1

Poslovni broj: 6 P-260/21-28

             

        Republika Hrvatska                                                                      

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

           32100 Vinkovci

         OIB:77561654785                                                 Poslovni broj: 6 P-260/21-28               

      

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, po sucu Hrvoju Smital kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja Z..... D....... iz A........., T.. r... 2., OIB: ............, zastupanog po punomoćniku I.... K......, odvjetniku iz V......., I. G...... ., protiv tuženika N... h....... b..... d.d. iz Z......, V....... ., OIB: ............, zastupanog po OD Ž.... i P...... d.o.o. Z....., S..... c.... 3.., radi isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 1. prosinca 2022. u nazočnosti punomoćnika tužitelja I..... K......, odvjetnika iz V........ i zamjenika punomoćnika tuženika Hrvojke Čolaković, odvjetnice iz Vinkovaca, te potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom dana 13. siječnja 2023.,

 

       p  r  e  s  u  d  i  o      j  e

 

              I. Nalaže se tuženiku N... h....... b..... d.d. iz Z......, V....... ., OIB: ............, da tužitelju Z..... D....... iz A........., T.. r... 2., OIB: ............, isplati iznos od 2.222,12 eura[1] (slovima: dvije tisuće dvjesto dvadeset dva eura i dvanaest centi) / 16.742,76 kuna (slovima: šesnaest tisuća sedamsto četrdeset dvije kune i sedamdeset šest lipa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br.  53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, 41/08, 63/08 i 134/08, 78/15, 29/18 – dalje Zakon o obveznim odnosima) koja se do 31. srpnja 2015. određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, a koje teku kako slijedi:

              - na iznos od 2,57 eur / 19,35 kn od 1. veljače 2008. do isplate,

- na iznos od 4,96 eur / 37,40 kn od 1. ožujka 2008. do isplate,

- na iznos od 7,12 eur / 53,62 kn od 1. travnja 2008. do isplate,

- na iznos od 2,43 eur[2] / 18,33 kn od 1. svibnja 2008. do isplate,

- na iznos od 1,80 eur / 13,54 kn od 1. lipnja 2008. do isplate,

- na iznos od 2,98 eur / 22,48 kn od 1. srpnja 2008. do isplate,

- na iznos od 0,90 eur / 6,75 kn od 1. rujna 2008. do isplate,

- na iznos od 2,38 eur / 17,96 kn od 1. listopada 2008. do isplate,

- na iznos od 15,83 eur / 119,26 kn od 1. studenog 2008. do isplate,

- na iznos od 5,96 eur / 44,91 kn od 1. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 19,43 eur / 146,34 kn od 1. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 21,57 eur / 162,48 kn od 1. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 22,52 eur / 169,70 kn od 1. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 19,88 eur / 149,82 kn od 1. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 19,62 eur / 147,85 kn od 1. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 17,11 eur / 128,92 kn od 1. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 14,30 eur / 107,76 kn od 1. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 15,17 eur / 114,30 kn od 1. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 17,02 eur / 128,23 kn od 1. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 17,87 eur / 134,65 kn od 1. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 16,83 eur / 126,83 kn od 1. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 19,22 eur / 144,79 kn od 1. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 21,47 eur / 161,80 kn od 1. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 23,85 eur / 179,70 kn od 1. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 23,40 eur / 176,30 kn od 1. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 27,23 eur / 205,15 kn od 1. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 26,19 eur / 197,38 kn od 1. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 28,21 eur / 212,55 kn od 1. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 39,54 eur / 297,94 kn od 1. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 35,14 eur / 264,73 kn od 1. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 46,64 eur / 351,41 kn od 1. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 41,89 eur / 315,64 kn od 1. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 36,71 eur / 276,60 kn od 1. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 49,37 eur / 371,99 kn od 1. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 56,58 eur / 426,36 kn od 3. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 51,35 eur / 386,94 kn od 1. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 52,12 eur / 392,71 kn od 1. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 48,37 eur / 364,40 kn od 1. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 49,53 eur / 373,15 kn od 2. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 62,30 eur / 469,42 kn od 1. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 64,10 eur / 482,95 kn od 1. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 79,31 eur / 597,59 kn od 1. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 73,10 eur / 550,82 kn od 1. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 65,11 eur / 490,55 kn od 1. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 64,90 eur / 488,98 kn od 2. studenog 2011. do isplate,

- na iznos od 64,02 eur / 482,38 kn od 1. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 66,93 eur / 504,27 kn od 2. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 70,13 eur / 528,36 kn od 1. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 70,22 eur / 529,09 kn od 1. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 68,21 eur / 513,94 kn od 2. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 69,03 eur / 520,09 kn od 2. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 70,23 eur / 529,13 kn od 1. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 69,31 eur / 522,16 kn od 2. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 69,04 eur / 520,22 kn od 1. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 67,85 eur / 511,24 kn od 1. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 65,57 eur / 494,05 kn od 1. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 68,33 eur / 514,88 kn od 2. studenog 2012. do isplate,

- na iznos od 69,37 eur / 522,62 kn od 1. prosinca 2012. do isplate,

sve u roku od 15 dana.

 

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.269,21 eura[3] (slovima: dvije tisuće dvjesto šezdeset devet eura i dvadeset jedan centi) / 17.097,36 kuna (slovima: sedamnaest tisuća devedeset sedam kuna i trideset šest lipa) u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu odbija zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka.

 

III. Odbija se zahtjev tuženika za isplatom troškova postupka.

 

Obrazloženje

 

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 7. prosinca 2007. između tužitelja kao korisnika kredita, te pravnog prednika tuženika V...... d.d. Z...... zaključen Ugovor o kreditu broj 2....... na kreditni iznos od 13.484,37 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važeće na dan isplate, na rok otplate od 60 mjeseci, i to u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 261,63 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća s tim da su prema Ugovoru o kreditu anuiteti dospijevali na naplatu svakog prvog u mjesecu počev od 1. siječnja 2008. uz napomenu da je potraživanje koje je pravni prednik tuženika imao prema tužitelju temeljem navedenog ugovora o kreditu tužitelj u cijelosti isplatio.

 

2. Nadalje, predmetni ugovor o kreditu je sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, a radi se o standardno formuliranom ugovoru pripremljenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj ugovora, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama, te se tužitelj u tužbi poziva na čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) prema kojem ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

2.1. Tuženik je u predmetni Ugovor o kreditu ugradio odredbe kojima je ugovorena redovna godišnja kamata od 6,15% koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovi jednostrane odluke banke, ali o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, te su stoga navedeni uglavci o promjenjivim ugovornim kamatama (kamatnim stopama) protivni kogentnim odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07 i 125/07 – dalje Zakon o zaštiti potrošača) koji je bio na snazi za vrijeme izvršavanja ugovora, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost sukladno čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje, samo jedna ugovorna strana – tuženik je bila ovlaštena mijenjati ugovornu kamata što je prouzročilo ne ravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana, pa je takva odredba ugovora protivna načelu savjesnosti i poštenja i posljedično ništetna.

2.2. Također se u tužbi navodi da je ništetna i ugovorna odredba kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i to iz razloga jer tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije kao trgovac u cijelosti informirao tužitelja kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. U prilog svojih navoda tužitelj upire na sudsku praksu gdje su se pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a navedenom pravomoćnom presudom utvrđeno je u bitnom da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku tuženika o promijeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Napominje se da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-221/18 od 3. rujna 2019. odbijena revizija tuženika protiv navedene drugostupanjske presude kao neosnovana.

2.3. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštiti kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, to tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanje (restituciju) onog što je primio odnosno više naplatio od tužitelja na osnovu ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivim kamatama i ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te ja dakle protupravnim postupanjem tuženik stekao, bez ikakvog temelja u sklopljenom pravnom poslu (ugovoru), nepripadnu imovinsku korist u iznosu od 18.680,28 kuna po prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu za koji je iznos je umanjena imovina tužitelja.

 

3. U odgovoru na tužbu, tuženik prije svega prigovara mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu i to u čl. 11.5. Ugovora o kreditu br. 2...... sklopljenog .. p...... 20... pozivajući se na odredbe čl. 70. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje Zakon o parničnom postupku), te detaljno pojašnjava navode nepostojanja mjesne nadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima, te u tom pravcu dostavlja i dodatnu sudsku praksu.

              3.1. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare, te ističe da je tužitelj parnični postupak pokrenuo tek 7. lipnja 2021., pa tuženik prigovora zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja, pa ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete tada bi se primjenjivao zastarni rok iz čl. 230. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenih doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala, te je za očekivati da je i subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih anuiteta protekao jer je predmetni ugovor o kreditu sklopljen 2007.

              3.2. Tuženik također navodi da ako bi se postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta da bi se tada primjenjivao zastarni rok iz čl. 296. Zakona o obveznim odnosima, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, a ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla.

              3.3. Tuženik ističe također da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani jer utvrđenje iz parnice "Potrošač" nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe jer nema mjesta izravnoj primjeni presude i utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda, da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama, da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je prigovorio načinu postavljanja tužbenog zahtjeva u pogledu utuženog iznosa na temelju samostalnog izračuna visine navodnog potraživanja budući da spornu visinu tužbenog zahtjeva može utvrditi smo vještak vještačenjem odgovarajuće struke, a koje može odrediti isključivo neovisni i nepristrani sud u okviru parničnog postupka. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obvezati tužitelja na naknadu troška vođenja ovog parničnog postupka tuženiku.

 

4. Sud je tijekom postupka izveo dokaze uvidom i čitanjem u presliku Ugovora o kreditu broj: 2...... od .. p..... 20... sa lista 7 do 12 spisa, ovjeru javnog bilježnika A..... G..... od .. p..... 20... sa lista 13 spisa, u otplatnu tablicu po kreditu sa lista 14 do 15 spisa, u prometnu karticu po kreditu broj 2..... na ime tužitelja sa lista 16 do 22 spisa, vrši se uvid u nalaz mišljenje vještaka T...... B....., dipl.oec., od 1.. s.... 20... list 87 do 93 spisa, kao i dopunu nalaza i mišljenja imenovanog vještaka od 1.. s...... 20... sa lista 129 do 132 spisa, te proveden je dokaz saslušanjem vještaka i tužitelja kao stranke.

 

5. Ocijenivši izvedene dokaze sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku, te primijenivši materijalno pravo na takvo utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

 

6. Tijekom postupka su kao nesporno utvrđene aktivna i pasivna legitimacija stranaka; činjenica da je između tužitelja i tuženika zaključen Ugovor o kreditu broj 2..... od 7. p..... 20...; da je ugovor zaključen na iznos od 13.484,37 CHF u kunskoj protuvrijednosti sa rokom otplate kredita od 60 mjeseci i promjenjivom kamatnom stopom; da je tužitelj u cijelosti podmirio svoje obveze proistekle iz navedenog ugovora o kreditu; da je ugovorena redovna godišnja kamata od 6,15% koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva; da je donijeta pravomoćna odluka u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013.; da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik u postupku pod brojem P-1401/12 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke; da je u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule ista presuda Trgovačkom suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkom suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te da je istu presudom napokon potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev-2212/18 od 3. rujna 2019.

 

7. Među strankama je sporno pitanje zastare, pitanje ništetnosti dijela ugovora koji se odnosi na valutnu klauzulu, pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, pitanje ništetnosti dijela koji se odnosi na promjenu kamatne stope, a također je sporno i pitanje mjesne nadležnosti suda.

 

8. Nesporne činjenice proizlaze iz Ugovora o kreditu broj 212852 od 7. prosinca 2007.; otplatnog plana uz ugovor o kreditu, te iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 i presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17.

 

9. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, sud isti smatra neosnovanim, te ga je kao takvog svojim rješenjem poslovni broj 6 P-260/21-5 od 27. rujna 2021. odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima, a koje rješenje je postalo pravomoćno 18. listopada 2021.

 

10. U pogledu prigovora zastare istaknutog od strane tuženika ističe se da je za početak tijeka zastare relevantan trenutak pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je u dijelu koji se odnosi na tuženika, a vezano i za promjenjive kamate i za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pa kako je tužba podnesena 8. lipnja 2021., dakle, unutar općeg zastarnog roka od 5 godina evidentno je da zastara potraživanja nije nastupila, a sve temeljem čl. 225. Zakona o obveznim odnosima. Ovo tim više jer je Vrhovni sud RH u presudi broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. jasno i nedvosmisleno potvrdio pravno stajalište da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare, temeljem čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, te zastara individualnih zahtjeva koji proizlaze iz ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF počinje iznova teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

Također se ističe kako je Građanski odjel Vrhovnog suda RH na sjednici Odjela dana 30. siječnja 2020. donio pravno shvaćanje o tome kada počinje teći zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva, te on po shvaćanju Vrhovnog suda počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena i li na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora uz napomenu da je navedeno shvaćanje, odnosno zauzeto pravno stajalište obvezno za sve sudove, te je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

 

              11. U odnosu na tvrdnje tuženika kako u ovom sporu nema mjesta preslikavanju utvrđenja iz tzv. parnice "Potrošač" čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanjem jesu li utvrđenja iz te parnice i na koji način primjenjiva u ovom slučaju, valja istaknuti zakonske propise koji se primjenjuju u ovom sporu, a to su čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje Zakon o zaštiti potrošača), kao i činjenicu da su o ništetnosti navedenih odredbi ugovora donesene pravomoćne presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača – korisnika kredita, i to u pravnoj stvari tužitelja Potrošač – Hrvatski savez ugovora za zaštitu potrošača protiv tuženih banaka među kojima se nalazio i prednik tuženika, te je itekako osnovano pozivanje tužitelja iz navedenih pravomoćnih presuda donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača odnosno korisnika kredita jer je tuženik kao što se već ranije navelo bio jedna od tuženih banaka u navedenog kolektivnom sporu, jer je u ovom sporu riječ o potrošačkom govoru o kreditu, jer je također predmetni ugovor o kreditu sklopljen 7. prosinca 2007., jer su u predmetnom potrošačkom ugovoru o kreditu sadržane identične klauzule odnosno odredbe koje su u navedenom kolektivnom sporu utvrđene ništetnima – promjena kamatne stope u skladu s jednostranim odlukama banke tuženika i ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula u CHF).

 

              12. Netočni su navodi tuženika da je tužitelj bio informiran i svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojem se glavnica kredita veže za stranu valutu, ovdje švicarski franak odnosno da je mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz CHF.

 

              13. Tužitelj u svom iskazu danom na ročištu od 1. prosinca 2022. navodi da je kupio automobil marke F... S.... koji mu je koristio za prijevoz njega i njegove obitelji, jer mu je ranije bio uništen automobil u prometnoj nesreći, pa ju je hitno trebao novi automobil. U svom iskazu je potvrdio da u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu sa tuženikom nije imao obrt niti ga ima sada, da je kredit potpisao u banci i misli da je to bilo u Zagrebu gdje je i išao kupiti automobil i da misli da se radilo o V....... Prije podizanja kredita se nije raspitivao posebno o kreditu, samo je čuo kako je u toj banci lako podići kredit, te mu je od djelatnika banke i preporučen kredit u CHF jer je najpovoljniji, a također je potvrdio da je znao da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi, ali nije očekivao rast mjesečne rate kredita odnosno nije znao koji parametri utječu na tu promjenu jer se radilo o unificiranom kreditu i sa mnoštvom podataka koje nije razumio. Potvrdio je da su mu zaposlenici u banci objasnili da se ne brine, da je pročitao uvijete ugovora o kreditu koje nije razumio, ali mu je bilo bitno koliko će novaca dobiti, a koliko će vratiti.

 

              14. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istoga čl. propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije ima utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a st. 3. istog čl. propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je st. 4. istog čl. propisano da je trgovac dužan dokazati ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo.

 

              15. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive, a odredbom čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

 

              16. Naprotiv, iz iskaza tužitelja, koji iskaz je sud prihvatio, ocjenjujući ga životnim i uvjerljivim, proizlazi, između ostalog da nije bio upoznat da bi se kamatna stopa koja je bila promjenjiva mogla promijeniti toliko da je to utjecalo i na mjesečne anuitete otplate kredita, jer je tužitelj u iskazu naveo da je na početku otplate kredita mjesečna rata iznosila 1.100,00 kuna, a kasnije je došla do 1.800,00 kuna, da ga u javnobilježničkom uredu nitko nije na to upozorio, ali ni u banci nego su mu naprotiv rekli da se radi o najpovoljnijem kreditu s najmanjom kamatom.

 

              17. Kako iz stanja spisa proistječe da tuženik nikakvim dokazima nije osporio navode tužitelja da se o spornim ugovornim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je nedvojbeno utvrđeno da se radi o unaprijed sastavljenom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe, te je stoga po shvaćanju ovoga suda sporna ugovorna odredba zaista prouzročila značajno neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je zbog toga ova odredba ništetna, a sve u smislu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača.

 

              18. Radi utvrđenja visine preplaćenih iznosa sud je proveo knjigovodstveno – financijsko vještačenje po vještaku T...... B....., dipl.oec., stalnom sudskom vještaku za računovodstvo, financije i bankarstvo.

              18.1. Iz nalaza i mišljenja imenovanog vještaka proistječe da su tužitelj Z..... D..... i prednik tuženika V...... d.d. Z.... ugovorili iznos kredita od 13.484,37 CHF sa rokom otplate od 60 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 261,63 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važeće na dan dospijeća, da su prema ugovoru o kreditu anuiteti dospijevali na naplatu svakog prvog u mjesecu počevši do 1. siječnja 2008., da je ukupna razlika u uplatama vršenim od strane tužitelja u odnosu na početnu ugovorenu kamatnu stopu i naknadne promjene kamatne stope koje su promijenjene odlukom tuženika tijekom trajanja otplate kredita utvrđene u iznosu od 1.701,94 kune, da ukupna razlika u uplatama vršenim od strane tužitelja u odnosu na povećanje tečaja CHF-a i to uzimajući u obzir tečaj CHF-a u vrijeme isplate kredita i naknadna povećanja tečaja CHF-a tijekom trajanja otplate kredita iznosi 15.040,82 kune.

              18.2. Dakle, iz svega navedenog proizlazi daje vještak utvrdio da je tužitelj zbog ništetnih odredbi ugovora o kreditu o promjeni kamatne stope jednostranom odlukom tuženika tijekom otplate kredita platio 1.701,94 kune više nego što je bilo prvobitno ugovoreno, te da je tužitelj zbog povećanja tečaja za CHF, u odnosu na početno ugovoreni tečaj u vrijeme zaključenja ugovora tijekom otplate kredita platio 15.040,82 kune više, što sveukupno iznosi 16.742,76 kuna.

 

              19. Za napomenuti je da je imenovani vještak dopunio svoj nalaz i mišljenje na način da je sve iznose dvojno iskazao temeljem Zakona o uvođenju eura kao službene valute u RH objavljenog 20. svibnja 2022. (Narodne novine br. 57/22), koji je stupio na snagu 15. srpnja 2022. tj. prvog dana od dana objave odluke Vijeća EU 2022/1211 od 12. srpnja 2022. o usvajanju eura u RH od 1. siječnja 2023., u dijelu iskazivanja utvrđenih razlika anuiteta u EUR po službenom fiksnom tečaju konverzije za 1 EUR = 7,53450, te je dopuna nalaza i mišljenja zaprimljena kod suda 28. listopada 2022. i dostavljena punomoćnicima stranaka na očitovanje.

 

              20. Podneskom tužitelja od 1.. s..... 20... je tužitelj konačno specificirao tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka T...... B......, te istaknuo kako na isti nema nikakvih primjedbi, te je predložio da sud naloži tuženiku da mu isplati iznos od 16.742,76 kuna / 2.222,12 eura sa z.z. kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa pretplate, pa do isplate.

              20.1. Tako precizirani tužbeni zahtjev sud je ocijenio u cijelosti osnovanim.

 

              21. Do izrade ove presude odnosno do zaključenja glavne rasprave tuženik se nije očitovao o nalazu i mišljenju vještaka kao i dopuni nalaza i mišljenja u odnosu na dvojno iskazivanje u kunama i u eurima.

 

              22. Naime, sukladno čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se u narav onoga što je vraćeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

              22.1. Nadalje, temeljem odredbe čl. 323. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit, odnosno veće kamate, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

              22.2. U konkretnom slučaju, a s obzirom da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika i dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF, tuženik je u smislu čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima dužan tužitelju vratiti iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi.

              22.3. Glede jednostrane promijene kamatnih stopa valja reći da je tima tuženik mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredbe ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa utvrđene su ništetnim, te je za tužitelja jedina kamatna stopa s kojom je on bio upoznat ta koja je bila razumljiva i određena ona stopa koja je primjenjivana u vrijeme sklapanja kredita, a koja je iznosila 6,15% godišnje, slijedom čega je tuženik stekao bez osnove iznose koje je tužitelj platio u anuitetima preko iznosa navedene kamatne stope godišnje kao i zbog promjene tečaja CHF od onog na dan isplate kredita.

              22.4. Sukladno čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

              22.5. Tako u ovom slučaju tuženik treba vratiti tužitelj iznose koje utvrdio stalni sudski vještak u svom nalazu i mišljenju kao i dopuni nalaza i mišljenja, zajedno sa zateznom kamatom do dana uplate svakog pojedinog iznosa, pa do konačne isplate, s tim da je visina stope zatezne kamate određena Zakonom o kamatama, Uredbom i visini stope zatezne kamate kao i čl. 29. Zakona o obveznim odnosima.

              22.6. Imajući u vidu sve izneseno sud je našao da su odredbe Ugovora o kreditu koncipirane suprotno načelu savjesnosti i poštenja, da nadalje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, da predstavljaju nepoštene ugovorne obveze, te su stoga ništetne u smislu odredbe čl. 322. st. 2. i 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, te da je tuženik dužan tužitelju vratiti sve ono što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

 

              23. Slijedom navedenog sud je ocijenio tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim, te je donio odluku kao u izreci.

 

              24. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku, s obzirom da je tužitelj uspio u parnici u cijelosti s konačno preciziranim tužbenim zahtjevom, sud je odlučio da je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje parnici prema vrijednosti konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, a s obzirom da je odredbom čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku propisano da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Dakle, visina parničnog troška određena je sukladno vrijednosti predmeta spora konačno postavljenog tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.222,12 eura / 16.742,76 kn, te Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12,103/14, 118/14 i 107/15 – dalje Tarifa). Sud je priznao tužitelju kao potrebne za vođenje postupka zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe (Tbr. 7. t. 1. Tarife) u iznosu od 100 bodova, za sastav četiri podneska i to od 3.. k..... 20..., 2.. s..... 20..., 9. s..... 20.. i od 1.. s....... 20... svaki po 100 bodova (Tbr. 8. t. 1. Tarife), za zastupanje na dva ročišta kod ovoga suda i to od 2.. l..... 20... i 1. p...... 20... svako po 100 bodova (Tbr. 9. t. 1. Tarife), kao i za pristup ročištu za objavu presude 50 bodova (Tbr. 9. t. 3. Tarife), što ukupno iznosi 750 bodova, odnosno 11.250,00 kuna, pripadajući PDV od 25% u iznosu od 2.812,50 kuna, što sveukupno čini iznos od 14.062,50 kuna. Tužitelju je sud nadalje priznao troška financijsko – knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 2.000,00 kuna, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 517,43 kune, te na ime pristojbe na presudu u iznosu od 517,43 kune.

Temeljem izrečenog tužitelju je dosuđen ukupan trošak parničnog postupka u iznosu od 2.269,21 eura / 17.097,36 kuna, a na koji  iznos je tužitelju dosuđena i zakonska zatezna kamata od dana presuđenja tj. od 16. siječnja 2023. pa do isplate, sve sukladno čl. 29. Zakonu o obveznim odnosima.

              24.1. Tužitelju, kao nepotreban za vođenje ovog postupka, nije priznat trošak podnesaka od 8. s.... 20... kojim dostavlja dokaz o uplati predujma za knjigovodstveno – financijsko vještačenje, zatim trošak podneska od 2.. l...... 20... kojim predlaže sudu da pozove vještaka da dopuni nalaz i mišljenje na način da sve pojedine iznose pretplate iskaže i u valuti euro budući je od 5. rujna 2022. obvezno dvojno iskazivanje iznosa u kunama i eurima.

 

Vinkovci, 13. siječnja 2023.

                                                                                                                                      Sudac

                                                                                                                              Hrvoje Smital, v.r.

 

                                                                     

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

              Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

 

DOSTAVITI:

1. Odvjetnik I. K., V.
2. OD Ž. i P. d.o.o., Z., S. c. 3..