REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
ex. Vojarna Sveti Križ
Dračevac, Split
P 4009/20
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari
tužitelja Z. M., OIB: …, iz S., …,
zastupanog po pun. Z. B., odvj. u S. protiv tuženika R.
H., M. F., OIB: …, zastupanog po
O. u S., radi
proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenom, nakon održane glavne i javne
rasprave dana 1. rujna 2022. g. u prisutnosti pun. tužitelja i z.z. tuženika, dana 16.
siječnja 2023. g.,
p r e s u d i o j e
I.Proglašava se nedopuštenom pljenidba i prijenos novčanih sredstava u korist
tuženika R. H., M. financija, OIB: …, na teret
računa tužitelja Z. M., OIB: …, radi naplate tražbine prema
ovršnoj ispravi: zadužnici od 9. prosinca 2008. g. ovjerenoj od strane javne bilježnice
B. K., broj OV-6703/08 od 10. prosinca 2008. g., koji postupak provodi
F. Z. od 21. srpnja 2020. g.
II.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime troškova postupka
iznos od 731,63 EUR/5.512,50 kn1 sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja
teče od 16. siječnja 2023. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako
polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila
na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog
kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
Obrazloženje
1 fiksni tečaj konverzije: 7,53450
Tužitelj je dana 16. prosinca 2020. g. podnio ovom sudu tužbu navodeći da je
rješenjem i zaključkom ovog suda u S. broj Ovr-1700/20 od 14. listopada 2020.
g., koje je tužitelj zaprimio 16. studenog 2020. g., tužitelj kao ovršenik upućen
pokrenuti parnicu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa u postupku izravne naplate
nedopuštenim iz žalbenog razloga iz odredbe čl. 50. st. 1. t. 11. Ovršnog zakona
(zastara). Zahtjev za izravnu naplatu temeljem zadužnice od 9. prosinca 2008. g.
podnio je tuženik kao ovrhovoditelj. Tužitelj je naveo da je 9. prosinca 2008. g.
zaključen Ugovor o kreditu broj 156/56/08 između kreditora C. banke d.d. S. i
korisnika kredita t.d. T. d.o.o. S., da je radi osiguranja povrata korisnik kredita
t.d. T. d.o.o. S. 9. prosinca 2008. g. dostavio jednu običnu zadužnicu
dioničara društva Z. M.-tužitelja od 10. prosinca 2008. g., ovjerenu od
strane javne bilježnice B. K. broj OV-6703/08. S obzirom da je tuženik
zahtjev za izravnu naplatu priložene i citirane zadužnice predao na F.-u Z.
dana 21. srpnja 2020. g. da je vidljivo da je nastupila zastara tražbine naplate
temeljem zadužnice broj OV-6703/08 izdane 9. prosinca 2008. g. u S.. Prema
pravnom shvaćanju VS RH (izraženom u presudi broj Gž-1094/18), a koji
je zauzet na sedmoj sjednici G. odjela VSRH od 19. studenog 2018. g., na
tražbinu iz zadužnice koja je privatna isprava i na kojoj je potpis dužnika samo
ovjeren kod javnog bilježnika (zadužnice sastavljene prije 1. siječnja 2011. g., a
prema Ovršnom zakonu iz NN broj 139/10) i koja nije potvrđena od
javnog bilježnika (solemnizirana) primjenjuje se opći zastarni rok od pet (5) godina
sukladno odredbi čl. 371. Zakona o obveznim odnosima iz 1991. g. (sada odredba čl.
255. ZOO-a iz 2005. g.), dok se za tražbine iz zadužnice koje su solemnizirane kod
javnog bilježnika primjenjuje zastarni rok od deset (10) godina sukladno odredbi čl.
379. ZOO-a iz 1991. g. (sada odredba čl. 233. ZOO-a iz 2005. g.). Predmetna,
sporna zadužnica izdana je prije 1. siječnja 2011. g., pa se, prema navedenom
pravnom shvaćanju, na nju odnosi petogodišnji zastarni rok, s tim da bi zastara
nastupila i da se računa dulji zastarni rok od 10 godina, a obzirom da nije bilo prekida
zastarnih rokova. Stoga je predloženo donošenje presude kojom će se pljenidba i
prijenos novčanih sredstava u korist tuženika, a na teret računa tužitelja radi naplate
tražbine prema ovršnoj ispravi običnoj zadužnici od 9. prosinca 2008. g., ovjerenoj od
strane javne bilježnice B. K., broj O.-6703/08 od 10. prosinca 2008. g.,
koji postupak provodi F. u Z. od dana 21. srpnja 2020. g. proglasiti
nedopuštenom.
U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu navodeći
da je dana 9. prosinca 2008. g., po prethodnom ovlaštenju F. za razvoj i
zapošljavanje, C. banka d.d. S. u ime i za račun F. zaključila s t.d. T.
d.d. S. U. o kreditu broj 156/56/08 u iznosu od 8.000.000,00 kn. F. za
razvoj i zapošljavanja da je prestao postojati 2010. g. te je prava i obveze preuzelo
M. gospodarstva, rada i poduzetništva, S. služba za razvoj i
zapošljavanje. S. služba za razvoj zapošljavanja ukinuta je 2012. g. te je
Sporazumom o preuzimanju poslova bivše S. službe za razvoj i
zapošljavanje od 15. ožujka 2012. g., zaključenim između M. financija i
M. gospodarstva, rada i poduzetništva, M. financija preuzelo sve
poslove bivše S. službe koji se odnose na nadzor korisnika kredita bivšeg
F. za razvoj i zapošljavanje. Radi osiguranja potraživanja po osnovi plasiranog
kredita član t.d. T. d.d. S. - dioničar Z. M.-tužitelj da je dana
9. prosinca 2008. g. izdao zadužnicu koja je ovjerena od strane javne bilježnice
B. K. pod brojem OV-6703/08 dana 10. prosinca 2008. g. Tom
zadužnicom tužitelj je dao pristanak da se, radi naplate novčane tražbine prema
Ugovoru o kreditu broj 156/56/08 u iznosu od 8.000.000,00 kn, zaplijene svi njegovi
računi danom podnošenja zadužnice na naplatu. Nadalje, da je temeljna svrha
izdavanja zadužnice naplata tražbine, ukoliko ista po dospijeću nije podmirena, te
kao takva prati pravnu sudbinu tražbine čijoj naplati služi. Zastara tražbine počinje
teći prvog dana od kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.
Sukladno odredbi čl. 5. Ugovora o kreditu kredit se ima otplatiti u 28 jednakih
uzastopnih tromjesečnih rata u periodu od 7 godina, od kojih prva dospijeva nakon 3
godine počeka odnosno 31. srpnja 2012. g. Dakle, prije 31. srpnja 2012. g. tuženik
nije niti mogao tražiti ispunjenje obveze. Stoga da nije prihvatljiva tvrdnja tužitelja
kako zastara počinje teći od datuma izdavanja zadužnice. Naime, zadužnica
primarno služi kao sredstvo osiguranja tražbine, dakle, dobrovoljno dano jamstvo
vjerovniku da će, ako tražbina ne bude namirena po dospijeću, biti ovlašten naplatiti
je prisilno temeljem zadužnice i to bez prethodne potrebe vođenja parničnog ili
ovršnog postupka radi određivanja ovrhe. Naime, zadužnica ima značaj rješenja o
ovrsi i ovršne isprave. Ukoliko bi se zastara prava iz zadužnice računala od dana
izdavanja to bi u konkretnom slučaju značilo da je ista počela teći prije nego je
tuženik uopće imao pravo zahtijevati ispunjenje tražbine iz osnovnog posla, a čije
ispunjenje osigurava upravo izdana zadužnica. Takvo tumačenje da je suprotno
odredbi čl. 215. Zakona o obveznim odnosima, a kolidira i s interesima vjerovnika ali i
samog dužnika koji nema mogućnost dobrovoljno namiriti tražbinu prije prisilne
naplate. Rješenjem Nagodbenog vijeća F.-e od 6. lipnja 2014. g. nad t.d. T.
d.d. S. da je otvoren predstečajni postupak. Tražbina tuženika po osnovi kredita
(glavnica i kamate) da je prijavljena i utvrđena u ukupnom iznosu od
11.154.165,50 kn. Predmetni predstečajni postupak da je naposlijetku obustavljen
rješenjem F.-e od 28. siječnja 2015. g. budući da Plan financijskog restrukturiranja
nije prihvaćen od vjerovnika čije tražbine prelaze 2/3 vrijednosti utvrđenih tražbina.
Nadalje, dana 24. lipnja 2015. g. da je rješenja Trgovačkog suda u Splitu broj St-
53/15 nad t.d. T. d.d. S. otvoren stečajni postupak u kojem postupku je
tuženik prijavio tražbinu u iznosu od 12.000.259,41 kn (glavnica s redovnim i
zateznim kamatama), a u kojem iznosu je ista i priznata rješenjem T. suda
u S. od 3. rujna 2015. g. pod brojem S.-53/15 u II., višem isplatnom redu. U
skladu sa odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima prijava tražbine u
postupku predstečajne nagodbe te stečajnom postupku predstavlja radnju vjerovnika
poduzetu s ciljem utvrđivanja i naplate i učinkom prekida zastare. Drugim riječima,
prijavom tražbine u postupku predstečajne nagodbe prekinut je tijek zastare, a ista je
ponovno počela teći nakon obustave predstečajnog postupka. Novi prekid nastupio
je prijavom u stečajnom postupku, a kako je isti još u tijeku zastarni rok nije još počeo
teći iznova. Stoga da je prigovor zastare tužitelja neosnovan, pa tako da nije osnovan
ni tužbeni zahtjev.
U postupku su izvedeni dokazi pregledom zahtjeva za izravnu naplatu od 21.
srpnja 2020. g., zadužnice od 9. prosinca 2008. g., službene bilješke o uvidu u
podatke o visini dohodaka i primitaka od 2. prosinca 2020. g., Ugovora o kreditu broj
156/56/08 ''U S., 9. prosinca 2008. g.'', S. o preuzimanju poslova bivše
S. službe za razvoj i zapošljavanje M. gospodarstva, rada i
poduzetništva od 15. ožujka 2012. g., Izjave o prijenosu prava iz zadužnica od 10.
lipnja 2020. g., rješenja F.-e, N. vijeća ZG07 od 28. kolovoza 2014. g. s
tablicom razlučnih vjerovnika i od 28. siječnja 2015. g., rješenja M. financija,
S. sektora za drugostupanjski upravni postupak od 25. ožujka 2015. g.,
rješenja T. suda u S. broj S.-53/15 od 3. rujna 2015. g., podneska
tuženika-prijave tražbine i obavijesti o razlučnom pravu od 14. srpnja 2015. g., dopisa
stečajne upraviteljice C. banke d.d. u stečaju A. Č. od 10. studenog
2021. g. i predmeta ovog suda broj Ovr-1700/20.
Stranke su popisale parnični trošak.
Tužbeni zahtjev je u cijelosti osnovan.
Predmet postupka predstavlja zahtjev tužitelja za proglašenje nedopuštenom
ovrhe koju je tuženik pokrenuo podnošenjem zahtjeva za izravnu naplatu kod F.-
e, a na temelju zadužnice od 9. prosinca 2008. g., ovjerene u potpisu tužitelja pred
javnom bilježnicom u S. B. K. broj ovjere OV-6703/08 od 10.
prosinca 2008. g., koja glasi na iznos od 8.000.000,00 kn.
Tužitelj je zatražio da se ovrha proglasi nedopuštenom temeljem odredbe čl.
50. st. 1. t. 11. Ovršnog zakona (NN broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16,
73/17 i 131/20, dalje OZ), odnosno iz razloga što je nastupila zastara tražbine o kojoj
je odlučeno ovršnom ispravom.
Radi se o postupku izravne naplate koji je u OZ-u, koji se primjenjuje u ovoj
pravnoj stvari, a s obzirom da je postupak radi izravne naplate pokrenut temeljem
zahtjeva tuženika od 21. srpnja 2020. g., reguliran odredbama čl. 209. do 213. OZ-a
te postupku zapljene računa na temelju zadužnice i bjanko zadužnice reguliranom
odredbama čl. 214. i 215. OZ-a.
Prema odredbi čl. 209. OZ-a ako ovrhovoditelj izravno zatraži od A. da
na temelju ovršne odluke domaćeg suda ili upravnog tijela koje imaju potvrdu
ovršnosti, ovršne nagodbe sklopljene pred domaćim sudom ili upravnim tijelom,
ovršne nagodbe postignute u postupku mirnog rješenja spora na temelju članka
186.a Zakona o parničnom postupku, zadužnice, bjanko zadužnice, naloga za
plaćanje HRT s potvrdom o ovršnosti, europskog ovršnog naslova,
europskog platnog naloga, a koje glase na ispunjenje određene novčane tražbine ili
obračuna poslodavca o neisplati dospjelog iznosa plaće, naknade plaće ili
otpremnine provede naplatu te tražbine prijenosom novčanih sredstava s računa koje
ovršenik ima kod banaka na ovrhovoditeljev račun kojeg je odredio u zahtjevu za
izravnu naplatu, A. će postupiti kao u povodu rješenja o ovrsi koje je dostavio
sud.
U odredbi čl. 210. st. 1. OZ-a određeno je da nakon što ovršenik primi
obavijest o tome da je protiv njega zatražena izravna naplata tražbine na temelju
isprave iz čl. 209. st. 1. OZ-a može predložiti sudu donošenje rješenje kojim će se
pljenidba i prijenos proglasiti nedopuštenim. Prema st. 2. ovog čl. na takav prijedlog
na odgovarajući način primjenjuju se odredbe OZ-a o žalbi protiv rješenja o ovrsi.
Nadalje, zadužnica je, prema odredbi čl. 214. st. 1. OZ-a, privatna isprava
potvrđena kod javnog bilježnika kojom dužnik može dati suglasnost da se radi
naplate tražbine određenoga vjerovnika zaplijene svi računi koje ima kod banaka te
da se novac s tih računa, u skladu s njegovom izjavom sadržanom u toj ispravi,
isplaćuje vjerovniku. Pravna snaga zadužnice proizlazi iz činjenice da ima učinak
rješenja o ovrsi, a njezina praktičnost je u tome što vjerovniku omogućuje zaštitu i
naplatu potraživanja bez potrebe vođenja sudskog postupka. Nužno je da zadužnica
bude potvrđene od strane javnog bilježnika kako bi proizvodile pravne učinke
rješenja o ovrsi.
Odredbom članka 52. stavka 3. OZ-a propisano je da će, ako ovrhovoditelj
ospori postojanje razloga zbog kojih je žalba izjavljena (a žalba je izjavljena iz
razloga iz odredbe čl. 50. st. 1. t. 11. OZ-a) ili se ne očituje u roku od osam dana, sud
prvoga stupnja bez odgode donijeti rješenje kojim će ovršenika uputiti da u roku od
petnaest dana od pravomoćnosti toga rješenja pokrene parnicu radi proglašenja
ovrhe nedopuštenom zbog razloga zbog kojeg je izjavio žalbu.
U konkretnom slučaju tužitelj je od strane ovršnog suda upućen rješenjem broj
Ovr-1700/20 od 14. listopada 2020. g. pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe
nedopuštenom u postupku koji se vodi temeljem zahtjeva tuženika za izravnu naplatu
podnesenom F.na temelju zadužnice broj OV-6703/08 od 10.
prosinca 2008. g., a budući da se radi o razlogu iz odredbe čl. 50. st. 1. t. 11. OZ-a.
Zadužnica koja predstavlja temelj odnosno ovršnu ispravu za izravnu naplatu
sastavljena je, kako je to točno naveo tužitelj, temeljem odredbi danas nevažećeg
Ovršnog zakona (NN broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04,
88/05, 121/05 i 67/08) koji je bio na snazi u trenutku sastavljanja zadužnice. Prema
odredbi čl. 183. st. 1. tog Zakona dužnik može ispravom na kojoj je javno ovjerovljen
njegov potpis dati suglasnost da se radi naplate tražbine određenoga vjerovnika
zaplijene svi računi koje ima kod banke te da se novac s tih računa, u skladu s
njegovom izjavom sadržanom u toj ispravi, izravno isplaćuje vjerovniku. Takva
isprava izdaje se u jednom primjerku i ima učinak pravomoćnoga rješenja o ovrsi
kojim se zapljenjuje tražbina po računu i prenosi na ovrhovoditelja radi naplate.
Dakle, u trenutku sastavljanja zadužnice nije bila potrebna potvrda javnog bilježnika
odnosno solemnizacija privatne isprave da bi se radilo o valjanoj ovršnoj ispravi.
U odnosu na takvu ispravu u primjeni je pravni stav sedme sjednice
G. odjela VSRH (7/18) održane 19. studenoga
2018. g. koji glasi: Na tražbinu iz zadužnice koja je privatna isprava i na kojoj je
potpis dužnika samo ovjeren kod javnog bilježnika (zadužnice sastavljene prije 1.
siječnja 2011. g. prema Ovršnom zakonu iz NN broj 139/10) i koja nije
potvrđena od javnog bilježnika (solemnizirana) primjenjuje se opći zastarni rok od 5
godina iz odredbe čl. 371. ZOO/91 (sada čl. 225. ZOO/05), dok se na tražbine iz
zadužnice koje su potvrđene kod javnog bilježnika (solemnizirane) primjenjuje
zastarni rok od 10 godina iz odredbe čl. 379. ZOO/91 (sada čl. 233. ZOO/05).
Prema mišljenju tuženika zastara u konkretnom slučaju počinje teći od prvog
dana kad je tuženik, kao preuzimatelj poslova bivše S. službe za razvoj i
zapošljavanje M. gospodarstva, rada i poduzetništva (koja je preuzela
prava i obveze F. za razvoj i zapošljavanje koji je prestao postojati) i kao
vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a prema odredbi čl. 215. st. 1.
Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i
29/18 i 126/21, dalje ZOO). Nadalje, da radnje tuženika i to: prijava tražbine po
osnovi kredita u predstečajnom postupku otvorenom nad t.d. T. d.d. S. i
kasnije u stečajnom postupku nad istim t.d. predstavljaju radnje vjerovnika poduzete
s ciljem utvrđivanja i naplate te imaju učinak prekida zastare.
U postupku nije bilo sporno da je spornu zadužnicu izdao tužitelj, kao dioničar
t.d. T. d.d. S., radi naplate novčane tražbine prema U. o kreditu broj
156/56/08 zaključenog dana 9. prosinca 2008. g. između C. banke d.d. S., a u
ime i za račun F. za razvoj zapošljavanje, i t.d. T. d.d. S. u iznosu od
8.000.000,00 kn s pripadajućim kamatama.
Nadalje je u tekstu zadužnice navedeno da se tužitelj obvezuje danom kad
C. banka d.d. S. dostavi zadužnicu (neposredno, putem javnog bilježnika ili
preporučenom poštanskom pošiljkom).
U odnosu na unesene podatke o osnovnom pravnom poslu koji je bio povod
za izdavanje zadužnice i o danu kada C. banka d.d. S. dostavi zadužnicu na
naplatu kojim se tužitelj obvezuje, treba navesti da se ne radi o obaveznim dijelovima
oblika i sadržaja zadužnice, a budući da je zadužnica vrijednosni papir koji sadrži
apstraktnu obvezu koja je neovisna od osnovnoga pravnog posla.
Točno je da prema odredbi čl. 215. st. 1. ZOO-a zastarijevanje počinje teći
prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze,
osim ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Međutim, prema
stajalištu iz pravne literature (J. J., sudac V. suda u članku
Zadužnica u hrvatskom pravnom sustavu i sudskoj praksi, pregledni rad 10. listopada
2017. g.) tražbina iz zadužnice dopijeva odmah poslije njezina izdavanja, a zastara
prava iz zadužnice počinje teći prvog dana od dospijeća zadužnice, a to je slijedeći
dan nakon izdavanja zadužnice, a budući da je zadužnica vrijednosni papir koji
sadrži apstraktnu obvezu koja je neovisna od osnovnoga pravnog posla. Stoga nije
pravno relevantno razlikovati situaciju kad je zadužnica izdana nakon dospjelosti
obveze iz osnovnoga pravnog posla od situacije kad je zadužnica izdana prije roka
dospijeća.
Petogodišnji rok zastare, dakle, počeo je teći od 10. prosinca 2008. g. te je
istekao 10. prosinca 2013. g. To znači da je tuženik na naplatu zahtjevom za izravnu
naplatu od 21. srpnja 2020. g. podnio zadužnicu s potraživanjem iz zadužnice koje je
bilo zastarjelo, pa da je zahtjev tužitelja kojim je zatraženo proglasiti nedopuštenom
pljenidbu i prijenos novčanih sredstava u korist tuženika, a na teret računa tužitelja
radi naplate tražbine prema ovršnoj ispravi: zadužnici od 9. prosinca 2008. g.,
ovjerenoj od strane javne bilježnice B. K., broj OV-6703/08 od 10.
prosinca 2008. g., koji postupak provodi F. u Z. od dana 21. srpnja 2020. g.,
u cijelosti osnovan.
U odnosu na navod tuženika da je prijavom potraživanja po osnovi kredita
(glavnica i kamate) prvo u predstečajnom pa i u stečajnom postupku pokrenutom u
odnosu na dužnika t.d. T. d.d. S. došlo do prekida zastare potraživanja iz
zadužnice, treba navesti da se radi o radnjama vjerovnika u odnosu na potraživanje
iz Ugovora o kreditu kao osnovnog posla, a ne u odnosu na potraživanje iz
zadužnice, pa da do prekida zastare tim radnjama nije došlo. Osim toga, predstečajni
postupak nad t.d. T. d.d. S. otvoren je 6. lipnja 2014. g., kada je potraživanje
iz zadužnice već bilo u zastari.
Radnja podnošenja zadužnice na naplatu predstavlja radnju kojom vjerovnik
pokušava ostvariti svoju tražbinu i takvom radnjom se prekida zastara, a tuženik nije
dokazao da je C. banka d.d. S., F. za razvoj i zapošljavanje odnosno
S. služba za razvoj i zapošljavanje M. gospodarstva, rada i
poduzetništva te konačno ni sam tuženik poduzeo takvu radnju prije podnošenja
zahtjeva za izravnu naplatu od 21. srpnja 2020. g.
O. je trebalo i odluku suda kojim se utvrđuje vrijednost premeta spora
koju je sud donio na pripremnom ročištu od 15. lipnja 2021. g. Prilikom određivanja
ove vrijednosti sud je postupio prema odredbi čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom
postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08,
96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje
ZPP). Radi se o situaciji suviše visoko naznačene vrijednosti predmeta spora u tužbi
kada će sud, u ovom slučaju po prigovoru tuženika, brzo i na prikladan način
provjeriti točnost naznačene vrijednosti predmeta spora i rješenjem protiv kojeg nije
dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora. Prema ocjeni ovog
suda, vrijednost predmeta spora, a uvažavajući da se radi o tužbi na utvrđenje,
trebalo je odrediti u visini od 100.000,00 kn.
Odluka o troškovima postupka donesena je temeljem odredbe čl. 154. st. 1.
ZPP-a, a budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu pa je tuženika trebalo obvezati
na plaćanje troškova postupka kojima je bio izložen tužitelj.
Tužitelju je trebalo priznati trošak sastava tužbe od 100 bodova i trošak
zastupanja na ročištima od 15. lipnja 2021. g. i 1. rujna 2022. g. te sastava
podnesaka od 1. rujna i 22. prosinca 2021. g. i 11. veljače 2022. g. po 25 bodova
(ukupno 125 bodova), odnosno ukupno 225 bodova, što uz vrijednost boda iz Tbr.
50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN broj
142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) daje iznos od 2.250,00 kn koji je trebalo uvećati za
zatraženi PDV te zatraženu pristojbu tužbe i presude (po 1.350,00 kn) i tako dobiti
iznos od 5.512,50 kn koji predstavlja trošak kojem je bio izložen tužitelj i kako je
trebala glasiti odluka o troškovima postupka iz točke II. izreke presude.
Na ovaj je trošak tužitelju priznata i zatražena zatezna kamata koja, u skladu s
odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a, tužitelju pripada od dana donošenja odluke do
isplate, kako je i presuđeno.
Iznos parničnog troška iz izreke presude izražen je i u valuti EUR s fiksnim
tečajem konverzije 7,5345, a u skladu s odredbom čl. 43. st. 1. Zakona o uvođenju
eura kao službene valute u R. H. (N. n.broj 57/22 i 88/22) i
Odluke V. R. o objavi uvođenja eura kao službene valute u R. iz N.
N.broj 85/22, prema kojima razdoblje obveznog dvojnog iskazivanja traje do 31.
prosinca 2023. g. V. E., a kao uvedeno službeno sredstvo plaćanja u RH od 1.
siječnja 2023. g., navedena je u odluci o parničnom trošku prva u dvojnom
iskazivanju.
U Splitu, 16. siječnja 2023. g.
S U D A C :
SANDI PETRIČIĆ,v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka
može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi
nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci
koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je
dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda
objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda
objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog
otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).
