- 1 -              III Kr 99/2022-3

 

 

 

 

 

Broj: III Kr 99/2022-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana kao predsjednika vijeća te Melite Božičević-Grbić i Ileane Vinja kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv os. P. M., zbog kaznenog djela iz čl. 158. st. 5. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11. i 144/12. - dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, koju čine presuda Županijskog suda u Bjelovaru od 26. svibnja 2021. broj Kzd-1/2020-31 i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 20. siječnja 2022. broj I Kžzd-24/2021-6, u sjednici održanoj 12. siječnja 2023.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se zahtjev os. P. M. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Županijskog suda u Bjelovaru od 26. svibnja 2021. broj Kzd-1/2020-31 i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 20. siječnja 2022. broj Kžzd-24/2021-6 P. M. je osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine zbog kaznenog djela iz čl. 158. st. 5. KZ/11.

 

2. Protiv te pravomoćne presude osuđenik je po branitelju R. K. odvjetniku iz Z., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje presude zbog povreda zakona iz čl. 517. st. 1. toč. 1. (ispravno čl. 517. st. 1. toč. 2.) u vezi s čl. 468. st. 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i  126/19. - dalje: ZKP/08.) te čl. 517. st. 1. toč. 3. u vezi s čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. Predlaže da se pravomoćna presuda ukine i predmet „vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, pred drugog predsjednika vijeća“, podredno da se drugostupanjska presuda ukine i predmet vrati tom sudu na ponovno odlučivanje „uz odgovarajuću uputu“ te da se odgodi izvršenje pravomoćne presude.

 

3. Prije dostavljanja spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prvostupanjski sud je postupio sukladno čl. 518. st. 4. ZKP/08.

4. Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje u tekstu: zahtjev) nije osnovan.

 

5. Osuđenik smatra da su „sudovi prvoga i drugoga stupnja počinio [počinili] bitne procesne povrede“, a „radi se o povredi iz čl. 468. st. 2. ZKP-teška povreda prava na pravično suđenje zajamčenog Ustavom i konvencijom“ uz napomenu „da se radi o povredama u žalbi istaknutim kao pogrešno utvrđeno činjenično stanje.“ Nastavlja da je drugostupanjski sud počinio povredu iz „čl. 468. st. 1 toč. 11 ZKP- presuda se ne može ispitati jer su njezini razlozi potpuno nejasni ili u znatnoj mjeri proturječni i o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i samih isprava.“ U nastavku  prigovara da je sud prvog stupnja odlučio provesti novo vještačenje „nalazeći vještačenje dr. P. neupotrebljivim“ pri čemu u dokaznom postupku čita spomenuti nalaz „no uzima u obzir“ samo vještačenje dr. K. S. „premda je nejasno odakle sudu stručno znanje i ovlast na taj način odlučiti se za jedan od dva nalaza iz područja za koje sud nema stručnih znanja“, a ne obrazlaže ni „finu distinkciju o kojoj ovisi odabir između čl. 317 i 318 ZKP“. Pored toga smatra da je sud „povrijedio pravo na obranu i načinom ocjene dokaza“ zanemarivanjem pravila in dubio pro reo budući da „iskaz oštećenika ne prolazi temeljni test vjerodostojnosti i interakcije s drugim dokazima“. Dodaje kako sud „u odnosu na vještaka P. ... po krajnje nejasnim kriterijima i posve sigurno prakticirajući ovlasti i stručna znanja kojima ne raspolaže, jednostavno diskvalificira vrlo elaboriran i stručan nalaz ... odlučujući se zamijeniti ga nalazom drugog vještaka“ i to pogrešnim pozivanjem na odredbu čl. 318. ZKP/08. čime je sud ujedno „uzurpirao ovlasti koje nema i temeljem nepostojećih stručnih znanja između dva dijametralno suprotna nalaza izabrao onaj koji ne ide u prilog obrani.“ Nastavlja kako je sud odbio i „stručnom ekspertizom vještaka odgovarajuće specijalnosti provjeriti ključni dio iskaza oštećenika - onaj o mogućnosti da se uopće penetracija dogodi na opisani način, a onda da se dogodi bez ozljeda.“ Zaključno navodi da se sud odlučio „u situaciji gdje je iskaz oštećenika jedini mogući neposredni dokaz počinjenja kaznenog djela, dati mu povjerenje i uložiti silan trud braniti sve njegove mane i nedosljednosti“ iako „iskaz ... oštećenika obiluje nevjerodostojnostima“ čime propušta „o spornim činjenicama ... zaključivati na način koji bi u sumnji išao u prilog obrani.“  ... [te] zato smatra žalitelj da se radi o žalbenom razlogu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.“

 

6. Razmotrivši navode iz zahtjeva te sadržaj prvostupanjske i drugostupanjske presude, Vrhovni sud Republike Hrvatske nije našao osnovanim prigovore osuđenika o ostvarenim povredama zakona iz čl. 468. st. 1. toč. 11. i st. 2. ZKP/08.

 

7. Naime, prema jasno propisanom ograničenju iz čl. 517. st. 1. i 2. ZKP/08. zahtjev se ne može podnijeti zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08., time da se zamjerkom osuđenika o navedenoj povredi pred drugostupanjskim sudom ustvari smjera na povredu odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku iz čl. 517. st. 1. toč. 3. u vezi s čl. 487. st. 1. ZKP/08.

 

7.1. Nadalje, zahtjev se može podnijeti zbog povrede zakona iz čl. 468. st. 2. ZKP/08. (ovdje zbog teške povrede prava na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda)  samo ako je bila istaknuta u žalbi protiv prvostupanjske presude ili je počinjena u drugostupanjskom postupku.

 

7.2. Nije sporno da je osuđenik protiv prvostupanjske presude podnio žalbu „zbog apsolutno bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08“ te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja osporavajući ocjenu o dokazanosti krivnje i s tim u vezi upiranjem na neosnovanost odbijanja dokaznih prijedloga obrane.

 

7.3. Osuđenik, nezadovoljan ishodom postupka, u zahtjevu gotovo u cijelosti prenosi i istovjetno ponavlja  žalbene navode nastojeći žalbeno problematiziranje činjenične neutemeljenosti prvostupanjske presude prikazati povredom prava na pravično suđenje. Međutim, ovim se izvanrednim pravnim lijekom ne propituje jesu li niži sudovi pravilno ocijenili dokaznu građu (personalne i materijalne dokaze, vještačenja itd.) o kojoj ovisi zaključak o krivnji i dokazanosti kaznenog djela.

 

8. No, u kontekstu iznijetih prigovora na račun povrede prava na pravično suđenje, poglavito u žalbenom postupku valja reći sljedeće.

 

9. Iz prvostupanjske presude i postupka, odnosno rasprave koja je prethodila osudi, razvidno je da je osuđenik imao mogućnost izjašnjavati se, predlagati dokaze i poduzimati zakonom dopuštene radnje. Obrana je tijekom rasprave predložila neposredno ispitivanje svjedoka i vještaka dr. J. P., a k tome je po prihvaćenom  prijedlogu obrane ispitana svjedokinja B. P.. Nakon što je na raspravi ispitan vještak dr. J. P. sud je naložio te je provedeno novo psihijatrijsko vještačenje oštećenika. Pisani nalaz i mišljenje je dostavljen strankama (optužbi i obrani), a na raspravi 26. svibnja 2021. ispitan je vještak te je obrana koristila mogućnost ispitivanja vještaka, a po dovršenom ispitivanju nije bilo primjedbi na vještaka.

 

9.1. Potom je na istoj raspravi obrana predložila da se ponovno ispita vještak dr. J. P. „kako bi se vještaci usuglasili, a ako do toga ne dođe, predlagat će se novo vještačenje po trećem vještaku.“ Pored toga je predložila da se „provede vještačenje po odgovarajućem specijalistu o mogućnosti samog čina penetracije u anus žrtve kako to opisuje žrtva bez ozljeđivanja jer nalazi da tako nešto nije prihvatljivo i da upućuje na neistinit iskaz žrtve.“ Na raspravi je obrana predala i poruku koju je M. K., brat žrtve objavio na društvenim mrežama, jer po mišljenju obrane kompromitira vjerodostojnost  iskaza majke žrtve K. F. K..

 

9.2. Prvostupanjski sud dio prijedloga prihvaća i u dokaznom postupku čita „ispis poruka sa društvenih mreža M. K. što je dostavio branitelj na raspravi“ dok odbija prijedlog „za ponovnim ispitivanjem vještaka psihijatrijske struke J. P. i usuglašavanje njegovog nalaza i mišljenja s nalazom i mišljenjem vještakinje M. K. S.“ jer je „osim psihijatrijske egzaminacije svoj nalaz i mišljenje temeljila i na psihologijskoj obradi oštećenika ...[a] novo vještačenje određeno [je] u skladu s čl. 318. ZKP/08. po nalogu suda jer su postojali nedostaci u nalazu vještaka P. koji se nisu mogli otkloniti ponovnim ispitivanjem tog vještaka.“ Također je odbijen „prijedlog obrane za provođenjem nekog specijalističkog vještačenja na okolnosti je li se događaj i penetracija u anus žrtve mogao dogoditi na način kako to opisuje žrtva, a bez nastanka ozljeda s obzirom na mišljenje koje je već priloženo u spisu, a koje je dostavila obrana po vještaku Ž. R. iz razloga što postoji preveliki vremenski odmak od događaja, promijenjene su okolnosti u odnosu na uzrast optuženika i oštećenika, te se ovakvim vještačenjem ne bi moglo doći do pouzdanih zaključaka vezanih za moguće ozljeđivanje oštećenika.“ Razlozi za odbijanje ova dva dokazna prijedloga navedeni su i u obrazloženju prvostupanjske presude (odlomak 6.).

 

10. Osuđenik je u žalbi protiv prvostupanjske presude, osim istaknute bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08., tvrdio da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno zbog odbijenih dokaznih prijedloga obrane i pogrešne ocjene provedenih dokaza.

 

11. Drugostupanjski sud je, prateći slijed žalbenih osnova, otklonio postojanje povreda procesnog zakona. Polazeći od nespornih činjenica i osvrtom na sukus personalnih dokaza, po ocjeni žalbenog suda sud prvog stupnja je „vrlo sistematično analizirao svaki iskaz, obranu optuženika i iskaz oštećenika-žrtve te posrednih svjedoka, majke oštećenika, braće oštećenika, prijateljice iz razreda te kuma koji su od oštećenika čuli, po proteku vremena, što mu se događalo u vrijeme kada je bio osmogodišnjak, pa kako je obrazloženje jasno, sistematično i navedeni su svi razlozi o odlučnim činjenicama za počinjenje kaznenog djela...time nije počinjena  bitna povreda kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08.“ (odlomak 7.2. -10.) uz posebnu ocjenu o neosnovanosti zamjerke žalitelja glede odluke o provedenom novom psihijatrijskom vještačenju oštećenika (odlomak 11.).

 

11.1. U odnosu na problematiziranje dokazanosti krivnje, sud drugog stupnja ocjenjuje da je „činjenično stanje ... na pravilan i dostatan način utvrđeno u odnosu na sve odlučne činjenice.“ Žalbeni sud također prihvaća pravilnom ocjenu personalnih dokaza, „iskaz oštećenog M. K. ... s obzirom da je on potpuno jasno, precizno i detaljno opisao“  okolnosti predmetnog događaja, da je taj iskaz „u bitnim dijelovima potvrđen iskazom njegove majke ... a dječak se požalio na zlostavljanje i u školi ... te stručnoj osobi u centru za socijalnu skrb“ što se „ispravno ...povezuje sa iskazom svjedokinje M. C. djevojčice s kojom oštećenik –žrtva ide u razred i kojoj se povjerio porukama da ga je silovao jedan dečko ... a njegov brat F. K. je također potvrdio da mu je brat M. [oštećenik] rekao da je bio silovan kad je bio mali.“ (odlomak 12.1.-12.4.).

 

11.2. U nastavku drugostupanjski sud prihvaća pravilnom i argumente iz pobijane presude glede odbijenih dokaznih prijedloga obrane. Tako odbacuje tvrdnje žalitelja da je sud prvog stupnja „uzurpirao ovlasti koje nema i temeljem nepostojećih stručnih znanja između dva dijametralno suprotna nalaza odabrao onaj koji ne ide u prilog obrani jer svaki nalaz i mišljenje sud je dužan ocjenjivati i procjenjivati, je li dan po pravilima struke, je li logičan i jasan pa tako i psihologijski i psihijatrijski nalaz i mišljenje.“  Nadalje, i po ocjeni žalbenog suda osnovano je odbijeno provođenje specijalističkog vještačenja radi provjere iskaza oštećenika o mogućoj penetraciju u anus bez ozljeda „jer je kriva pretpostavka obrane da do ozljeda nije došlo“ tim više što je od događaja proteklo „9 odnosno 10 godina“ pri čemu oštećenik analnu penetraciju opisuje kao znatnu neugodu i bol prilikom tog akta a već „i početna penetracija u anus dječaka predstavlja dovršeno kazneno djelo“. Posebnu je pažnju drugostupanjski sud obratio i na ocjenu kvalitete i pouzdanosti iskaza oštećenika, vodeći računa o njegovoj životnoj dobi i psihofizičkom statusu te rezultatu provedene psihologijske obrade u sklopu novo provedenog psihijatrijskog vještačenja (odlomak 13.-15.1.).

 

12. Prema izloženom nedvojbeno se može zaključiti da je drugostupanjski sud pomno i temeljito ocijenio sve bitne žalbene navode kako to nalaže odredba čl. 487. st. 1. ZKP/08. pa nema govora o povredi iz čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP/08.

 

13. Nadalje, iz obrazloženja prvostupanjske i drugostupanjske presude razvidno je da se osuda za kazneno djelo temelji na iskazu oštećenika i naznačenih svjedoka pri čemu je vjerodostojnost i pouzdanost terećenja oštećenika potkrijepljena novo provedenim vještačenjem. Prvostupanjski sud je iznio temeljitu i razumnu argumentaciju kritike vještačenja psihijatra dr. J. P. (odlomak 16.1. i 16. 2. presude) zbog koje je provedeno i prihvaćeno novo vještačenje, koje je osim psihijatrijske ekspertize sadržavalo i psihologijsku egzaminaciju oštećenika, dakle nesumnjivo je u širem opsegu obuhvatilo analizu njegove ličnosti, što je pravilnim ocijenio i sud drugog stupnja.

 

14. Prema tome, osuđenik je tijekom postupka imao učinkovitu mogućnost koristiti se procesnim pravima, poglavito osporiti kvalitetu i pouzdanost dokaza, dio dokaznih prijedloga obrane je prihvaćen, dok su odbijeni prijedlozi razumno obrazloženi, a k tome novo provedeno vještačenje nije jedini niti odlučujući dokaz za osudu, kako jasno proizlazi iz obrazloženja prvostupanjske i drugostupanjske presude. Nadalje, sudovi su pažljivo ocijenili sve izvedene dokaze i na temelju te ocjene izveli zaključak o činjenicama te zaključili da izvedeni dokazi nedvojbeno upućuju na zaključak da je osuđenik počinio kazneno djelo za koje je osuđen.

 

15. Imajući na umu sve navedeno te sagledavajući postupak u cjelini, Vrhovni sud Republike Hrvatske stoga zaključuje da je neosnovan prigovor osuđenika o narušenoj pravičnosti postupka.

 

16. Slijedom navedenog, na temelju čl. 519. u vezi s čl. 512. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22.) trebalo je zahtjev odbiti kao neosnovan te nema mjesta odgodi/prekidu izvršenja pravomoćne presude.

 

Zagreb, 12. siječnja 2023.

 

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v.r.