Poslovni broj: 4 P-105/2019-42

Poslovni broj: 4 P-105/2019-42

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Trgovački sud u Zadru, po sucu Tomislavu Jurlini, u građanskopravnoj stvari tužiteljice REPUBLIKE HRVATSKE, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Šibeniku, protiv tuženika S. d.o.o., OIB:…, O., kojeg zastupa punomoćnik I. D, odvjetnik u Z., radi stjecanja bez osnove, nakon javno održane i zaključene glavne rasprave 16. studenog 2022. u nazočnosti zastupnice po zakonu tužiteljice I. Š. i punomoćnice po zaposlenju tuženika I. Lj.,  te nakon ročišta radi objave i uručenja presude, 13. siječnja 2023.,

 

p r e s u d i o    j e

 

I.               Nalaže se tuženiku, S. d.o.o., OIB:…, O., da tužiteljici, REPUBLICI HRVATSKOJ, s naslova naknade koristi zbog stjecanja bez osnova (neplaćeni iznos stalnog dijela koncesijske naknade)  isplati ukupno 537,16 Eur / 4.047,20 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 1. veljače 2012. do 31. srpnja 2015. po stopi iz članka 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11,78/15, 125/11, 78/15, 29!8, 126/21 i 156/22, dalje: ZOO), koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. siječnja 2023.  do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, kako slijedi:

-          za 2013. godinu na iznos od 134,29 Eur / 1.011,80 kn, od 1. veljače 2013. pa do isplate

-          za 2014. godinu na iznos od 134,29 Eur / 1.011,80 kn, od 1. veljače 2014. pa do isplate

-          za 2015. godinu na iznos od 134,29 Eur / 1.011,80 kn, od 1. veljače 2015. pa do isplate

-          za 2016. godinu na iznos od 134,29 Eur / 1.011,80 kn, od 1. veljače 2016. pa do isplate

 

II.               Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem traži naknadu koristi zbog stjecanja bez osnove (neplaćeni iznos stalnog dijela koncesijske naknade) ukupan iznos od 144.495,08 Eur / 1.088.698,20 kn, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na pojedinačne iznose navedene glavnice teku od 1. veljače 2012. pa do isplate.

 

III.               Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos glavnice dosuđen u točki I. izreke presude od 134,29 Eur / 1.011,80 kn, za dan 31. siječnja 2013., 31. siječnja 2014., 31. siječnja 2015. i 31. siječnja 2016., kao i preko stope zakonskih zateznih kamata dosuđene u točki I. izreke.

 

IV.               Nalaže se tuženiku, S. d.o.o., OIB:…, O., da tužiteljici, REPUBLICI HRVATSKOJ, s naslova naknade koristi zbog stjecanja bez osnove plati iznos od ukupno 62.927,02 Eur / 474.123,60 kn, (na ime neplaćenog promjenjivog dijela koncesijske naknade), kako slijedi:

-          za 2012. godinu iznos od 13.796,17 Eur / 103.947,21 kn koji dospijeva 1. svibnja 2013. sa zakonskim zateznim kamatama od dana dospijeća do konačne isplate

-          za 2013. godinu iznos od 12.729,77 Eur / 95.912,46 kn koji dospijeva 1. svibnja 2014. sa zakonskim zateznim kamatama od dana dospijeća do konačne isplate

-          za 2014. godinu iznos od 12.505,59 Eur / 94.223,39 kn koji dospijeva 1. svibnja 2015. sa zakonskim zateznim kamatama od dana dospijeća do konačne isplate

-          za 2015. godinu iznos od 13.080,48 Eur / 98.554,87 kn koji dospijeva 1. svibnja 2016. sa zakonskim zateznim kamatama od dana dospijeća do konačne isplate

-          za 2016. godinu iznos od 10.815,01 Eur / 81.485,67 kn koji dospijeva 1. svibnja 2017. sa zakonskim zateznim kamatama od dana dospijeća do konačne isplate i to po stopi iz članka 29. st. 2. ZOO-a  koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena do 31. srpnja 2015. , a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a , koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena

 

V.               Odbija se zahtjev tužiteljice za isplatu zakonskih zateznih kamata na dosuđene iznose glavnice iz točke IV. izreke presude, za razdoblje od 1. ožujka 2013. do 30. travnja 2013., 1. ožujka 2014. do 30. travnja 2014., 1. ožujka 2015. do 30. travnja 2015., 1. ožujka 2016. do 30. travnja 2016., 1. ožujka 2017. do 30. travnja 2017., te preko stope zakonskih zateznih kamate dosuđene u točki IV. izreke.

 

VI.               Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka.

 

VII.               Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 3.370,45 Eur / 25.394,67 kn.

 

VIII.               Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troška za iznos od 9.606,19 Eur / 72.377,83 kn.

 

Obrazloženje

 

1.               Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka navodi kako je predmet same tužbe nekretnina – poslovni prostor u R., zemljišno-knjižne oznake čest. zgr. 1806 k.o. R., a koja da je pomorsko dobro te u status pomorskog dobra upisana u zemljišne knjige. Republika Hrvatska da temeljem Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama (Narodne novine broj 158/03, 100/04, 141/06, 38/09, 123/11, 56/16m dalje: ZPDML) upravlja i vodi brigu o zaštiti pomorskog dobra. Navodi kako se u konkretnom slučaju radi o stjecanju bez osnove, sve budući tuženik koristi pomorsko dobro bez valjanog pravnog osnova i slijedom toga ostvaruje korist ne plaćajući zakonom propisanu naknadu. Tužiteljica najprije u tužbi potražuje iznos od 155.520,00 kn godišnje na ime stalnog dijela koncesijske naknade, jer da se radi o korištenju pomorskog dobra u gospodarske svrhe površine 360m2, sve temeljem Uredbe o postupku davanja koncesije na pomorskom dobru (Narodne novine broj 23/04, 101/04, 39/06, 63/08, 125/10, 83/12 i 10/17, dalje; Uredba), s tim da je tijekom postupka povećala svoj zahtjev kao što će biti objašnjeno dalje u obrazloženju ove presude. Nadalje, navodi kako se promjenjivi dio koncesijske naknade utvrđuje prema ostvarenom ukupnom prihodu tuženika, odnosno prodavaonice broj 37, R., te da je ukupno ostvareni prihod za 2011. godinu iznosio 7.465.509,00 kn, za 2012. godinu 6.929.814,06 kn, za 2013. godinu 6.394.163,69 kn, za 2014. godinu 6.281.592,46 kn, za 2015. godinu 6.570.324,40 kn te za 2016. godinu 5.432.378,24 kn, pa tako da tužitelj na ime promjenjivog dijela koncesijske naknade potražuje ukupan iznos od 586.206,23 kn, odnosno 1,5% od ukupnog prihoda tuženika kroz period od 2011. do 2016. godine, sa zakonskim zateznim kamatama kako je to specificirano u izreci ove presude. Navodi i kako se tužiteljica sukladno odredbi čl. 186.a Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 50/22, dalje: ZPP) obratila tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora, a koji zahtjev tuženik da je zaprimio 10. listopada 2017. te dopunom zahtjeva koji je također zaprimio dana 5. prosinca 2017., međutim tuženik da se na iste nije očitovao.

2.               Tuženik u pisanom odgovoru na tužbu (l.s. 19 do 21) u bitnome navodi kako je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan i nezakonit. Navodi kako je točna činjenica da je navedena nekretnina upisana kao pomorsko dobro, međutim da je isto tako točno i da ista nije oduvijek imala status pomorskog dobra, dok od dana otkad ga ima da istom nije određeno upravljanje, a niti je ikada određeno tko vodi brigu o navedenom pomorskom dobru te komu se plaća naknada za korištenje istog. Nadalje, a sukladno odredbi čl. 11. ZPDML-a, upravljanje pomorskim dobrom da može biti redovno i izvanredno. O redovnom upravljanju pomorskim dobrom da brigu vode jedinice lokalne samouprave, a o izvanrednom jedinice područne (regionalne) samouprave. Izvanredno upravljanje da obuhvaća sanaciju pomorskog dobra izvan luka nastalu uslijed izvanrednih događaja i izrada prijedloga granice pomorskog dobra i njezina provedba. Nadalje, čl. 12. istog Zakona da propisuje kako sredstva za upravljanje pomorskim dobrom čine sredstva od naknada za koncesiju i naknada za koncesijsko odobrenje, dok da čl. 13. propisuje da se ugovoreni iznos naknade za koncesiju uplaćuje i to kako slijedi: jedna trećina u korist državnog proračuna, druga trećina u korist proračuna županije te treća u korist proračuna grada ili općine. Općina R., a niti županija Š.-K. da nikada nisu donijeli plan upravljanja navedenim pomorskim dobrom, a niti da su ikada od proglašenja pomorskog dobra uložili ikakva sredstva u održavanje spornog objekta. Navodi kako tuženik, sve da je i htio, nije imao kome platiti, niti je ikada bio pozvan, na plaćanje naknade s osnova korištenja pomorskog dobra, a da do samog dopisa tužitelja nikada nije niti bio upoznat da koristi pomorsko dobro. Tuženik da se u spornom poslovnom prostoru nalazi temeljem Ugovora o zakupu poslovnog prostora zaključenog sa društvom S. d.o.o., R., od dana 27. travnja 2009. te Aneksom od 4. studenog 2016., a koje društvo je navedeni prostor držalo u svom neposrednom posjedu, te sukladno tome, kao i pravu korištenja koje je to društvo steklo, navedeni prostor dalo u zakup tuženiku. Tuženik da je poštivao pozitivne propise RH, te da je godinama plaćao sve naknade i ostala davanja koja je prema njemu imala općina, županija i RH, a posebno da je u objekt ulagao, na način da ga je godišnje održavao. Ističe kako se tuženiku moraju priznati ulaganja u predmetni prostor za sve godine koliko traje zakup, a sve obzirom ni RH ni županija, ni Općina R. u navedeni prostor nisu ulagali nikakva sredstva za svo razdoblje za koje traže isplatu. Tuženik smatra kako je izvršio ulaganja kojima je vrijednost predmetnog prostora povećana za 30%, odnosno da bi utuženi iznos trebalo umanjiti za navedene ulaganja u tom postotku. Zaključno, tuženik smatra kako je u cijelosti za cijelo vrijeme trajanja zakupa bio pošten neposredni posjednik koji nikada nije bio upoznat sa činjenicom da sporni prostor predstavlja pomorsko dobro, a niti da ga koristi bez pravnog osnova ili valjane pravne osnove, pa smatra kako isti uopće ne bi trebao ni biti na tuženoj strani, već da bi to eventualno trebalo biti društvo S. d.o.o. obzirom da je isto neovlašteno i protuzakonito upravljalo nekretninom predstavljajući se kao vlasnik iste, te bez pravnog osnova steklo novčani iznos koji mu je tuženik plaćao na ime zakupa, pa tuženik ističe prigovor promašene pasivne legitimacije.

3.               Tužiteljica se na navode odgovora na tužbu očitovala podneskom predanim na ročištu 3. listopada 2018. (list spisa 29 do 31). u bitnome otklanja prigovore tuženika navodeći da je nekretnina iz tužbe obuhvaćena pojasom pomorskog dobra, a da se radi o pomorskom dobru da je vidljivo i iz priloženog prijavnog lista od 22. travnja 2002. koji da je proveden u zemljišnoj knjizi pri čemu naglašava da je takav upis ionako deklaratoran. Poziva se na odredbu čl. 37.a ZPDML-a iz koje da proizlazi ovlaštenje za vođenje ovog postupka. Neodlučnim smatra tuženikove navode u dijelu kada tvrdi da nije imao saznanja da se radi o pomorskom dobru, da se koncesijska naknada djelomično ima platiti različitim subjektima, a da ga nitko od njih nikada nije pozvao na plaćanje. Također, nebitnim smatra tuženikove navode o izvršenim ulaganjima u prostor, jer smatra da za to nisu ishođena potrebna odobrenja, pa da ih je tuženik poduzeo na vlastiti rizik. Mišljenja je da odgovor na tužbu nije otklonio ključne navode tužbe da sporna nekretnina predstavlja pomorsko dobro koje tuženik neovlašteno koristi.

Treba reći da je tužiteljica tijekom postupka, nakon provedenog vještačenja preinačila tužbu, povisivši tužbeni zahtjev i to podneskom od 13. listopada 2022. (o kojem je sud, u konačnici, i odlučivao), a sve s obzirom na utvrđenja vještaka građevinske struke.

Tuženik je tijekom postupka i nadalje ustrajao na navodima odgovora na tužbu, kao i prigovorima nedostatka aktivne legitimacije, promašene pasivne legitimacije i zastare.

Usprotivio se i preinaci tužbe navodeći da je ona protivna odredbi čl. 190. st. 1. ZPP-a. Posebno ističe da je do preinake došlo nakon što je građevinski vještak iskazao površinu sporne zgrade, a koja je tužiteljici morala biti poznata u trenutku podnošenja tužbe i ne predstavlja iznimku u zakonskoj prekluziji na preinaku tužbe ,pa nije postojala objektivna zapreka za preinaku tužbe do zaključenja prethodnog postupka. Nadalje, upire i na činjenicu da tužiteljica, u odnosu na preinačeni dio tužbe nije pokrenula postupak radi mirnog rješenja spora, a što da je bila dužna učiniti. Na ročištu od 16. studenoga 2022., dakle i nakon preinake, ustrajao je na svim dotadašnjim navodima.

4.               U dokaznom postupku sud je proveo dokaz pregledom isprava u spisu i to: zahtjev za mirno rješenje spora od 5. listopada 2017. s povratnicom (l.s. 5 do 8), dopuna zahtjeva od 27. studenog 2017. s povratnicom (l.s. 9 do 12), izvadak iz zemljišne knjige (l.s. 13 i 104 do 107), podaci Porezne uprave, Ureda za velike gospodarstvenike S. (l.s. 14 i 15), Ugovor o zakupu poslovnog prostora od 27. travnja 2009. (l.s. 23 do 25), Aneks Ugovora o zakupu od 4. studenog 2016. (l.s. 26 i 27), prijavni list za katastar zemljišta od 10. srpnja 2007. (l.s. 32 i 117 do 119), Uredba Vlade RH od 13. prosinca 2001. (l.s. 33), prijavni list za zemljišnu knjigu od 22. travnja 2002. (l.s. 34 do 41, 108 do 112 i 120 do 125), e-izvadak iz zemljišnih knjiga (l.s. 42 i 43), izvadak iz katastarskog plana k.o. R. (l.s. 44 i 45), rješenje Trgovačkog suda u Splitu, Tt-18/9982-3 od 30. studenog 2018. (l.s. 51 i 52), izvadak iz sudskog registra (l.s. 54 do 60, 76 do 81 i 92 do 97), račun broj 11/P1/1 od 4. listopada 2016. (l.s. 66), konto kartica tuženika (l.s. 67 do 72), prijavni list za katastar zemljišta od 26. veljače 2004. (l.s. 102 i 103 te 115 i 116), prijavni list za katastar zemljišta od 22. travnja 2004. (l.s. 113 i 114), dopis Ministarstva od 2. svibnja 2017. (l.s. 126), dopis A. G. od 9. srpnja 2007. (l.s. 127), presuda Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. X Pž-4136/04-3 od 20. veljače 2007. (l.s. 128 do 131).

              Proveden je uviđaj na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka građevinske struke N. V. (koji je svoj nalaz i mišljenje ovom sudu dostavio 30. lipnja 2022. na l.s. 159 do 189), te vještaka geometra P. S. (koji je svoj nalaz i mišljenje ovom sudu dostavio 28. travnja 2022. na l.s. 150 do 153, a naknadno očitovanje 17. listopada 2022. na l.s. 208 do 262). Navedeni vještaci saslušani su i na ročištu glavne rasprave od 5. listopada 2022. (l.s. 201 do 203), s tim da je na okolnosti svog očitovanja vještak P. S. nadoslušan na ročištu od 16. studenog 2022. (l.s. 267).

              Sud nije proveo preostale predložene dokaze, prvenstveno saslušanje svjedoka, smatrajući te dokaze suvišnim, te da na temelju utvrđenog činjeničnog stanja može donijeti odluku. Za napomenuti je i to da su stranke na ročištu 16. studenoga 2022. suglasno predložile zaključenje raspravljanja bez provođenja daljnjih dokaza, pa sud smatra da su i odustale od daljnjeg provođenja dokaza.

5.               Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

6.               Prema odredbi čl. 219. ZPP-a svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija dokaze i navode protivne strane.

7.              Odredbom čl. 7. st. 2. ZPP-a stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

8.               Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je isplata stečenog bez osnove a koje neosnovano obogaćenje tuženika proizlazi iz korištenja pomorskog dobra bez plaćanja zakonom propisane naknade.

Ovo stoga jer se u tužbi tvrdi da je tuženik koristio pomorsko dobro bez zasnivanja koncesije ili koncesijskog odobrenja čime se obogatio za iznos naknade koju bi bio dužan plaćati da je ishodio koncesiju ili koncesijsko odobrenja (tako i VSRH u odluci Rev- 2427/11 od 14. listopada 2015.).

9.               Uvodno, a s obzirom na prigovore tuženika, sud je morao odlučiti o prigovoru nedostatka aktivne legitimacije, prigovoru promašene pasivne legitimacije, preinaci tužbe, obvezi tužiteljice na mirno rješenje spora u odnosu na preinačeni dio, te konačno i o prigovoru zastare.

              U odnosu na aktivnu legitimaciju, sud je mišljenja da je tužiteljica u ovom postupku aktivno legitimirana s obzirom na odredbe čl. 3. st. 1., čl 10. st. 1. i čl.  37. a st. 1. ZPDML-a, pa je ovaj prigovor tuženika neosnovan.

              Što se tiče prigovora promašene pasivne legitimacije, sud i taj prigovor drži neosnovanim, jer već iz samih navoda tuženika tijekom postupka, ali i provedenih dokaza, prvenstveno uviđaja na licu mjesta proizlazi da je upravo tuženik korisnik sporne nekretnine za koju tužiteljica tvrdi da se nalazi na pomorskom dobru i da se za njeno korištenje ima platiti zakonom propisana naknada. Za ocjenu osnovanosti zahtjeva prema tuženiku, nisu odlučni njegovi pravni odnosi s trećim osobama, pa tako ni s društvom S. d.o.o., R., niti ZPDML-u, niti ostali zakoni i podzakonski akti ne ograničavaju obvezu plaćanja naknade za korištenje pomorskog dobra na vlasnika nekretnina, odnosno od obveze plaćanja ne isključuju druge moguće korisnike, posebno imajući u vidu i da Uredba određuje plaćanje  svim subjektima koji na pomorskom dobru obavljaju gospodarsku djelatnost. Za sud nije sporno da se tuženik nalazi u zakupu sporne nekretnine, ali kako je već rečeno, niti pozitivni propisi, a niti kondicije zakupa, ne isključuju utuženu obvezu.

              U pogledu preinake tužbenog zahtjeva, sud je navedenu preinaku dopustio i odlučio o tužbenom zahtjevu tužiteljice iz podneska od 13. listopada 2022. (l.s. 205 do 207). Neće biti sporno da tako, konačno, postavljen tužbeni zahtjev sukladno odredbi čl. 190. st. 1. ZPP-a, u tehničkom smislu predstavlja preinaku tužbe, iako se zapravo radi o usklađivanju tužbenog zahtjeva s nalazom vještaka. Neće biti sporno niti da je navedeni podnesak s preciziranim tužbenim zahtjevom u spis dostavljen nakon zaključenja prethodnog postupka, te da su točni navodi tuženika iz podneska od 18. listopada 2022. (l.s. 264) prema kojemu bi, sukladno odredbi čl. 190. st. 1. ZPP-a, tužiteljica bila prekludirana u pravu na preinaku tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka.

Međutim, sud je mišljenja da odredbu čl. 190. st. 1. i 2. ZPP-a treba tumačiti kao jednu cjelinu, pri čemu odredba st. 1. doista jest usmjerena na ubrzanje postupka i sprječavanje procesnih zlouporaba. Međutim, odredbom st. 2. istog članka na određen način zaštićen je i tuženik, jer mu se tom odredbom omogućava da precizira i konačno postavi svoj zahtjev ako bez svoje krivnje to nije mogao učiniti prije zaključenja prethodnog postupka. Preinaka tužbe, odnosno preciziranje tužbenog zahtjeva, u konkretnom slučaju, je uslijedilo nakon nalaza vještaka građevinske struke koji je utvrdio sve parametre za utvrđivanje visine koncesijske naknade, a jedan od njih je i površina nekretnine na pomorskom dobru. Tuženik navodi da je sama površina nekretnine bila poznata i za vrijeme podnošenja tužbe, pa da onda nije bilo zapreka da tužiteljica već tada precizno postavi svoj zahtjev. Međutim, ovdje treba reći da je tuženik u cijelosti osporio tužbu i tužbeni zahtjev, slijedom čega je sud mišljenja da su u ovom postupku sporni svi činjenični navodi, između ostalih i parametri za utvrđivanje visine tužbenog zahtjeva, s tim da je, u takvom slučaju površinu (kada je neizravno sporna i činjenica koja se tiče površine)  nekretnine na procesno valjan način mogao utvrditi jedino građevinski vještak, jer za to posjeduje stručna znanja. Kada se u konkretnom slučaju, pa i u svim ovakvim slučajevima, ne bi dopustila preinaka tužbe, tužitelj bi zapravo bio onemogućen u ostvarivanju svog prava na pravično suđenje. Zbog navedenog, sud je tužiteljici dopustio preinaku tužbe i odlučio o preciziranom tužbenom zahtjevu.

              Nadalje, u odnosu na tvrdnju tuženika da tužiteljica, a u odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev (za razliku iznosa za koji je zahtjev povećan) nije postupila u smislu odredbe čl. 186.a st. 8. ZPP-a odnosno da za razliku zahtjeva nije pokrenula postupak mirnog rješenja spora, treba reći da se ovdje radi o slučaju kada je tijekom postupka preinačen i povišen tužbeni zahtjev za iznos koji nije potraživan u prethodnom zahtjevu za mirno rješenje spora (l.s. 5 do 15). Međutim, radi se o činjenično i pravno istoj vrsti zahtjeva, a promijenjen je samo iznos, pa sud smatra da ni ovaj prigovor tuženika nije osnovan.

10.               Dakle, a s obzirom na odluke o prethodnim prigovorima tuženika, sudu je preostalo razmotriti najprije prigovor zastare, a potom u dijelu u kojem taj prigovor nije osnovan, i odlučne činjenice o meritumu spora.

              U odnosu na prigovor zastare, treba naglasiti da ga sud smatra djelomično osnovanim, prvenstveno za dio tražbine za koji je podneskom od 13. listopada 2022. povećan tužbeni zahtjev, odnosno preinačena tužba. Naime, pitanje zastare preinačenog dijela tužbe valja ocjenjivati samostalno, posljedično čemu je za ocjenu nastupa zastare tog dijela tužbe odlučan dan kada je tužba preinačena, a ne kada je podnesena (tako i Županijski sud u Varaždinu, posl. br. Gž-627/2022 od 19. svibnja 2022., Županijski sud u Zagrebu, posl. br. Gž-2089/19, VSRH, posl. br. Revr 1797/10, Rev x 424/11 i Rev 526/18).

              U konkretnom slučaju tužiteljica je svoj tužbeni zahtjev povisila podneskom od 13. listopada 2022., a zastarni rok za sporno potraživanje iznosi 5 godina.

              Naime, u konkretnom slučaju pravna osnova sporne tražbine je stjecanje bez osnove, a zastara potraživanja s te osnove nastupa protekom 5 godina, sve s obzirom da ZOO ne predviđa poseban rok zastare. Pritom treba reći da ni ZPDML ne određuje zastarni rok koji bi se odnosio na naknadu za korištenje pomorskog dobra, ali bi se odgovarajućom primjenom odredbe čl. 35. Zakona o koncesijama (Narodne novine broj 143/2012, 69/2017) moglo zaključiti da zastara prava na utvrđenje, odnosno naplatu naknade za korištenje pomorskog dobra zastarijeva za 5 godina, a uz to i iz činjenice da se radi o općem zastarnom roku.

              Ovdje treba naglasiti da se naknada za koncesiju na pomorskom dobru određuje u dva dijela i to kao stalni dio koji se plaća s naslova površine lučkog područja koje se koristi, te promjenjivi dio koji se plaća ovisno o obujmu djelatnosti, značaju te djelatnosti za tehničko-tehnološko jedinstvo luke, te utjecaju na promet u luci, pri čemu se stalni dio naknade plaća do 31. siječnja za tekuću godinu, a promjenjivi prema odredbama ugovora o koncesiji, a kako to propisuje odredba čl. 39. Uredbe .

              S obzirom na utvrđeni zastarni rok, te dospijeće sporne tražbine, kao i činjenicu da je tijek zastarijevanja prekinut podnošenjem zahtjeva za mirno rješenje spora kojega je tuženik zaprimio 10. listopada 2017., odnosno za promjenjivi dio naknade 5. prosinca 2017. (dostavnice na l.s. 7, 8, 11 i 12), prema mišljenju suda nastupila je zastara za dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na stalni dio koncesijske naknade za 2012. godinu u iznosu od 155.520,00 kn sa zatraženim pripadajućim zateznim kamatama od 31. siječnja 2012., kao i iznos od 63.029,00 kn po svakoj utuženoj godini, s pripadajućim zateznim kamatama, a za koji iznos je tužiteljica povisila tužbeni zahtjev na ime neosnovanog bogaćenja za neplaćeni stalni dio koncesijske naknade za 2012., 2013., 2014., 2015. i 2016. Naime, kako je već ranije naglašeno, za taj dio preinačenog tužbenog zahtjeva zastaru treba ocjenjivati s obzirom na dan preinake tužbe, a ne njenog podnošenja. Upravo za navedeni iznos od 63.029,00 kn po godini obuhvaćenoj tužbom s pripadajućim zateznim kamatama tužiteljica je povisila tužbeni zahtjev podneskom od 10. listopada 2022., dakle, nakon proteka zastarnog roka od 5 godina, a ovo sve s obzirom jer se navedeni zahtjev odnosi za razdoblje od 2012. do 2016. godine.

              Dakle, prema mišljenju suda, u zastari je dio tužbenog zahtjeva koji se tiče stjecanja bez osnove zbog neplaćanja stalnog dijela koncesijske naknade u ukupnom iznosu od 470.665,00 kn, uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate.

              Međutim, u odnosu na neplaćeni stalni dio koncesijske naknade treba reći da tužiteljica nije dokazala niti visinu tog potraživanja i to za pretežni dio zatraženog iznosa. Naime, visina koncesijske naknade za korištenje pomorskog dobra čijim se neplaćanjem neosnovano obogatio tuženik propisana je odredbom čl. 16. Uredbe. S obzirom da među strankama nije sporno da tuženik koristi nekretninu koja je u naravi trgovina, prema navedenoj odredbi Uredbe ona bi spadala u ostale gospodarske djelatnosti kako je to određeno u točki A. 4. čl. 16. Uredbe. Prema toj odredbi odnosno točki A 4.1. početni iznos stalnog dijela koncesijske naknade izračunava se prema zauzetim m2 i iznosi 2,00 kn/m2. Kako je vještačenjem utvrđeno da tuženik koristi 505,90m2 pomorskog dobra, to je onda nesporno da bi stalni dio koncesijske naknade iznosio 1.011,80 kn, pri čemu treba naglasiti da se za koncesiju plaća godišnja naknada sukladno odredbi čl. 28. st. 1. ZPDML-a, pa se za taj godišnji iznos tuženik neosnovano obogatio.

              Analizirajući tužbeni zahtjev, razvidno je da je tužiteljica kao iznos naknade zaračunala 432,00 kn/m2, ali nije jasno na koji način. Naime, spisu ne prileži niti jedna odluka prema kojoj bi se radilo o tom iznosu, niti dokaz da drugi korisnici te nekretnine plaćaju navedeni iznos. Upravo na taj način je tuženik i prigovorio obračunatoj visini, a kako je teret dokaza visine naknade na tužiteljici, to je sud i u ovom dijelu odbio tužbeni zahtjev koji se tiče stalnog dijela koncesijske naknade kao izvora stečenog bez osnove na strani tuženika, odnosno za iznos od daljnjih 618.032,80 kn s pripadajućim zateznim kamatama, tako da je zahtjev tužiteljice za stjecanje bez osnove temeljem neplaćenog stalnog dijela koncesijske naknade odbijen za ukupan iznos od 1.088.697,80 kn, kako je to određeno u točki II. izreke presude.

              Pritom, treba naglasiti da je sud djelomično odbio zahtjev tužiteljice i za isplatu zakonskih zateznih kamata na sve iznose glavnice koji su navedeni u tužbenom zahtjevu i to za stopu zakonskih zateznih kamata preko one predviđene za ostale odnose. Naime, tužiteljica je u tužbi zakonske zatezne kamate na sve iznosa zatražila po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a, koja je propisana za odnose iz trgovačkih ugovora, ali je sud mišljenja da se ovdje ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, slijedom čega na dosuđene iznose tužiteljica ima pravo naplatiti zakonske zatezne kamate po stopi propisanoj za ostale odnose.

              Tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na zakonske zatezne kamate na iznose koji se odnose na neplaćeni stalni dio koncesijske naknade trebalo je odbiti i za dan 31. siječnja 2013., 2014., 2015. i 2016. godine, jer prema Uredbi taj se dio naknade plaća do 31. siječnja tekuće godine, pa je obveznik onda u zakašnjenju prvog slijedećeg dana, odnosno 1. veljače tekuće godine.  

              U odnosu na iznose iz tužbenog zahtjeva koji su tužiteljici dosuđeni, treba reći da se oni odnose na stjecanje bez osnove temeljem neplaćenih iznosa stalnog i promjenjivog dijela koncesijske naknade.

              U ovom dijelu najprije je za istaknuti da tuženik, a što je utvrđeno uviđajem na licu mjesta i što između stranaka zapravo nije sporno, koristi nekretninu u R. koja u naravi predstavlja poslovni objekt katastarske oznake čest. zgr. 1806 k.o. R. U samoj poslovnoj zgradi nalazi se više poslovnih prostora različitih korisnika, a uviđajem je utvrđeno da tuženik koristi dio prizemlja te dio potkrovlja, što je, uostalom, naznačeno kako na skici vještaka geometra, tako i u nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke koje vještačenje sadrži i fotografije prostorija koje koristi tuženik. Također, vještak građevinske struke u svom je nalazu i mišljenju sačinio i tlocrt dijela zgrade u posjedu tuženika, te tabelarno prikazao površinu i namjenu pojedinih prostorija koje koristi tuženik. Sukladno nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke, tužiteljica je precizirala tužbeni zahtjev (kako je to već ranije navedeno), zatraživši od tuženika iznos koji se ima obračunati za korištenje površine od 505,90m2.

              Kako je već ranije obrazloženo, na tu površinu sud je tužiteljici priznao iznos od 2,00 kn/m2, jer je to sukladno Uredbi početna cijena stalne naknade za koncesiju na pomorskom dobru objekata ovakve namjene i taj se iznos naknade mora platiti u svakom slučaju. Već je rečeno da za iznos naknade preko dosuđenog tužiteljica tijekom postupka nije pridonijela dokaze.

              U odnosu na prigovore tuženika koji se tiču statusa pomorskog dobra, sud je o njima (s obzirom da se radi o jednoj od činjenica odlučnih za utvrđivanje osnove potraživanja) odlučio prvenstveno temeljem nalaza i mišljenja vještaka P. S. (na čije vještačenje nije bilo primjedbi), kao i zemljišnoknjižnih podataka. Neće biti sporno da iz podataka zemljišne knjige proizlazi da bi čest. zgr. 1806 k.o. R. predstavljala pomorsko dobro.

              Da je tome tako potvrđuje vještak P. S. u svom nalazu i mišljenju, posebno u dopuni, odnosno očitovanju od 17. listopada 2022. (l.s. 208 do 263). Iz navedenog proizlazi da bi nekretnina oznake čest. zgr. 1806 k.o. R. formirana 2002. godine, s tim da je prethodno njoj matična nekretnina čest. zem. 20584 k.o. R. određena kao pomorsko dobro, pa je nekretnina koju koristi tuženik taj status imala od svog formiranja, odnosno prije utuženog razdoblja, što potvrđuje i činjenica upisa u zemljišne knjige, kao i isprave priložene nalazu i mišljenju vještaka geodeta, prema kojima je taj postupak vođen od 2002. godine. Čest. zgr. 1806 k.o. R. nastala je na dijelu čest. zem. 20584 k.o. R., koja je u postupku utvrđena pomorskim dobrom. Činjenica da je pitanje granice pomorskog dobra riješeno prije utuženog razdoblja omogućava naplatu koncesijske naknade jer je pretpostavka za to utvrđivanje granice pomorskog dobra i upis u zemljišne knjige.

              Iz navedenog, proizlazi zaključak da je tužiteljica dokazala pravnu osnovu svog tužbenog zahtjeva jer tuženik doista nije platio naknadu za korištenje pomorskog dobra, a što je svakako bio dužan, a neplaćeni iznos je zapravo stekao bez osnove.

              U odnosu na stjecanje bez osnove temeljem neplaćenog promjenjivog dijela naknade za korištenje pomorskog dobra uvodno treba naglasiti da je ta obveza propisana odredbama ZPDML-a i Uredbe. Kako je već ranije rečeno, tuženikova djelatnost bi prema klasifikaciji Uredbe spadala u ostale gospodarske djelatnosti, pa prema odredbi čl. 16. toč. A 4.2. početni iznos tog dijela naknade bi iznosio 1,5% prihoda ostvarenog obavljanjem djelatnosti. Tužiteljica je uz tužbu priložila presliku elektroničke pošte Porezne uprave, Ureda za velike porezne obveznike S., koja sadrži podatke o prihodu tuženikove prodavaonice smještene u čest. zgr. 1806 k.o. R. 8 (a koje je podatke  Poreznoj upravi prethodno dostavio sam tuženik). Kada se izračuna propisani postotak (1,5%) proizlazi da bi tuženik propustio platiti promjenjivi dio koncesijske naknade u iznosima naznačenim u točki IV. izreke presude, te neplaćeni iznos stekao bez osnove, a kako to propisuje odredba čl. 1111. ZOO-a. Naime, prema navedenoj odredbi do stjecanja bez osnove dolazi kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu i tada je stjecatelj dužan stečenu korist vratiti, ili, ako to nije moguće, nadoknaditi njezinu vrijednost.

              Pritom, treba naglasiti da je tužiteljica i ovdje zatražila zatezne zakonske kamate po stopi određenoj za trgovačke ugovore, a na koju stopu zateznih kamata, po mišljenju suda, nema pravo, radi čega je sud u tom dijelu djelomično odbio tužbeni zahtjev.

              Također, sud smatra da tužiteljica može potraživati zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose stečenog neplaćanjem promjenjivog iznosa koncesijske naknade od 1. svibnja tekuće godine za prethodnu godinu. Naime, za razliku od stalnog dijela naknade, koji se ima platiti do 31. siječnja za tekuću godinu, dospijeće plaćanja promjenjivog dijela naknade regulira se ugovorom o koncesiji. Takav ugovor u ovom postupku ne postoji, jer tuženik nije ishodio koncesiju ili koncesijsko odobrenje. Zbog toga sud smatra da bi primjereni rok za plaćanje tog dijela naknade tuženiku dospio nakon utvrđenja prihoda za godinu obveze. Prema odredbi čl. 35. Zakona o porezu na dobit porezni obveznici (pa prema tome i tuženik) dužni su svoje prihode utvrditi i prijaviti do 30. travnja tekuće godine za prethodnu godinu, pa bi po mišljenju suda upravo toga dana nastupila obveza plaćanja ovog dijela naknade, a čijim se neplaćanjem tuženik nezakonito obogatio.

              Radi navedenog, sud je na iznose glavnice tužiteljici dosudio zakonske zatezne kamate tekuće za svaku godinu obveze od 1. svibnja, a za razdoblje od 1. ožujka do 30. travnja utuženih godina, taj zahtjev odbio.

11.               Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je primjenom odredbi čl. 154. st. 3., čl. 155., čl. 162. i čl. 163. ZPP-a, s tim da treba naglasiti da se imaju primijeniti odredbe koje su bile na snazi do 2. rujna 2019., jer se izmjena ZPP-a u tom dijelu ne primjenjuju na postupke započete do stupanja na snagu izmjena i dopuna iz 2019.

              Tužiteljici, koja je uspjela sa 30,52% svog zahtjeva u ovom postupku budući da joj je dosuđeno 478.170,80 kn od zatraženih 1.088.697,80 kn, što istovremeno znači da je tuženik uspio sa 69,48% svog zahtjeva u ovoj parnici. Tužiteljici je od zatraženog troška (l.s. 269), trebalo priznati trošak sastava tužbe, troška zastupanja na ročištu od 15. listopada 2019., 5. listopada 2022. i 16. studenog 2022. te uviđaju od 1. travnja 2022., kao i sastava obrazloženih podnesaka od 1. listopada 2018., 29. travnja 2019. i 13. listopada 2022., svaka radnja u iznosu od 12.510,00 kn na temelju odgovarajuće primjene Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1. i Tbr. 9. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 144/12 dalje Tarifa) te trošak zastupanja na ročištima od 3. listopada 2018. i 30. siječnja 2019., svaka radnja u iznosu od 6.255,00 kn odnosno 50% punog iznosa jer se na ročištu raspravljalo o procesnim pitanjima, odnosno ukupno 112.590,00 kn, a s obzirom na razmjer uspjeha u parnici pripadalo bi joj 30,52% tog iznosa, ili 34.362,47 kn.

Ovdje treba naglasiti da sud tužiteljici nije priznao trošak punog iznosa zastupanja na ročištima od 3. listopada 2018. i 30. siječnja 2019., već samo 50% jer se na ročištima raspravljalo o procesnim pitanjima. Također, tužiteljici nije priznat trošak sastava podnesaka od 15. veljače 2019. kada je neosnovano zatražila nastavak tada prekinutog postupka, podneska od 30. listopada 2019. kada dostavlja potvrdu troškova vještačenja, podneska od 15. srpnja 2019. kojega je sadržajno mogla iznijeti na ročištu, te podneska od 15. listopada 2019., navedenog u zadnjoj stavci troškovnika jer je nejasno na što bi se taj zahtjev od 2.500,00 kn odnosio.

Tuženiku koji je uspio sa 69,48% svog zahtjeva u ovom postupku trebalo je priznati zatraženi trošak zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to za sastav odgovora na tužbu, zastupanje na ročištima od 15. listopada 2019. i 15. listopada 2022., sastava obrazloženih podnesaka od 25. rujna 2019. i 18. listopada 2022., svaka radnja u iznosu od 12.510,00 kn uvećano za PDV, kao i trošak zastupanja na ročištu od 3. listopada 2018. u iznosu od 6.255,00 kn uvećano za PDV, a sve temeljem odredbi Tbr. 7. st. 1., 8. st. 1. i 9. st. 1. i 2. Tarife, odnosno ukupno 86.006,25 kn. S obzirom na razmjer njegova uspjeha u parnici, pripada mu iznos od 59.757,14 kn.

Kada se izvrši prijeboj priznatih troškova, proizlazi da je tužiteljica dužna tuženiku platiti na ime troškova postupka iznos od 25.394,67 kn.

12.               Radi izloženog, odlučeno je kao u izreci.

 

U Zadru 13. siječnja 2023.

                                                                                                  Sudac

                                                                                                                Tomislav Jurlina, v.r.

 

 

 

 

 

 

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka. Žalba se podnosi putem ovog suda, u 3 (tri) istovjetna primjerka.

 

DNA:

-          Tužiteljici po ŽDO Šibenik

-          Tuženiku po punomoćniku

-          u spis