga što je za nastupanje zastare bitan identitet tužbenog zahtjeva koji je u slučaju generičkog zahtjeva kao što je ovaj, određen činjeničnom osnovom. Stoga kada tužitelj temeljem iste činjenične osnove zahtijeva isplatu višeg iznosa, on time nije promijenio istovjetnost zahtjeva, riječ je o istom zahtjevu o kojem parnica teče od podnošenja tužbe i u pogledu kojeg tužitelj ne može pokrenuti tužbom drugi parnični postupak jer bi se to protivilo zabrani dvostruke litispendencije. U tom smislu nije važna odredba čl. 191. st. 1. ZPP-a koja povišenje tužbenog zahtjeva tretira kao preinačenje tužbe jer je njeno značenje samo procesne naravi, ima svrhu da takvu dispoziciju tužitelja podvrgne pravilima iz čl. 192. ZPP-a. Uostalom i sama odredba čl. 191. st. 1. ZPP-a razlikuje promjenu istovjetnosti zahtjeva i povećanje postojećeg zahtjeva, dakle povećanje postojećeg zahtjeva nije isto što i promjena njegovog identiteta.

 

23. Svojstvo tužitelja kao potrošača proizlazi iz dokaza uz tužbu.

 

24. Odredbom čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da je potrošač u smislu toga Zakona svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njenom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

 

25. Iz ugovora o kreditu koji su stranke sklopile proizlazi da ga je tužitelj sklopio radi kupnje novog vozila, što odgovara definiciji iz citirane zakonske odredbe, tuženik to nije tijekom postupka osporio niti je u smislu odredbe čl. 219. st. 1. ZPP-a dostavio ikakve dokaze kojima bi doveo u pitanje poziciju tužitelja kao potrošača.

 

26. S obzirom na prethodno izložene razloge, pravilnom primjenom materijalnoga prava utvrđena je ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i kamatnoj stopi promjenjivoj jednostranom odlukom banke i prihvaćen je restitucijski zahtjev za isplatu iznosa utvrđenog temeljem nalaza i mišljenja sudskog vještaka.

 

27. Budući da je tuženik prema pravnim utvrđenjima u postupku kolektivne zaštite nepošten stjecatelj, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a dužan je platiti zateznu kamatu od dana stjecanja pojedinih iznosa.

 

28. U odluci o naknadi parničnoga troška materijalno pravo je pravilno primijenjeno u pogledu osnove i iznosa pojedinih troškova (čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a). Suprotno tvrdnji žalitelja, troškovi sastava dvaju podnesaka koje osporava odnose se na obrazložena očitovanja na odgovor na tužbu i na nalaz financijskog vještaka te su bili potrebni za vođenje postupka i iznos nagrade za njihov sastav je pravilno utvrđen.

 

29. Slijedom izloženog, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a presuđeno je kao u izreci.

 

30. Imajući u vidu ishod ovoga spora, neosnovan je zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka (čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a).

 

 

U Zagrebu 17. siječnja 2023.

 

 

   Predsjednica vijeća:

                                                                                                                                           Darija Horvat, v.r.