1

14. Broj: P-100/2021-27

 

               

       Republika Hrvatska

    Općinski sud u Đakovu                                                                      

   Stalna služba u Našicama             

Trg dr. F. Tuđmana 14, Našice         

 

14. Broj: P-100/2021-27

                                               

U   I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Općinski sud u Đakovu, Stalna služba u Našicama, po sutkinji Ivanki Banović, u pravnoj stvari tužitelja H. B. iz N., OIB…, zastupanog po punomoćniku M. M., odvjetniku iz N., protiv tuženika R. A. d.d., Z., OIB…, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz OD K. d.o.o. iz Z., radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 20. prosinca 2022. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjeničkog punomoćnika tužitelja R. H., odvjetnice iz N., dana 13. siječnja 2023. objavio je i 

 

p r e s u d i o   j e

 

I Utvrđuje se ništetnom odredba članka 1. i članka 7. Ugovora o kreditu broj: 528-50-3593578 od 31.07.2006. godine, koji je potvrđen kod javnog bilježnika L. P. O. dana 01.08.2006. pod brojem: OU-1669/06, sklopljen između tužitelja H. B., OIB:…, N., i tuženika R. A. d.d., Z., OIB:…, kojim je ugovorena valutna klauzula CHF – švicarski franak.

 

II Utvrđuje se ništetnom odredba članka 2. Ugovora o kreditu broj: 528-50-3593578 od 31.07.2006. godine, koji je potvrđen kod javnog bilježnika L. P. u O. dana 01.08.2006. pod brojem: OU-1669/06, sklopljen između tužitelja H. B., OIB:…, N., i tuženika R. A. d.d., Z., OIB:…, kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

 

III Nalaže se tuženiku R. A. d.d., Z., OIB:…, da tužitelju H. B., OIB:…, N., na ime preplaćenog iznosa razlike povećanja mjesečnih anuiteta zbog ugovorene valutne klauzule (promjena tečaja CHF u odnosu na kunu), isplati iznos od 1.443,57 eur/10.876,58 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 18,88 eur od 01.10.2010. godine do isplate,

- 17,36 eur od 01.11.2010. godine do isplate,

- 23,12 eur od 01.12.2010. godine do isplate,

- 31,09 eur od 01.01.2011. godine do isplate,

- 26,17 eur od 01.02.2011. godine do isplate,

- 28,04 eur od 01.03.2011. godine do isplate,

- 26,30 eur od 01.04.2011. godine do isplate,

- 26,84 eur od 01.05.2011. godine do isplate,

- 37,33 eur od 01.06.2011. godine do isplate,

- 38,71 eur od 01.07.2011. godine do isplate,

- 47,70 eur od 01.08.2011. godine do isplate,

- 43,96 eur od 01.09.2011. godine do isplate,

- 39,18 eur od 01.10.2011. godine do isplate,

- 40,36 eur od 01.11.2011. godine do isplate,

- 40,28 eur od 01.12.2011. godine do isplate,

- 42,84 eur od 01.01.2012. godine do isplate,

- 45,18 eur od 01.02.2012. godine do isplate,

- 45,70 eur od 01.03.2012. godine do isplate,

- 44,56 eur od 01.04.2012. godine do isplate,

- 45,72 eur od 01.05.2012. godine do isplate,

- 46,67 eur od 01.06.2012. godine do isplate,

- 45,90 eur od 01.07.2012. godine do isplate,

- 46,41 eur od 01.08.2012. godine do isplate,

- 45,85 eur od 01.09.2012. godine do isplate,

- 44,29 eur od 01.10.2012. godine do isplate,

- 46,53 eur od 01.11.2012. godine do isplate,

- 47,71 eur od 01.12.2012. godine do isplate,

- 47,32 eur od 01.01.2013. godine do isplate,

- 44,06 eur od 01.02.2013. godine do isplate,

- 47,33 eur od 01.03.2013. godine do isplate,

- 47,89 eur od 01.04.2013. godine do isplate,

- 46,97 eur od 01.05.2013. godine do isplate,

- 43,47 eur od 01.06.2013. godine do isplate,

- 43,66 eur od 01.07.2013. godine do isplate,

- 44,86 eur od 01.08.2013. godine do isplate,

- 45,33 eur od 01.09.2013. godine do isplate,

po stopi od 14% godišnje do 30.06.2011. godine, od 01.07.2011. godine do 31.07.2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

 

IV U preostalom dijelu se odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan, a koji glasi:

"Nalaže se tuženiku, R. A. d.d., Z., OIB:…, da tužitelju H. B., OIB:…, N., na ime preplaćenih iznosa kamata isplati iznos od 4.545,95 kuna/ 603,35 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 33,10 kn/ 4,39 eur od 01.12.2007. godine do isplate,

- 43,29 kn/ 5,75 eur od 01.01.2008. godine do isplate,

- 42,58 kn/ 5,65 eur od 01.02.2008. godine do isplate,

- 42,37 kn/ 5,62 eur od 01.03.2008. godine do isplate,

- 42,42 kn/ 5,63 eur od 01.04.2008. godine do isplate,

- 38,77 kn/ 5,15 eur od 01.05.2008. godine do isplate,

- 80,78 kn/ 10,72 eur od 01.06.2008. godine do isplate,

- 80,70 kn/ 10,71 eur od 01.07.2008. godine do isplate,

- 76,78 kn/ 10,19 eur od 01.08.2008. godine do isplate,

- 76,68 kn/ 10,18 eur od 01.09.2008. godine do isplate,

- 76,61 kn/ 10,17 eur od 01.10.2008. godine do isplate,

- 88,19 kn/ 11,70 eur od 01.11.2008. godine do isplate,

- 72,98 kn/ 9,69 eur od 01.12.2008. godine do isplate,

- 87,87 kn/ 11,66 eur od 01.01.2009. godine do isplate,

- 82,28 kn/ 10,92 eur od 01.02.2009. godine do isplate,

- 81,90 kn/ 10,87 eur od 01.03.2009. godine do isplate,

- 117,41 kn/ 15,58 eur od 01.04.2009. godine do isplate,

- 115,00 kn/ 15,26 eur od 01.05.2009. godine do isplate,

- 109,44 kn/ 14,53 eur od 01.06.2009. godine do isplate,

- 105,64 kn/ 14,02 eur od 01.07.2009. godine do isplate,

- 104,57 kn/ 13,88 eur od 01.08.2009. godine do isplate,

- 105,83 kn/ 14,05 eur od 01.09.2009. godine do isplate,

- 103,14 kn/ 13,69 eur od 01.10.2009. godine do isplate,

- 100,30 kn/ 13,31 eur od 01.11.2009. godine do isplate,

- 100,53 kn/ 13,34 eur od 01.12.2009. godine do isplate,

- 101,11 kn/ 13,42 eur od 01.01.2010. godine do isplate,

- 99,75 kn/ 13,24 eur od 01.02.2010. godine do isplate,

- 96,27 kn/ 12,78 eur od 01.03.2010. godine do isplate,

- 96,43 kn/ 12,80 eur od 01.04.2010. godine do isplate,

- 94,06 kn/ 12,48 eur od 01.05.2010. godine do isplate,

- 93,71 kn/ 12,44 eur od 01.06.2010. godine do isplate,

- 99,71 kn/ 13,23 eur od 01.07.2010. godine do isplate,

- 95,15 kn/ 12,63 eur od 01.08.2010. godine do isplate,

- 100,56 kn/ 13,35 eur od 01.09.2010. godine do isplate,

- 91,53 kn/ 12,15 eur od 01.10.2010. godine do isplate,

- 85,93 kn/ 11,40 eur od 01.11.2010. godine do isplate,

- 90,64 kn/ 12,03 eur od 01.12.2010. godine do isplate,

- 91,80 kn/ 12,18 eur od 01.01.2011. godine do isplate,

- 85,54 kn/ 11,35 eur od 01.02.2011. godine do isplate,

- 86,61 kn/ 11,50 eur od 01.03.2011. godine do isplate,

- 80,45 kn/ 10,68 eur od 01.04.2011. godine do isplate,

- 79,81 kn/ 10,59 eur od 01.05.2011. godine do isplate,

- 82,87 kn/ 11,00 eur od 01.06.2011. godine do isplate,

- 80,40 kn/ 10,67 eur od 01.07.2011. godine do isplate,

- 81,28 kn/ 10,79 eur od 01.08.2011. godine do isplate,

- 74,21 kn/ 9,85 eur od 01.09.2011. godine do isplate,

- 71,71 kn/ 9,52 eur od 01.10.2011. godine do isplate,

- 46,97 kn/ 6,23 eur od 01.11.2011. godine do isplate,

- 44,60 kn/ 5,92 eur od 01.12.2011. godine do isplate,

- 43,57 kn/ 5,78 eur od 01.01.2012. godine do isplate,

- 41,78 kn/ 5,55 eur od 01.02.2012. godine do isplate,

- 39,99 kn/ 5,31 eur od 01.03.2012. godine do isplate,

- 37,58 kn/ 4,99 eur od 01.04.2012. godine do isplate,

- 36,27 kn/ 4,81 eur od 01.05.2012. godine do isplate,

- 34,21 kn/ 4,54 eur od 01.06.2012. godine do isplate,

- 31,50 kn/ 4,18 eur od 01.07.2012. godine do isplate,

- 29,88 kn/ 3,97 eur od 01.08.2012. godine do isplate,

- 27,67 kn/ 3,67 eur od 01.09.2012. godine do isplate,

- 25,60 kn/ 3,40 eur od 01.10.2012. godine do isplate,

- 23,47 kn/ 3,12 eur od 01.11.2012. godine do isplate,

- 21,64 kn/ 2,87 eur od 01.12.2012. godine do isplate,

- 19,60 kn/ 2,60 eur od 01.01.2013. godine do isplate,

- 16,41 kn/ 2,18 eur od 01.02.2013. godine do isplate,

- 15,36 kn/ 2,04 eur od 01.03.2013. godine do isplate,

- 13,22 kn/ 1,75 eur od 01.04.2013. godine do isplate,

- 10,87 kn/ 1,44 eur od 01.05.2013. godine do isplate,

- 8,45 kn/ 1,12 eur od 01.06.2013. godine do isplate,

- 6,30 kn/ 0,84 eur od 01.07.2013. godine do isplate,

- 2,29 kn/ 0,30 eur od 01.08.2013. godine do isplate,

po stopi od 14% godišnje do 30.06.2011. godine, od 01.07.2011. godine do 31.07.2015. po stopi od 12% godišnje; od 01.08.2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena, u roku 15 dana."

 

V Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 996,22 eur/7.506,02 kn zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude 13. siječnja 2023. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.             

VI U preostalom dijelu se tužiteljev zahtjev za naknadu troška odbija kao neosnovan. 

 

Obrazloženje

 

1. Tužitelj je dana 19. ožujka 2021. podnio ovome sudu tužbu u kojoj navodi da je u svojstvu korisnika kredita s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 528-50-3593578, potvrđen kod javnog bilježnika L. P. u O. pod brojem: OU-1669/06 dana 01.08.2006., a prema kojem ugovoru je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kredit u iznosu od 13.821,54 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Istim Ugovorom je ugovoren rok otplate u 84 jednaka mjesečna anuiteta, te je početni ugovoreni iznos iznosio 182,32 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednje tečaju za CHF tečajne liste banke na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je bila sastavni dio tog ugovora. Dalje navodi kako je tužitelj sukladno čl. 2. Ugovora, pored iznosa glavnice, tuženiku bio dužan platiti i redovnu kamatu koja je ugovorena kao promjenjiva i vezana uz valutnu klauzulu, te je ugovoreno da se za vrijeme trajanja ugovora mogu vršiti promjene visine kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s odlukama banke, a na dan sklapanja ugovora kamatna stopa je iznosila 2,95 %. Za trajanja otplate kredita, redovna kamatna stopa je sa početnih 2,95 % godišnje, više puta mijenjana na štetu tužitelja. Tužitelj se dalje poziva na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012, potvrđenu presudama Visokog trgovačkog suda broj: Pž-7129/2013 od 13.06.2014. i broj: Pž-6632/2017 od 14.06.2018. Navodi kako je odredba o promjenjivosti kamatne stope apstraktna i nejasna, bez relevantnih parametara mjerljivosti, a svaka izmjena jednostranom Odlukom banke smatra se sastavnim dijelom Ugovora. Švicarski franak je tužitelju od strane tuženika prezentiran kao stabilna valuta sa minimalnim rizikom rasta, a time i minimalnom opasnosti od uvećanja kreditne obveze uslijed promjene tečaja. Međutim, uslijed neočekivanog drastičnog porasta švicarskog franka u kombinaciji s promjenjivom kamatnom stopom, za tužitelja su nastupile takve okolnosti da su mu rate kredita postale preveliki teret. S obzirom da su pravomoćnim presudama VTS-a RH utvrđene ništetnost ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju od 10.09.2003.g. do 31.12.2008.g., kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta švicarski franak uz koji tečaj je vezana glavnica i kamate za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju od 01.09.2004.g. do 31.12.2008.g., to tužitelj smatra kako mu je tuženik sukladno čl. 323. ZOO-a dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO-a.  Također, poziva se na odredbu čl. 502. c ZPP-a kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1 tog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Ističe i kako je slično propisano i u odredbi čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača. Slijedom svega navedenog, predlaže donošenje presude kojom bi se utvrdile ništetnim odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, te postavlja zahtjev za isplatu neutvrđenog iznosa, s pripadajućim zateznim kamatama, a koje se iznose sa kamatama obvezao naznačiti po pribavi dokumentacije od strane tuženika, te po provedenom financijsko-knjigovodstvenom vještačenju.

 

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu i tijekom postupka protivio tužbi i tužbenom zahtjevu, ističući najprije prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda. Navodi zatim kako je pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/2013 od 13.06.2014., kao i na presudu Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018., u cijelosti promašeno. Naime, navodi kako su navedene presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, te smatra da se takva zaštita pruža na općenitoj razini, međutim, na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Visoki trgovački sud RH nije u predmetnim postupcima utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne. Dakle, po mišljenju tuženika, obveza je svakog potrošača, pa tako i tužitelja u ovom postupku, da sukladno mjerodavnim odredbama ZPP-a istaknu određene činjenice za koje smatraju da im idu u prilog, predlože odgovarajuće dokaze i postave određeni tužbeni zahtjev, a što u konkretnoj pravnoj stvari tužitelj nije učinio. Tuženik zatim ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF) i promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Štoviše, potpisom predmetnog Ugovora o kreditu, i to u članku 10., tužitelj je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita. Tuženik dodatno ističe i da je sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato. Ako bi sud unatoč svemu navedenom bilo iz kojeg razloga smatrao da tužitelj ima prema tuženiku potraživanje koje je predmetom ovog postupka, tuženik ističe i prigovor zastare, smatrajući da do prekida zastare u konkretnom slučaju može doći isključivo podnošenjem upravo ove tužbe, i to pod pretpostavkom da zastara već nije nastupila. Iz gore navedenih razloga tuženik predlaže odbaciti tužbu, a podredno odbiti tužbeni zahtjev, a sve uz obvezu tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka.

 

3. Tijekom postupka stranke su ostale kod svojih navoda, tuženik je osporavao pravovremenost, dopuštenost i urednost tužbe, aktivnu i pasivnu legitimaciju stranaka, zatim, da li tužitelj ima svojstvo potrošača, ostao je kod prigovora zastare, te prigovora mjesne nadležnosti ovog suda.

 

4. Rješenjem Županijskog suda u Bjelovaru broj: Gž-352/2022-2 od 06. lipnja 2022. tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti je odbijen kao neosnovan.

 

5. Tužitelj je opravdano postavio manifestacijski zahtjev pozivajući se na odredbu čl. 186. b st. 3. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 – dalje ZPP), navodeći da mu tuženik nije dostavio podatke potrebne za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva, kao i da nema dovoljnog znanja, bez financijsko knjigovodstvenog vještačenja, postaviti određen zahtjev. Iako je tuženik isticao neurednost i nedopuštenost takve tužbe, sud je prihvatio tako postavljen zahtjev, jer tuženik u odgovoru na tužbu, ni na pripremnom ročištu, nije sporio navod tužitelja da mu dokumentaciju po traženju nije dostavio prije podnošenja tužbe, te je istu evidentno dostavio tek tijekom ovog postupka, na poziv suda.

 

6. Nakon što je tuženik (10. listopada 2022.) dostavio sve podatke za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva, te po provedenom vještačenju, tužitelj je podneskom od 28. studenog 2022. postavio određen tužbeni zahtjev, i to za isplatom iznosa od 10.876,67 kn/1.443,58 eura i 4.545,95 kn/603,35 eura. Tuženik je podneskom od 02.12.2022. prigovorio kako je tužitelj učinio preinaku tužbe, povećanjem postojećeg zahtjeva, a za što je potreban pristanak tuženika nakon što se upustio u raspravljanje, dok tuženik nije suglasan s preinakom tužbenog zahtjeva. Suprotno navodima tuženika, sud je stava da nije riječ o preinaci tužbe po čl. 192. st. 3. ZPP-a, već se radi o postavljanju određenog tužbenog zahtjeva u smislu čl. 186. b ZPP-a. Naime, kod postavljanja kondemnatornog dijela zahtjeva po stupnjevitoj tužbi, ne radi o preinaci tužbe i nema mjesta primjeni odredbi o preinaci tužbe, pa se tuženik istoj ne može ni protiviti, već se uzimaju u obzir odredbe čl. 186.b st. 3. i 4. i čl. 325.a ZPP-a.

7. Među strankama nije sporno da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu u iznosu od 13.821,54 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (čl. 1. Ugovora) s rokom otplate od 84 mjeseca (čl. 4. Ugovora). Također, nije sporno da se kredit otplaćivao u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećim za CHF na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita, dok anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu (čl. 7. Ugovora). Također nije sporno da je ugovorena redovna kamata koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 2,95 % (čl. 2. Ugovora). Konačno, nije sporno ni da je tužitelj kredit u cijelosti otplatio, i to u rokovima dospijeća, a da je istim financirana kupnja osobnog automobila. Iz navedenog je jasno da je neosnovan prigovor tuženika nedostatka aktivne i pasivne legitimacije, kojeg samo paušalno iznosi, bez ikakvog obrazloženja. Naime, tuženik i tužitelj su ugovaratelji predmetnog Ugovora o kreditu, čije vraćanje je, kako je to tijekom postupka utvrđeno, tužitelj u cijelosti izvršio tuženiku.

 

8. Sporno je mogu li se na konkretan predmet primijeniti utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., jesu li odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene, stoga i ništetne, ima li tužitelj slijedom toga pravo na isplatu, te da li je nastupila zastara potraživanja. Dakle, sporna je i osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

 

9. Sud je tijekom dokaznog postupka pročitao svu priloženu materijalnu dokumentaciju u spisu a koja je vezana uz predmetni Ugovor o kreditu,  pribavio je na prijedlog tuženika podatke od nadležne Porezne uprave o tome da li je osobno vozilo koje je financirano predmetnim kreditom, uneseno u imovinu obrta ili trgovačkog društva (strana 237 spisa), provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku S. Ć. iz N., pročitan je financijsko-knjigovodstveni nalaz i mišljenje (strana 217 do 228 spisa), te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja i vještaka.

 

10. Nije proveden dokaz saslušanjem javnog bilježnika L. P. iz O. kao svjedoka, koja je solemnizirala predmetni ugovor o kreditu, jer je nakon saslušanja tužitelja i izvođenja svih ostalih dokaza, činjenično stanje sud smatrao dovoljno utvrđenim za donošenje pravilne i zakonite odluke, te saslušanje javnog bilježnika ocijenio nepotrebnim i odugovlačećim.

 

11. Tužitelj H. B. u svom je iskazu naveo da je predmetni kredit realizirao u poslovnici tuženika u O., za potrebe kupnje osobnog automobila, kojeg je koristio isključivo u privatne svrhe. Nikada nije imao obrt ili trgovačko društvo, te automobil nije korišten u poslovne svrhe. Naveo je kako mu je u banci ponuđen jedino kredit u CHF i s promjenjivom kamatnom stopom, kao jedini i kao najpovoljniji. U početku mu je rata kredita iznosila oko 800,00 kn, da bi s vremenom narasla na 1.200,00 kn. Početna kamatna stopa je bila 2,95 % da bi u vrlo kratkom razdoblju narasla i do 6 %. Nitko ga prilikom zaključivanja ugovora nije upozorio na mogućnost ovakvog rasta, a po zanimanju je bio ing. telekomunikacije i nije imao posebna bankarska znanja. Kredit je unatoč tome uredno otplatio u roku, na način da je svaki mjesec osobno odlazio u poslovnicu tuženika i vršio plaćanja. Tužitelj je naveo i da se radilo o unaprijed pripremljenom obrascu kredita, koje odredbe on nije mogao mijenjati, niti na njih utjecati, te je ponovio da je to bio jedini kredit koji mu je bio ponuđen. Nije očekivao takav porast rata, na što ga nitko nije upozorio, pa ni javni bilježnik prilikom ovjeravanja ugovora. Na upit je odgovorio da se nije raspitivao za kredit u drugim bankama iz razloga što je konkretno postojala akcija za kupnju automobila preko banke tuženika. Prilikom uzimanja kredita  bio je zadovoljan s ugovorenim uvjetima, jer su tada kamate u drugim kreditima bile znatno veće. Razumio je da će se rata kredita mijenjati obzirom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, ali nije očekivao takav porast kakav se dogodio. 

 

12. Iz pribavljenih podataka uprave (str. 237.) sud je utvrdio da automobil koji je financiran predmetnim ugovorom o kreditu, nije korišten u poslovne svrhe, za unos u imovinu obrta ili trgovačkog društva, tj. da bi se za isti koristila kakva prava u kontekstu poreznih propisa. Naime, u dostavljenoj Obavijesti uprave se navodi kako nema podataka o tome da je tužitelj bio evidentiran kao obrtnik ili odgovorna osoba u trgovačkom društvu. Ovime je potvrđen iskaz tužitelja da je automobil korišten isključivo u privatne svrhe, te je time potvrđeno da tužitelj nedvojbeno u predmetnoj stvari ima status potrošača.

 

13. Pročitanu materijalnu dokumentaciju, a koja se sva odnosi na predmetni ugovor o kreditu (informativni izračun, otplatna tablica, otplatni plan, izvadak o stanju računa i dr.), sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Nadalje, iz iskaza tužitelja koji je dan životno, uvjerljivo i logično, te mu sud u cijelosti poklanja vjeru, a sukladan je i priloženoj materijalnoj dokumentaciji, utvrđeno je da se o spornim odredbama ugovora o kreditu, o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, nije pregovaralo. Osim toga, sud prihvaća iskaz tužitelja istinitim i u dijelu u kojem navodi da mu je kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF jedini ponuđen i prezentiran kao najpovoljniji, te da mu prilikom ugovaranja kredita nisu pojašnjeni parametri o kojima će ovisiti buduće kretanje kamatne stope, niti je upozoren na rizike ugovaranja kredita uz valutnu klauzulu CHF, već mu je naprotiv, takav kredit prezentiran kao najpovoljniji i kao takav jedini ponuđen, te je upoznat jedino s visinom početnog anuiteta.

 

14. Prema mišljenju suda, ovdje je osnovano se pozivati na pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12, Visokog trgovačkog suda broj: Pž-7129/13 i Pž-633/17, kao i presudu Vrhovnog suda RH broj: Revt 249/14, jer je upravo tim presudama presuđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju u kojem je sklopljen ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu na način da je nepošteno ugovorena promjena kamatne stope jednostranim odlukama banke, i na način da se o svakoj promjeni kamatne stope nije s tužiteljem, kao potrošačem, pojedinačno pregovaralo, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorene stope kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Osim toga, u odluci Vrhovnog suda RH broj: Rev 2221/18-11 od 16. rujna 2019. zauzima se stav i potvrđuje da je između ostalih i tuženik u određeno navedenom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Navedeni kredit, vezan uz valutnu klauzulu CHF, tužitelju je prezentiran kao najpovoljniji i kao takav jedini ponuđen, a riječ je o ugovoru koji je unaprijed formuliran od strane tuženika kao trgovca, i o tim odredbama tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja.

 

15. Naime, iz Ugovora o kreditu je utvrđeno da je ugovorena kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke. Uz navedenu odredbu ne stoji o kojim će parametrima ovisiti buduće kretanje visine kamatne stope, te sud prihvaća navode tužitelja da mu isti nisu pojašnjeni prilikom sklapanja ugovora. Tuženik nije podnio nikakve dokaze da je tužitelju kao korisniku kredita na razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao spoznati učinke koji bi za njega u budućnosti proizašli iz takve ugovorne odredbe, pa stoga sud zaključuje da tužitelj kao potrošač nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju.

 

16. Činjenica jest da je ugovaranje primjenjive kamatne stope dopušteno, zakonito, no u konkretnom slučaju potpuno nedostaju parametri o kojima ovisi buduće njeno kretanje, pa je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepošteno ugovorena, kako je to sve pobliže i obrazloženo u navedenim presudama po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, za čije je stavove ovaj sud osnovom čl. 502. c ZPP-a vezan, i na koje se tužitelj osnovano poziva.

 

17. Odredba o promjeni kamatne stope je odlučujuća ugovorna odredba, a ona je zavisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja, tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena, pa tako ova odredba čl. 2. Ugovora o kreditu, kojim se određuje promjenjiva kamatna stopa, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužniku, a dužnik ne može promjenu predvidjeti, niti provjeriti.

 

18. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03), koji je u čl. 81. st. 1. i 2. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je čl. 84. istog Zakona bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 – dalje: ZZP/07)), koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. i čl. 84. ZZP/03.

 

19. Prema stavu ovog suda, u konkretnom su slučaju ispunjeni svi navedeni kriteriji. Naime, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF određene su u tipskom ugovoru od strane tuženika, na unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka, konkretno tužitelj, nije imao mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj.

 

20. Tužitelj je bio u neravnopravnom položaju prema tuženiku jer iz formulacije odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nije bilo jasno na temelju kojih parametara će se mijenjati kamatna stopa u budućem razdoblju. Navedeno, prema mišljenju ovog suda, nije moglo biti razumljivo ne samo prosječnom potrošaču, već i svakom potrošaču, a ista formulacija nije bila niti odrediva sukladno odredbi čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, dalje ZOO). Takvo postupanje tuženika uzrokovalo je neravnotežu u pravima i obvezama stranaka i to na štetu tužitelja, jer su predmet i cijena bitni elementi ugovora.

 

21. Također, presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 odlučeno je da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. To znači da su u Ugovoru o kreditu tužitelju morali na jasan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama Ugovora, tako da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.

 

22. U kontekstu svega navedenog, sud je uzeo u obzir da je potrošač, odnosno tužitelj, u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu, ovdje tuženika, glede njegove ugovaračke moći, razine znanja, te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe.

 

23. Zaključno, odredba čl. 2. Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi prema mišljenju suda predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj možebitno jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP/03, pa se stoga u odnosu na ovu odredbu ne mogu primijeniti odredbe koje propisuju nedopuštenost ocjene poštenosti.

 

24. Prema odredbi čl. 83. ZZP/03 prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu da je kamata cijena, a da je cijena bitan element ugovora o kreditu, sadržaj odredbe čl. 2. među strankama zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se kamata, dakle cijena, određuje prema odluci banke kao jedne ugovorne strane bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za njezinu promjenu, po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužitelja kao potrošača, a što se u konačnici utvrdilo po provedenom vještačenju.

 

25. Uvidom u knjigovodstvenu karticu po kreditu utvrđeno je da se početna kamatna stopa, ugovorena kao promjenjiva, tijekom cijelog otplatnog razdoblja mijenjala, te je od početno ugovorenih 2,95 % konstantno rasla, te jedno vrijeme iznosila i 5,95 %. 

 

26. Dakle, kako stranke nisu posebno pregovarale o odredbi čl. 2. Ugovora o kreditu, kako ista uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, i u konačnici kako je takova odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, sud je stava da je takova odredba nepoštena, time i ništetna (čl. 87. ZZP/03), radi čega je odlučeno kao u točki II. izreke presude.

 

27. Iz svih navedenih razloga, te čl. 81., 82. i 83. ZZP/03, sud je stava da je odredba ugovora o valutnoj klauzuli sadržana u čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu, također nepoštena. Naime, u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18-11 od 16. rujna 2019. godine, zauzima se stav i potvrđuje da je između ostalih i tuženik u određeno navedenom razdoblju, u kojem je sklopljen i predmetni Ugovor o kreditu, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Niti o tim odredbama tužitelj nije dobio mogućnost pregovaranja. Navedeni kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF tužitelju je jedini ponuđen, a riječ je o Ugovoru koji je unaprijed formuliran od strane trgovca tj. tuženika.

 

28. Stoga, radi svih prethodno navedenih razloga koji se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu, sud je utvrdio da je i odredba Ugovora kojom je ugovoreno vraćanje kredita u jednakim mjesečnim anuitetima, obračunato u kunama, a vezano za tečaj CHF, nepoštena ugovorna odredba, jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, ista je nerazumljiva, i unaprijed je formulirana od strane tuženika kao trgovca. Obveza tužitelja iz Ugovora je nesumnjivo zbog znatnog rasta tečaja CHF tijekom otplate kredita rasla, a što je vidljivo iz specifikacije uplata. U postupku je, iskazom tužitelja, utvrđeno da je tužitelju predmetni kredit vezan za valutu CHF prezentiran kao najpovoljniji, i kao takav jedini ponuđen, a prihvaćajući sklapanje upravo takovog ugovora, tužitelj je doveden u nepovoljni položaj u odnosu na tuženika. Tuženik nije dokazao da je tužitelja, kao potrošača informirao i upoznao s ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule, već upravo suprotno, tužitelju je kredit vezan za valutnu klauzulu CHF, te s promjenjivom kamatnom stopom prezentiran kao povoljniji u odnosu na druge kredite, a što proizlazi iz njegova iskaza. Stoga, kako je sud stava da su odredbe čl. 1. i 7. Ugovora nepoštene prema odredbama čl. 81. i 82. ZPP/03, temeljem čl. 87. ZZP/03 ista je i ništetna, radi čega je odlučeno kao u točki I. izreke.

 

29. Treba navesti da utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva, a kako je konkretno utvrđena ništetnost, tužitelj ima pravo na isplatu temeljem stečenog bez osnove, a što je osnovna posljedica ništetnosti.

 

30. Naime, Odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO-a propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost ostvarene koristi. Stavkom 2. iste odredbe, određeno da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom, a prema st. 3. obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

 

31. Osnovna posljedica ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a, je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. I zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO). Međutim, to ipak ne znači da odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove samo u parnicama za naknadu štete, a ne i u parnicama u kojima je istaknut zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove. Isto bi naime, bili protivno svrsi odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/14) da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača obligatorno primijeni i u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu da bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava. Volja zakonodavca bila je da i u parničnom postupku kao što je ovaj, a u kojem se suštinski traži upravo vraćanje primljenog na temelju ništetne odredbe, obvezuje odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interese potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača.

 

32. Glede visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku S. Ć. iz N.. Vještak je u skladu sa dobivenim zadatkom, a to je utvrditi svakomjesečne razlike između plaćenih mjesečnih anuiteta po ugovoru o kreditu u odnosu na anuitete koje bi tužitelj kao korisnik kredita bio u obvezi plaćati po osnovnom ugovoru o kreditu bez ugovorene promjenjive kamatne stope, odnosno, po prvotno ugovorenoj kamatnoj stopi, i bez ugovorene valutne klauzule, odnosno, po tečaju CHF na dan korištenja/isplate kredita, utvrdio da bi primjenom tečaja koji je vrijedio na dan korištenja kredita 02.08.2006., koji je iznosio 4,611981 kn, i primjenom početno ugovorene kamatne stope, koja je iznosila 2,95 %, svaki mjesečni anuitet iznosio 182,32 CHF, pa je tako izračunao da ukupna razlika u odnosu na plaćene anuitete iznosi 15.422,62 kn, s time da razlika koja je nastala zbog promjene tečaja iznosi 10.876,67 kn, a razlika nastala zbog promjene kamatne stope iznosi 4.545,95 kn.

 

33. Tuženik je podnio prigovor na nalaz i mišljenje vještaka prvenstveno ističući da je izračun napravljen pogrešno kao da ugovorom o kreditu nije ugovorena promjenjiva kamatna stopa i da nije sklopljen s valutnom klauzulom, te stoga provedeno vještačenje smatra bespredmetnim, jer to nije bila volja stranaka kod ugovaranja.

 

34. Saslušan pred sudom, vještak je u cijelosti ostao kod svog pisanog nalaza i mišljenja. Naveo je da se u izradi nalaza i mišljenja pridržavao dane upute odnosno zadatka od strane suda, te je pri izračunu koristio prvotno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita korisniku kredita. Napomenuo je da je u izračun uzeta u obzir i tzv. negativna razlika, tj. manje plaćeni iznosi pojedinih mjesečnih anuiteta, a što je vidljivo u nalazu i to u tabličnom prikazu, gdje su vidljivi negativni predznaci navedenih iznosa, a negativne razlike su se pojavljivale u razdoblju od 13.11.2006. do 10.11.2008., zbog tečajnih razlika, dok su kamate od zaključenja ugovora do otplate konstantno rasle i bile iznad početno ugovorene. Također, naveo je da je našao da je otplata kredita bila uredna, uvijek u rokovima dospijeća, te je izračun vršio u odnosu na svaku konkretnu uplatu, tj. na dan uplate.

 

35. Prigovore tuženika na nalaz i mišljenje vještaka, način izračuna razlike primjenom početno ugovorene kamatne stope i tečaja na dan korištenja kredita, a koji su u svojoj osnovi pravne prirode, sud nije cijenio osnovanim. Naime, točno je da stranke nisu ugovorile fiksnu kamatnu stopu, no da bi ugovorena promjenjiva kamatna stopa bila dopuštena i valjana, potrebno je  u ugovoru o kreditu naznačiti jasne parametre o kojima će ovisiti njezina promjena. Upravo izostanak navedenog uzrokovalo je nepoštenost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a vještačenje je provedeno prema prvotno ugovorenoj stopi, koja je tužitelju, objektivno, prilikom sklapanja ugovora jedino i bila poznata. Jednako vrijedi i za valutnu klauzulu, koja je također u ovom postupku utvrđena ništetnom, a protuvrijednost tečaja CHF na dan isplate kredita je jedina vrijednost s kojom je tužitelj bio upoznat.

 

36. Osim toga, u ovom postupku je utvrđeno da je kredit realiziran radi kupnje osobnog automobila kojeg je tužitelj koristio samo u privatne svrhe, pa je isti u ugovornom odnosu s tuženikom potrošač u smislu čl. 3. t. 1. ZZP/03, budući je pravni posao sklopio u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

 

37. Ugovorom je ugovorena redovna kamatna stopa početno određena u visini od 2,95 %, u kojem dijelu Ugovor i dalje obvezuje stranke, a nepošteno je, pa i ništetno, utvrđeno samo u dijelu naknadnog mijenjanja bez jasno naznačenih parametara, jednostranim odlukama tuženika, a sve kako je to prethodno obrazloženo. Točno je da je odredbom čl. 1021. ZOO-a korisnik kredita dužan platiti ugovorenu kamatu, i tuženik je osnovano platio kamatu po 2,95 %, koja je kao početno ugovorena kamata u cijelosti određena i s kojom je tužitelj upoznat, pa kao takova i valjana. No, tužitelj nije bio dužan platiti kamatu koja je konkretno bila viša od početno ugovorene, jer je svako povećanje kamatne stope rezultat izostanka pregovaranja, te jednostrane odluke tuženika, koje su kao takove nepoštene i ništetne, radi čega je upravo u skladu s početnom kamatnom stopom stoga dan zadatak vještaku provesti vještačenje u svrhu utvrđenja visine tužbenog zahtjeva. Jednako vrijedi i za početno važeći tečaj CHF.

 

38. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka kao stručan i obrazložen, dan u skladu s pravilima struke, a da je tome tako, potvrđuju i same stranke koje nakon njegova saslušanja, nisu imale primjedbi, niti daljnjih prijedloga. Posebno treba navesti da stranke, dakle ni tuženik, nisu imale prigovora vezano za matematički izračun vještaka.

 

39. Nakon provedenog vještačenja, tužitelj je podneskom od 28. studenog 2022. konačno postavio tužbeni zahtjev, kojim potražuje isplatu iznosa od 10.876,67 kn/1.443,58 eur na ime tečajne razlike i iznosa od 4.545,95 kn/603,35 eur na ime promjene kamatne stope. Sud nalazi da tužitelj pri tome potražuje, u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, razliku više i manje plaćenih iznosa.

 

40. Kako je sud prethodno zauzeo stav da su ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a razlika preplaćenih iznosa utvrđena je provedenim vještačenjem, sud je primjenom čl. 1111. ZOO-a imao prihvatiti kao osnovan tužbeni zahtjev za isplatu, ali samo iznosa od 1.443,57 eur na ime tečajne razlike zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, pod točkom III izreke, s time da radi jasnoće treba navesti da je tužitelj postavljao zahtjev u trenutku dok euro još nije bio uveden kao službena valuta u RH, te ga je postavljao prvenstveno iskazujući u kunama, a sve sukladno nalazu vještaka, te ga je zatim dvojno iskazao i u eurima, a kao ukupni iznos je naznačio 1.443,58 eura. Sud presudu pak donosi nakon uvođenja eura kao službene valute u RH, te je novčane iznose dužan iskazati prvenstveno u eurima. Točan zbroj pojedinačnih mjesečnih iznosa je 1.443,57 eura, a ne 1.443,58, te se preračunavanjem ovog iznosa u kune dobije razlika od nekoliko lipa (0,09 kn) u odnosu na nalaz vještaka. Dakle, postoji neznatna razlika postavljenog i prihvaćenog zahtjeva, ali koja je neizbježno nastala zbog zaokruživanja decimala prilikom preračunavanja kuna u eure, a radi toga sud nije smatrao potrebnim djelomično odbijati tužbeni zahtjev, jer se radi o zaista minornim iznosima.

 

41. Sud je prihvatio navedenu isplatu iz razloga jer glede ovog dijela tužbenog zahtjeva nije osnovan istaknut prigovor zastare. Naime, zastara je prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu dana 04. travnja 2012., u kojem je postupku dana 14. lipnja 2018. donesena pravomoćna presuda broj: Pž-6632/17 u odnosu na ništetnost valutne klauzule, a od koje pravomoćnosti zastara počinje ponovno teći. Kako je tužba u ovoj stvari podnesena 19. ožujka 2021., to od navedene pravomoćnosti pa do podnošenja tužbe nije protekao opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO-a, pa je prigovor zastare neosnovan. Naime, kod stjecaja bez osnove, nije propisan poseban rok zastare.

 

42. Na dosuđenu isplatu tužitelju su priznate i kamate u skladu sa zatraženim, na svaki pojedini iznos od dana stjecanja, odnosno od prvog dana idućeg mjeseca u odnosu na mjesec u kojem je izvršena uplata po dospijeću, a temeljem čl. 1115. ZOO-a, koji glasi da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako su predmetne odredbe Ugovora utvrđene kao nepoštene, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja.

 

43. Međutim, prigovor zastare je osnovan u odnosu na zahtjev za isplatu iznosa od 603,35 eura, odnosno 4.545,95 kn, na ime plaćene razlike zbog promjene kamatne stope. Ovo iz razloga jer je po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača od 04. travnja 2012., glede nepoštenosti promjenjive kamatne stope, donesena pravomoćna presuda broj: Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine, a od koje pravomoćnosti do dana podnošenja predmetne tužbe 19. ožujka 2021. je istekao opći zastarni rok. Stoga je sud u ovom dijelu imao tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan, pod točkom IV. izreke.

 

44. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a. Odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a je propisano da ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka, te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

 

45. Odlučujući o trošku, sud je krenuo od činjenice da je u postupku bila sporna i osnovanost i visina zahtjeva. Tužitelj je u odnosu na osnovanost uspio u cijelosti (100 %), dok je u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva uspio sa 70,5 % (od zahtijevanih 2.046,93 eur, dosuđeno 1.443,57 eur). Tužiteljev uspjeh u postupku je stoga 85,25 % (170,5 % / 2), a tuženikov 14,75 %. Dakle, tužitelju je uvažavajući i osnov i visinu tužbenog zahtjeva priznato 70,5 % opravdanih troškova postupka (85,25 %-14,75 %).

 

46. Tužitelj je zatražio naknadu troška u ukupnom iznosu od 1.518,02 eur/11.437,50 kn i njegov zahtjev je djelomično osnovan. Priznat mu je trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i priloženom troškovniku, i to: za trošak sastava tužbe zahtijevani iznos od 132,72 eur (tbr. 7/1), trošak sastava 2 podneska (od 23.4.2021. i 28.11.2022.) u zahtijevanom iznosu od 132,72 eur za svaki (tbr. 8/1), za zastupanje na ročištu 29.9.2022. u zahtijevanom iznosu od 132,72 eur i 20.12.2022. u zahtijevanom iznosu od 199,08 eur (tbr. 9/1), za sastav žalbe na rješenje o nenadležnosti suda u iznosu od 124,43 eur (tbr. 10/5), a ne u prekomjerno zahtijevanom iznosu od 165,90 eur, sve navedeno uvećano za PDV. Navedenom je dodan i trošak vještačenja u iznosu od 265,45 eur, te sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 eur i na presudu u iznosu od 53,09 eur, a ne u prekomjernom zahtijevanim iznosima po 66,36 eur. Tužitelju je tako ukupno priznato 1.413,08 eur, a uzimajući u obzir njegov uspjeh od 70,5 %, dosuđeno mu je 996,22 eur, pod točkom V., a prekomjerno zahtijevani iznosi za sastav žalbe te za pristojbe na tužbu i presudu, kao i ostatak radi djelomičnog neuspjeha, su odbijeni pod točkom VI. izreke.

 

47. Na odmjereni parnični trošak tužitelju je priznata i zatražena zakonska zatezna kamata od dana presuđenja, po odredbi čl. 27. u vezi s čl. 107. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku NN 80/22.

 

U N., 13. siječnja 2023.

                                                                                                    SUTKINJA 

                                                                                                                             Ivanka Banović

 

 

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku: 

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje nadležan županijski sud.

 

DNA:

1. Pun. tužitelja 
2. Pun. tuženika

Fiksni tečaj konverzije 7,53450