- 1 -              Poslovni broj: Usž-75/22-2

                             

Poslovni broj: Usž-75/22-2

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ane Berlengi Fellner, predsjednice vijeća, Mirjane Čačić i Arme Vagner Popović, članica vijeća, te sudske savjetnice Branke Cvitanović zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja I. d.o.o. P., kojeg zastupaju opunomoćenici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda T. B. i M. M. B., odvjetnici u P., protiv tuženika Istarske županije, Upravni odjel za prostorno uređenje i gradnju, Odsjek za drugostupanjski upravni postupak, P., kojeg zastupa službena osoba M. V., uz sudjelovanje zainteresirane osobe Grada P., P., radi komunalnog doprinosa, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-1448/2020-11 od 23. rujna 2021., na sjednici vijeća održanoj 12. siječnja 2023.

 

p r e s u d i o   j e

                           

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-1448/2020-11 od 23. rujna 2021.

 

Obrazloženje

             

1.              Osporenom presudom prvostupanjskog suda pod točkom I izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja radi oglašavanja ništavim i poništenja rješenja tuženika, klasa: UP/II-363-03/19-03/02, urbroj: 2163/1-18-09/4-20-16 od 30. rujna 2020. godine kojim je poništeno rješenje Grada P., Upravnog odjela za komunalni sustav, Odsjek za operativu komunalnog sustava, klasa: UP/1363-01/12-02/50, urbroj: 2167/01-05/07-18-07 od 24. prosinca 2018. godine kojim rješenjem je tužitelju odobren razmjerni povrat plaćenog komunalnog doprinosa za gradnju poslovne građevine – hale na kč. 216/6 k.o. N. V. u iznosu od 49.619,70 kn (točka I), i odlučeno da tužitelj ima pravo na povrat iznosa od 61.627,67 kn. Točkom II izreke osporene presude odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora te je pod točkom III izreke naloženo tužitelju naknaditi trošak prvostupanjskog upravnog spora tuženiku.

2.              Tužitelj je protiv citirane presude prvostupanjskog upravnog suda podnio žalbu iz svih zakonom propisanih razloga u bitnom navodeći da je osporenom presudom odbijen tužbeni zahtjev uz obrazloženje da je obračun za povrat komunalnog doprinosa napravljen na način da ukupan prihod od komunalnog doprinosa iznosi 5.846.682,10 kn a da je od tog iznosa utrošen iznos od 4.031.159,34 kn, odnosno 68,95% pa da po tome razlika od 31,05% pripada tužitelju kao povrat od iznosa kojeg je isti uplatio, konkretno tužitelju da pripada povrat iznosa od 61.627,67 kn. Smatra da navedeni zaključak nije ispravan obrazlažući da je na temelju rješenja prvostupanjskog upravnog tijela od 4. travnja 2012. godine tužitelj uplatio komunalni doprinos od 198.478,80 kn, radi potrebe komunalnog uređenja nekretnine tužitelja kč. br. 216/6 k.o. N. V. te je pod točkom 6. tog rješenja određeno da će Grad P. u roku od 3 godine od plaćanja tog komunalnog doprinosa izgraditi asfaltirani kolnik trasom određenog puta, zelenu površinu i javnu rasvjetu. Ističe da je očevidom utvrđeno kako nije izgrađena navedena komunalna infrastruktura jer je izgrađeno samo početnih 70m, što predstavlja prvu fazu predviđenu projektnom dokumentacijom. Nadalje napominje da je upravo točkom 8. istog rješenja propisano da ukoliko Grad P. ne izgradi komunalne objekte i uređaje u roku i pod uvjetima iz točke 6. tog rješenja, da će se tužitelju vratiti dio razmjernog učešća u izgradnji pojedinog komunalnog objekta i uređaja utvrđen točkom 7. rješenja. Ističe da je točkom 7. propisana jedinična vrijednost komunalnog doprinosa po vrsti objekta i uređaja komunalne infrastrukture, pa je određeno po kunama i po m3 građevine za: asfaltni kolnik 50% (40 kn/m3), zelene površine 20% (16 kn/m3), i javnu rasvjetu (zračnu i podzemnu): 30% (24 kn/m3), koje rješenje je konačno. Ističe nespornim da komunalna infrastruktura nije izgrađena. Ističe da je asfaltiran put samo do "namještaja M." od cca 70 m, a ostatak od cca 300 m, da nije izveden a što je bila obveza Grada P., pa je stoga od planiranog puta izvedeno cca 19%, dok ostatak od 81% nije izveden. Od svih učesnika je plaćeno 100% komunalnog doprinosa, a izvedeno samo 19%, i žalitelj je platio 100% komunalnog doprinosa a za njegove potrebe je izgrađeno 0,00%. Ukazuje na odredbu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima kojeg i citira ističući da iz istog slijedi obveza povrata uplaćenog komunalnog doprinosa u iznosu od 198.478,80 kn, uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 24. ožujka 2012. godine kada je izvršena uplata tog iznosa i to iz razloga jer je neispunjenju obveze Grada P. izostala osnova uplate tog iznosa. Smatra da je ovdje odlučno ostvareno na konkretnom području, to stoga što je tako propisano u rješenju iz 2012. godine s obzirom da se u tom rješenju ne navodi da se navedeno učešće odnosi na tekuću godinu i na cijelo administrativno područje Grada P. pri čemu skreće pozornost i na točku 8. rješenja koja propisuje da će se obvezniku vratiti dio razmjernog učešća u izgradnji pojedinog komunalnog objekta i uređaja utvrđenog točkom 7. te će se vratiti razmjer učešća u izgradnji pojedinog objekta pa smatra da ima i može imati učešće i izgradnji pojedinog objekta samo na području oko njegove nekretnine a ne na cijelom administrativnom području Grada P., pa je stoga odlučno konkretno područje a ne cijelo administrativno područje Grada P.. Predlaže usvojiti žalbu i poništiti osporenu presudu kao i rješenje tuženika.

3.              Tuženik u odgovoru na žalbu ističe da je radi utvrđenja postojanja obveze jedinice lokalne samouprave na razmjerni povrat sredstava komunalnog doprinosa bilo potrebno utvrditi jesu li izgrađeni svi objekti i uređaji komunalne infrastrukture predviđeni Programom gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture koji je donesen za godinu u kojoj je doneseno rješenje o komunalnom doprinosu, a koji moraju biti i navedeni u tom rješenju (članak 32. stavak 3. i 4. Zakona o komunalnom gospodarstvu) te jesu li sva sredstva koja su u istoj godini ostvarena po osnovu komunalnog doprinosa (ostvareni priliv sredstava komunalnog doprinosa) utrošena za izgradnju tih objekata i uređaja. Ističe da je navedena metoda utvrđivanja prava na povrat, odnosno obračuna potvrđena i presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-434/17-2 od 6. travnja 2017. godine. U provedenom postupku nije sporno da je po rješenju prvostupanjskog tijela od 4. travnja 2012. godine tužitelj izvršio dana 24. ožujka 2012. uplatu utvrđenog iznosa komunalnog doprinosa u visini od 198.478,80 kn, kao što nije niti sporno da Grad P. nije u cijelosti izvršio izgradnju objekata i uređaja komunalne infrastrukture utvrđenih rješenjem o utvrđivanju komunalnog doprinosa zbog čega je tuženik utvrdio da je osnovan zahtjev obveznika plaćanja za povrat razmjernog dijela komunalnog doprinosa. Međutim, spornim se ukazuje iznos utvrđenog iznosa za povrat. U rješenju tuženika iznos za povrat utemeljen je na nalazu vještaka građevinske struke, a u nalazu vještaka ali i u rješenju je potpuno jasno navedeno kako je izvršen izračun iznosa komunalnog doprinosa za povrat. U nalazu i mišljenju vještak je obrazložio planirana sredstva s osnova komunalnog doprinosa, ostvarena sredstva od komunalnog doprinosa i utrošena sredstva komunalnog doprinosa kako u odnosu na obvezu utvrđenu točkom 6. rješenja o utvrđivanju komunalnog doprinosa tako i u odnosu na planirana sredstva, ostvarena i utrošena sredstva prema Programu izgradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture Grada Poreča za 2012. godinu. Pritom je u odnosu na razmjerni povrat komunalnog doprinosa odlučna činjenica kako Grad P. sukladno rješenju o utvrđivanju komunalnog doprinosa u tijeku 2012. godine nije izvršio svoju obvezu u omjeru od 31,05% preuzetih obveza na izgradnji objekata i uređaja komunalne infrastrukture koja se financira iz komunalnog doprinosa zbog čega tužitelju pripada razmjerni dio plaćenog komunalnog doprinosa u tom omjeru, odnosno razmjerni dio komunalnog doprinosa u iznosu od 61.627,67 kn. U odnosu na izgradnju prometnice u radnoj zoni Kukci u nalazu i mišljenju vještaka je potpuno jasno iskazano da je i u proračunu Grada Poreča za 2012. i prema Programu gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture Grada Poreča za 2012. godinu planiran iznos za izgradnju prometnice u radnoj zoni Kukci u iznosu od 100.000,00 kn, a od tih planiranih sredstava komunalnog doprinosa u proračunu je ostvareno 68.950,00 kn = 68,95% te da je za tu izgradnju utrošeno – izvršeno 61.275,00 kn = 88,87%. Izvršenje Programa za izgradnju prometnice samo za radnu zonu Kukci u odnosu na ostvarenje planiranih sredstava iznosi 88,87% (61.275,00 kn/68.950,00 kn x 100 = 88,868%) i da bi kod takvog izračuna tužitelju pripadalo pravo na povrat u visini od 11,13% ili 22.090,70 kn (198.478,80 kn x 100% - 88,87%) = 198.478,80 kn x 11,13% = 22.090,70 kn). Stoga predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu.

4.              Zainteresirana osoba nije dostavila odgovor na žalbu.

5.              Žalba nije osnovana.

6.              Ispitujući osporenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud nalazi da prvostupanjski sud osporenom presudom nije povrijedio zakon na štetu tužitelja te da je za svoju odluku naveo valjane argumentirane i obrazložene razloge utemeljene na podacima sveza spisa i pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava.

7.              Odredbom članka 32. stavak 3. Zakona o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine", 36/95., 109/95., 21/96., 70/97., 128/99., 57/00., 129/00., 59/01., 82/04., 110/04., 178/04., 38/09., 79/09., 153/09., 49/11., 84/11., 90/11., 144/12., 56/13., 94/13., 153/13., 147/14., 36/15., 68/18., dalje: ZKG) propisano je da rješenje o komunalnom doprinosu, između ostalog, obvezno sadrži popis objekata i uređaja komunalne infrastrukture koje će jedinica lokalne samouprave izgraditi u skladu s Programom gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture kao i obvezu jedinice lokalne samouprave o razmjernom povratu sredstava u odnosu na izgrađenost objekata i uređaja komunalne infrastrukture iz navedene točke 4. i ostvareni priliv sredstava. Dakle, obveza jedinice lokalne samouprave na razmjerni povrat plaćenih sredstava komunalnog doprinosa nastaje kada u određenoj godini nisu izgrađeni objekti i uređaji koji se financiraju iz sredstava komunalnog doprinosa određeni Programom gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture.

8.              U konkretnom slučaju, u kojem je predmet spora naprijed navedeno rješenje tuženice o povratu razmjernog iznosa komunalnog doprinosa tužitelju, nije sporno da jedinica lokalne samouprave, odnosno Grad P. nije postupio u cijelosti po Programu gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture, pa je tužitelj 13. studenog 2017. godine prvostupanjskom upravnom tijelu podnio zahtjev za povrat sredstava uplaćenih s osnove komunalnog doprinosa, na temelju rješenja o komunalnom doprinosu sve razmjerno ostvarenju Programa gradnje za 2012. godine.

9.              Nesporno je u konkretnom slučaju da je izgradnja komunalne infrastrukture vezana upravo za Program gradnje za 2012. godinu za čitavo područje Grada P., odnosno da izgradnja komunalne infrastrukture nije vezana uz katastarsku česticu vlasnika, odnosno investitora – ovdje tužitelja. Nadalje, jedinica lokalne samouprave je obvezna postupiti sukladno donesenom Programu gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture i izvršiti doneseni Program, u suprotnom a po zahtjevu obveznika komunalnog doprinosa je u obvezi vratiti razmjerni dio sredstava istog.

10.              Prema ocjeni ovog Suda pravilno je prvostupanjski upravni sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, pri čemu se osnovano pozvao na odredbu članka 32. stavak 3. ZKG kojeg je i citirao. Osnovano utvrđuje isti sud, da je a prema izvršenju gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture za 2012. godinu ostvaren ukupni prihod na ime komunalnog doprinosa u iznosu od 5.846.682,10 kn, dok je od toga potrošeno za izgradnju objekata i uređaja komunalne infrastrukture koji su navedeni u rješenju komunalnog doprinosa 4.031.159,34 kn, dakle 68,95% od ostvarenog ukupnog prihoda. Kako je nesporno da je tužitelj platio utvrđenih 198.478,80 kn na ime komunalnog doprinosa, to je u konkretnom slučaju pripadajuće pravo na razmjeran povrat sredstava u iznosu od 31,05% od navedenog iznosa koji je uplaćen, odnosno 61.627,67 kn, što je i utvrđeno u ovdje osporenom rješenju tuženika. Navedenu metodu obračuna razmjernog povrata uplaćenog komunalnog doprinosa iskazana je već u upravno pravnoj praksi ovog Suda pa tako upravo i u odluci ovog Suda na koju se poziva prvostupanjski upravni sud u obrazloženju osporene presude poslovnog broj: Usž-434/17-2 od 6. travnja 2017. godine.

11.              U konkretnom slučaju je prema ocjeni ovog Suda pravilno postupio tuženik kao i prvostupanjski upravni sud odlučujući o žalbenom prigovoru na utvrđenu visinu iznosa razmjernog povrata uplaćenog komunalnog doprinosa tužitelju stoga što je u konkretnom slučaju pravilno taj iznos izračunat na način da je uzeto u obzir stvarno stanje  sredstava komunalnog doprinosa za 2012. godinu (ukupan prihod ostvaren po osnovu komunalnog doprinosa), koje stanje je ovdje dovedeno u vezu sa utrošenim iznosom za gradnju (4.031.159,34 kn) radi izračuna visine iznosa sredstava za povrat, što je pravilan način za izračun razmjernog povrata uplaćenog komunalnog doprinosa.

12.              Imajući u vidu sve naprijed navedeno, obzirom da tužitelj svojim žalbenim navodima nije doveo u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja niti pravilnost primjene materijalnog prava to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.

13.              Trebalo je stoga na temelju odredbe članka 74. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.) žalbu odbiti kao neosnovanu.

 

U Zagrebu 12. siječnja 2023.

 

Predsjednica vijeća

Ana Berlengi Fellner, v.r.