1

Poslovni broj: 13 P-193/2021-18

Republika Hrvatska

Općinski sud u Slavonskom Brodu-Stalna služba u Novoj Gradiški

Nova Gradiška

Poslovni broj: 13 P-193/2021-18

U  I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški po sutkinji Jasni Bratek u pravnoj stvari tužiteljice I. S., OIB…, iz C., zastupane po odvjetnicima iz O. d. J. i dr. j.t.d. iz  N. G., protiv tuženika Z. b. d. d., Z., OIB…, Z., zastupanog po odvjetnicima O. d. M., K. & p. d.o.o. iz Z., radi isplate,  9. prosinca 2022., nakon dokončane javne glavne rasprave u nazočnosti tužiteljice, njezinog punomoćnika i  punomoćnika tuženika te objave odluke 17. siječnja 2023. istoga dana

p r e s u d i o    j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba  članka.2. Ugovora o kreditu br…. sklopljenog dana 11. lipnja 2007. između tužiteljice I. S., OIB…, iz C., kao korisnika kredita i tuženika Z. b. d.d., Z., OIB…, kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost redovne kamate u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama  Z. b. d.d.(kreditora).

II Utvrđuje se ništetnom odredba čl.1 Ugovora o kreditu br…  sklopljenog 11. lipnja 2007. između tužiteljice I. S., OIB..., iz C., kao korisnika kredita i tuženika Z. b. d.d., Z., OIB…, kao  kreditora i to u dijelu kojim je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu te se utvrđuje ništetnom odredba članka 2. Ugovora o kreditu br… u dijelu kojim je ugovoreno da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 16.775,51 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, kao i odredba iz čl.6. Ugovora o kreditu br… u dijelu kojim je ugovoreno da  korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 238,69 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja.

III Nalaže se tuženiku Z. b. d.d., OIB…, Z. da tužiteljici I. S. OIB…, iz C. na ime stjecanja bez osnove po osnovi preplaćene glavnice zbog utjecaja ništetne valutne klauzule isplati iznos od 2.811,86 €1/ 21.185,94 kuna (dvije tisuće osam stotina jedanaest eura osamdeset šest centi/dvadeset jedna tisuća sto osamdeset pet kuna devedeset četiri lipe) sa zakonskim zateznim kamatama koje od dana dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa sve do 31. srpnja 2015. teku po godišnjoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri  postotnih poena koja teče kako slijedi:

-              na iznos od 0,86€/6,48 kuna od 18.11.2007. do isplate

-              na iznos od 3,51€/26,43 kuna od 18.01.2008. do isplate

-              na iznos od 2,83€/21,34 kuna od 18.02.2008. do isplate,

-              na iznos od 8,03€/60,53 kuna od 18.03. 2008. do isplate,

-              na iznos od 3,56€/26,79 kuna od 18.04. 2008. do isplate,

-              na iznos od 0,30€/2,26 kuna od 18.05. 2008. do isplate,

-              na iznos od 1,56€/11,72 kuna od 18.06. 2008. do isplate,

-              na iznos od 1,41€/10,65 kuna od 18.07. 2008. do isplate,

-              na iznos od 0,45€/3,37 kuna od 18.08. 2008. do isplate,

-              na iznos od 1,08€/8,14 kuna od 18.09. 2008. do isplate,

-              na iznos od 8,24€/62,05 kuna od 18.10.2008. do isplate,

-              na iznos od 9,08€/68,39 kuna od 18.11.2008. do isplate,

-              na iznos od 5,27€/39,72 kuna od 18.12.2008. do isplate,

-              na iznos od 16,3€/122,85 kuna od 18.01.2009. do isplate,

-              na iznos od 19,23€/144,89 kuna od 18.02.2009. do isplate

-              na iznos od 12,72€/95,87 kuna od 18.03. 2009. do isplate,

-              na iznos od 13,08€/98,53 kuna od 18.04. 2009. do isplate,

-              na iznos od 14,43€/108,71 kuna od 19.05. 2009. do isplate,

-              na iznos od 12,13€/91,43 kuna od 18.06. 2009. do isplate,

-              na iznos od 12,4€/93,40 kuna od 18.07. 2009. do isplate,

-              na iznos od 11,62€/87,54 kuna od 18.08. 2009. do isplate,

-              na iznos od 11,95€/90,04 kuna od 18.09. 2009. do isplate,

-              na iznos od 10,89€/82,06 kuna od 18.10. 2009. do isplate,

-              na iznos od 12,5€/94,21 kuna od 18.11. 2009. do isplate,

-              na iznos od 12,89€/97,14 kuna od 18.12. 2009. do isplate,

-              na iznos od 15,88€/119,67 kuna od 18.01. 2010. do isplate,

-              na iznos od 16,99€/127,98 kuna od 18.02. 2010. do isplate,

-              na iznos od 17,84€/134,42 kuna od 18.03 2010. do isplate,

-              na iznos od 19,88€/149,81 kuna od 18.04. 2010. do isplate,

-              na iznos od 23,53€/177,30 kuna od 18.05. 2010. do isplate,

-              na iznos od 25,23€/190,08 kuna od 18.06. 2010. do isplate,

-              na iznos od 28,9€4/215,02 kuna od 18.07. 2010. do isplate,

-              na iznos od 28,95€/218,14 kuna od 16.08. 2010. do isplate,

-              na iznos od 38,73€/291,81 kuna od 15.09. 2010. do isplate,

-              na iznos od 33,03€/248,89 kuna od 15.10.2010. do isplate,

-              na iznos od 34,35€/258,81 kuna od 15.11. 2010. do isplate,

-              na iznos od 40,55€/305,42 kuna od 15.12. 2010. do isplate,

-              na iznos od 41,09€/309,58 kuna od 15.01. 2011. do isplate,

-              na iznos od 38,89€/293,00 kuna od 15.02. 2011. do isplate,

-              na iznos od 40.22€/303,03 kuna od 15.03. 2011. do isplate,

-              na iznos od 40,29€/303,57 kuna od 15.04. 2011. do isplate,

-              na iznos od 44,35€/334,19 kuna od 15.05. 2011. do isplate,

-              na iznos od 52,99€/399,28 kuna od 15.06. 2011. do isplate,

-              na iznos od 62,84€/473,36 kuna od 15.07. 2011. do isplate,

-              na iznos od 73,56€/554,22 kuna od 15.08. 2011. do isplate,

-              na iznos od 56,61€/426,56 kuna od 15.09. 2011. do isplate,

-              na iznos od 50,91€/383,60 kuna od 15.10. 2011. do isplate,

-              na iznos od 51,29€/386,48 kuna od 15.11. 2011. do isplate,

-              na iznos od 52,08€/392,40 kuna od 15.12. 2011. do isplate,

-              na iznos od 57,00€/429,46 kuna od 15.01. 2012. do isplate,

-              na iznos od 58,48€/440,61 kuna od 15.02. 2012. do isplate,

-              na iznos od 56,87€/428,46 kuna od 15.03. 2012. do isplate,

-              na iznos od 56,62€/426,63 kuna od 15.04. 2012. do isplate,

-              na iznos od 57,44€/432,79 kuna od 15.05. 2012. do isplate;

-              na iznos od 58,86€/443,48 kuna od 15.06. 2012. do isplate,

-              na iznos od 57,09€/430,14 kuna od 15.07. 2012. do isplate,

-              na iznos od 56,60€/426,45 kuna od 15.08. 2012. do isplate,

-              na iznos od 52,26€/393,73 kuna od 15.09. 2012. do isplate,

-              na iznos od 56,00€/421,94 kuna od 15.10. 2012. do isplate,

-              na iznos od 57,74€/435,07 kuna od 15.11. 2012. do isplate,

-              na iznos od 56,59€/426,35 kuna od 15.12. 2012. do isplate,

-              na iznos od 55,20€/415,88 kuna od 15.01. 2013. do isplate,

-              na iznos od 54,72€/412,27 kuna od 15.02. 2013. do isplate,

-              na iznos od 54,22€/408,55 kuna od 15.03. 2013. do isplate,

-              na iznos od 57,68€/434,59 kuna od 15.04. 2013. do isplate

-              na iznos od 52,59€/396,27 kuna od 15.05. 2013. do isplate,

-              na iznos od 51,76€/390,00 kuna od 15.06. 2013. do isplate;

-              na iznos od 52,26€/393,75 kuna od 15.07. 2013. do isplate,

-              na iznos od 51,74€/389,81 kuna od 15.08. 2013. do isplate,

-              na iznos od 53,60€/403,84 kuna od 15.09. 2013. do isplate,

-              na iznos od 54,80€/412,92 kuna od 15.10. 2013. do isplate,

-              na iznos od 55,39€/417,34 kuna od 15.11. 2013. do isplate,

-              na iznos od 57,49€/433,13 kuna od 15.12. 2013. do isplate,

-              na iznos od 55,37€/417,20 kuna od 15.01. 2014. do isplate,

-              na iznos od 57,97€/436,74 kuna od 15.02. 2014. do isplate,

-              na iznos od 59,27€/446,60 kuna od 15.03. 2014. do isplate,

-              na iznos od 58,13€/438,01 kuna od 15.04. 2014. do isplate,

-              na iznos od 56,50€/425,70 kuna od 15.05. 2014. do isplate,

-              na iznos od 56,68€/427,07 kuna od 15.06. 2014. do isplate, sve u roku od 15 dana od presuđenja

 

IV Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„ Nalaže se tuženiku  Z. b. d., OIB…, Z., da tužiteljici I. S. OIB…, iz C. na ime stjecanja bez osnove po osnovi preplaćenih kamata isplati iznos od 862,35 €1/ 6.497,34 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje od dana dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa sve do 31. srpnja  2015. teku po godišnjoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena,  od 1. kolovoza  2015. do isplate po godišnjoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i to kako slijedi:

-              na iznos od 30,79 kuna od 18.11.2007. do isplate

-              na iznos od 30,29 kuna od 18.12.2007. do isplate,

-              na iznos od 31,22 kuna od 18.01.2008. do isplate,

-              na iznos od 31,07 kuna od 18.02.2008. do isplate,

-              na iznos od 47,76 kuna od 18.03. 2008. do isplate,

-              na iznos od 46,32 kuna od 18.04. 2008. do isplate,

-              na iznos od 45,27 kuna od 18.05. 2008. do isplate,

-              na iznos od 45,67 kuna od 18.06. 2008. do isplate,

-              na iznos od 45,63 kuna od 18.07. 2008. do isplate,

-              na iznos od 45,32 kuna od 18.08. 2008. do isplate,

-              na iznos od 45,52 kuna od 18.09. 2008. do isplate,

-              na iznos od 47,82 kuna od 18.10. 2008. do isplate,

-              na iznos od 48,09 kuna od 18.11. 2008. do isplate,

-              na iznos od 46,87 kuna od 18.12. 2008. do isplate,

-              na iznos od 50,42 kuna od 18.01.2009. do isplate,

-              na iznos od 51,36 kuna od 18.02.2009. do isplate,

-              na iznos od 49,27 kuna od 18.03. 2009. do isplate,

-              na iznos od 49,38 kuna od 18.04. 2009. do isplate,

-              na iznos od 49,81 kuna od 18.05. 2009. do isplate,

-              na iznos od 49,08 kuna od 18.06. 2009. do isplate,

-              na iznos od 49,16 kuna od 18.07. 2009. do isplate,

-              na iznos od 77,23 kuna od 18.08. 2009. do isplate,

-              na iznos od 77,40 kuna od 18.09. 2009. do isplate,

-              na iznos od 76,86 kuna od 18.10. 2009. do isplate,

-              na iznos od 77,68 kuna od 18.11. 2009. do isplate,

-              na iznos od 77,88 kuna od 18.12. 2009. do isplate,

-              na iznos od 79,40 kuna od 18.01. 2010. do isplate,

-              na iznos od 79,96 kuna od 18.02. 2010. do isplate,

-              na iznos od 80,39 kuna od 18.03 2010. do isplate,

-              na iznos od 81,43 kuna od 18.04. 2010. do isplate,

-              na iznos od 83,28 kuna od 18.05. 2010. do isplate,

-              na iznos od 84,14 kuna od 18.06. 2010. do isplate,

-              na iznos od 85,82 kuna od 18.07. 2010. do isplate,

-              na iznos od 86,03 kuna od 16.08. 2010. do isplate,

-              na iznos od 91,00 kuna od 15.09. 2010. do isplate,

-              na iznos od 88,11 kuna od 15.10.2010. do isplate,

-              na iznos od 88,78 kuna od 15.11. 2010. do isplate,

-              na iznos od 91,92 kuna od 15.12. 2010. do isplate,

-              na iznos od 92,20 kuna od 15.01. 2011. do isplate,

-              na iznos od 91,08 kuna od 15.02. 2011. do isplate,

-              na iznos od 91,76 kuna od 15.03. 2011. do isplate,

-              na iznos od 91,79 kuna od 15.04. 2011. do isplate,

-              na iznos od 93,86 kuna od 15.05. 2011. do isplate,

-              na iznos od 98,25 kuna od 15.06. 2011. do isplate,

-              na iznos od 103,24 kuna od 15.07. 2011. do isplate,

-              na iznos od 108,69 kuna od 15.08. 2011. do isplate,

-              na iznos od 100,08 kuna od 15.09. 2011. do isplate,

-              na iznos od 97,19 kuna od 15.10. 2011. do isplate,

-              na iznos od 97,38 kuna od 15.11. 2011. do isplate,

-              na iznos od 97,78 kuna od 15.12. 2011. do isplate,

-              na iznos od 100,28 kuna od 15.01. 2012. do isplate,

-              na iznos od 101,03 kuna od 15.02. 2012. do isplate,

-              na iznos od 100,21 kuna od 15.03. 2012. do isplate,

-              na iznos od 100,09 kuna od 15.04. 2012. do isplate,

-              na iznos od 100,50 kuna od 15.05. 2012. do isplate;

-              na iznos od 101,22 kuna od 15.06. 2012. do isplate,

-              na iznos od 100,32 kuna od 15.07. 2012. do isplate,

-              na iznos od 100,08 kuna od 15.08. 2012. do isplate,

-              na iznos od 97,87 kuna od 15.09. 2012. do isplate,

-              na iznos od 99,77 kuna od 15.10. 2012. do isplate,

-              na iznos od 100,66 kuna od 15.11. 2012. do isplate,

-              na iznos od 100,07 kuna od 15.12. 2012. do isplate,

-              na iznos od 99,36 kuna od 15.01. 2013. do isplate,

-              na iznos od 99,12 kuna od 15.02. 2013. do isplate,

-              na iznos od 98,87 kuna od 15.03. 2013. do isplate,

-              na iznos od 100,63 kuna od 15.04. 2013. do isplate,

-              na iznos od 98,04 kuna od 15.05. 2013. do isplate;

-              na iznos od 97,62 kuna od 15.06. 2013. do isplate,

-              na iznos od 97,87 kuna od 15.07. 2013. do isplate,

-              na iznos od 97,61 kuna od 15.08. 2013. do isplate,

-              na iznos od 98,55 kuna od 15.09. 2013. do isplate,

-              na iznos od 99,16 kuna od 15.10. 2013. do isplate,

-              na iznos od 99,46 kuna od 15.11. 2013. do isplate,

-              na iznos od 100,53 kuna od 15.12. 2013. do isplate,

-              na iznos od 99,45 kuna od 15.01. 2014. do isplate,

-              na iznos od 100,77 kuna od 15.02. 2014. do isplate,

-              na iznos od 101,43 kuna od 15.03. 2014. do isplate,

-              na iznos od 100,86 kuna od 15.04. 2014. do isplate,

-              na iznos od 100,03 kuna od 15.05. 2014. do isplate;

-              na iznos od 99,15 kuna od 15.06. 2014. do isplate, sve u roku od 15 dana od presuđenja.“

V Nalaže se tuženiku Z. b. d.d., OIB..., Z., da da tužiteljici I. S., OIB., iz C. naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.901,71 €1/ 14.328,40 Kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja 17. siječnja 2023. do konačne isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri  postotnih poena, a sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

 

1.Tužitelj je podnio kod ovoga suda tužbu s istaknutim tužbenim zahtjevom kojim traži da mu sud pruži pravnu zaštitu presudom kojom bi se utvrdila ništetnom odredba odredba čl.2. Ugovora o kreditu sklopljenog dana 11. lipnja 2007. između tužiteljice   kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora i to u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost redovne kamate u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama  Z. b, d.d.(kreditora)., kojom bi se utvrdila ništetnom odredba čl.1 Ugovora o kreditu  br….  sklopljenog dana 11. lipnja 2007. između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora i to u dijelu kojim je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu, kojom bi se utvrdila  ništetnom odredba članka 2. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 16.775,51 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, kao i odredba iz čl.6. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da  korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 238,69 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja, te kojom odlukom bi se naložilo tuženiku da tužiteljici po osnovi preplaćenih kamata isplati iznos od 6.170,50 Kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama te po osnovi preplaćene glavnice zbog utjecaja ništetne valutne klauzule isplati iznos od ukupno 18.799,50 Kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama te troškovima ovoga postupka.

1.2. U tužbi se između ostalog navodi da je temeljem Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila br…od 11. lipnja 2007., broj kreditne partije…, između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita, korisniku kredita je 13. lipnja  2007. isplaćen kredit u iznosu od 16.775,51 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita.

1.3. U čl.6. Ugovora da je  ugovoren način otplate tako što se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 238,69 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za CHF važećem na dan plaćanja. Ugovoreno je da anuiteti dospijevaju na naplatu svakog 1. u mjesecu, počevši od 1. dana u narednom mjesecu od onog mjeseca u kojem je kredit stavljen u otplatu, u konkretnom slučaju počevši od 1. srpnja 2007.

U čl.1. Ugovora da je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu, a u čl.2. ugovoreno je da je korisnik kredita dužan kreditoru plaćati u anuitetima iznos od 16.775,51CHF i redovnu kamatu koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,20% sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja.

Ubrzo nakon sklapanja Ugovora o kreditu tužitelj je nekoliko puta  obaviješten o promjeni visine dotadašnje kamatne stope od 5,20% na više i to od dana 1. listopada 2007. na 6,10%, od dana 1. veljače 2008. na 6,55% i od dana 1. srpnja 2009. na 7,55%.

Zbog promjene kamatnih stopa da se mijenjala se i visina anuiteta.

1.4. Nakon sklapanja ugovora o kreditu, a zbog tužiteljici nejasnih tržišnih prilika i u vrijeme sklapanja ugovora izglednog stanja nestabilnosti CHF na novčarskom tržištu, koje tužiteljici nisu objašnjene na kvalitetan i stručan način prilikom zaključenja ugovora, došlo je do znatnih promjena tečaja CHF u odnosu na kunu što je imalo za posljedicu povećanje obveze tužiteljice prilikom otplate anuiteta u kunskoj protuvrijednosti. U samoj ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih je tužiteljica kao potrošač mogla predvidjeti ekonomske posljedice valutne klauzule vezane uz CHF. 

1.5. Tužiteljica da je unatoč promjeni kamatne stope i promjene visine anuiteta te promjene tečaja CHF u odnosu na kunu i povećanja ukupne novčane obveze, uredno ispunjavala dospjele obveze otplate kredita br…, broj kreditne partije…

1.6. Dana 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud RH donio je presudu broj 43 Pž-6632/2017-10 kojom je potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 4. srpnja  2013. u toč.1. izreke kojom da je utvrđeno da je tuženik u periodu od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao protivno pozitivnim propisima. Isto tako, da je dana 13. lipnja 2014. Visoki trgovački sud RH donio presudu i rješenje broj: 43 Pž-7129/13-4 kojom je potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u toč.1. izreke u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženik u periodu od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik i potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatne stope, pa je time tuženik postupao protivno pozitivnim propisima.

Predmetna pravomoćna presuda da obvezuje tuženika, koji da je u tom predmetu “P.“  sudjelovao kao prvotuženik te se u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli odnosi na svaki kredit sklopljen kroz period od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., a u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na svaki kredit sklopljen kroz period od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008.

Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 riješeno je prethodno pravno pitanje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF kao i ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi za koja pravna utvrđenja je vezan sud temeljem čl.502.c. ZPP.

1.7. Tužiteljica navodi da je tuženik koristeći ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF i ništetnu ugovornu odredbu promjenjivoj kamatnoj stopi u razdoblju od 1. studenog 2007. do zaključno s 15. lipnja 2014. nezakonito naplatio veći iznos u kunskoj protuvrijednosti kako na ime glavnice tako i iznos kamata na glavnicu iz Ugovora o kreditu br… od 11. lipnja 2007., broj kreditne partije … S obzirom na rečeno tužiteljica je ovlaštena temeljem stjecanja bez osnove potraživati povrat neosnovano naplaćenih iznosa na ime otplate glavnice i kamata.

Prema ugovorom definiranoj početnoj kamatnoj stopi od 5,20% kao i prema tada važećem otplatnom tečaju - srednjem tečaju HNB za CHF na dan sklapanja ugovora koji da je iznosio 1,00 CHF = 4,464 kuna mjesečni anuitet za razdoblje od 1. studenog 2007. do 15. lipnja2014. da je trebao iznositi 238,69 CHF u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 1.065,51 kuna i biti jednak tijekom cijelog razdoblja otplate kredita.

Nakon promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, a naknadno i zbog jednostranog i nezakonitog uvećanja kamatne stope u periodu od 1. studenog 2007. do 15. lipnja 2014. tužiteljica da je tuženiku uplaćivala veće iznose od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na otplatni tečaj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i s obzirom na početnu kamatnu stopu, čime da je tužiteljica preplatila svoju kreditnu obvezu.

             

1.8. Slijedom navedenog predloženo je da sud nakon provedenog postupka donese odluku sadržaja prednje navedenog.

2. U odgovoru na tužbu tuženik po punomoćniku ističe da se prije upuštanja u raspravljanje u ovoj pravnoj stvari, sudu skreće pažnju da je odredbom čl. 16. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj … od 11. lipnja 2007. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) za slučaj spora ugovorena nadležnost suda prema mjestu sjedišta Banke. Time da su ugovorne strane, tuženik i tužitelj ugovorom potvrdili zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje u tekstu: ZPP).Dakle, da sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu.

2.1. Tužitelj u tužbi da postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu, a kojim je tužitelju na raspolaganje stavljen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od CHF 16.775,51, i to u dijelu koji se odnose na valutnu klauzulu i način podešavanja kamatne stope, te s osnove navodne ništetnosti tih odredbi postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od kn 24.970,00 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

2.2. Tuženik u cijelosti spori osnovanost tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva tužitelja, ističe prigovor zastare iz razloga što da je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu da se ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO).

Odredbom čl. 118. ZPP-a da propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Zakonodavac da je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a.

 

2.3. Cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena 31. ožujka 2021., to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. U nastavku se navodi da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 31.ožujka 2016. nastupila zastara.

Osim toga, sve i kada bi sud prihvatio stajalište da je pokretanjem parničnog postupa za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare, a što se osporava u cijelosti, tuženik ističe da bi potraživanje tužitelja opet bilo u zastari.

Tuženik ističe kako je kolektivna tužba podnesena dana 04.04.2012. godine, čime je došlo do prekida zastare.

Tuženik zaključno napominje da je zastara za podnošenje tužbe za utvrđenjem ništetnim načina promjene kamatne stope (potraživanje po osnovi ništetne kamatne stope) nastupila dana 14. lipnja 2019. godine, odnosno da je tužitelj mogao podnijeti tužbu za utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope do 13.lipnja 2019. godine, čime tužitelj podnošenjem tužbe na dan 14.06.2021. nema pravo potraživati navodno preplaćene iznose sa osnove promjene kamatne stope.

Dana 17. rujna 2019. godine da objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019., posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. Br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

2.4.Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuje odluka Suda EU u predmetu C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima.

O tome da je valutna klauzula dispozitivna odredba hrvatskog prava, po mišljenju tuženika, nema nikakve dvojbe. Stoga, da je isključena kontrola nepoštenosti valutne klauzule iz konkretnog ugovora o kreditu kao ugovorne odredbe koja odražava dispozitivnu odredbu hrvatskoga prava, na osnovi čl. 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ i presude Suda EU br. C-81/19 od 9. srpnja 2020.

Međutim, ukoliko bi sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Konkretno, iz Ugovora o kreditu da je vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Dakle, da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak da je svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Takve upute bile su dostavljene i zaposlenicima auto kuća kod kojih su se potpisivali Ugovori o kreditu za kupnju motornih vozila.

2.5. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u predmetnom ugovoru o kreditu da je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji da propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.

Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

2.6. Tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima Prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju tužitelj da se rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993. Pri tome se ističe da nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj.

2.7. Navodi se da treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora.

Tuženik ističe da je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena dana 04. listopada 2012. (dalje u tekstu ZIDZPK 112/12).

Naime, sukladno navedenoj noveli ZIDZPK 112/12 tuženik je kao Banka bio u obvezi definirati parametre koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji su jasni i poznati potrošačima, kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametara i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja).

Počevši od 1. siječnja 2013. kamatna stopa se mijenja u skladu sa promjenama javno dostupnog ugovorenog parametra (u konkretnom slučaju 6M LIBOR za CHF), a čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana, i fiksnog dijela kamatne stope.

Nesporno je da je tuženik tužitelja obavijestio o strukturiranju kamatne stope za njegov kredit dostavivši mu dana 8. siječnja 2013. Obavijest o novostima o utvrđivanju kamatne stope u kojoj je utvrdio da se kamatna stopa po kreditu tužitelja sastoji od varijabilnog dijela kamatne stope koji se izražava kao 6M LIBOR za CHF i koji na dan 31. prosinca 2012. iznosi 0,065 postotnih poena te fiksnog dijela koji iznosi 7,485 postotnih poena.

2.8. Tuženik navodi da je udovoljio zakonskoj obvezi tako da je donio nove Opće uvjete te strukturirao kamatnu stopu sukladno relevantnim odredbama ZIDZPK 112/12.Slijedom navedenog, razvidno je da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope pa tužitelj nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe.

Deklaratorna zaštita koju traži tužitelj u ovoj stvari da je usmjerena na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije.

Odredba čl. 2. Ugovora i dalje da sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 5,20 % godišnje, no da je jasno da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti.

Navodi se da nije moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa.

2.9.Parnične stranke da su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac.

Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju

Zakon o zaštiti potrošača ("N. n. broj:  41/14) odredbom čl. 118. odnosno 138.a ("N. n." broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje u tekstu: ZZP) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete.

Takva pravna osnova jasna je budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otpala, već i dalje egzistira.

 

3. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da sud nakon provedenog postupka odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

4. Tijekom postupka sud je, u smislu odredbe čl.  220.st.2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07- Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka  USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19, 80/22 – dalje: ZPP) proveo dokaze uvidom u ugovor o kreditu od 11. lipnja 2007., u otplatni plan i promete po kreditu, u izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005., u obavijest o promjeni kamatne stope, u Opće uvjete promjene kamatnih stopa tuženika koji su stupili na snagu 1. siječnja 2013., u obavijest o novostima u utvrđivanju kamatne stope od 8. siječnja 2013., u obavijest nakon 1. siječnja 2013., u Opće uvjete, u nalaz i mišljenje financijskog vještaka Borisa Belunjak od 19. siječnja 2022. te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke u svrhu dokazivanja.

5. Prvenstveno je potrebno istaći da  prigovor tuženika, o mjesnoj nenadležnosti ovoga suda, nije osnovan.

5.1. Točno je da se u smislu odredbe čl. 70.ZPP-a propisano da  ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan.

Stavkom 3.istoga članka propisano je da taj  sporazum važi samo ako je sastavljen u pisanom obliku i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji svi proistječu iz određenog pravnog odnosa., time da je st.5. propisano da isprava o sporazumu mora biti priložena uz tužbu.

Iz stanja spisa nesporno je da su stranke zaključile Ugovor o kreditu a kojim ugovorom je odredbom čl. 16.  Ugovora, ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, dakle  u Zagrebu.

Međutim, vezano uz navedeno ističe se da je čl.3.Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. koja je u cijelosti implementirana u hrvatski pravni sustav ,kojom je o  nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, smatra se nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora ;pri čemu se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed da potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora.

Ovakva ugovorna odredba kojoj je svrha uspostaviti mjesnu nadležnost suda za sve sporove koje proizlaze iz ugovora prema mjestu poslovanja trgovaca obvezuje potrošača da prihvati isključivu nadležnost toga suda koji je udaljen od njegova mjesta prebivališta, i stvara mu dodatne troškove ali i otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom, za razliku od trgovca kome takva ugovorna odredba omogućava da se sporovi vezanim uz njegovu poslovnu djelatnost rješavaju u mjestu poslovanja što njemu bitno olakšava pojavljivanje pred sudom. Iako je izvjesno da tužiteljica može pravnu zaštitu ostvariti i u Zagrebu, da može angažirati odvjetnika sa područja nadležnosti ovoga suda a koji bi mogao za ročište angažirati zamjenu po odvjetniku iz Zagreba, da bi tužiteljica imala pravo predložiti nadležni sud  da joj se omogući da svoj iskaz da kod suda u mjestu svog prebivališta , dakle sve su to okolnosti koje sigurno i izvjesno otežava pravo tužiteljice kao potrošača da prava iz ugovora ostvaruje pred sudom jer je u konačnici upitno je   hoće li punomoćnik naći adekvatnu zamjenu za zastupanje pred drugim sudom, hoće li prijedlog potrošača da bude saslušan pred sudom u svom mjestu prebivališta biti prihvaćen, drugim riječima ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

5.2. Iz navedenog je za zaključiti da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je uključena u ugovor između potrošača i trgovca te koja određuje sud glavnog mjesta poslovanja trgovca isključivo mjesno nadležnim, treba smatrati nepoštenom u smislu odredbe čl.3.Direktive, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača.

Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora u cijelosti je implementirana u hrvatski pravni sustav, tako je odredbom čl.81.st.1.i.2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 )  propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra  da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je posljedica takvih nepoštenih ugovornih odredaba njihova ništavost. Nastavno na navedeno upire se pri tome i na praksu Suda Europske unije i spojene predmete C-240/98 do C-244/98 a kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredaba bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama.

Navedenom odlukom sud je zaključio da se  prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog sjedišta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba  smatrati nepoštenom u smislu odredbe čl.3.Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača.

5.3. Nadalje, predmetni ugovor o kreditu zaključen je u poslovnici tuženika u N. G., stoga sukladno odredbi čl. 59. ZPP-a i odredbe čl.16 Ugovora o kreditu kojim je ugovorena  nadležnost suda prema sjedištu podružnice banke, za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

Stoga je prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti ovoga suda odbijen kao neosnovan.

 

6. Podneskom od 27. siječnja 2022. tužiteljica je po punomoćniku, a shodno nalazu i mišljenju financijskog vještaka preinačila tužbeni  zahtjev na način da potražuje preplaćene iznose po osnovi glavnice zbog tečajne razlike umjesto iznosa od 18.799,50 Kn  iznos od 21.185,94 Kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, na ime razlike preplate kamata umjesto iznosa od 6.170,50 Kn  iznos od 6.497,34 Kn.

7. Tuženik se po punomoćniku pozivom na odredbu čl.190.st.1. i 3.ZPP-a protivio preinaci tužbenog zahtjeva.

8. Vezano uz spomenuti prigovor tuženika  ističe se,  a uvažavajući činjenicu da je tužbeni zahtjev preinačen  podneskom tužiteljice od 27. siječnja 2022., da je sud odlučujući o prigovoru tuženika raspravnim rješenjem od 17. listopada 2022., dopustio preinaku tužbe učinjene kao u podnesku tužiteljice od 27. siječnja 2022.

8.1. Točno je da je odredbom čl.190.st.1.ZPP-a propisano da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Međutim nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju se nameće ograničenje prava na pristup sudu, koje pravo je jedan vid „prava na sud“ sadržanog u pravu na pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine –Međunarodni ugovori“ broj: 18/97,6/99-pročišćeni tekst,8/99-isp., 14/02 i 1/06: dalje Konvencija) te je stoga u svakom pojedinom slučaju primjenom testa razmjernosti potrebno ispitati je li takvim ograničenjem narušena sama bit toga prava, dakle da li dolazi do povrede prava na pristup sudu.

U situaciji kada tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva,  s obzirom da je objektivno postavljanje tužbenog zahtjeva radi naknade štete odnosno  povrata stečenog bez osnove bez prethodnog vještačenja realno nemoguće budući je teško procijeniti i odrediti iznos koji bi eventualno pripao tužitelju,  već je nužno i u pravilu potrebno provesti financijsko vještačenje nakon kojega je i tek tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezane uz visinu tužbenog zahtjeva, nedopuštanje preinake tužbe koja je uslijedila odmah nakon provedenog financijskog vještačenja nije razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl.190.st.1.ZPP-a i rezultira povredom prava na pristup sudu.

To iz razloga jer je legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a povećanje tužbenog zahtjeva odmah nakon provedenog vještačenja, koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, nije utjecaja na dužinu i trajanje ovoga postupka, dok nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju ostaje samo podnošenje nove tužbe za preostali dio tužbenog zahtjeva, u kojem slučaju se nepotrebno izvrgava daljnjim troškovima postupka te izlaže riziku presuđene stvari ili eventualne zastare koji dovodi u pitanje ostvarivanje njegova prava na naknadu štete, čime se tužitelju nameće prekomjeran teret.

Stoga ,odluka kojom se ne bi dopustila preinaka tužbe , ne bi bila razmjerna legitimnom cilju iz odredbe čl.190.st.1.ZPP-a, čime bi bila narušena sama bit tužiteljeva prava na pristup sudu.

9. Ocjenom provedenih dokaza svakog zasebno te svih zajedno u uzajamnoj i logičnoj vezi u smislu odredbe čl.8.ZPP-a ovaj sud je našao za utvrđenim da  je tužbeni zahtjev uređen kao u podnesku tužiteljice od 27. siječnja 2022., djelomično osnovan.

10. Analizirajući provedene dokaze tijekom ovoga postupka je utvrđeno, a što je i među strankama nesporno:

- da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili  11. lipnja 2007. Ugovor o namjenskom kreditu za kupnju osobnog automobila pod brojem ugovora …, šifra namjene U11, partija broj… u iznosu od 16.775,51 CHF, na rok otplate od 7 godina, uz mjesečnu otplatu na 84 anuiteta, a sve obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke  za CHF za kune na dan isplate kredita, a za otplatu kredita uz valutnu klauzulu na dan plaćanja i mogućih obračuna;

- temeljem ugovora o kreditu početno je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa od 5,20% godišnje, uz ugovoreni početni mjesečni anuitet od  238,69  CHF  a naknadno su se kamatne stope i anuiteti mijenjali od strane tuženika;

11. Za istaći je, a što je i nesporno utvrđeno tijekom ovoga postupka, da je radi zaštite kolektivnih prava kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 vođen postupak po tužbi Potrošač-Hrvatski savez udruge potrošač protiv banaka, te je  presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno kako su  tuženici u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008.  povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima  koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj da se nije pojedinačno pregovaralo, i ugovorom utvrdilo egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima; te kojom  odlukom je  utvrđeno  da su tuženici u periodu od 01.listopada  2004. do 31. prosinca 2008., povrijedili kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time tuženik postupio protivno pozitivnim propisima.

11.1. Spomenuta presuda  je u navedenom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.

Naprijed navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni postupak a sukladno odredbi čl. 502.c. ZPP-a pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

 

12. U smislu odredbe čl.502. a.st.1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

13. U smislu odredbe čl. 502.c.ZPP-a  fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1.toga  Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15. Jednako tako odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 133/09, 78/12 i 56/13 – dalje: ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.131. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16. U pogledu  učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu Vrhovni sud Republike Hrvatske  rješenjem poslovni broj Rev 18/2020-2 od 26. svibnja 2020. zauzeo je  stav kako nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnosti ništetnosti odredbi ugovora obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Dakle, da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

17. Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. zauzima isti stav te se navodi:

,,U odnosu na prigovore podnositeljice kako je nespojivo s načelom jednakosti oružja shvaćanje Vrhovnog suda o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a koje sudove oslobađa obveze da na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) ugovornih odredaba izvode dokaze u postupcima individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača, valja odgovoriti da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.“

18. Nedvojbeno je među strankama da se o odredbi Ugovora čl. 2. Ugovora (str.10-14 spisa)  prema kojoj je redovna kamata stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s Odlukom banke nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik niti ne tvrdi da je tužiteljica mogla na nju utjecati. Iako tužena banka tvrdi da je ova odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva odnosno da se odluke banke o promjeni kamatne stope donose na temelju općih uvjeta poslovanja (a koji su se tijekom trajanja ugovornog odnosa također mijenjali), tuženik ne spori da ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope jer donošenje odluke banke o eventualnoj promijeni kamate u skladu s tržišnim uvjetima, protivno tvrdnji tuženika,  ne može se smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope.

19. Naime, u smislu odredbe čl. 295.st.1.Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 , 35/05, 41/08, 125/11,78/15- dalje ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dok je stavkom 3.propisano da u  slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje.

20. Nesporno je da Ugovor ne sadrži  ni referentnu stopu (osnovnu kamatnu stopu za zakašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, stoga je tuženik ,koristeći takvu ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogao postupiti savjesno ili nesavjesno.

Stoga ugovorna odredba kojom se promjena ugovorene kamatne stope čini ovisnom o odluci banke niti je  jasna i nije razumljiva jer  jedino je sigurno, da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a pri tome se ne navode kriteriji i mehanizmi promjene kamatne stope uslijed čega bi tužitelju mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostataka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope, koji bi pri tome bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, niti odrediva .

 

21. Mora se naglasiti da je ugovorna odredba o promjeni kamatne stope ključna ugovorna odredba a ista ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja-tuženika, a sve to bez preciznog određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena, pa   ista odredba na taj način uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja, jer se dakle kod takvog ugovaranja radi o situaciji da tuženik jednostrano određuje obvezu  dužnika koji promjenu ne može predvidjeti a niti može konačno provjeriti pravilnost promjene jer za to nema nikakvih pouzdanih  kriterija.

22. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između ugovornih stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, dakle je ovakvom ugovornom odredbom tuženik izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu u konkretnom slučaju kamate a što je u suprotnosti sa odredbom čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Nastavno na navedeno ističe se da  sukladno odredbi čl. 269.st.2.ZOO-a  činidba kao objekt ugovorne obveze  mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, pri čemu je u smislu odredbe čl.272. istoga zakona  činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti …, dok je odredbom čl.270.st.1.ZOO-a propisano da kada je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništav.

23. Zakon o zaštiti potrošača niti Zakon o obveznim odnosima ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja a koje načelo je sadržano u odredbi čl. 4. ZOO –a, a kojim je propisano da su u  zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.  Poštovanje ovog načela znači postupati s povjerenjem prema osobi i interesima druge strane, međusobno se izvješćivati o stanju pravnoga posla i polagati račune, uvažavati interese obiju ugovornih strana glede tumačenja ugovora, razvijati međusobnu suradnju, suzdržavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, njegovati otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja određenog obveznopravnog odnosa te pokazivati spremnost na potpuno i valjano ostvarivanje i ispunjenje ugovorom preuzetih obveza . Dakle, riječ o otvorenoj pravnoj normi, koja samo načelno određuje na koji bi se način subjekti obveznopravnoga odnosa trebali ponašati, a  pri tome je naglašena upravo vjera, odnosno povjerenje između ugovornih strana, pa bi povjerenje trebalo biti ključni element i načela savjesnosti i poštenja.

24. Tuženik nije dokazao da je  u predugovornoj fazi /oglašavanje, prvi kontakti i pružanje informacija putem osobnih bankara/ te u samim ugovorima, ugovaranjem valutne klauzule vezanu uz CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu, da je dakle, osim izričitim porukama, kredit povoljan zbog niže kamatne stope, zbog toga što se ne traže jamci, zbog toga što je CHF stabilna valuta itd. Dakle, nije dokazao da se u stvarnosti radilo o klauzulama koje su izrazito nepovoljne te je to i takvo upozorenje trebalo naći mjesta  u ugovoru.

25. Saslušana kao stranka u svrhu dokazivanja  tužiteljica u svom iskazu u bitnom navodi da je 11. lipnja 2007. zaključila ugovor sa tuženikom o kreditu,  a za kupnju motornog vozila. Ugovorom da je realiziran kredit u iznosu od 176.775,51 CHF na rok otplate 7 godina, odnosno 84 anuiteta uz kamatnu stopu od 5,20. Ističe da je po zanimanju medicinska sestra. U vrijeme sklapanja ugovora, a niti kasnije tijekom otplatnog razdoblja, nije bila vlasnica obrta niti se bavila nekom poduzetničkom aktivnošću. Ovaj kredit da je zaključila za kupnju osobnog vozila za vlastite potrebe, a  u ovaj kreditni odnos da je  ušla na način da je u A. V. razgovara sa gosp. P. koji je zaposlenik te A. – trgovac i koji da joj je rekao da je ovaj kredit najpovoljniji, da dođe za 10 dana da će ugovor biti pripremljen. Tužiteljica ističe da joj je  ovaj ugovor odgovarao iz razloga jer da je rata kredita bila u visini koju je mogla plaćati, a obzirom na visinu primanja.

Navodi da je  razumjela odredbe ugovora o kredita o promjenjivosti kamatne stope i vezivanja kredita uz valutu CHF na svoj način, a da je pri tome  imala povjerenja u gosp. P. koji da joj je rekao da neće doći do nikakvih promjena u visini otplate kredita, da je prihvatila ono što joj je on rako vezano uz taj kredit.

Dakle, analizirajući iskaz tužiteljice, izvjesno je da je tužiteljici od strane tuženika i to posredstvom trgovca u A. V. u N. G., M. P., a koji se u ugovoru u kreditu kojeg su stranke zaključile 11. lipnja 2007. (str. 10-14 spisa) pojavljuje kao punomoćnik  tuženika,  ponuđen isključivo ugovor u valuti CHF, da joj nitko od službenika tuženika nije objasnio  odnosno upozorio na rizike vezivanja uz kredita uz tečaj CHF, a punomoćnik tuženika u navedenom ugovornom odnosu M. P., trgovac i prodavač u A. V., garantira tužiteljici da je ovaj ugovor najpovoljniji za istu.

26. Tužiteljica je po struci medicinska sestra i ista nema ekonomska i financijska  znanja i stoga je ista trebala biti obaviještena o svim parametrima o kojima ovisi njezina odluka o sklapanju ugovora dakle stabilnost valute, razlika između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF, o tome kakva je tečajna monetarna politika Republike Hrvatske u odnosu na CHF naspram drugih valuta, ulogu valutne klauzule u inflatornim okolnostima domaće valute…

27. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjena činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Drugim riječima, ista osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, sve kako bi se ispoštovalo,  jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa- načelo jednake vrijednosti činidaba.

Stoga, valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koji je banka isplatila potrošaču, ali kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnog anuiteta u kojima se kredit vraća.

Kao takva, sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovorenog tečaja CHF nasuprot kune na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta.

Dakle, visina novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

28. Dužnost tuženika prilikom pregovaranja je  bila pružiti potrebne informacije potrošaču  a ne prepustiti tužiteljici da se sama informira, pogotovo ako se ima u vidu činjenica da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojim ipak ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je dakle, trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak  ozbiljan uzrok značaja neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika kao i iskustva u poslovanju, zna za taj rizik ali ga prešućuje.

29. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Pž- 6632/2017-10 između ostalog navodi da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati da je ta valuta sigurno ulaganje za banke a ne korisnike kredita, pri čemu su banke  kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora kao dakle kao stručne osobe to  znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao, i prosječnom potrošaču odredbe ugovora kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, dakle su banke, u konkretnom slučaju tuženik, bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, tako i tužiteljici i pomoći joj da u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama tuženika, ali ne na štetu tužiteljice.

30.  Pri tome se ističe da nema dvojbe da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno jer je tako propisano odredbom čl.22. st.1.ZOO-a a radi se o odredbi dispozitivne naravi koja se primjenjuje automatski ako nije utvrđeno drugačije rješenje. Međutim, odredba u Ugovoru o kreditu o izračunavanju na temelju valute švicarski franak i o tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, po ocjeni ovoga suda, nije u pravnom smislu odraz navedene zakonske odredbe, pa slijedom toga ista nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine dopuštenosti. U presudi Europskog suda za ljudska prava broj EU C-81/2019 od 9.srpnja 2020. (predmet SC Banca Transilvania SA)  izraženo je pravno shvaćanje da izraz iz čl.1.st.12.Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz „obveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“, ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje tako i u odluci od 9. srpnja 2020. u predmetu C-81/19) te da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora.

31. Dakle, načelno i u pravilu, valutna klauzula sadržana u odredbi čl.22.st.1.ZOO, nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza ugovornih stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-392/2011 i dr. 13.prosinca 2016. izjasnio kako je spomenuta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

Kako iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da on sadrži odredbe kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužiteljicu, kao korisnika kredita, to je nedvojbeno da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz čl.22.st.1.ZOO. Nastavno ovaj sud ocjenjuje kako su stranke predmetnog Ugovora o kreditu na određeni način drugačije uredile svoja prava i obveze pa iz tog razloga navedene odredbe ulaze u područje primjene Direktive 93/13 i podliježu ispitivanju nepoštenosti.

 

32. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci i cijena, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. 

Dakle, već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne odredbe a o kojima se izvjesno nije pojedinačno pregovaralo, niti tuženik tvrdi drugačije, neravnoteža u pravima i obvezama je znatna i postoji  jer se radi o odredbama u tipskim formularnim ugovorima sastavljenim od strane tuženika, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik i ne znajući za njega jer o tome nije informiran.

Drugim riječima,  neravnotežu nisu prouzrokovale promjena tečaja valute ni kamatne stope, nego ugovorne odredbe, koje zbog formulacije istih tužitelja dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je tužiteljica znala kolika je visina kamatne stope  na dan sklapanja ugovora o kreditu dok se nije mogao  ocijeniti zašto, kako i u kojem će se smjeru tijekom budućeg otplatnog  razdoblja, kretati visina glavnice kao konačno i kamatna stopa.

33. Temeljem prednje navedenog izvjesno je utvrđeno  da su odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka  11. lipnja 2007., a  kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak ( čl. 6. Ugovora)   nepoštene, a posljedica čega je ništetnost  istih.

34. Zaključno, a imajući u vidu predmet spora, potrebno je istaći  da je u vrijeme sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu od 11. lipnja 2007. na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03-dalje ZZP/03) koji je u odredbi čl.81.st.1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je odredba čl.84.ZZP/03 bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj:  97/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09 - dalje: ZZP/07) koji odredbama čl. 96.st.1. i čl.99. propisuje identično kao i odredbe čl.81.s.t.1. i čl.84.ZZP/03. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, te da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 11. lipnja 2007., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužiteljici, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u ovome postupku nije dokazao.

 

35. Neosnovan je i prigovor tuženika da tužiteljica nije dokazala svojstvo potrošača.

Vezano uz navedeno ističe se da su odredbom čl.5.st.1.toč.15. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14; 110/15; 14/19) definirani pojmovi financijske usluge i pojam potrošača.

Prema navedenim odredbama financijska usluga je bankovna usluga, usluga kreditiranja…., a potrošač je definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

Iz ugovora o namjenskom kreditu neupitno je da je tužiteljica temeljem valjanog pravnog posla koristila financijsku uslugu koju je pružio tuženik, a to je koristila kao potrošač. Tužiteljica je fizička osoba koja nije registrirana za trgovačku, poslovnu, obrtničku ili profesionalnu djelatnost, a tuženik konačno ne dokazuje suprotno.

Izvjesno je i iz sadržaja spornog ugovora o kreditu da ga je tužiteljica zaključila kao fizička osoba u svojstvu korisnika kredita .

Nastavno na navedeno dodaje se da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/18-2 od 26. svibnja 2020. naveo da ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (na. pr. da tužitelj nije potrošač, nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru… Konačno iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je ista po zanimanju medicinska sestra, da je kredit podignut za kupnju osobnog vozila, za vlastite potrebe, da tužiteljica nije bila niti u vrijeme sklapanja ugovora, a niti kasnije, vlasnica obrta niti se bavila nekom poduzetničkom aktivnošću, a tuženik nije dokazao drugačije.

 

36. Sukladno odredbi čl. 323.st.1.ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Sukladno odredbi st.2.istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl.1111.ZOO-a.

Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredbe ništetna.

 

37. U smislu odredbe čl. 1111.ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

38. U smislu odredbe čl. 1115.ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

39. Budući da je ovaj sud našao da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka  kojom se ugovara promjenjivost redovne kamate u skladu s promjenama tržišnih uvjeta a temeljem Odluke o kamatnim stopama banke  te kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak (čl. 2. i 6. Ugovora ) ništetne to sud nalazi da tužitelju pripada pravo da mu  tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne odredbe naplatio i primio od tužiteljice ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu odredbe čl.1111.ZOO-a.

40. Tužiteljica tužbenim zahtjevom potražuje da joj  tuženik isplati razliku više plaćenog po kreditu zbog primjene tečaja CHF na dan otplate kredita u odnosu na tečaj CHF koji je bio na dan isplate kredita sa zakonskim zateznim kamatama te razliku više plaćenog zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

41. Kako bi se na objektivan  način utvrdilo je li uslijed primjene tečaja CHF na dan otplate kredita u odnosu na tečaj CHF koji je bio na dan isplate kredita došlo do razlike u mjesečnim anuitetima tijekom otplatnog razdoblja, te razliku redovne kamate između stvarno plaćenih po primijenjenim kamatnim stopama u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu da je primijenjena početna ugovorena redovna kamatna stopa  od 5,20% proveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku  B. B., stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije  iz V.

41.2. U svom pisanom nalazu i mišljenju od 18. siječnja 2022.  koji je usmeno obrazložen na raspravi 17. listopada 2022., sud cijeni nalaz stručnim i objektivnim, u nalazu nisu nađene okolnosti i navodi koji bi ukazivali na sumnju u pravilnost danog nalaza i mišljenja pa ga sud u cijelosti prihvaća. Vještak  između ostalog navodi  da je prema početnim ugovorenim uvjetima iz Ugovora o kreditu i Početnom planu otplate na ime tečajne razlike kao razlike između tečaja CHF kojeg je tuženik stvarno primijenio na dan plaćanja svakog mjesečnog anuiteta u odnosu na tečaj CHF na dan isplate kredita utvrđeno je da je tužiteljica izvršila preplatu u iznosu od 21.213,18 Kn ali je u pojedinim mjesecima zbog nižeg tečaja manje platila iznos od ukupno -27,24 kn (i to za mjesec lipanj 2007. 6,72 Kn, za mjesec rujan 2007. 14,60 Kn, i za mjesec listopad 2007. iznos od 5,92 Kn ( str. 6.kolona 8  Nalaza). Dakle, nakon što se od više plaćenog iznosa oduzme iznos od 27,24 Kn, koji je tužiteljica manje platila, to je izvjesno da je tužiteljica na ime tečajne razlike izvršila preplatu u iznosu od  21.185,94 Kn.

Pri tome se ističe da se ugovorni odnos stranaka po Ugovoru o kreditu treba sagledavati kao jedan cjelovit odnos sa pravima i obvezama obiju ugovornih strana, pa stoga slijedom toga tužitelju, kao korisniku kredita ne može se dosuditi ništa više od onoga što je stvarno platio tuženiku temeljem ništetnih odredbi, odnosno nakon što se obračuna manje plaćeni iznos od 27,24 Kn, tuženik je dužan tužiteljici isplatiti ukupan iznos od 21.185,94 Kn.

Nadalje, financijskim vještačenjem je utvrđeno da je tužiteljica tijekom otplatnog razdoblja, a  na ime razlike više plaćene kamate  odnosno zbog povećanja redovne kamatne stope isplatila tuženiku iznos od 6.497,34 Kn.

 

42. Odlučujući o prigovoru zastare potrebno je istaći slijedeće:

42.1.  U smislu odredbe čl. 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Kako u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare to se u ovome slučaju ima primijeniti opći zastarni rok.

42.2. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u presudama Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

42.3. Podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P-1401/12 prekinut je tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, odnosno donošenja presude tog suda dana 13.lipnja 2014.godine pod poslovnim brojem Pž-7129/13. ( u odnosu na ništetnost ugovornih odredba temeljem promjenjive kamatne stope), odnosno Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule) kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''Franak''.

42.4. Stoga, zastara potraživanja po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupa protekom pet godina od pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda Pž-7129/2013 od 13.lipnja 2014., dakle je nastupila 13. lipnja 2019. dok za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018. dakle, nastupiti će 14. lipnja 2023, a tužba je u ovome predmetu podnesena 31. ožujka 2021.

42.5. U konkretnom slučaju uzimajući u obzir činjenicu da je tužba podnesena  31. ožujka 2021., izvjesno je da je za  tužbeni zahtjev za isplatu razlike  temeljem  ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupila  zastara. Stoga je prigovor zastare istaknut od strane tuženika osnovan u navedenom dijelu.

42.6. Kako je  dakle, utvrđeno da je  tuženik bez valjane pravne osnove naplatio od tužiteljice iznos od 21.185,94 Kn uslijed  primjene tečaja CHF na dan otplate kredita u odnosu na tečaj CHF koji je bio na dan isplate kredita, to je u smislu odredbe čl.1111 i čl.1115 ZOO–a tužbeni zahtjev tužiteljice  u tom dijelu u cijelosti usvojen to uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli tj. bez valjane pravne osnove pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa,  dok je tužbeni zahtjev u pogledu preplate zbog promjenjivosti kamatne stope po odluci kreditora  u iznosu od 6.497,34 Kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama odbijen kao neosnovan  obzirom da je utvrđeno da je  nastupila zastara za navedeno potraživanje.

43. O troškovima postupka odlučeno je u smislu odredbe čl.154.st.2. u vezi s odredbom čl.155. ZPP-a.

43.1. S obzirom na visinu vrijednosti  spora, priloženi troškovnik te odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22,126/22 - dalje: Tarifa) tužiteljici su kao potrebni priznati trošak  sastava tužbe u iznosu od 1.500, 00 Kn  (Tbr.7/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu 17.10.2022. i 9.12.2022. u  iznosu od 3.000,00  Kn (Tbr. 9/1 Tarife), trošak pristupa na ročište za objavu odluke u iznosu od 750,00 Kn (Tbr.9/3 Tarife) trošak sastava podnesaka od 13.5.2021. u iznosu od 1.500,00 Kn  (Tbr.8/1 Tarife), trošak sastava podneska od 27.1.2022. u iznosu  od 1.500,00 Kn (Tbr. 8/1 Tarife ), trošak sastava podneska od 17.6. 2022.  u iznosu  od 1.500,00 Kn (Tbr. 8/1 Tarife), trošak pribave isprava za stranku  u iznosu od 375,00 Kn (Tbr. 32 Tarife), trošak predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 2.500,00 Kn, trošak sudskih pristojbi na tužbu 299,85 Kn i presudu u iznosu od 626,83 Kn te PDV  u iznosu od 2.906,25 Kn (Tbr. 42 Tarife),  dakle ukupno 2.383,43€/17.957,93 Kn.

43.2. Tužitelju nije priznat trošak konferencije sa strankom  obzirom da se za sam sastanak stranke sa odvjetnikom radi zastupanja u pojedinom predmetu ne priznaje kao trošak za sudjelovanje na konferencijama, obzirom na potrebu dosljedne primjene odredbe Tbr.31 Tarife.

43.3. Obzirom da je tužiteljica uspjela sa 76,52 % u postupku to su joj priznati troškovi umanjeni za 23,48 %  te odmjereni u iznosu od 1.901,71 €/ 14.328,40 Kn, time da je tužiteljici trošak vještačenja priznat u cijelosti obzirom da je taj trošak bio potreban bez obzira na uspjeh stranaka u postupku.

44. Stoga je slijedom navedenog odlučeno kao u izreci ove presude.

U  Novoj Gradiški 17. siječnja 2023.

Sutkinja

Jasna Bratek v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana  ročišta za objavu presude (za stranku koja je uredno bila obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 dana od dana primitka presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovoga suda Županijskom sudu u tri istovjetna primjerka.

 

__________________________________

1Fiksni tečaj konverzije 7,53450