1              Poslovni broj: Gž-1247/2022-3

 

 

 

 

 

U I M E  R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Vladimira Šestaka kao predsjednika vijeća, te suca Antuna Dominka kao suca izvjestitelja i člana vijeća i suca Alena Goluba kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Z. N. (ranije B.), OIB: …, iz S., koju zastupaju punomoćnici V. Lj. i Ž. V., odvjetnici u OD V. & P. u S., protiv tuženika A. H. d.o.o., OIB: …, iz Z., kojeg zastupa punomoćnik M. A., odvjetnik u V., radi činjenja, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-407/2021-20 od 8. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 12. siječnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

 

I.) Žalba tužiteljice se odbija kao neosnovana, a žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava, pa se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-407/2021-20 od 8. srpnja 2022.:

 

- potvrđuje u točki I. izreke u dijelu u kojem je tuženik obvezan isplatiti tužiteljici iznos od 4.079,60 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. siječnja 2017. pa do isplate, te u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev,

 

- preinačuje u točki I. izreke u preostalom dijelu, tako da se sudi:

 

"1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu daljnjeg iznosa od 89.664,40 kuna, sa zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako slijedi:

-15.624,00 kuna počevši od 1. kolovoza 2011., pa do isplate,

-15.624,00 kuna počevši od 1. kolovoza 2012., pa do isplate,

-15.624,00 kuna počevši od 1. kolovoza 2013., pa do isplate,

-15.624,00 kuna počevši od 1. kolovoza 2014., pa do isplate,

-15.624,00 kuna počevši od 1. kolovoza 2015., pa do isplate,

-11.544,40 kuna počevši od 1. kolovoza 2016. pa do isplate, te na iznos od 4.079,60 kuna počevši od 1. kolovoza 2016. do 31. prosinca 2016.

 

II.) Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

 

 

Obrazloženje

 

 

1.) Prvostupanjski sud je donio presudu kojom je obvezao tuženika da u roku od 15 dana isplati tužiteljici iznos od 93.744,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako slijedi:

-15.624,00 kuna počevši od 1. kolovoza 2011., pa do isplate,

-15.624,00 kuna počevši od 1. kolovoza 2012., pa do isplate,

-15.624,00 kuna počevši od 1. kolovoza 2013., pa do isplate,

-15.624,00 kuna počevši od 1. kolovoza 2014., pa do isplate,

-15.624,00 kuna počevši od 1. kolovoza 2015., pa do isplate,

-15.624,00 kuna počevši od 1. kolovoza 2016., pa do isplate, a u preostalom dijelu, za iznos od 140.256,00 kuna s pripadajućim kamatama, tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen je kao neosnovan (točka I. izreke).

Ujedno je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 14.478,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate (točka II. izreke presude).

 

2.) Protiv presude prvostupanjskog suda žalbu podnosi tužiteljica pobijajući je u odbijajućem dijelu toč. I. izreke te u odluci o parničnom trošku, pozivajući se na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, a konkretnim žalbenim navodima upire i na žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka. Predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti i tužbeni zahtjev prihvatiti u cijelosti, te dosuditi joj cjelokupni zatraženi parnični trošak, uvećan za trošak izjavljivanja žalbe u ukupnom iznosu od 8.906,25 kn.

 

3.) Žalbu podnosi i tuženik pobijajući presudu u dosuđujućem dijelu toč. I. izreke te u odluci o parničnim troškovima, i to zbog svih razloga za žalbu iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - proč. tekst, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP-a). Predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti na način da se tužbeni zahtjev tužiteljice odbije u cijelosti, a njemu dosudi ukupno zatraženi parnični trošak s pripadajućim zateznim kamatama. Traži i trošak izjavljivanja žalbe u ukupnom iznosu od 8.125,00 kn.

 

4.) Tuženik nije podnio odgovor na žalbu tužiteljice, dok je tužiteljica podnijela odgovor na žalbu tuženika kojim osporava osnovanost navoda te žalbe i predlaže žalbu odbiti.

 

5.) Žalba tuženika je djelomično osnovana, a žalba tužiteljice neosnovana.

 

6.) Ispitujući pobijanu presudu na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti.

 

6.1.) Posebno nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju upiru navodi žalbe obje stranke. Protivno navodima žalbe tuženika presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu međusobno proturječni a niti su proturječni sadržaju izvedenih dokaza. Nisu osnovani ni žalbeni navodi tužiteljice kojima ukazuje na nedostatke obrazloženja o poštenom posjedu tuženika, jer je suprotno žalbenim tvrdnjama tužiteljice sud prvog stupnja dao valjane i dostatne razloge za svoj zaključak da tuženika treba smatrati poštenim posjednikom do dana zaprimanja tužbe u ovom predmetu (16. lipnja 2010.), odnosno da se tek od tog trenutka njegov posjed ima smatrati nepoštenim.

 

7.) U ovoj fazi postupka ostala je sporna osnovanost zahtjeva tužiteljice za isplatu naknade za korištenje dijela čest. zem. 318/2 upisane u zk.ul. br. 553 k.o. S. kao vlasništvo tužiteljice, u površini od 176 m2, na kojem se nalazi protupožarna promatračnica na koju je tuženik instalirao opremu elektroničke telekomunikacijske infrastrukture.

 

8.) Nije sporno da su protupožarnu promatračnicu na čest. zem. 318/2 k.o. S. izgradile Hrvatske šume d.o.o. (dalje: Hrvatske šume) te da je u predmetu prvostupanjskog suda poslovni broj Pst-701/14 (raniji broj: P1-6788/09) pravomoćnom presudom od 13. ožujka 2015. prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice protiv Hrvatskih šuma radi uklanjanja navedene promatračnice, i ujedno je odbijen protutužbeni zahtjev Hrvatskih šuma radi utvrđenja prava vlasništva dijela čest.zem. 318/2 k.o. S. površine 176 m2, na kojem je izgrađena promatračnica.

 

8.1.) Nije sporno da je tuženik koristio protupožarnu promatračnicu na način da je na nju postavio i održavao opremu elektroničke komunikacijske infrastrukture. Nije sporno da je pravo na korištenje promatračnice tuženik temeljio na Ugovoru o pravu instaliranja opreme zaključenog sa Hrvatskim šumama dana 02.05.2000. (list 10-13 spisa), kojim je tuženiku dopušteno korištenje nekretnine čiji smještaj i površina su utvrđeni u "Opisu i Nacrtima", odnosno dano pravo da postavlja, održava, unapređuje, popravlja i usmjerava odašiljače, antene i drugu opremu namijenjenu prijemu i odašiljanju radio signala, da postavlja instalacije i cijevi kao i da obavlja druge odgovarajuće poslove vezane za svoju djelatnost. Iz sadržaja navedenog Ugovora razvidno je kako su se Hrvatske šume legitimirale tuženiku kao vlasnik nekretnine čije korištenje je predmet Ugovora.

 

9.) Odredbom čl. 165. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14, dalje: ZV-a) propisano je da nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario.

 

9.1.) Prema odredbi čl. 18. st. 3. ZV-a posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada.

 

9.2.) Prema tome, posjed postaje naknadno nepošten samo ako posjednik stekne saznanje da ne postoji njegovo pravo na posjed.

 

10.) Prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude iznio razloge zbog kojih smatra da tuženikov posjed treba smatrati nepoštenim od trenutka zaprimanja tužbe u ovom predmetu, u kojem je ranijom presudom (poslovni broj P-6272/2017 od 19. srpnja 2018.) pravomoćno odlučeno da je tuženik dužan ukloniti svoju opremu postavljenu na promatračnici. Prema ocjeni suda prvog stupnja u ovom slučaju treba smatrati da je tuženik saznao da njegov posjed više nije pošten upravo primitkom tužbe, očito pritom imajući u vidu odredbu čl. 18. st. 4. ZV-a, prema kojoj ako je u sporu o pravu na posjed pravomoćno odlučeno da pravo na posjed ne pripada posjedniku, njegov je posjed nepošten od časa kad je primio tužbu.

 

11.) Sagledavajući sve okolnosti ovog slučaja u cjelini ovaj drugostupanjski sud nije suglasan s naprijed navedenim pravnim shvaćanjem prvostupanjskog suda. Nije prihvatljiv niti stav tužiteljice da je tuženikov posjed nepošten od dana stjecanja iz razloga što je uvidom u zemljišnu knjigu mogao utvrditi vlasničkopravno stanje nekretnine.

 

11.1.) Naime iz Ugovora o pravu instaliranja opreme od 02.05.2000., kako je navedeno, jasno proizlazi kako su se Hrvatske šume legitimirale tuženiku kao vlasnik nekretnine. Ujedno iz rezultata provedenog postupka ne proizlazi da su u vrijeme sklapanja tog ugovora i stjecanja posjeda tuženika postojale okolnosti na osnovu kojih bio on imao razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed na osnovu navedenog ugovora, imajući u vidu stanje nekretnine, tj. da se na njoj nalazila promatračnica koju su nesporno postavile Hrvatske šume, zatim uvjerenje tuženika da je promatračnica izgrađena na čest.zem. 298/1 k.o. S. (katastarski broj 2445/1), kako proizlazi iz prvog pisanog očitovanja tuženika tužiteljici, tj. dopisa od 21. siječnja 2009. u kojem tuženik navodi da je oprema postavljena na osmatračnici izgrađenoj na k.č.br. 2445/1, te činjenicu da je pravo instaliranja i održavanja opreme elektroničke komunikacijske infrastrukture tuženika bilo svedeno na promatračnicu u vlasništvu Hrvatskih šuma.

 

11.2.) Prema odredbi čl. 18. st. 5. ZV-a posjed se smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno.

 

11.3.) Od tuženika, koji je samo koristio pravo instaliranja i održavanja svoje opreme na promatračnici i pristupa do promatračnice, sve na temelju ugovora zaključenog sa Hrvatskim šumama koje su bile vlasnik tog objekta, suviše bi bilo očekivati da traži identifikaciju čestice na kojoj se nalazi isti objekt. Tek primitkom dopisa tužiteljice od 12. veljače 2009. kojim je tuženiku dostavljen preris katastarskog plana s točno ucrtanim objektom, iz kojeg je vidljivo da je promatračnica izgrađena na čest.zem. 318/2 k.o. S. (a ne čest. zem. 298/1), tuženik je upoznat sa činjenicom da Hrvatske šume nisu zemljišnoknjižni vlasnik spornog dijela zemljišta na kojem se nalazi promatračnica. Ujedno je tuženik navedenim dopisom tužiteljice izvješten o zemljišnoknjižnoj vlasnici nekretnine, budući da je zemljišnoknjižno stanje čest. zem. 318/2 bilo nesređeno, jer se ista osim na tužiteljici s naznačenim prezimenom B. (sada N.) vodila i na dvije pok. osobe, čiji nasljednik je tužiteljica, kako to ona navodi u istom dopisu.

 

11.4.) Međutim, iako je provjerom dokumentacije koju je tužiteljica dostavila tuženiku uz dopis od 12. veljače 2009., kao i provjerom na terenu (kako proizlazi iz dopisa tuženika od 18. veljače 2009.), tuženik utvrdio da se promatračnica ne nalazi na k.č.br. 298/1 k.o. S., već na susjednoj k.č.br. 318/2, kraj činjenice da su se Hrvatske šume nastavile deklarirati kao stvarni, izvanknjižni vlasnik spornog dijela čest. zem. 318/2 k.o. S. u površni od 176 m2, na kojem se nalazi promatračnica - objekt u njihovom vlasništvu, tuženiku koji je samo na promatračnici instalirao svoju opremu, ne može se predbaciti da je bio nepošten posjednik još i prije podnošenja tužbe, kako ukazuje tužiteljica u žalbi.

 

11.5.) Naime, svrha ugovora kojeg je tuženik sklopio sa Hrvatskim šumama 02.05.2000., na razdoblje od deset godina, bilo je tuženikovo korištenje građevine (promatračnice) u vlasništvu Hrvatskih šuma i za to korištenje tuženik je imao valjanu pravnu osnovu. S obzirom da su Hrvatske šume ustrajale na stavu da su i vlasnik spornog dijela zemljišta na kojem je izgrađena promatračnica, radi čega se u razdoblju od 2009. pa do 2016. vodio sudski spor između tužiteljice i Hrvatskih šuma, a tuženik je za držanje i održavanje svoje opreme koristio samo montažni objekt - promatračnicu, tuženiku se ne može staviti na teret što je za vrijeme navedenog sudskog spora ostao u ugovornom odnosu s tadašnjim vlasnikom objekta, a da istovremeno nije regulirao pravo korištenja zemljišta s tužiteljicom.

 

11.6.) Sljedećim ugovorom zaključenim između tuženika i Hrvatskih šuma, tj. Ugovorom o pravu instaliranja osnovne postaje V. mreže ID S 4211D/11 S. od 18. veljače 2011. (list 134-135), zaključenim za razdoblje od 1. lipnja 2010. do 31. prosinca 2011., naglašeno je da su Hrvatske šume vlasnik promatračnice smještene na k.č.br. 318/2 k.o. S., te su tim ugovorom Hrvatske šume dozvolile tuženiku postavljanje, održavanje, unapređivanje i popravak osnovne postaje Vipnet mreže konkretno na toj promatračnici.

 

11.7.) S obzirom da posjed postaje naknadno nepošten samo ako posjednik doista stekne saznanje da ne postoji njegovo pravo na posjed, a tuženik je imao pravo na posjed na osnovu ugovora zaključenog sa Hrvatskim šumama, te saznanje da mu je pravo na posjed prestalo nije mogao imati prije pravomoćnog okončanja postupka koji se vodio u predmetu prvostupanjskog suda poslovni broj Pst-701/2014 (raniji broj: P1-6788/09), ne može se uzeti da je posjed tuženika postao nepošten već podnošenjem tužbe u ovom predmetu, a kamoli prije podnošenja tužbe, kako tvrdi tužiteljica u žalbi.

 

11.8.) Posve su logični i životno prihvatljivi razlozi kojima tuženik tijekom postupka i u žalbi obrazlaže stanje neizvjesnosti oko toga tko je vlasnik spornog dijela k.č.br. 318/2 k.o. S. te da se on rukovodio činjenicom da su Hrvatske šume vlasnik građevine (promatračnice) sagrađene na spornom dijelu zemljišta. Osnovano tuženik tvrdi da tek nakon što su Hrvatske šume prepustile promatračnicu tužiteljici ispunile su se pretpostavke za sklapanje ugovora o korištenju promatračnice s tužiteljicom.

 

11.9.) Prvostupanjski sud je na temelju dopisa Hrvatskih šuma od 15. lipnja 2016. (list 58 i 66 spisa), kojim su Hrvatske šume prepustile tužiteljici odluku o daljnjoj sudbini promatračnice, utvrdio da Hrvatske šume ne koriste promatračnicu od 2011. godine. Međutim okolnost da su se Hrvatske šume navedenim dopisom očitovale tužiteljici da ne koriste promatračnicu od 2011. nije odlučna kraj činjenice da su do donošenja drugostupanjske odluke u predmetu prvostupanjskog suda poslovni broj Pst-701/2014 (raniji broj: PI-6788/09), tj. presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2714/2015 od 18. veljače 2016., kojom je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice radi uklanjanja protupožarne promatračnice i odbijen protutužbeni zahtjev Hrvatskih šuma radi utvrđenja prava vlasništva, Hrvatske šume ustrajale na svom zahtjevu za utvrđenje prava vlasništva i nisu uklonile promatračnicu a niti se ju predale u posjed tužiteljici.

 

11.10.) Iz sadržaja spisa proizlazi da nakon što je rješenjem prvostupanjskog suda od 24. svibnja 2016. određen nastavak postupka u ovoj pravnoj stvari, koji je prekinut do pravomoćnog okončanja postupka pod poslovnim brojem Pst-701/2014 (raniji broj: PI-6788/09), tuženik je podneskom od 20. lipnja 2016. predložio tužiteljici sklapanje nagodbe nakon što riješi svoje posjedovne odnose sa Hrvatskim šumama, te je pozvao tužiteljicu da se očituje je li provedena uspostava temeljem pravomoćnih odluka iz navedenog parničnog predmeta. Dakle, očigledno je da u tom trenutku tuženik nije imao saznanja o tome jesu li Hrvatske šume prepustile vlasništvo i posjed promatračnice tužiteljici ili ne. Tužiteljica se na podnesak tuženika od 20. lipnja 2016., koji je zaprimila 6. srpnja 2016., nije očitovala i odgovorila mu je li uspostavljeno posjedovno stanje na temelju pravomoćnih presuda iz parničnog postupka koji se vodio pod poslovnim brojem Pst-701/2014, odnosno nije iznijela činjenice i dokaze o tome kada je tuženik upoznat s predajom vlasništva i posjeda promatračnice tužiteljici.

 

11.11.) Dopis Hrvatskih šuma od 15. lipnja 2016., kojim prepuštaju promatračnicu u vlasništvo tužiteljici, priložen je u spis tek uz zapisnik s ročišta 6. ožujka 2018. (nije konstatirano na zapisniku tko je dopis predao u spis), međutim već iz zapisnika s ročišta 27. rujna 2016. vidljivo je da su obje stranke zatražile odgodu ročišta radi pokušaja mirnog rješenja spora, što upućuje na zaključak da je u tom trenutku tuženik bio upoznat s novim vlasničkim i posjedovnim stanjem glede promatračnice te da je u obvezi pravo korištenja promatračnice regulirati sada s tužiteljicom. Tuženik je Ugovor o zakupu dijela nekretnine na kojem se nalazi promatračnica sklopio s tužiteljicom tek 17. rujna 2020. (list 106-110 spisa), no njime je obuhvaćeno i ranije razdoblje korištenja, počevši od 1. siječnja 2017. Međutim kako je iz zapisnika od 27. rujna 2016. vidljivo da je tuženik već tada bio upoznat s vlasništvom tužiteljice na promatračnici, a koristio je stvar tužiteljice a da za to nije imao pravnu osnovu sve do 31. prosinca 2016., na taj način ostvario je korist najmanje u visini zakupnine koju bi bio u obvezi plaćati tužiteljici. Stoga, budući da prema stanju spisa ne proizlazi da su stranke iznijele činjenične navode, a niti su podnijele dokaze o tome kada je tuženik upoznat s predajom promatračnice u posjed i vlasništvo tužiteljice, odnosno da se iz stanja spisa može samo zaključiti da je tuženik 27. rujna 2016. nedvojbeno imao saznanje o tome da Hrvatske šume više nisu vlasnik i posjednik promatračnice i da je prema tome ugovor sa Hrvatskim šumama prestao važiti, radi čega je i njegov posjed postao nepošten, odnosno da je pravo korištenja promatračnice bio dužan regulirati s tužiteljicom kao novom vlasnicom promatračnice, u obvezi je naknaditi tužiteljici koristi koje je imao kao nepošten posjednik u razdoblju od 27. rujna 2016. do 31. prosinca 2016., primjenom odredbe čl. 165. st. 1. ZV-a.

 

12.) Pozivanje tužiteljice u žalbi na pravno shvaćanje izraženo u presudi VSRH poslovni broj Revt 128/09 od 17.2.2015., o obvezi naknade koristi bez obzira na poštenje odnosno nepoštenje osobe koje je upotrijebila tuđu stvar u svoju korist, nije od utjecaja na odluku u ovoj pravnoj stvari, jer je to pravno shvaćanje izraženo u primjeni odredbe čl. 219. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01), koji odgovara čl. 1120. sada važećeg Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje: ZOO), u slučaju kada vraćanje stvari vlasniku nije moguće ili je gospodarski neopravdano (stvar je promijenila identitet), što nije slučaj u ovom predmetu. Ovdje se radi o sporu koji treba razriješiti primjenom odredbi čl. 164. i čl. 165. ZV-a, prema kojima odredbama je samo nepošten posjednik dužan naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari, kako je navedeno i u odluci VSRH na koju se poziva tužiteljica, a jednako je pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanoj 26. listopada 2009. (poslovni broj Su-IV-188/09-7).

 

13.) Tužiteljica u žalbi ističe da tuženik za korištenje nije plaćao ništa niti njoj, a niti Hrvatskim šumama. Suprotno tome, tuženik tijekom postupka tvrdi da je plaćao naknadu za korištenje promatračnice Hrvatskim šumama. Međutim, protivno žalbenim tvrdnjama tuženika u spisu nema dokaza o isplatama naknade Hrvatskim šumama d.o.o. za korištenje predmetne promatračnice, pa tako ni za 2016. godinu.

 

14.) Ocjenom provedenih dokaza, i to ugovora koje je tuženik zaključio s Hrvatskim šumama za korištenje promatračnica na području Uprave šuma Podružnice S. prije 2016. godine prvostupanjski sud je utvrdio godišnju naknadu za korištenje spornog dijela zemljišta s promatračnicom u iznosu od 18.000,00 kn umanjenu za iznose poreza i prireza koje bi tužiteljica bila u obvezi platiti, tj. u iznosu od 15.624,00 kn, što tužiteljica, a niti tuženik konkretnim navodima žalbe ne spore.

 

14.1.) Imajući u vidu navedeno, valjalo je za razdoblje od 27. rujna 2016. do 31. prosinca 2016. tužiteljici dosuditi razmjerni dio utvrđene godišnje naknade za korištenje promatračnice s pripadajućim zemljištem, tj. iznos od 4.079,60 kuna, što izraženo u sada važećoj valuti u Republici Hrvatskoj iznosi 541,46 eura[1].

 

15.) Za navedeno potraživanje tužiteljice nije nastupila zastara, imajući u vidu odredbu čl. 165. st. 2. ZV-a, koju je kao mjerodavnu primijenio i prvostupanjski sud. Prema navedenoj odredbi vlasnikovo traženje naknade koristi koje je nepošteni posjednik imao za vrijeme svojega posjedovanja zastarijeva u roku od tri godine od dana kad mu je stvar predana. Budući da je tuženik, koji je sporni dio nekretnine držao u posjedu kao nepošteni posjednik u razdoblju od 27. rujna 2016. do 31. prosinca 2016., stvar nastavio držati u posjedu i nakon navedenog razdoblja, ali sada na temelju valjane pravne osnove, potraživanje tužiteljice za to razdoblje, u odnosu na koje je zahtjev postavila podneskom od 23. svibnja 2016., nedvojbeno nije zastarjelo.

 

16.) Slijedom navedenog, budući da je prvostupanjski sud na utvrđene činjenice pogrešno primijenio materijalno pravo iz odredbi čl. 18. st. 3. i čl. 165. st. 1. ZV-a time što je tužiteljici dosudio naknadu za korištenje nekretnine za 2011., 2012., 2013., 2014. i 2015. godinu, kao i za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 26. rujna 2016., valjalo je žalbu tuženika djelomično uvažiti i pobijanu presudu u točki I. izreke preinačiti na način da se tužbeni zahtjev za isplatu naknade za cijelo navedeno razdoblje, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, odbija kao neosnovan, odnosno presudu potvrditi samo u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev prihvaćen za  razdoblje korištenja nekretnine tužiteljice od 27. rujna 2016. do 31. prosinca 2016.

 

17.) Na pripadajući iznos od 4.079,60 kuna (odnosno sada 541,46 eura1) tužiteljica može osnovano potraživati zatezne kamate od završetka godine u kojoj je tuženik koristio nekretninu a da nije platio razmjerni dio godišnje naknade, tj. od 1. siječnja 2017. Naime, do 1. siječnja 2017. nema ugovornog odnosa stranaka na osnovu kojeg bi tužiteljica imala pravo potraživati od tuženika godišnju naknadu (odnosno razmjerni dio te naknade) prije isteka godine u kojoj se ostvarilo korištenje nekretnine, onako kako su to stranke regulirale Ugovorom o zakupu S4211/20 od 17. rujna 2020. (plaćanje unaprijed za tekuću godinu i to do 31.01.), a niti dospijeće godišnje naknade za korištenje nekretnine prije isteka odnosne godine ima temelj u zakonskim odredbama primjenjivim na predmetni pravni odnos stranaka. Stoga tuženik nije pao u zakašnjenje s plaćanjem dužne naknade prije 1. siječnja 2017., radi čega je tužiteljici zatezne kamate na iznos 4.079,60 kuna­­ pravilnom primjenom odredbe čl. 29. st. 1. ZOO valjalo dosuditi za razdoblje od 1. prosinca 2017. pa do isplate.

 

17.1.) U tom kontekstu, vezano za tijek zateznih kamata, tuženiku valja napomenuti da s obzirom da je osnovan samo zahtjev tužiteljice za isplatu naknade koristi za dio 2016. godine, koju je zatražila podneskom od 23. svibnja 2016. kojim je povećala tužbeni zahtjev, te za pripadajuće zatezne kamate počevši od 1. siječnja 2017., neodlučni su žalbeni navodi tuženika kojima upućuje na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 16. lipnja 2021., prema kojem tražbina vlasnika prema nepoštenom posjedniku po osnovi naknade koristi koje je imao za vrijeme svojeg posjedovanja stvari dospijeva danom podnošenja zahtjeva za naknadu.

 

18.) Slijedom svega naprijed navedenog, žalba tužiteljice je u cijelosti odbijena kao neosnovana, dok je žalba tuženika djelomično odbijena kao neosnovana, a djelomično uvažena tako da je pobijana presuda u točki I. izreke potvrđena u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 140.256,00 kuna s pripadajućim kamatama, te u dijelu u kojem je tužiteljici dosuđen iznos naknade koristi od 4.079,60 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos počevši od 1. siječnja 2017. do isplate, na temelju odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a, dok je u preostalom dijelu pobijana presuda u toč. I. izreke preinačena na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a kao u izreci ove presude.

 

19.) Budući da je ovom presudom djelomično preinačena odluka o novčanom zahtjevu tužiteljice, valjalo je donijeti novu odluku o cjelokupnim troškovima postupka na temelju čl. 166. st. 2. ZPP-a.

 

19.1.) Tužiteljica je u ovom sporu uspjela sa zahtjevom za uklanjanje opreme elektroničke komunikacijske infrastrukture tuženika s promatračnice (o kojem je pravomoćno odlučeno prije sklapanja ugovora stranaka od 17. rujna 2020.), dok je s novčanim zahtjevom uspjela u omjeru od svega 1,74% (4.079,60 kuna / 234.000,00 kuna), dakle u razmjerno neznatnom dijelu zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi. Prema tome, uspjeh stranaka u postupku je podjednak radi čega je sukladno odredbi čl. 154. st. 4. ZPP-a valjalo odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove, što uključuje i troškove izjavljenih žalbi.

 

 

  Bjelovar, 12. siječnja 2023.