- 1 -              Poslovni broj: Usž-696/22-2

Poslovni broj: Usž-696/22-2

 

 

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Mirjane Čačić, predsjednice vijeća, Arme Vagner Popović i Ane Berlengi Fellner, članova vijeća te sudske savjetnice Branke Cvitanović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja V. K. iz O., M. Đ. iz P., I. K. iz O., M. Z. iz J., V. Z. iz O., i I. P. iz O., koje zastupa punomoćnica M. F. A., odvjetnica u R., protiv tuženika Povjerenstva za žalbe pri Ministarstvu kulture i medija, Z., radi otklanjanja nedostataka i nepravilnosti na kulturnom dobru, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-773/21 od 24. prosinca 2021., na sjednici vijeća održanoj 12. siječnja 2023.

 

p r e s u d i o   j e

 

I              Žalba se uvažava i poništava presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-773/21 od 24. prosinca 2021.

II              Poništava se rješenje tuženika Povjerenstva za žalbe pri Ministarstvu kulture i medija, klasa: UP/II-612-08/21-02/0015, urbroj: 532-02-03-02/1-21-3 od 17. svibnja 2021. i predmet vraća tuženiku na ponovni postupak.

III              Tuženik je dužan naknaditi tužiteljima troškove upravnog spora u iznosu od 5.625,00 kn/746,56 eura u roku od 15 dana od dana dostave ove presude, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja odbija.

 

Obrazloženje

 

1.              Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim su tražili poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II-612-08/21-02/0015, urbroj: 532-02-03-02/1-21-3 od 17. svibnja 2021. i rješenje Uprave za zaštitu kulturne baštine, Sektora za konzervatorske odjele i inspekciju, Službe za inspekcijske poslove, zaštite kulturne baštine, klasa: UP/I-612-08/20-01/0034, urbroj: 532-04-02-20/10-20-4 od 8. prosinca 2020. Navedenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja prvostupanjskog upravnog tijela kojim je tužiteljima kao suvlasnicima zgrade u O., naređeno otklanjanje nedostataka i nepravilnost nastalih prilikom izvođenja neodobrenih građevinskih radova u povijesnom vrtu Vile F. u O., na k.č.br. 944 k.o. O. koja se nalazi unutar zaštićene kulturno-povijesne cjeline Grada O..

2.              Tužitelji su protiv pobijane presude prvostupanjskog suda podnijeli žalbu iz svih zakonom propisanih razloga. Navode u bitnom da im u upravnom postupku nije pružena stvarna mogućnost očitovanja o relevantnim činjenicama i okolnostima, te da su u žalbi protiv prvostupanjskog rješenja zatražili provođenje ispitnog postupka sukladno članku 113. Zakona o općem upravnom postupku na koji način drugostupanjsko tijelo nije postupilo, niti je obrazložilo zbog čega nije provelo ispitni postupak koji je bilo dužno provesti sukladno navedenoj odredbi. Prvostupanjski sud nije otklonio navedeni propust prvostupanjskih tijela, a u obrazloženju pobijane presude ne obrazlaže od kakve je važnosti nedvojbeno počinjena navedena povreda, niti se na istu osvrće, što presudu čini arbitrarnom. Poziva se na presudu istog Suda, poslovni broj: UsI-774/21 i UsI-273/18 u kojima je izražen stav da je prilikom donošenja osporenog rješenja na štetu tužitelja povrijeđena navedena odredba Zakona koje utvrđenje je dovoljno za usvajanje tužbenog zahtjeva. Opširno obrazlaže iz kojih razloga smatra da se radi o dovoljno bitnoj povredi postupka koja dovodi do nezakonitosti rješenja te smatra da neovisno o odredbi članka 86. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara da su tužitelji od strane prvostupanjskog tijela morali biti upozoreni o vođenju postupka što nesporno nisu bili, pa smatraju pogrešnim prevaljivati dužnost obavijesti strankama s tijela koje vodi postupak na osobu koja je navodno saslušana kao svjedok u postupku, što su tužitelji saznali prvi puta na raspravi održanoj 21. prosinca 2021. iz izjave ovlaštene osobe tuženika da je saslušan izvođač radova, a što i dalje ne mogu provjeriti jer im upravna tijela niti sud nisu predočili zapisnik o navodnom ispitivanju svjedoka. Kako je sud bez provođenja ikakvih dokaza utvrdio da se radi o "radovima takvog intenziteta da je izvjesno da se ne mogu izvoditi bez prethodnog odobrenja Konzervatorskog odjela"  to nije utvrđivao prirodu radova o kojima ovisi pravilna primjena materijalnog prava, odnosno o kojima ovisi mogućnost primjene ili članka 73. stavak 1. i članka 73. stavak 2. i 3. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, slijedom čega nalaze da činjenično stanje nije pravilno utvrđeno zbog čega je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu da Sud uvaži žalbu uz naknadu troškova sastava tužbe u iznosu od 2.500,00 kn, zastupanja na raspravi od 21. prosinca 2021. u iznosu od 2.500,00 kn i sastava žalbe na presudu u iznosu od 3.125,00 kn.

3.              U odgovoru na žalbu tuženik smatra da je činjenično stanje u potpunosti i pravilno utvrđeno, te se poziva na odredbu članka 86. stavak 1. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, a da je strankama omogućeno izjašnjavanje o svim spornim, pravnim i činjeničnim pitanjima kroz izjavljenu žalbu i kroz sudjelovanje u upravnom sporu. Ponovno ističe kako je u inspekcijskom postupku saslušan izvođač radova koji je zatečen prilikom izvođenja radova a žalitelji su se i sami mogli obratiti prvostupanjskom tijelu radi izjašnjavanja jer su od strane izvođača morali biti upozoreni o vođenju postupka. Predlaže da Sud žalbu odbije kao neosnovanu.

4.              Žalba je osnovana.

5.              Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud nalazi da je pobijanom presudom kojom je odbijen tužbeni zahtjev povrijeđen zakon na strani tužitelja.

6.              Prvostupanjski sud je potvrdio pravilnost rješenja tuženika i prvostupanjskog upravnog tijela donesenih pozivom na odredbu članka 62. stavak 1. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara (Narodne novine, broj 69/99., 151/03., 157/03., 110/04., 87/09., 88/10., 61/11., 25/12., 136/12., 157/13., 152/14., 44/17., dalje: Zakon) nalazeći da iz fotografija koje se nalaze u spisu predmeta upravnog postupka i koje je u sporu priložio tuženik su prikazani radovi teškom mehanizacijom na okućnici predmetne zgrade koji su takvog intenziteta i predstavljaju radnju koja se u smislu navedene odredbe Zakona ne može poduzimati bez odobrenja nadležnog Konzervatorskog odjela da se ne radi o radovima hitne naravi i da nije bilo opravdanja da se poduzmu bez prethodnog odobrenja, te da radovi izmjene instalacije po prirodi stvari ne predstavljaju radove hitne naravi. Prvostupanjski sud se pozvao i na odredbu članka 86. navedenog Zakona prema kojoj inspektor zaštite kulturnih dobara rješenje može donijeti bez prethodnog izjašnjavanja stranke, a da je u inspekcijskom postupku saslušan izvođač radova koji je zatečen prilikom izvođenja radova, pa da su se tužitelji mogli i sami obratiti prvostupanjskom tijelu radi izjašnjavanja jer su od strane izvođača morali biti upoznati o vođenju postupka, slijedom čega zaključuje da nisu osnovani tužbeni navodi da im nije omogućeno sudjelovanje u postupku.

7.              Međutim ovakvo tumačenje prvostupanjskog suda ovaj Sud nalazi pogrešnim.

8.              Ovo stoga jer osnovano tužitelji u žalbi ističu da su upravna tijela povrijedila odredbu članka 113. stavak 3. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09.), kojom je propisano da je prvostupanjsko tijelo, u situaciji kada je rješenje donijeto u postupku neposrednog rješavanja, a stranka u žalbi zahtjeva da  joj se omogući izjašnjavanje o činjenicama i okolnostima koje su važne za rješavanje stvari ili da se provede ispitni postupak, dužno postupati po zahtjevu stranke. Tužitelji su u žalbi izjavljenoj protiv prvostupanjskog upravnog rješenja prigovorili da im u postupku nije dana mogućnost izjašnjavanja te su zatražili provođenje ispitnog postupka, pa imajući u vidu naprijed citiranu odredbu Zakona o općem upravnom postupku prvostupanjsko tijelo je bilo dužno postupiti po ovom zahtjevu stranke, pa kako je to propustilo učiniti u konkretnom slučaju tada je to bio dužan učiniti tuženik. Stoga se neosnovano tuženik u osporenom rješenju kao i prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude pozivaju na odredbu članka 86. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, a niti je na zakonu zasnovano njihovo tumačenje da su se tužitelji sami mogli obratiti prvostupanjskom upravnom tijelu radi izjašnjavanja jer da su od strane izvođača, koji je u postupku saslušan, morali biti upoznati o vođenju toga postupka.

9.              Imajući u vidu naprijed navedeno, ovaj Sud nalazi da je osporenom presudom povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

10.              Kako su tužitelji uspjeli u sporu, to je u smislu odredbe članka 79. stavak 1. i 4. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.). osnovan njihov zahtjev za naknadu zatraženih troškova upravnog spora sukladno Tbr. 23. točke 1. i 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 142/12., 103/14., 118/14., 117/15.) i to za sastav tužbe u iznosu od 2.500,00 kn i sastav žalbe na presudu u iznosu od 3.125,00 kn, što ukupno iznosi 5.625,00 kn. Naknadu troška zastupanja tužitelja na ročištu od 21. prosinca 2021., Sud nije odredio jer zahtjev za naknadu istog nije postavljen do zaključenja glavne rasprave, već tek u žalbi.

11.              Imajući u vidu sve navedeno, trebalo je temeljem odredbe članka 74. stavak 2. i 79. stavak 6. Zakona o upravnim sporovima, odlučiti u cijelosti kao u izreci presude.

 

U Zagrebu 12. siječnja 2023.

Predsjednica vijeća

Mirjana Čačić, v .r.