1

Poslovni broj Gž-37//2023-2

Poslovni broj Gž-37//2023-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Županijski sud u Rijeci, po sucu pojedincu Dubravki Butković Brljačić, u pravnoj stvari tužiteljice V. D. K. iz O., OIB:…, zastupane po punomoćniku M. B., odvjetniku iz O., protiv tuženika R. A. d.d. iz Z., OIB:…, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva K. & P. d.o.o., iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv rješenja Općinskog suda Osijeku, poslovni broj 3. P-268/2021-6 od 14. travnja 2022., 16. siječnja 2023.,

r i j e š i o  j e

I Odbija se žalba tuženika i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Osijeku poslovni broj  3. P-268/2021-6 od 14. travnja 2022.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom rješenjem odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda.

2. Protiv citiranog rješenja žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 , 148/11 , 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje ZPP), predlažući da se pobijano rješenje preinači, odnosno ukine uz naknadu troška žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Donoseći pobijano rješenje prvostupanjski sud utvrđuje da su stranke člankom 12. ugovora o kreditu broj … od 20. travnja 2005., u slučaju spora, ugovorile nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, koja odredba, kao unaprijed formulirana od strane tuženika, nije bila posebno pregovarana, pa tužiteljica nije mogla utjecati na njezin sadržaj, slijedom čega da ista, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača jer bi tužiteljica radi zaštite svojih prava morala putovati u Z., što bi joj otežalo pristup sudu i povećalo troškove. Slijedom navedenog, zaključuje da se radi o nepoštenoj odredbi u smislu članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03; dalje ZZP) i Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, na kojoj odredbi se ne može zasnivati nadležnost suda u Zagrebu.

5. S obzirom na navedeno odbija prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti prvostupanjskog suda, kao neosnovan.

6. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavka 2. u vezi članka 354. stavka 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da u donošenju pobijanog rješenja nije počinjena neka od navedenih bitnih procesnih povreda, pa tako niti ona iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP- a, koja se sadržajno ističe žalbenim navodima, budući da rješenje sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te je isto moguće ispitati.

7. Isto tako, donošenjem pobijanog rješenja pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo.

8. Odredbom članka 81. stavak 1. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. ZZP-a propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

9. Odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

10. Identičnu odredbu sadrži i članak 49. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ( „Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19), koji je na snazi u vrijeme donošenja pobijane odluke, a koji Zakon je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu: Direktiva). Prema članku 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), s time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.). Iz odredbe članka 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (stavak 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koja mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (stavak 2.).

11. Sukladno prethodno navedenim zakonskim odredbama i odredbama Direktive, kao i praksi Suda Europske unije iz presude u spojenim predmetima C- 240/98 do C-244/98 od 27. lipnja 2000., na koje se pozvao i prvostupanjski sud, prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba se smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako su ispunjene slijedeće pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12. U navedenom pravcu na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog online 5. studenoga 2020. usvojen je zaključak da je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.

13. U konkretnom slučaju, nije sporno da su stranke člankom 12. ugovora o kreditu, za slučaj spora ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, odnosno suda u Z.. Navedena ugovorna odredba je unaprijed formulirana i uvrštena u ugovor od strane tuženika i tužiteljica nije mogla utjecati na njezin sadržaj, a ta odredba, i prema ocjeni ovoga suda, uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača jer bi s obzirom na njezino prebivalište u O. (navedeno u narečenom ugovoru o kreditu i u tužbi, zbog čega se žalbenim navodima ne dovodi u dvojbu), radi ostvarivanja svojih prava, trebala putovati na sud u Z., u kojem slučaju bi, imajući u vidu udaljenost mjesta prebivališta tužiteljice i Z. od preko 280 km u jednom pravcu, bila izvrgnuta povećanim financijskim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika s obzirom na njegovo sjedište u Zagrebu.

14. Stoga se u smislu članka 81. stavka 1. ZZP-a radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi i kao takvoj ništavoj ugovornoj odredbi sukladno članku 87. stavku 1. ZZP-a.

15. Iz predmetnog ugovora o kreditu u povodu kojeg je nastao ovaj spor, razvidno je da je isti sklopila tuženikova podružnica u O., te se ima smatrati da je spor nastao u povodu djelatnosti te poslovne jedinice tuženika, slijedom čega je, sukladno odredbi članka 59. ZPP-a (izberiva mjesna nadležnost), za suđenje u ovom sporu mjesno nadležan Općinski sud u Osijeku.

16. Zbog tih razloga trebalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu, te odlučiti kao u izreci na temelju odredbe članka 380. točke 2. ZPP-a.

17. Tuženik nije uspio sa žalbom, slijedom čega je njegov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka odbijen kao neosnovan.

U Rijeci, 16. siječnja 2023.

Sutkinja

Dubravka Butković Brljačić