Poslovni broj: Gž-11/2023-3

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Alena Goluba kao predsjednika vijeća, suca Antuna Dominka kao suca izvjestitelja i člana vijeća i sutkinje Smiljke Premužić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. U., OIB: …, B. i tužiteljice M. U., OIB: …, B., oboje zastupani po punomoćnicima - odvjetnicima iz ZOU Z. K. i K. K. (ranije ZOU Z. K. i D. D.), u B., protiv tuženika E. o. d.d., OIB: …, Z., E. o. d.d. – P. B., B. (G. B.), koje zastupaju punomoćnici - odvjetnici iz OD G. & P. d.o.o., u Z., radi naknade neimovinske štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj 2 Pn-12/2020-89 od 2. veljače 2022., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 16. siječnja 2023.,

 

p r e s u d i o     j e

 

 

Žalba tužitelja se odbija kao neosnovana a žalba tuženika se uvažava kao osnovana pa se presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj 2 Pn-12/2020-89 od 02. veljače 2022. godine:

 

- potvrđuje u točki III. izreke kojom su tužitelji djelomično odbijeni sa tužbenim zahtjevima;

 

- preinačuje u točki I., točki II. i točki IV. izreke pa se sudi:

1.) Odbijaju se tužitelji sa tužbenim zahtjevima kao s neosnovanim, a koji glase:

"Nalaže se tuženiku E. o. d.d. Z. – P. B., B., OIB: …, da tužitelju J. U.  iz R., OIB: …, isplati na ime naknade štete iznos od 165.000,00 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 02. veljače 2022. godine pa do isplate, i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku E. o. d.d. Z. – P. B., B., OIB: …, da tužiteljici M. U.  iz R., OIB: …, isplati na ime naknade štete iznos od 165.000,00 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 02. veljače 2022. godine pa do isplate, i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, u roku od 15 dana."

 

2.) Nalaže se tužiteljima J. U., OIB: … i M. U., OIB: …, oboje iz R., da tuženiku E. o. d.d. Z. – P. B., B., OIB: …, na ime naknade parničnog troška isplate iznos od 12.941,62 EUR / 97.508,50 kuna[1], zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 02. veljače 2022. godine pa do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

 

3.) Tužiteljima se ne dosuđuje trošak izjavljivanja žalbe i trošak podnošenja odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

 

 

1.) Presudom Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj 2 Pn-12/2020-89 od 2. veljače 2022. godine naloženo je tuženiku E. o. d.d. Z. – P. B., B., da tužiteljima J. U. i M. U., oboje iz R., svakome od njih isplati na ime naknade štete po iznos od 165.000,00 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 02. veljače 2022. godine pa do isplate, i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu (točka I. i II. izreke).

 

1.1.) Sa zahtjevima za isplatu preko iznosa od po 165.000,00 kuna pa do utuženog iznosa od po 330.000,00 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, tužitelji su odbijeni kao s neosnovanim (točka III. izreke).

 

1.2.) O troškovima postupka je odlučeno tako da svaka stranka podmiruje svoje parnične troškove.

 

2.) Rješenjem istog broja i datuma dopuštena je objektivna preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva u skladu s podneskom tužitelja od 09. srpnja 2021. godine.

 

3.) Protiv navedene presude, i to odluke kojom su djelomično odbijeni tužbeni zahtjevi tužitelja te protiv odluke o troškovima postupka, žalbu izjavljuju tužitelji zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pa predlažu da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži tako da pobijanu presudu preinači prihvaćanjem u cijelosti postavljenog tužbenog zahtjeva i da im dosudi cjelokupni parnični trošak uključujući i trošak izjavljivanja žalbe.

 

4.) Naprijed navedenu presudu žalbom pobija i tuženik, u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev i u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. čl.353.st.1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., i 70/19. – dalje: ZPP), pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži i to tako da pobijanu presudu preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti te dosudom tuženiku cjelokupnog parničnog troška uključujući i trošak žalbe, ili da ju ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

5.) U odgovoru na žalbu tužitelja tuženik predlaže da istu nadležni drugostupanjski sud obije kao neosnovanu i potvrdi odbijajući dio prvostupanjske presude.

5.1.) U odgovoru na žalbu tuženika tužitelji predlažu da istu nadležni drugostupanjski sud odbije kao neosnovanu i potvrdi dio presude u kojem su prihvaćeni njihovi tužbeni zahtjevi.

6.) Žalba tuženika je osnovana a žalba tužitelja nije osnovana.

7.) Predmet spora u ovoj parnici je tražbina naknade neimovinske štete s osnova duševnih bolova pretrpljenih zbog osobito teškog invaliditeta bliske osobe – D. U., supruge I. tužitelja te majke II. tužiteljice, koji invaliditet je posljedica ozljeda zadobivenih u prometnoj nezgodi koja se je dogodila dana 09. travnja 2005. godine, s tim da su navedenu naknadu tužitelji prvotno utužili u iznosu od po 220.000,00 kuna, a tijekom postupka su navedene zahtjeve povisili na iznose od po 330.000, kuna čime su preinačili tužbu, koju preinaku je sud prvog stupnja dopustio.

7.1.) U postupku pred prvostupanjskim sudom nije bio sporan nastanak štetnog događaja, pasivna legitimacija tuženika i odgovornost njegova osiguranika za nastanak prometne nezgode. Bilo je sporo pitanje postojanja doprinosa oštećene D. U. nastanku štete zbog nekorištenja pojasa za vezivanje, da li se invaliditet D. U., koji je zaostalo kao posljedica pretrpljenih ozljeda, može smatrati osobito teškim invaliditetom koji opravdava dosudu naknade neimovinske štete bliskim osobama (suprug, dijete) zbog pretrpljenih duševnih bolova, pitanje iskorištenosti svote osiguranja (limit) te da li je dio utužene tražbine zastario.

8) Pobijanom presudom sud prvog stupnja odlučuje o naprijed navedenim zahtjevima tužitelja, i to nakon što su rješenjem Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-471/2012-4 od 18. prosinca 2019. godine ukinute prethodno donesene odluke (prvostupanjska i drugostupanjska) kojima je bio u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev tužitelja.

8.1.) Naime, prethodno donesenim presudama (P-235/08-49 od 11.11.2010. i Gž-1049/11 od 27.10.2011.) tužbeni zahtjevi tužitelja bili su odbijeni kao neosnovani jer je utvrđeno da kod D. U. (supruga I. tužitelja i majka II. tužiteljice), uvažavajući samo posljedice ozljeda pretrpljenih u predmetnom štetnom događaju (prometna nezgoda od 09. travnja 2005. godine), dakle, bez posljedica ozljeda iz prometne nezgode 1992. godine, uvažavajući pri tome i stupanj invaliditeta (60 %) ali i vanjske manifestacije tog invaliditeta, nije nastupio osobito teški invaliditet u smislu odredbe čl.201.st.3. Zakona o obveznim odnosim (NN broj 53/91., 73/91., 3/94., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01. – dalje: ZOO/91), koji zakon se u predmetnom slučaju ima primijeniti temeljem odredbe čl.1163.st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05. i dr. – dalje: ZOO/05).

8.2.) Navedene odluke ukinute su revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-471/2012-4 od 18. prosinca 2019. godine, i to zbog pogrešnog pravnog pristupa u ocjeni spora, s tim da je u navedenoj odluci VSRH izražen stav prema kojem se u nizu pojava i događaja, među mnogobrojnim posljedicama i uzrocima, treba nastojati pronaći jedan događaj koji je pravno relevantan i koji se u pravu uzima kao uzrok određene posljedice, i da kada u nastupu određene štetne posljedice postoji više događaja koji se mogu smatrati uzrocima nastale posljedice, kao uzrok svakako treba uzeti onaj koji je tipičan za nastanak određenog štetnog događaja, a tipičan je onaj događaj za koji životno iskustvo pokazuje da se redovito uz njegovu pojavu može očekivati nastup određene štetne posljedice. S tim u vezi ukazano je da u situaciji kada je do štete došlo kumuliranjem posljedica iz dva, vremenski odvojena štetna događaja, da se smatra da je pravno relevantni uzrok nastanka štete kasniji štetni događaj jer je tek kao posljedica kasnijeg ozljeđivanja nastala šteta, bez obzira na to što do nastanka konkretne štete (naročito teški invaliditet) ne bi došlo bez kumuliranja tih posljedica s posljedicama iz ranijeg štetnog događaja. U skladu sa navedenim ukazano je sudovima nižeg stupnja na potrebu ocjene da li je kod neposredno oštećene (D. U.) nastupio osobito teški invaliditet, uzimajući pri tome u obzir posljedice ozljeđivanja u obje prometne nezgode, dakle i one koje su posljedica ozljeda iz prometne nezgode iz 1992. godine i one koje potječu iz predmetnog štetnog događaju iz 2005. godine.

 

9.) Uvažavajući naprijed navedeno pravno shvaćanje VSRH, sada pobijanom odlukom sud prvog stupnja postavljene tužbene zahtjeva tužitelja ocjenjuje osnovanim, i to nakon što u provedenom postupku utvrđuje slijedeće važne činjenice:

 

-da je D. U., prije predmetnog štetnog događaja, kao vozač osobnog vozila stradala u prometnoj nezgodi koja se je dogodila 1992. godine, u kojoj je zadobila tjelesne ozljede u vidu natučenja lijevog koljena uz ozljedu unutrašnje strukture (meniska) i natučenje masnog jastučića ispod patele, i ozljedu slabinske kralježnice s traumatskim hernijama dva međukralježnička diska;

 

-da je da je D. U. u prometnoj nesreći koja se dogodila 9. travnja 2005. zadobila teške tjelesne ozljede više organskih sustava od kojih su direktno životno ugrožavajuće bile ruptura slezene i ruptura lijeve strane ošita kroz koju su trbušni organi prodrli u prsište, da je zadobila otvoreni prijelom desne potkoljenice, zatvoreni prijelom lijeve potkoljenice u području gležnja, iščašenje lakta lijeve ruke, prijelom lijevog ručnog zgloba, prijelom tri prsta na lijevoj ruci;

 

-da je zbog navedenih ozljeda kod D. U. zaostala bol u lijevom ramenu te joj je desna noga ostala kraća i tanja, da su joj lijevo rame, lakat i šaka ukočeni, desna noga je izrazito slaba i kraća, da je posebno slabo desno stopalo, da joj je zdjelica ukošena, a kralježnica poremećenih fizioloških zakrivljenosti i bolna cijelim tijekom osobito u C-TH i LS predjelu, da zbog kraće desne noge ima utrnulu desnu potkoljenicu, nema snage u stopalima te otežano hoda uz korištenje dolakatne štake i nošenje ortopedske cipele s povišenjem desno;

 

-da je kod D. U., uzimajući u obzir posljedice ozljeda zadobivenih u prometnim nesrećama iz 1992. i 2005. godine, nastupio invaliditet ukupno 94,00 %, pri čemu se na posljedice ozljeda zadobivenih u prometnoj nesreći 1992. godini odnosi 29,8 % a samo na posljedice ozljeda zadobivenih u prometnoj nesreći 2005. se odnosi 64,20 %;

 

-da zbog  navedenih zaostalih posljedica i navedenog invaliditeta D. U. nije nepokretna niti je u potpunosti ovisna o drugoj osobi, jer može koristiti ruke, može se samostalno hraniti,  ali ne može samostalno bez pomoći drugih osoba pripremiti sva jela već samo ona jednostavnija za koja je dovoljno korištenje jedne ruke i za čiju pripremu nije potrebno dulje vrijeme, da ne može u potpunosti (bez pomoći druge osobe) obaviti sve radnje osobne higijenu i sve radnje oblačenja i obuvanja, već samo one jednostavnije;

 

-da je zbog posljedica predmetne prometne nezgode kod D. U. došlo do promjena u psihičkom smislu, jer u svojem ponašanju u razgovoru sa ukućanima pokazuje stanovitu agresivnost, depresivnost te često mijenja raspoloženje;

 

-da D. U., iako zbog zaostalih posljedica nije sposobna za sigurno upravljanje osobnim vozilom,  upravlja osobnim vozilom na kraćim relacijama (odlasci u B. na liječničke preglede, odlasci u B. u udrugu invalida i sl.), i to osobnim vozilom koje nije prilagođeno invalidnim osobama;

 

-da je D. U. aktivni član udruge invalida, da redovito odlazi na druženja u udrugu, da sa udrugom putuje na natjecanja (pikado, viseća kuglana) te na istima i sudjeluje, i da je na tim natjecanjima osvajala i nagrade;

 

-da je u vrijeme i nakon štetnog događaja D. U. živjela u zajedničkom obiteljskom domaćinstvu sa suprugom i kćerkom (tužiteljima) te sinom, a da od 2016. godine u obiteljskoj kući živi samo sa suprugovom majkom, jer se suprug (I. tužitelj) od 2013. godine a kćerka (II. tužiteljica) nalaze na radu u Njemačkoj te ju povremeno posjećuju.

 

9.1.) Polazeći od naprijed navedenih činjeničnih utvrđenja – prije svega utvrđenog stupnja invaliditeta od 94 %, ali i od svih naprijed navedenih vanjskih manifestacija tog invaliditeta, utvrđenih i na temelju provedenih medicinskih vještačenja ali i na temelju prihvaćenih iskaza tužitelja kao stranaka te na temelju uvida u fotografije u spis predmeta dostavljene po tuženiku, sud prvog stupnja zaključuje da je kod D. U. nastupio osobito teški invaliditet o kojem govori odredba čl.201.st.3. ZOO/91,  koji invaliditet opravdava dosudu naknade materijalne štete zbog duševnih bolova koje su zbog takvog invaliditeta bliske osobe (supruge i majke) pretrpjeli i još uvijek trpe tužitelji.

 

9.2.) Nadalje, cijeneći okolnost da tužitelji već duže vrijeme žive u Njemačkoj i nisu svakodnevno izloženi manifestacijama invaliditeta D. U., jer ju samo povremeno posjećuju, a pored toga vodeći računa i o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom prirodom i društvenom svrhom (čl.200.st.2. ZOO/91), i vodeći računa  o svim okolnostima konkretnog slučaja, sud prvog stupnja ocjenjuje da primjenom odredbe čl. 201.st.3. ZOO/91, svakome od tužitelja pripada pravo na naknadu pravične naknade u iznosu od po 165.000,00 kuna, pa im te iznose i dosuđuje zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude, a u dijelu preko navedenih iznosa postavljene zahtjeve ocjenjuje kao neprimjereno visoko postavljene pa ih stoga i odbija kao neosnovane.

 

9.3.) Pri donošenju navedene odluke, kojom su djelomično prihvaćeni zahtjevi tužitelja, sud prvog stupnja istaknuti prigovor zastare ocjenjuje neosnovanim, a o troškovima postupka odlučuje primjenom odredbe čl.154.st.2. i st.4. ZPP-a, tako da svaka stranka podmiruje svoje troškove postupka jer da su stranke podjednako uspjele u sporu.

 

10.) Pobijajući navedenu odluku u odbijenom dijelu tužitelji u žalbi u bitnome ističu da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada ime je dosudio samo ½ ukupno utuženog iznosa uzimajući u obzir okolnost da se tužitelji nalaze na radu u Njemačkoj te da stoga nisu stalno izloženi manifestacijama invaliditeta D. U., a pri sporenju pravilnosti odluke o troškovima ističu da je sud prvog stupnja cijeno uspjeh stranaka samo kvantitativno a ne i kvalitativno, tj. da je propustio uzeti u obzir da su tužitelji glede osove u cijelosti uspjeli u sporu.

 

10.1.) Tuženik pak, pobijajući naprijed navedenu odluku u dosuđenom dijelu, u bitnome ističe da je sud prvog stupnja učinio bitnu povredu postupka iz čl.354.st.2.t.11. ZPP-a – jer da presuda uopće ne sadrži razloge o istaknutom prigovoru doprinosa oštećene nastanku štete zbog nevezivanja, a niti o prigovoru limita, tj. iskorištenosti svote osiguranja; da je učinio i bitne povrede postupka iz čl.354.st.2.t.6. ZPP-a – jer mu je, neprihvaćanjem njegovih dokaznih prijedloga, sud prvog stupnja onemogućio dokazivanje odlučnih činjenica a time i mogućnost raspravljanja u sporu; da je sud prvog stupnja pogrešno ocijenio prigovor zastare za dio preinačenog zahtjeva; i da je iz utvrđenih činjenica izveo potpuno pogrešan zaključak o temeljnom spornom pitanju postojanja osobito teškog invaliditeta kod D. U. koji bi u smislu čl.201.st.3. ZOO/91 opravdavao dosudu naknade štete tužiteljima.

 

10.2.) Naprijed navedene žalbene tvrdnje tužitelja nisu pravno utemeljene, a žalbene tvrdnje tuženika su osnovane, što će sve biti obrazloženo u nastavku ove odluke.

 

11.) Neosnovane su žalbene tvrdnje tuženika da je sud prvog stupnja učinio bitnu povredu postupka iz čl.354.st.2.t.6. ZPP-a, odnosno da mu je onemogućio raspravljanje time što nije prihvatio njegove prijedloge na okolnost utvrđivanja odlučnih činjenica.

 

11.1.) Vezano za navedene tvrdnje tuženiku valja odgovoriti da je parnični sud taj koji odlučuje koje će se činjenice, kao važne i sporne, utvrđivati u postupku, i on odlučuje koji će se dokazi, kao potrebni za utvrđivanje tih činjenica, izvesti tijekom postupka. Slijedom toga, odbijanje nekog dokaznog prijedloga stranke ne može se podvesti pod postojanje navedenog žalbenog razloga, već to može činiti samo supstrat žalbenog razloga pogrešno i nepotpun utvrđenog činjeničnog stanja ukoliko je sud pogrešno ocijenio da neka činjenica nije važna, ili je pogrešno ocijenio da izvođenje nekog dokaza nije potrebno za utvrđivanje neke važne činjenice.

 

12.) Iz stanja spisa potpuno izvjesno proizlazi da je tuženik u parnici istaknuo prigovor doprinosa nastanku štete neposredno oštećene D. U., zbog toga što ona ne bi koristila pojas za vezivanje, a što da je utjecalo na karakter i obim njenih ozljeda i na stupanj njenog invaliditeta, a o kojem prigovoru sud prvog stupnja u pobijanoj odluci ništa ne navodi u obrazloženju. Isto tako, točni su i žalbeni navodi da je tuženik tijekom postupka u više navrata isticao i prigovor limita – odnosno prigovor iskorištenosti svote osiguranja, no i o tom prigovoru sud prvog stupnja ništa ne navodi u obrazloženju pobijane odluke. Zbog navedene manjkavosti pobijane presude ostvareno je postojanje bitne povrede postupka iz čl.354.st.2.t.11. ZPP-a, no to u konkretnom slučaju ne čini razlog za ukidanje pobijane prvostupanjske presude, jer je te manjkavosti bilo moguće otkloniti u ovom drugostupanjskom postupku primjenom odredbe čl.373.a st.1.t.2. u svezi st.3. ZPP-a, što je i učinio ovaj sud drugog stupnja.

 

12.1.) Naime, vezano za prigovor doprinosa nastanku štete D. U. zbog nekorištenja pojasa za vezivanje, treba reći da je tuženik prvotno predlagao da se izvrši uvid u parnični spis (P-21/07) u kojem je D. U. vodila parnicu u kojoj je utužila svoju (nematerijalnu i materijalnu štetu) a po potrebi i provođenje kombiniranog prometno tehničkog i medicinskog vještačenja. Prvostupanjski sud je, još i prije donošenja ranije odluke koja je kasnije ukinuta odlukom VSRH, izvršio uvid u navedeni spis P-21/07, te je čak izvršio i presliku dijelova tog spisa i priložio ih predmetnom spisu, tj. priložio je presliku zapisnika sa održane rasprave u navedenom predmetu na kojoj je saslušan svjedok koji je izvlačio oštećenu D. U. iz vozila u kojem se je nalazila u momentu ozljeđivanja, i na kojem su saslušani vještaci (prometno tehnički i medicinski) na okolnost njenog vezivanja sigurnosnim pojasom. Nakon što je sud prvog stupnja izvršio uvid u navedeni spis i nakon što je priložio predmetnom spisu presliku navedenog raspravnog zapisnika, tuženik je izjavio (list 82 spisa) da je suglasan da se u predmetnoj parnici koristi navedeni vještački nalaz i mišljenje, a iz njega izvjesno proizlazi da je D. U., u momentu nastanka prometne nezgode bila vezana sigurnosnim pojasom, što je potvrdio i saslušani svjedoka koji ju je izvlačio iz vozila u kojem se je nalazila u momentu ozljeđivanja.

 

12.1.1.) Dakle, na temelju odredbe čl.373.a st.1.t.2. ZPP-a, tj. na temelju dokaza koji postoje u predmetnom spisu, ovaj drugostupanjski sud nalazi utvrđenim da je D. U., u vozilu u kojem se je nalazila u momentu ozljeđivala koristila pojas za vezivanje, i da je stoga naprijed navedeni prigovor tuženika, na koji ukazuje i u predmetnoj žalbi, potpuno neosnovan.

 

12.2.) Što se pak tiče prigovora iskorištenosti svote osiguranja (prigovor limita), a glede kojeg pobijana presuda u svojem obrazloženju također ne sadrži nikakve razloge, u pravu je tuženik da isti po prvostupanjskom sudu nije niti raspravljen, jer sud nije niti izveo sve one dokaze koje je tuženik predlagao (aktuarsko vještačenje) a koje bi bilo nužno provesti da bi se navedeni prigovor mogao na valjan način ocijeniti. Da li je svota osiguranja iskorištena ili ne od značaja je u situaciji kada se utvrdi postojanje novčane tražbine u svezi sa kojom je navedeni prigovor istaknut.  Međutim, manjkavost presude u navedenom dijelu, odnosno propust suda da navedeni prigovor raspravi, u konkretnom slučaju ne čini razlog za ukidanje pobijane presude, jer ovaj sud drugog stupnja nalazi da postavljeni tužbeni zahtjevi tužitelja, suprotno zaključku suda prvog stupnja, nisu osnovani zbog drugih razloga – tj. zbog toga što, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, kod oštećene D. U., zaostali invaliditet, s obzirom na njegove vanjske manifestacije, ne predstavlja osobito teški invaliditet u smislu odredbe čl.201.st.3. ZOO/091, a što će biti obrazloženo u nastavku ove odluke.

 

12.3.) Ispitujući pobijanu presudu u granicama propisanim odredbom čl.365.st.2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud ne nalazi da bi sud prvog stupnja učinio bilo koju drugu bitnu povredu postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti.

 

13.) Ovaj sud drugog stupnja prihvaća sva činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda navedena u točki 9. obrazloženja ove presude, ali se ne prihvaća kao pravilan iz njih izvedeni zaključak da se u konkretnom slučaju radi o onom invaliditetu o kojem govori odredba čl.201.st.3. ZOO/91, koji je nužan da bi bliskim osobama, u predmetnom slučaju suprugu i kćerki, pripadalo pravo na naknadu nematerijalne štete zbog duševnih bolova koju te osobe trpe zbog navedenog invaliditeta bliske im osobe, a na što se i ukazuje u žalbi tuženika, i to potpuno osnovano.

 

13.1.) Dakle, sud prvog stupnja je u navedenom dijelu, kada je djelomično prihvatio tužbene zahtjeve tužitelja, pogrešno primijenio materijalno pravo iz naprijed navedene zakonske odredbe, kao što je pogrešno ocijenio i prigovor zastare što u konačnici nema nikakvog utjecaja na donesenu odluku.

 

14.) Nema spora, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, da je kod supruge i majke tužitelja D. U., zbog posljedica njenog ozljeđivanja, prvo u prometnoj nezgodi iz 1992. godine, a nakon toga i u prometnoj nezgodi 2005. godine, zaostao trajni invaliditete od 94 %, što zasigurno predstavlja vrlo visok stupanj invaliditeta. Međutim, kada je riječ o invaliditetu iz naprijed citirane odredbe, pri čemu se u njoj govori o "naročito teškom invaliditetu", tada nije dostatno imati u vidu samo utvrđeni postotak invaliditeta, već se moraju imati u vidu i njegove vanjske manifestacije, koje u konkretnom slučaju, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ipak nisu takve da bi opravdavale dosudu naknade pozivom na navedenu odredbu.

 

14.1.) Naime, iz provedenih dokaza i iz činjenica utvrđenih po prvostupanjskom sudu, proizlazi da je D. U. doista u navedenim prometnim nezgodama zadobila vrlo teške tjelesne ozljede, koje su kod nje doista prouzročile i vrlo teške posljedice. No unatoč tome, uslijed tih posljedica, ona nije nepokretna niti oduzeta u tom smislu da je u nemogućnosti da sama brine o znatnom dijelu svojih životnih potreba, jer iz činjenica utvrđenih medicinskim vještačenjem te na temelju iskaza tužitelja, proizlazi da ona može samostalno uzimati hranu te da joj za to nije potrebna pomoć druge osobe, čak što više, da može samostalno i pripremiti jednostavniju hranu, da može dijelom sama obaviti i radnje osobne higijene, da dijelom može sama obaviti i radnje oblačenja i obuvanja.

 

14.2.) Nadalje, iz utvrđenih činjenica po prvostupanjskom sudu ne proizlazi niti to da bi se kod D. U. radilo o fizičkom gubitku nekog dijela tijela (amputacija ruke ili noge), već je kod nje riječ o skraćenju desne noge te zakrivljenosti zdjelice što ograničava njenu pokretljivost, a što sve ona nadomješta nošenjem ortopedske cipele s povišenjem uloška. Uslijed navedenog kod nje je zaostalo šepanje te otežani hod, zbog čega ona u hodu koristi dolaktnu štaku, ali ipak ne uvijek i u svim prilikama na što upućuju i fotografije D. U., koje je u spis dostavio tuženik te u koje je sud prvog stupnja izvršio uvid. Naime, iz tih fotografija (list 261-281, 512-532), čijoj vjerodostojnosti tužitelji nisu prigovarali, proizlazi da se D. U. ponekad kreće, zasigurno uz povećane napore ali se ipak kreće, samostalno i bez korištenja navedene štake. Iz navedenih fotografija proizlazi, a što je u svojem iskazu potvrdio i sam I. tužitelj, da D. U. samostalno upravlja i osobnim vozilom, i to bez prilagodbe za invalidne osobe. Istina, I. tužitelj je iskazao da ona upravlja osobnim vozilom, ali to samo na kraćim relacijama, tj. da se vozi na liječničke preglede u B., na druženja u udrugu invalida u B.. Da D. U. nakon ozljeđivanja u prometnoj nezgodi 2005. godine, ne samo povremeno već učestalo upravlja osobnim vozilom, govore i po tuženiku pribavljeni podaci policije o prijavama o počinjenju prometnih prekršaja zbog prebrze voženje.

 

14.3.) Nadalje, sud prvog stupnja na temelj prihvaćenih iskaza tužitelja utvrđuje da je kod D. U., nakon ozljeda u prometnoj nezgodi 2005. godine, došlo i do promjena u njenom ponašanju što se ogleda u njenim promjenama raspoloženja, u tome što tijekom komunikacije sa ukućanima često plane bez za to opravdanog razloga. Iako sud u navedenom dijelu poklanja vjeru iskazima tužitelja te iako navedene psihičke smetnje oštećene ne isključuje niti vještak u svojem nalazu i mišljenju, iz ostalih utvrđenja suda ne bi se moglo zaključivati o nekom ozbiljnijem intenzitetu tih tegoba, jer kada bi to tako bilo tada bi oštećena zasigurno bila podvrgnuta i liječenju tih tegoba po liječniku psihijatru, a čega kod nje nema. Osim toga, nije sporno da D. U. u predmetnoj prometnoj nezgodi nije niti zadobila neku ozljedu glave koja bi kod nje dovela do propadanja ili smanjenja njenih mentalnih i intelektualnih funkcija koje bi otežavale njenu komunikaciju sa okolinom. Da o tome u konkretnom slučaju nije riječ, tj. da D. U. ima urednu komunikaciju sa okolinom, moguće je zaključivati i iz iskaza samih tužitelja, gdje oni navode da D. U. trenutno živi sama u obiteljskoj kući sa svekrvom (I. tužiteljeva majka), tj. osobom starom preko 80 godine, koja s obzirom na svoju životnu dob, ne da nije u stanju voditi brigu o drugoj osobi sa ozbiljnim fizičkim i psihičkim smetnjama, već i sama treba brigu i pomoć druge osobe. Da D. U. ima normalnu komunikaciju sa okolinom govore i nesporne činjenice o njenim aktivnostima u udruzi invalida, u koju redovito i samostalno (vozi se sama osobnim vozilom) odlazi na druženja te sastanke, posredstvom koje ide i na takmičenja (pikado, viseća kuglana) invalida, na kojima aktivno sudjeluje pa čak osvaja i nagrade, što je tuženik tijekom postupka i dokumentirao u spis dostavljenim dokazima, a koje činjenice nisu niti tužitelji osporili u svojim stranačkim iskazima.

 

15.) Upravo sve naprijed navedeno u točkama 14.1., 14.2. i 14.3., prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ukazuje na zaključak da invaliditet D. U. po svojim vanjskim manifestacijama nije takvog intenziteta da ga se moglo smatrati osobito teškim invaliditetom, koji u smislu odredbe čl.201.st.3. ZOO/91 opravdava dosudu naknade nematerijalne štete bliskim osobama (tužiteljima kao suprugu i kćerki) zbog pretrpljenih duševnih bolova.

 

15.1.) S obzirom na naprijed navedeno, pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev tužitelja je trebalo odbiti kao neosnovan, iz čega onda proizlazi da su pravno neutemeljene žalbene tvrdnje tužitelja kojima se prigovara visini po prvostupanjskom sudu neosnovano dosuđene im naknade štete primjenom navedene zakonske odredbe. 

 

16.) Slijedom svega naprijed izloženog valjalo je, temeljem odredbe čl.368.st.2. ZPP-a – tj. zbog drugih razloga a ne onih zbog kojih je to učinio sud prvog stupnja, potvrditi prvostupanjsku presudu u odbijenom dijelu (točka III. izreke) te odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu, i temeljem odredbe čl.373.t.3. ZPP-a, uvažavanjem žalbe tuženika preinačiti prvostupanjsku presudu u dosuđenom dijelu (točka I. i II. izreke) te odbiti i navedeni dio zahtjeva tužitelja kao neosnovan.

 

17.) Kako je uslijed uvažavanja žalbe tuženika došlo do preinake prvostupanjske presude to je onda, u skladu sa odredbom čl.166.st.2. ZPP-a, valjalo odlučiti o troškovima postupka. Naime, tom je odredbom propisao da kad sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučit će o troškovima cijelog postupka jednom odlukom.

 

18.) Budući je nakon uvažavanja žalbe tuženika došlo do odbijanja tužbenih zahtjeva tužitelja u cijelosti – što znači da je tuženik u cijelosti uspio u sporu, to je onda o troškovima postupka valjalo odlučiti primjenom odredbe čl.154.st.1. ZPP-a, odnosno valjalo je tuženiku dosuditi cjelokupni trošak koji je bio potreban za vođenje predmetne parnice.

 

19.) Polazeći od tuženikova zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka (troškovnika), polazeći od vrijednosti predmeta spora važeće u momentu poduzimanja pojedinih radnji u postupku, i polazeći od odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN broj 142/12. i dr. – dalje: Odvjetnička tarifa), trošak tuženika potreban za vođenje predmetne parnice, koji utvrđuje ovaj sud drugog stupnja u skladu sa odredbom čl.155. ZPP-a, ukupno iznosi 12.941,62 eura / 97.508,50 kuna.

 

19.1.) Navedeni trošak sastoji se od troška zastupanja tuženika po punomoćniku u osobi odvjetnika, u iznosu od 92.062,50 kuna, od troška sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 2.550,00 kuna te od troška vještačenja u iznosu od 2.896,00 kuna.

 

20.) Trošak tuženika koji se odnosi na njegovo zastupanje po punomoćniku predstavlja trošak zastupanja na ukupno šest rasprava (17.03.2008., 18.09.2008., 15.04.2009., 06.05.2010., 27.10.2010., 25.02.2010.) u iznos od po 5.000,00 kuna za svako temeljem Tbr.9.t.1. u svezi Tbr.7.t.1. Odvjetničke tarife, trošak zastupanja na ukupno tri rasprave (17.09.2021., 26.10.2021.,21.12.2021.) u iznosu od po 6.600,00 kuna za svako temeljem Tbr.9.t.1. u svezi Tbr.7.t.1. Odvjetničke tarife, trošak sastava dva podneska (14.04.2009., 12.07.2021.)  u iznosu od po 5.000,00 kuna za svaki temeljem Tbr.8.t.1. u svezi Tbr.7.t.1. Odvjetničke tarife, trošak sastava jednog podneska (13.12.2021.) u iznosu od po 6.600,00 kuna temeljem Tbr.8.t.1. u svezi Tbr.7.t.1. Odvjetničke tarife, trošak sastava dva podneska (24.02.2020., 0709.2021.)  u iznosu od po 500,00 kuna za svaki temeljem Tbr.8.t.3. u svezi Tbr.7.t.1. Odvjetničke tarife, troška predmetne žalbe u iznosu od 6.250,00 kuna temeljem Tbr.10.t.1. u svezi Tbr.7.t.1. Odvjetničke tarife, i od troška obračunatog PDV-a na navedene radnje zastupanja u iznosu od 18.412,50 kuna temeljem Tbr.42. Odvjetničke tarife.

 

20.1.) Tuženiku nije priznat kao trošak potreban za vođenje predmetne parnice – i to trošak podneska od 22.08.2018. godine, jer taj podnesak ne postoji u predmetnom spisu, i troškovi sastava ukupno četiri podneska (15.10.2010., 28.02.2020., 01.10.2021., 19.10.2021.) jer u njim tuženik ponavlja već iznesene činjenice u ranije podnesenim podnescima. Isto tako, tuženiku nije priznat niti trošak sastava odgovora na žalbu tužitelja, jer isti također nije bio potreban za vođenje predmetne parnice, odnosno za način rješavanja o žalbi tužitelja.

 

21.) Budući da tužitelji nisu uspjeli u sporu ne pripada im ni pravo na trošak izjavljivanja žalbe i trošak podnošenja odgovora na žalbu tuženika.

 

22.) Slijedom svega naprijed izloženog valjalo je, temeljem odredbe čl.380.t.3. ZPP-a, uvažiti žalbu tuženika i preinačiti i odluku o troškovima postupka sadržanu u točki IV. izreke presude.

 

Bjelovar, 16. siječnja 2023.

 

                                                                                                 Predsjednik vijeća

 

                                                                                                          Alen Golub v. r.