- 1 -              Rev 944/2020-2

 

 

 

 

Broj: Rev 944/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Glušića člana vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E. o. d.d., Z., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu G. i P. u Z., protiv tuženika: 1. H. v., Z., OIB: …, 2. H. c. d.o.o. Z., OIB: …, 3. G. S., S., OIB: … i 4. G. S., S., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik I. D., odvjetnik u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv međupresude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-2158/2017-2 od 23. studenog 2017., kojom je potvrđena međupresuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj I P-1292/02 od 26. svibnja 2017., u sjednici održanoj 11. siječnja 2023.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Revizija tužitelja podnesena protiv međupresude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-2158/17-2 od 23. studenog 2017., u dijelu kojim je potvrđena međupresuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj I P-1292/02 od 26. svibnja 2017. pod toč. II. i III. izreke, odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e :

 

              Revizija tužitelja podnesena protiv odluke o troškovima postupka odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom međupresudom je suđeno:

 

"I. Utvrđuje se da su tuženik pod 1. H. v. Z. i tuženik pod 2. H. c. d.o.o. Z. solidarno odgovorni za naknadu štete nastalu osiguraniku tužitelja u štetnom događaju od 22. lipnja 1999.

 

Do pravomoćnosti međupresude zastat će se s raspravljanjem o visini tužbenoj zahtjeva.

 

Odluka o troškovima postupka donijet će se u konačnoj presudi.

 

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženici pod 3. G. S. i pod 4. G. S. solidarno (s tuženikom pod 1. H. v. Z. i pod 2. H. c. d.o.o. Z.) u roku od 15 dana isplate iznos od 465.654,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 66.000,00 kn teče počevši od 28. travnja 2000. na iznos od 155.121,77 kn počevši od 2. svibnja 2000. i na iznos od 243.532,23 kn počevši od 3. svibnja 2000. pa do 31. prosinca 2007., te na iznos od 465.654,00 kn zateznu kamatu počevši od 1. siječnja 2008. koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 8% do dana isplate.

 

III. Dužan je tužitelj u roku od 15 dana naknaditi tuženiku pod 4. G. S. parnični trošak u iznosu od 82.500,00 kn sa zateznim kamatama koje na isti teku od 26. svibnja 2017. pa do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanju kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem za pet postotnih poena, dok se za više zatraženi parnični trošak u iznosu od 11.250,00 kn sa zateznim kamatama od 26. svibnja 2017. pa do isplate zahtjev tuženika pod 4. odbija."

 

2. Drugostupanjskom međupresudom je suđeno:

 

„Odbijaju se žalbe tužitelja i tuženika 1. i 2. kao neosnovane i potvrđuje u pobijanom dijelu prvostupanjska međupresuda.“

 

3. Protiv drugostupanjske međupresude, u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska međupresuda pod toč. II. i III. izreke, tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se revizija prihvati i drugostupanjska međupresuda u pobijanom dijelu ukine i/ili preinači shodno revizijskim navodima.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Revizija tužitelja podnesena protiv odluke o glavnoj stvari je neosnovana, dok je revizija tužitelja podnesena protiv odluke o troškovima postupka nedopuštena.

 

6. Revident je u reviziji naveo da reviziju protiv drugostupanjske presude podnosi zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, ali u reviziji nije određeno naveo niti obrazložio razloge zbog kojih je reviziju podnio zbog tog revizijskog razloga, odnosno u čemu se sastoji bitna povreda, a to je bio dužan učiniti sukladno izričitoj odredbi čl. 386. st. 1. ZPP-a. Budući da tužitelj u reviziji nije određeno naveo niti obrazložio razloge podnošenja revizije protiv drugostupanjske presude zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, ovaj sud, postupajući u smislu odredbe čl. 386. st. 2. ZPP-a, taj neobrazložen revizijski razlog nije uzeo u obzir.

 

7. Tužitelj nadalje osporava pravilnu primjenu odredaba materijalnog prava premda se revizijski razlozi u bitnom odnose na činjenična utvrđenja i zaključke nižestupanjskih sudova koje tužitelj smatra pogrešnim. Treba međutim imati na umu da u revizijskom postupku ovaj sud polazi od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova, a pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije dopušten revizijski razlog (arg. iz čl. 385. ZPP-a). Tako navodi revidenta kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje nisu mogli biti uzeti u razmatranje.

 

8. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

9. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 464.654,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama koliko je isti isplatio kao ugovaratelj osiguranja svom osiguraniku E.-D. d.o.o. temeljem police osiguranja od 28. svibnja 1999., a sve na osnovu materijalne štete koja je nastala na građevnom objektu, opremi, zalihama robe, E.-D. zbog poplave koja se dogodila 22. lipnja 1999.

 

9.1. Tužitelj odgovornost tuženika pod 1. temelji na odredbama Zakona o vodama smatrajući da je do poplave i štete došlo zbog propusta u održavanju odteretnih kanala i drugih vodnih građevina koje služe zaštiti od štetnog djelovanja voda; odgovornost tuženika pod 2. zbog propusta u izgradnji ceste i održavanju odvodnih kanala, a tuženika pod 3. i 4. na odredbama Zakona o komunalnom gospodarstvu zbog propusta u odvodnji atmosferskih voda i održavanju otvorenih i drugih odvodnih kanala oborinske kanalizacije, jer se slivno područje sa kojeg su vode poplavile prostore tužiteljeva osiguranika na području tuženika pod 3. i 4.

 

10. Ocjenom provedenih dokaza, nižestupanjski sudovi su utvrdili odgovornost tuženika pod 1. i 2. za nastanak štetnog događaja, dok su odbili tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na tuženika pod 3. i 4. U revizijskom stupnju postupka sporna je odgovornost tuženika pod 3. i 4. za nastanak štetnog događaja.

 

11. Nižestupanjski sudovi su u bitnom zaključili da tužitelj nije dokazao odgovornost tuženika pod 3. i 4. za nastanak štetnog događaja, uz obrazloženje:

 

- da je odredbom čl. 2. Zakona o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine", broj 367/95, 70/97, 128/99) propisano da su jedinice lokalne samouprave te pravne i fizičke osobe koje obavljaju komunalne djelatnosti dužne osigurati trajno i kvalitetno obavljanje komunalnih djelatnosti te osigurati održavanje komunalnih objekata i uređaja u stanju funkcionalne sposobnosti, dok je odredbom čl. 3. st. 1. tog Zakona propisano da su komunalne djelatnosti, između ostalog, odvodnja i pročišćavanje otpadnih voda,

 

- da je vještak za graditeljstvo istaknuo da mu uvid u projektnu dokumentaciju Ulice S. m. i Ulice P. M. nije bio omogućen, međutim, obilaskom i vizualnim pregledom terena utvrdio je da eventualna nedovoljna dimenzioniranost komunalne oborinske kanalizacije Ulice S. m. (u skici vještva geodeta B. označena kao Z. ulica) ne bi bitno utjecala na razmjere plavljenje prostora E. D.,

 

- da sama ulica ne zauzima veliki udio u ukupnoj površini slivnog područja, a i uzdužni nagib nije usmjeren u pravcu zgrade E. D.,

 

- da se ulica P. M. nalazi s južne strane objekta E. D., a topološki uvjeti na toj trasi su takvi da ne ugrožavaju spornu lokaciju u smislu poplave,

 

- da projektna dokumentacija potpornog zida sa sjeverne strane zgrade E. D. također nije bila dostupna na uvid, međutim, da, ukoliko su vertikalna drenaža i drenažna kanalizacija s uzvodne strane zida i postojale, iste ne bi mogle prihvatiti količine oborina koje su prema nalazu vještaka P. iznosile približno 10-15% prosječnih ukupnih godišnjih količina na području sporne lokacije,

 

- da iz nalaza i mišljenja vještaka ne proizlazi da bi se radilo o nekretnini iz prostora pod upravom tuženika pod 4.

 

12. Tužitelj revizijskim navodima u bitnom osporava navedeni zaključak sudova tvrdnjama da tuženici pod 3. i 4. nisu osigurali održavanje komunalnih objekta i uređaja u stanju funkcionalne sposobnosti, a njihovi propusti u osiguravanju odvodnje atmosferskih voda su prema provedenim vještačenjima jedan od uzroka nastanka predmetne štete i upravo je na njima bio teret ekskulpacijskih razloga. Tužitelj nadalje ističe da su tuženici, na kojima je teret dokaza, trebali dostaviti projektnu odnosno drugu dokumentaciju kojom bi dokazali da su udovoljili svojim zakonskim obvezama, a koju nisu dostavili, iako istom raspolažu, čime nisu dokazali da u konkretnom slučaju nema njihove krivnje. Nadalje, ističe da su sudovi propustili utvrditi kako se dio sliva te predio na kojem je propušteno reguliranje javne odvodnje i gradnja funkcionalne mreže kanalizacijskog sustava nalazi i na području Grada Solina te zaključuje da je u konkretnom slučaju do štete došlo zbog propusta na strani svih tuženika čime su ispunjene pretpostavke solidarne odgovornosti svih tuženika iz odredbe čl. 206. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/03, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01).

 

13. Istaknutim navodima tužitelj zapravo iznosi drukčije činjenične zaključke od zaključaka drugostupanjskog suda iznesenih u obrazloženju pobijane odluke odnosno ističe prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, međutim, kao što je prethodno navedeno, reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 385. st. 1. ZPP-a). Međutim, ovdje je svrsishodno uputiti na utvrđenje prvostupanjskog suda da tuženik pod 3. ne raspolaže projektnom dokumentacijom Ulice S. m. i Ulice P. M., dok je projektna dokumentacija potpornog zida sa sjeverne i istočne zgrade E. D. od tvrtke E. D. d.d. uništena u poplavi), kao i da tužitelj tijekom postupka nije pojasnio na kojem dijelu teritorija tuženika pod 4. se nalaze „zanemarene i neuređene zaštitne i regulacijske vodne građevine“, odnosno gdje bi te građevine trebale biti, pri čemu se niti u vještačenju ne spominje utjecaj ni jednog dijela prostora pod upravom tuženika pod 4.

 

14. U prethodno navedenom činjeničnom stanju (da eventualna nedovoljna dimenzioniranost komunalne oborinske kanalizacije Ulice S. m. ne bi bitno utjecala na razmjere plavljenje prostora E. D.; da sama ulica ne zauzima veliki udio u ukupnoj površini slivnog područja, a i uzdužni nagib nije usmjeren u pravcu zgrade E. D.; da se ulica P. M. nalazi s južne strane objekta E. D., a topološki uvjeti na toj trasi su takvi da ne ugrožavaju spornu lokaciju u smislu poplave; da, ukoliko su vertikalna drenaža i drenažna kanalizacija s uzvodne strane zida i postojale, iste ne bi mogle prihvatiti količine oborina koje su prema nalazu vještaka P. iznosile približno 10-15% prosječnih ukupnih godišnjih količina na području sporne lokacije; da iz nalaza i mišljenja vještaka ne proizlazi da bi se radilo o nekretnini iz prostora pod upravom tuženika pod 4.) nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na tuženika pod 3. i 4., budući da tužitelj nije dokazao pretpostavke njihove odgovornosti za štetu koja je nastupila osiguraniku tužitelja, a koju je tužitelj isplatio svom osiguraniku.

 

15. Slijedom navedenog, kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je, na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a, odbiti reviziju tuženice kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci.

 

16. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a reviziju tužitelja podnesenu protiv odluke o glavnoj stvari odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove presude.

 

17. Odlučujući o dopuštenosti revizije protiv odluke o troškovima parničnog postupka ovaj sud ocjenjuje da je revizija nedopuštena. Naime, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenog 2015. prihvaćeno je pravno shvaćanje, kojim je ovaj sud vezan, da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

18. Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP-a) te da odluka o troškovima parničnog postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a.

 

19. Slijedom navedenog, valjalo je, na temelju odredbi čl. 392.b st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 400. st. 1. i 3. ZPP-a, odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 11. siječnja 2023.