Poslovni broj: 75 Gž R-789/2022-5

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj: 75 Gž R-789/2022-5

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E    H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E NJ E

 

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ivice Veselić, predsjednika vijeća, Dubravke Penić Lukač članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vlaste Horvat Mataić članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja S. J. iz B., OIB:…, kojeg zastupa punomoćnik D. Đ., odvjetnik u B., protiv tužene Republike Hrvatske – Ministarstvo obrane, Zagreb, Trg kralja Petra Krešimira IV br. 1, OIB:…, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Z., Građansko – upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i tužene protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-5096/20-58 od 2. prosinca 2021. i žalbi tužitelja protiv dopunske presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-5096/20-66 od 29. prosinca 2022., u sjednici vijeća održanoj 17. siječnja 2023.

 

 

r i j e š i o   j e

 

Ukida se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-5096/20-58 od 2. prosinca 2021. bez vraćanja na ponovno suđenje.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I Odbija se žalba tužitelja kao djelomično neosnovana i potvrđuje dopunska presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-5096/20-66 od 29. prosinca 2022. u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 28.709,52 kn/3.810,41 euro[1] sa pripadajućom zateznom kamatom.

 

II Preinačuje se gore citirana dopunska presuda u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 4.174,31 euro/31.451,32 kn sa pripadajućom kamatom, te u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška i sudi:

 

Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj – za Ministarstvo obrane da tužitelju S. J. iz B. isplati bruto iznos od 4.174,31 euro /31.451,32 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

-          na iznos od 343,06 eura / 2.584,80 kn od 15.12.2008. do isplate

-          na iznos od 686,12 eura / 5.169,60 od 15.01.2009. do isplate

-          na iznos od 364,09 eura / 2.743,20 kn od 15.02.2009. do isplate

-          na iznos od 705,42 eura / 5.314,95 kn od 15.03.2009.do isplate

-          na iznos od 447,52 eura / 3.371,85 k od 15.04.2009.do isplate

-          na iznos od 250,66 eura /1.888,60 kn od 15.06.2009.do isplate

-          na iznos od 515,64 eura / 3.885,12 kn od 15.08.2009. do isplate

-          na iznos od 365,25 eura / 2.751,96 kn od 15.09.2009. do isplate

-          na iznos od 322,28 eura / 2.428,20 kn od 15.10.2009.do isplate

-          na iznos od 174,27 eura / 1.313,04 kn od 15.07. 2011. do isplate

po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena do 31. 7. 2015., od 1. 8. 2015. do 31. 12. 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dna nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. 1. 2023. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena sve u roku 8 dana.

 

III Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.612,38 eura /12.148,50 kn u roku 8 dana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđuje se da  tužitelju temeljem pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Sesvetama broj P-297/12 od 12.6.2014. pripada i postoji pravo na isplatu bruto iznosa od 60.160,84 kn bruto zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama na iznose i sa dospijećem kako je to pobliže određeno u izreci presude (toč. I. izreke), dok je odbijen dio tužbenog zahtjeva za iznos od 9.283,28 kn (toč. II. izreke).

Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 23.362,50 kn (toč. III. izreke).

 

2. Dopunskom presudom pak odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu bruto iznosa od 60.160,84 kn sa pripadajućim zateznim kamatama i trošak parničnog postupka.

 

3. Protiv gore citirane presude žale se obje stranke  i to tužitelj zbog bitne povrede odredbi Zakona o parničnom postupku i pogrešne primjene materijalnog prava, a tužena zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22 - dalje: ZPP), s prijedlogom tužitelja da se pobijana presuda preinači na način da se  tužbeni zahtjev tužitelja uvaži i naloži tuženiku platež presuđenog iznosa uz naknadu troška postupka , odnosno s prijedlogom tuženika da se  presuda preinači i odbije zahtjev tužitelja, odnosno podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

4. Protiv dopunske presude pravovremeno se žali tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP s prijedlogom da se dopunska presuda preinači na način da se usvoji kondemnatorni tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu troška postupka i žalbe.

 

5. Žalbe tužitelja i tuženika protiv presude su osnovane.

 

6. Žalba tužitelja protiv dopunske presude je djelomično osnovana.

 

7. Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev za isplatu naknade plaće po osnovi prekovremenog rada obavljenog u dežurstvu i na straži u periodu od 1. studenog 2008. do 1. listopada 2009., te po osnovi prekovremenog rada obavljenog na terenu u periodu od 1. studenog 2008. do 1. studenog 2011.

 

8. U ovom postupku tužitelj je prema ranijoj prvostupanjskoj presudi Općinskog suda u Sesvetama broj P-297/12 od 12. lipnja 2014. a koja je bila potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr-1724/14 od 11.studenog 2014. u cijelosti naplatio svoje potraživanje od tužene.

Navedena drugostupanjska i prvostupanjska presuda ukinute su rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-796/15 od 7. veljače 2017. te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

9. Tužitelj je na ročištu i podneskom predanim na istom ročištu 10. listopada 2017. precizirao tuženi zahtjev tako da je uz tužbeni zahtjev iz podneska od 19. veljače 2014. kojim potražuje isplatu iznosa od 60.160,84 kn sa pripadajućim zateznim kamatama postavio i eventualno kumulirani zahtjev na utvrđenje da tužitelju temeljem pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Sesvetama br. P-297/12 od 12.6.2014. pripada i postoji pravo na isplatu bruto iznosa od 60.160,84 kn  sa pripadajućom zateznom kamatom i trošak parničnog postupka.

 

10. Prvostupanjski sud prihvatio je eventualno kumulirani zahtjev na utvrđenje da tužitelju pripada i postoji pravo na isplatu bruto iznosa od 60.160,84 kn sa pripadajućom zateznom kamatom, dok je dopunskom presudom odbio glavni zahtjev na isplatu.

 

11. Osnovano stranke u žalbama ističu da je sud trebao prihvatiti glavni tužbeni zahtjev kojim se tuženiku nalaže isplata, a ne eventualno kumulirani zahtjev na utvrđenje, zbog čega je počinjena bitna povreda odredba parničnog postupka iz čl. 188. st. 2. ZPP u vezi sa čl. 354. st. 1. ZPP s utjecajem na donošenje zakonite i pravilne presude.

 

12. Naime, ovaj sud je već u svom ukidnom rješenju  broj Gž R-196/20 od 18. svibnja 2020. izrazio shvaćanje da u trenutku kada je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem Revr-796/15 od 7. veljače 2017. ukinuo prvostupanjsku i drugostupanjsku odluku i predmet vratio na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu, otpala je pravna osnova po kojoj je tužitelju isplaćen dosuđeni iznos, te je zaprimanjem navedene revizijske odluke tužitelj sporni iznos trebao vratiti tuženiku, odnosno tuženik ga je imao pravo tražiti natrag.

 

13. Dakle, donošenjem ukidne odluke Vrhovnog suda republike Hrvatske Revr-796/15 od 7. veljače 2017. kojom su ukinute prvostupanjska i drugostupanjska presuda te predmet vraćen na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu, ukinute su i sve posljedice koje su navedene presude proizvele, te je, kako je to i navedeno u izreci ukidne odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

14. Ovakvo pravno shvaćanje izraženo je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-109/19 od 23. siječnja 2019., te je zauzeto i na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 13. lipnja 2019.

 

15. Stoga u ovakvoj procesnoj situaciji nije bilo mjesta deklaratornom utvrđenju da tužitelju pripada i postoji pravo na isplatu i prihvaćanju eventualno kumuliranog zahtjeva.

 

16. Zbog navedenog valjalo je temeljem čl. 369. st. 1. ZPP odlučiti kao u izreci rješenja.

 

17. U pogledu pak predmeta spora prvostupanjski sud utvrdio je sve činjenice koje su potrebne za donošenje odluke u ovom predmetu, te je ocjenom dokaza u skladu sa odredbom iz čl. 8. ZPP potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

 

18. Pri tome među strankama nije sporno da je tužitelj u spornom razdoblju bio zaposlen kao djelatna vojna osoba u Ministarstvu obrane HKOV u Dugom Selu kao vozač.

Među strankama je sporno da li je tužitelj u utuženom razdoblju ostvario pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad, te je sporan prigovor zastare.

 

19. Tako je prvostupanjski sud putem financijskog vještaka, a osnovom raspoloživih podataka iz pisane evidencije tužene i saslušanjem tužitelja utvrdio da je tužitelj u utuženom razdoblju ostvario 571 prekovremenih sati rada za razdoblje od 1. studenog 2008. godine do 1. studenog 2011. godine što iznosi 31.451,32 kn, a obuhvaća dio neplaćenih prekovremenih sati rada na ime dežurstva, straže i terena koji su ostali neplaćeni nakon odbitka slobodnih dana, odnosno sati. U tom iznosu bruto naknade, obračun prekovremenih sati rada na ime dežurstva i straže obračunat je po 8  prekovremenih sati za radne dane i po 16 prekovremenih sati za neradne dane i blagdane, dok je rad na terenu obračunat po 8 prekovremenih sati za svaki dan, a sve osnovom upute iz ukidne odluke Vrhovnog suda broj Revr 796/15 od 7.veljače 2017. u kojoj je izraženo shvaćanje da u situaciji kad je tužitelj obavljao poslove straže, životno je i logično da kao djelatna vojna osoba zbog same činjenice izvršavanja takve vrste rada ne može napustiti mjesto rada, ima pravo na slobodno vrijeme, u kojem se odmara, a tako provedeno vrijeme, unatoč prisutnosti tužitelja na mjestu rada, ne može se smatrati prekovremenim radom i vrednovati kao prekovremeni rad.

 

20. Ovaj sud u cijelosti pravilnim prihvaća gore navedena utvrđenja prvostupanjskog suda, tako i na istima zasnovano stajalište prvostupanjskog suda da tužitelju pripada pravo na predmetni iznos od 31.451,32 kn s osnova prekovremenog rada a što je posljedica pravilne primjene materijalnog prava.

Uporište za ovakav stav nalazi se u odredbi čl. 14. Zakona o službi o oružanim snagama RH (Narodne novine, br. 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07 – dalje: ZSOS) prema kojoj se o pitanjima, koja nisu uređena tim Zakonom, primjenjuju propisi o državnim službenicima i namještenicima, opći propisi o radu, odnosno kolektivni ugovori sklopljeni u skladu sa njima.

 

21. Isto tako odredba čl. 97. st. 1. ZSOS propisuje da djelatnoj vojnoj osobi pripada povećana plaća za prekovremeni rad pod uvjetima i u iznosu koji je uređen općim propisima, te je odredbama Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (Narodne novine, br. 92/04, 114/04 i 150/04 – dalje: KU/04) i Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (Narodne novine 93/08, 23/09 i 39/09 - dalje: KU/08) predviđeno pravo na uvećanje osnovne plaće po osnovi noćnog rada, prekovremenog rada, rada subotom, nedjeljom i na blagdane.

 

22. Iako je izmjenama ZSOS/07 pitanje rada u dežurstvu drugačije regulirano jer je brisana u čl. 97. st. 1. toč. 5., dok je st. 6. izmijenjen na način da je navedeno da se pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad ne ostvaruje ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena, te je dodan st. 7. kojim je propisano da se dežurstvo kao rad dulji od redovnog radnog vremena koji se ne smatra prekovremenim radom uređuje rasporedom tjednog i dnevnog radnog vremena, dok će se dodaci za dežurstvo urediti posebnim propisima, tek je Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću (Narodne novine 118/09) koji je stupio na snagu 1. listopada 2009., propisan način određivanja naknade djelatnoj vojnoj osobi za vrijeme provedeno na aktivnom dežurstvu, a kako tužitelj tužbom potražuje naknadu s osnova prekovremenog rada obavljenog u dežurstvu i na straži u periodu od 1. studenog 2008. do 1. listopada 2009., to se na predmetno razdoblja trebaju primijeniti, u pogledu obračuna prekovremenog rada za sate dežurstva, odredbe Kolektivnog ugovora.

 

23. Pravilno je u pogledu tog dijela zahtjeva prvostupanjski sud otklonio i prigovor zastare u odnosu na postavljeni zahtjev za prekovremene sate ostvarene tijekom obavljanja prijavničke službe, jer se radi o istom zahtjevu za isplatu naknade s osnova prekovremenog rada koji je postavljen već u tužbi.

 

24. Osnovano međutim tužena u žalbi ističe da se vrijeme odmora unatoč obveznoj prisutnosti tužitelja na radnom mjestu ne može smatrati niti redovnim radom niti se vrednovati kao redovni rad zbog čega je sud prvog stupnja u tom dijelu pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju utvrdio pravo na isplatu iznosa od 19.426,24 kn kojeg je vještak izračunala za sate odmora kao naknadu za redovan rad.

 

25. Tužitelju ne pripada niti daljnji zatraženi iznos od 9.283,28 kn jer isti ne proizlazi niti iz nalaza i mišljenja vještaka niti iz drugih dokaza.

 

26. Stoga je u pogledu dopunske presude kojom je odbijen glavni zahtjev valjalo djelomično  odbiti žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za iznos od 28.709,52 kn temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, a djelomično žalbu usvojiti te preinačiti presudu temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP i dosuditi tužitelju iznos od 31.451,32 kn sa pripadajućim kamatama kao u izreci presude.

 

27. Trošak je odmjeren sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP jer su stranke djelomično uspjele u parnici.

 

28. Tužitelj je u postupku uspio u omjeru sa 76% (u osnovi 100% + u visini 52%= 152/2=76%), a tuženikov uspjeh u sporu je 24%, pa je oduzimanjem postotka uspjeha tuženika od postotka uspjeha tužitelja utvrđen konačni uspjeh tužitelja u omjeru od 52%.

 

29. Tužitelju pripada trošak za radnje koje je prvostupanjski sud pravilno obračunao u presudi i utvrdio u iznosu 23.362,50 kn, pa sukladno omjeru uspjeha u sporu taj trošak iznosi 12.148,50 kn.

 

 

U Zagrebu 17. siječnja 2023.

 

                              Predsjednik vijeća

Ivica Veselić, v.r.