Poslovni broj: 10 Gž-346/2022-3.                                                                                              

                                                                                     

             

 

 

                                                

 

 

 

 

             REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

         Tome Skalice 2, Slavonski Brod                                                                             

                                                                             Poslovni broj: 10 Gž-346/2022-3.

 

 

U   I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A   I   R J E Š E N J E

 

             

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca Irene Dikanović Terzić, predsjednice vijeća, Dubravke Šimić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Draženke Ilak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. B. iz D., OIB: …, zastupan po punomoćnici M.R.K., odvjetnici iz D., protiv tuženika H. u. o. iz Z., ., OIB: …, zastupan po punomoćniku M. D., odvjetniku iz S., radi naknade štete, rješavajući žalbe tužitelja i tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Dubrovniku, od 11. listopada 2021., poslovni broj: Pn-52/2021., u sjednici vijeća održanoj 16. siječnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o   i   r i j e š i o  j e

 

 

I. Odbijaju se žalbe tužitelja S. B. i tuženika H. u. o., kao neosnovane i potvrđuje presuda i rješenje Općinskog suda u Dubrovniku, od 11. listopada 2021., poslovni broj: Pn-52/2021.

 

II. Odbijaju se tužitelj i tuženik sa zahtjevom za nadoknadu troška žalbe.

 

 

Obrazloženje

 

             

1. Presudom suda prvog stupnja tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju na ime naknade štete radi izgubljene zarade za razdoblje od 15. rujna 2003. do 11. listopada 2021., iznos od 70.485,73 EUR/531.074,73[1] kn sa zakonskom zateznom kamatom pobliže naznačenoj u izreci presude, kao i plaćati tužitelju rentu u iznosu od 502,33 EUR/3.784,80 kn[2] mjesečno sa zakonskom zateznom kamatom pobliže naznačenoj u izreci, počev od 1. studenog 2021. pa sve dok za to postoje zakonski uvjeti (točke I. i II. izreke); odbijen je tužbeni zahtjev radi isplate troškova liječenja u iznosu od 145,99 EUR/1.100,00 kn[3], te tužbeni zahtjev na ime naknade štete radi izgubljene zarade u preostalom dijelu, u iznosu od 106.864,19 EUR/805.168,27 kn[4] (ukupno traženo 177.349,92 EUR/1.336.243,00 kn[5]), i zahtjev za rentu preko dosuđenog iznosa (točka III. izreke).

 

2. Rješenjem suda prvog stupnja, koje je sastavni dio presude, dopuštena je preinaka tužbe izvršena podneskom od 13. prosinca 2011. (točka I. izreke) i preinaka tužbe izvršena na ročištu glavne rasprave 21. veljače 2018. (točka II. izreke); svaka parnična stranka snosi svoje troškove parničnog postupka (točka III. izreke).

 

3. Protiv presude i rješenja žalbe su pravovremeno podnijeli tužitelj i tuženik zbog razloga navedenih u članku 353. stavak 1. točka 1-3. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, dalje u tekstu: ZPP).

 

4. Tužitelj pobija presudu u točki III. izreke i rješenje u točki III. izreke, te predlaže da se presuda i rješenje u pobijanom dijelu ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, podredno preinače sukladno žalbenim navodima. Traži trošak sastava žalbe.

 

5. Tuženik pobija presudu u točkama I. i II. izreke i rješenje u točki III. izreke, te predlaže da se presuda i rješenje u pobijanom dijelu preinače sukladno žalbenim navodima. Traži trošak sastava žalbe.

 

6. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

7. Žalbe nisu osnovane.

 

8. Suprotno žalbenim navodima, izreka prvostupanjske presude ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni, o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima svjedoka i samih tih isprava i zapisnika, a obrazloženje presude ne proturječi samo sebi, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

 

9. Stoga u prvostupanjskom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju se neosnovano ukazuje objema žalbama, a nisu počinjene ni bitne povrede postupka iz točki 2., 4., 8., 9., 13. i 14. stavka 2., članka 354. ZPP-a, na koje se pazi po službenoj dužnosti, prema članku 365. stavak 2. ZPP-a.

 

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog izgubljene zarade, nastale kao posljedica ozljeđivanja tužitelja u prometnoj nezgodi 15. travnja 2002., u razdoblju od 15. travnja 2002. do 31. prosinca 2017., u iznosu od 177.349,92 EUR/1.336.243,00 kn[6] i plaćanje ubuduće rente s tog osnova, počev od 1. siječnja 2018., pa dok za to postoje zakonski uvjeti, u iznosu od 1.061,78 EUR/8.000,00 kn[7] mjesečno, kao i zahtjev za troškove liječenja u iznosu od 145,99 EUR/1.100,00 kn[8].

 

11. U prvostupanjskom postupku je utvrđeno:

 

- da je tužitelj teško tjelesno ozlijeđen u prometnoj nezgodi 15. travnja 2002., kao putnik na neregistriranom mopedu,

 

- da je doprinos vozača mopeda nastanku prometne nezgode i šteti koju je tužitelj pretrpio 80%, a tužitelja 20 %, jer nije koristio zaštitnu kacigu,

 

- da je pravomoćnom presudom prvostupanjskog suda poslovni broj: P-1116/2004. od 5. ožujka 2008. tužitelju dosuđena nematerijalna šteta, te materijalna šteta za tuđu pomoć i njegu, uništenu odjeću i obuću i do tada nastale troškove liječenja,

 

- da je tužitelj u vrijeme nastanka prometne nezgode bio učenik 2. razreda srednje ugostiteljske škole u D., da se radi o trogodišnjem školovanju, te da je tužitelj školovanje u toj školi za zanimanje konobar završio 29. kolovoza 2003., a 15. rujna 2003. izdana mu je radna knjižica,

 

- da je prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka dr. I. B., specijaliste sudske medicine i patološke anatomije, u vrijeme vještačenja (u svibnju 2005.), kod tužitelja smanjena sposobnost obavljanja svih poslova kod kojih je potrebna spretnost, pamćenje, koncentracija, osjet okusa i mirisa, pa tako i poslova konobara, a da je za ocjenu preostale radne sposobnosti za posao konobara, mjerodavan vještak specijalist medicine rada,

 

- da je prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka dr. B. S., specijaliste medicine rada, od 20. listopada 2010., tužitelj trajno nesposoban za poslove konobara, i to od trenutka nastanka prometne nezgode, kao i za sve poslove koji iziskuju odgovornost, uredno pamćenje, koncentraciju, komunikaciju sa drugim osobama, snalažljivost i sl.,

 

- da prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka dr. B. G., specijaliste medicine rada, od 28. ožujka 2012., kod tužitelja ne postoji preostala radna sposobnost za posao konobara ili radnika u hotelijerstvu, opća radna sposobnost mu je smanjena i sposoban je za jednostavne poslove koji ne iziskuju teški rad, dizanje i prijenos tereta, neposrednu komunikaciju sa strankama, rad s novcem, noćni rad i sl., te bi tužitelj mogao raditi jednostavan repetativan posao, kao npr. posao kurira ili telefoniste na recepciji,

 

- da će se zdravstveno stanje tužitelja, po nalazima oba vještaka specijaliste medicine rada, protekom vremena pogoršavati,

 

- da je tužitelj bio zaposlen i ostvarivao zaradu od 1. ožujka 2006. - 25. veljače 2008. u tvrtki CTM d.o.o. nautički servis D., te od 26. veljače 2008. – 30. studenog 2009. i 1. travnja 2010. - 30. rujna 2010. u tvrtki N. s. "D.", suvlasništo I. B. i P. B., gdje je radio kao pomoćni radnik,

 

- da tužitelj, prema iskazu svjedoka P. B., tužiteljevog poslodavca, nije mogao s uspjehom obavljati jednostavne, fizičke poslove, a zaposlili su ga da mu pomognu i pokušaju rehabilitirati, jer poznaju oca tužitelja, te da je radni odnos tužitelju kod tog poslodavca prestao jer  nije bio u stanju obavljati posao,

 

- da se tužitelj u evidenciji Zavoda, Područni ured D., vodio kao nezaposlen u periodu od 18. prosinca 2009. - 31. ožujka 2010. i 26. listopada 2010. - 03. prosinca 2012., te da je po osnovu nezaposlenosti ostvarivao pravo na zdravstveno osiguranje (preduvjet je da bude prijavljen na zavodu kao nezaposlen) u periodima od 07. listopada 2003. - 28. veljače 2006., 18. prosinca 2009. - 31. ožujka 2010., i od 21. listopada 2010. pa nadalje, kao i da od Zavoda nije ostvarivao nikakvu naknadu po osnovu nezaposlenosti,

 

- da se u D.-n. županiji u 2004. prosječno čekalo na zaposlenje za zanimanje konobara četiri mjeseca, odnosno ako se radilo o radu na određeno vrijeme, između 3 i 6 mjeseci (takvih ugovora je bilo 95%), a ako se radilo o radu na neodređeno vrijeme, manje od tri mjeseca (takvih ugovora je bilo 5%).

 

- da je prema podacima zavoda od 24. veljače 2020. visina prosječne mjesečne neto plaće radnika srednje stručne spreme u odjeljku 64 – "pošta i telekomunikacije u RH" prema Nacionalnoj klasifikaciji zanimanja - NKD u 2002. godini i u 2007. (mijenjala se klasifikacija) koja je bila klasificirana u odjeljku 53–"poštanske i kurirske djelatnosti u RH", u razdoblju rujan 2002.-lipanj 2021. iznosila od 596,99 EUR/4.498,00 kn[9], do 660,30 EUR/4.975,00 kn[10], a za odjeljak 92–"rekreacijske, kulturne i sportske djelatnosti u RH" prema Nacionalnoj klasifikaciji zanimanja - NKD u 2002. i u 2007. (mijenjala se klasifikacija) koja je bila klasificirana u odjeljku 91-"knjižnice, arhivi, muzeji i ostale kulturne djelatnosti u RH", u razdoblju rujan 2002.-2019. iznosila od 441,97 EUR/3.330,00 kn[11] do 724,00 EUR/5.455,00 kn[12],

 

- da je tijekom ovog postupka, 27. kolovoza 2019., tužitelj podnio Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Područni ured D., zahtjev za ostvarivanje prava na invalidsku mirovinu,

 

- da rješenjem Zavoda, Područni ured D., od 18. veljače 2020. KLASA 141-02/19-01/03494144096 URBROJ: 341-05-05/3-19-9959 broj: 98650, tužitelju nije priznato pravo iz mirovinskog osiguranja na temelju smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti,

 

- da je žalba tužitelja protiv tog rješenja odbijena rješenjem Zavoda – Središnja služba od 25. lipnja 2020. KLASA: UP/II 141-02/20-01/03494144096 URBROJ: 341-99-05/3-20-3021 broj: 744757, s obrazloženjem da je prvostupanjsko rješenje doneseno na temelju nalaza i mišljenja Vijeća vještaka Zavoda, za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, Područnog ureda u S., od 17. veljače 2020, kojim je utvrđeno da kod tužitelja ne postoji smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomični ili potpuni gubitak radne sposobnosti iz članka 39. Zakona o mirovinskom osiguranju, a da je povodom žalbe tužitelja pribavljen nalaz i mišljenje Vijeća viših vještaka Zavoda, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, Središnjeg ureda, od 17. lipnja 2020., prema kojem je za sada preuranjeno ocijeniti neki od oblika smanjenja radne sposobnosti tužitelja jer je liječenje bolesnih stanja i nadalje u tijeku.

 

12. Temeljem navedenog utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj zbog zdravstvenog stanja prouzrokovanog ozljedama zadobivenim u prometnoj nezgodi nesposoban za posao konobara, za koji se školovao, kao i za bilo kakav drugi kvalitetan posao, jer ga iz poslovnih razloga ne bi zaposlio i zadržao na poslu niti jedan poslodavac koji postupa s pažnjom dobrog domaćina, da je tužitelj gubio zaradu zbog nesposobnosti za rad od trenutka kada se mogao zaposliti, a to je nakon završetka školovanja i ishođenja radne knjižice, od 15. rujna 2003., te da bi u utuženom razdoblju kao konobar prosječno zarađivao mjesečno iznos od 627,91 EUR/4.731,00 kn[13], što je prosječna mjesečna plaća radnika u Republici Hrvatskoj sa srednjom stručnom spremom u utuženom razdoblju, pa je, cijeneći doprinos tužitelja nastanku štete, i zaradu koju je tužitelj ostvario na poslovima na kojima se uspio zaposliti, dosudio tužitelju na ime izgubljene zarade za razdoblje od 15. rujna 2003. do 11. listopada 2021. iznos od 70.485,73 EUR/531.074,73 kn[14], a počev od 1. studenog 2021., rentu zbog izgubljene zarade u iznosu od 502,33 EUR/3.784,80 kn[15] mjesečno (627,91 EUR/4.731,00 kn[16] x 80%).

 

12.1. Visinu izgubljene zarade koja pripada tužitelju, prvostupanjski sud je za razdoblje od podnošenja tužbe pa do 21. veljače 2018., kada je tužba preinačena povećanjem tužbenog zahtjeva na iznos od 177.349,92 EUR/1.336.243,00 kn, odnosno iznos od 1.061,78 EUR/8.000,00 kn[17] mjesečno na ime rente, počev od 1. siječnja 2018., prvostupanjski sud je utvrdio u iznosu od 398,17 EUR/3.000,00 kn[18] mjesečno, koji iznos je tužitelj potraživao na ime izgubljene zarade, odnosno mjesečne rente do povećanja tužbenog zahtjeva, a od 21. veljače 2018. pa nadalje u iznosu od 627,91 EUR/4.731,00 kn[19], pa je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev za izgubljenu zaradu i rentu odbio.

 

13. Prvostupanjski sud smatra da okolnost, što tužitelju pravomoćnim rješenjem Zavoda nije priznato pravo na invalidsku mirovinu, nema utjecaj na pravo tužitelja na naknadu štete na ime izgubljene zarade, kao i rentu, obzirom da je vještačenjem u prvostupanjskom postupku utvrđeno da je tužitelj radno nesposoban upravo zbog ozljeda zadobivenih u prometnoj nezgodi koju je skrivio vozač neosiguranog vozila, pa postoji odgovornost tuženika za naknadu te štete tužitelju.

 

14. Tužbeni zahtjev radi isplate troškova liječenja u iznosu od 145,99 EUR/1.100 kn[20] pobijanom presudom je odbijen, jer se zatraženi iznos odnosi na troškove pribavljanja medicinske dokumentacije tužitelja, pa su to troškovi parničnog postupka, a ne troškovi liječenja.

 

15. Tuženik žalbom osporava navedena utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda, ističe da je sud vezan pravomoćnim rješenjem Zavoda, kojim je utvrđeno da tužitelj nije nesposoban za rad, odnosno da nema niti opću, niti profesionalnu nesposobnost za rad, da se tužitelj nije ni pokušao zaposliti na poslovima koje je sposoban obavljati, da se nije redovno prijavljivao na Zavodu (samo od 18. prosinca 2009. do 31. ožujka 2010. i 26. listopada 2012. do 3. prosinca 2012.), niti se javljao na natječaje za posao, kako je sam iskazao, pa smatra da je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev za izgubljenu zaradu i rentu trebalo odbiti.

 

16. Tužitelj iznosi u žalbi da mu pripada naknada štete u visini zatraženoj tužbenim zahtjevom i da je pobijanom presudom trebalo tužbeni zahtjev usvojiti u cijelosti.

 

17. Suprotno žalbenim navodima tužitelja i tuženika, navedena utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

 

18. Ne mogu se prihvatiti žalbeni navodi tuženika da je pitanje invalidnosti, odnosno nesposobnosti za rad tužitelja zbog ozljeda zadobivenih u prometnoj nezgodi 15. travnja 2002., odlučeno pravomoćnim rješenjem Zavoda, Područna služba D. od 18. veljače 2020. na način da je  pravomoćno utvrđeno da kod tužitelja nema opće ni profesionalne nesposobnosti za rad, pa da nije dužan, obzirom da je sud u ovom postupku vezan pravomoćnim rješenjem Zavoda, tužitelju naknaditi štetu zbog izgubljene zarade i plaćati mu rentu s tog osnova

 

19. Navedenim pravomoćnim rješenjem Zavoda tužitelju nije priznato pravo iz mirovinskog osiguranja na temelju smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti.

 

19.1. Prema odredbi članka 39. stavak 1. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21, 119/22, dalje u tekstu: ZMO), na koju se zakonsku odredbu poziva Zavod u svom rješenju, smanjenje radne sposobnosti po tom Zakonu postoji kada se kod osiguranika zbog trajnih promjena u zdravstvenom stanju, koje se ne mogu otkloniti liječenjem, radna sposobnost smanji za više od polovine u odnosu na zdravog osiguranika iste ili slične razine obrazovanja.

 

19.2. Iz obrazloženja rješenja Zavoda proizlazi da je za sada preuranjeno cijeniti neki od oblika smanjenja radne sposobnosti tužitelja, jer je liječenje bolesnih stanja i nadalje u tijeku, pa se kod tužitelja još uvijek ne radi o trajnoj promjeni u zdravstvenom stanju, temeljem koje se, sukladno članku 39. stavak 1. ZMO, procjenjuje da li postoji smanjenje radne sposobnosti.

 

20. Kako je u prvostupanjskom postupku suglasnim vještačenjem po 2 vještaka, specijalista medicine rada, utvrđeno da je tužitelj potpuno nesposoban za obavljanje poslova konobara, za koji se školovao, a da može obavljati tek neke jednostavnije poslove, kao i da će se zdravstveno stanje tužitelja samo pogoršavati, te kako se tužitelj pokušao zaposliti sa preostalom radnom sposobnošću, ali posao nije uspio kvalitetno obavljati, zbog čega ga poslodavci nisu mogli zadržati na tim poslovima i radni odnos mu je prestao, očito je da tužitelj zbog ozljeda zadobivenih u prometnoj nezgodi nije u mogućnosti obavljati posao za koji se školovao, a niti druge jednostavnije poslove, unatoč preostaloj radnoj sposobnosti.

 

21. Naime, tužitelj se uspio zaposliti s preostalom radnom sposobnošću, ali mu je radni odnos prestao jer nije bio u stanju kvalitetno obavljati posao, a time što se zaposlio nakon prometne nezgode, tužitelj nije prekinuo vezu između nezgode i nesposobnosti za rad, obzirom da je postojala njegova dužnost kao oštećenika da smanji štetu.

 

22. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj zbog posljedica ozljeda u prometnoj nezgodi radno nesposoban za poslove svog izučenog zanimanja, a da se s preostalom radnom sposobnošću ne može zaposliti, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava, članka 195. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, dalje u tekstu: ZOO), važećeg u vrijeme nastanka prometne nezgode, i članka 188. stavak 1. ZOO, obvezao tuženika da tužitelju naknadi štetu na ime izgubljene zarade, i ubuduće plaća rentu po toj osnovi.

 

23. Prvostupanjski sud je pravilno, kao parametar za izračun prosječne neto plaće osobe srednje stručne spreme (radnika) u RH uzeo podatke Državnog zavoda za statistiku u utuženom razdoblju, pa se neosnovano iznosi u žalbi tužitelja da je visina izgubljene zarade utvrđena u preniskom iznosu.

 

24. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je tužitelju dosudio izgubljenu zaradu/rentu u razdoblju od podnošenja tužbe do preinake tužbe 21. veljače 2018. u visini prvobitno postavljenog tužbenog zahtjeva (398,17 EUR/3.000,00 kn[21] mjesečno), pa žalbeni navodi tuženika, da je za povećani dio tužbenog zahtjeva nastupila zastara, ne utječu na pravilnost i zakonitost pobijane presude budući je prvostupanjski sud povećani tužbeni zahtjev usvojio za razdoblje nakon preinake tužbe.

 

25. Odluka o troškovima postupka pravilno je utemeljena na članku 154. stavak 2. ZPP-a, obzirom na podjednak uspjeh stranaka u postupku.

 

26. Zbog navedenog, žalbe su odbijene kao neosnovane i prvostupanjska presuda i rješenje potvrđeni, sukladno članku 368. stavak 2. i članku 380. stavak 2. ZPP-a.

 

27. Tužitelj i tuženik su odbijeni sa zahtjevom za nadoknadom troška sastava žalbe, jer s istima nisu uspjeli, sukladno članku 166. stavka 1. u vezi sa člankom 154. stavka 1. ZPP-a.

 

28. Radi izloženog, odlučeno je kao u izreci.

 

 

Slavonski Brod, 16. siječnja 2023.

 

 

 

                                                                                                        Predsjednica vijeća             

 

                             Irena Dikanović Terzić