Poslovni broj: Gž-1522/2022-3

 

 

 

 

             

 

 

Poslovni broj: Gž-1522/2022-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V AT S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Ane Grbavac kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Marijana Miletića, kao člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja B. Š., OIB: ..., iz Z., kojeg zastupa punomoćnik H. Š., odvjetnik u Z., protiv tuženika A. B. d.d., OIB: ..., Z., kojeg zastupa punomoćnik T. S., odvjetnik u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 80 P-498/19-34 od 26. travnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 11. siječnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e   i   r j e š i o   j e

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, te se potvrđuju presuda i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 80 P-498/19-34 od 26. travnja 2022.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskim rješenjem suđeno je:

Dopušta se preinaka tužbe učinjena podneskom od 25. svibnja 2020.

 

2. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

I. Utvrđuje se kako je Ugovor o kreditu broj 016-379/2008 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljen 15. srpnja 2008. između tužitelja B. Š., 14 Z., OIB: ... i tuženika A. B. d.d., Z., Republika Hrvatska, OIB: ..., ništetan u dijelu koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope i to u članku 6. stavak 1. u dijelu koji glasi: „Banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama H. A.-A.-B. d.d. ili drugog akta Banke“ i stavak 3. u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom.“ i članku 21. stavak 3. u dijelu koji glasi: „kao i Odluku o kamatnim stopama H.-A.-A.-B. d.d.“.“

II Utvrđuje se kako je Aneks br. 1 Ugovora o kreditu broj 016-379/2008 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljen 21. prosinca 2011. između tužitelja B. Š., 14 Z., OIB: ... i tuženika A. B. d.d., Z., Republika Hrvatska, OIB: ... ništetan u članku 3. kojim se ugovara izmjena članka 3. Osnovnog ugovora u dijelu koji glasi: „(...)promjenjiva.“ i članku 8. stavak 2. u dijelu koji glasi: „kao i odluku o kamatnim stopama H.-A.-A.-B. d.d.“.

III Nalaže se tuženiku A. B. d.d., OIB: ..., isplatiti tužitelju B. Š., OIB: ..., iznos 17.690,07 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos 586,79 kuna od 2. veljače 2009.

- na iznos 589,34 kune od 2. ožujka 2009.

- na iznos 582,31 kunu od 31. ožujka 2009.

- na iznos 583,65 kuna od 30. travnja 2009.

- na iznos 572,90 kuna od 1. lipnja 2009.

- na iznos 564,97 kuna od 30. lipnja 2009.

- na iznos 567,08 kuna od 31. srpnja 2009.

- na iznos 571,25 kuna od 31. kolovoza 2009.

- na iznos 570,89 kuna od 30. rujna 2009.

- na iznos 566,67 kuna od 2. studenog 2009.

- na iznos 574,59 kuna od 30. studenog.2009.

- na iznos 580,94 kune od 31. prosinca.2009.

- na iznos 589,97 kuna od 1. veljače 2010.

- na iznos 587,90 kuna od 1. ožujka 2010.

- na iznos 600,17 kuna od 31. ožujka 2010.

- na iznos 597,84 kune od 30. travnja 2010.

- na iznos 602,37 kuna od 31. svibnja 2010.

- na iznos 641,60 kuna od 2. srpnja 2010.

- na iznos 633,53 kuna od 2. kolovoza 2010.

- na iznos 658,20 kuna od 31. kolovoza 2010.

- na iznos 649,68 kuna od 30. rujna 2010.

- na iznos 635,96 kuna od 2. studenog 2010.

- na iznos 664,90 kuna od 30. studenog 2010.

- na iznos 395,20 kuna od 31. prosinca 2010.

- na iznos 380,52 kuna od 31. siječnja 2011.

- na iznos 386,16 kuna od 1. ožujka.2011.

- na iznos 379,61 kunu od 31. ožujka 2011.

- na iznos 380,80 kuna od 30. travnja 2011.

- na iznos 408,54 kune od 31. svibnja 2011.

- na iznos 411,25 kuna od 1. srpnja 2011.

- na iznos 434,42 kune od 1. kolovoza 2011.

- na iznos 29,57 kuna od 31. prosinca 2011.

- na iznos 29,96 kuna od 31. siječnja 2012.

- na iznos 30,01 kunu od 29. veljače 2012.

- na iznos 29,74 kune od 31. ožujka 2012.

- na iznos 29,92 kune od 30. travnja 2012.

- na iznos 30,05 kuna od 31. svibnja 2012.

- na iznos 29,84 kune od 30. lipnja 2012.

- na iznos 29,89 kuna od 31. srpnja 2012.

- na iznos 29,74 kune od 4. rujna 2012.

- na iznos 29,40 kuna od 1. listopada 2012.

- na iznos 29,76 kuna od 31. listopada 2012.

- na iznos 29,94 kune od 30. studenog 2012.

- na iznos 29,81 kunu od 31. prosinca 2012.

- na iznos 29,13 kuna od 31. siječnja 2013.

- na iznos 29,71 kunu od 28. veljače 2013.

- na iznos 29,76 kuna od 2. travnja 2013.

- na iznos 29,53 kune od 30. travnja 2013.

- na iznos 28,83 kune od 31. svibnja 2013.

- na iznos 28,81 kunu od 1. srpnja 2013.

- na iznos 28,98 kuna od 31. srpnja 2013.

- na iznos 29,26 kuna od 31. kolovoza 2013.

- na iznos 29,64 kune od 30. rujna 2013.

- na iznos 29,45 kuna od 31. listopada 2013.

- na iznos 29,59 kuna od 30. studenog 2013.

- na iznos 29,75 kuna od 31. prosinca 2013.

do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja ja vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

IV Utvrđuje se kako je Ugovor o kreditu broj 016-379/2008 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljen 15. srpnja 2008. između tužitelja B. Š., 14 Z., OIB: ... i tuženika A. B. d.d., Z., Republika Hrvatska, OIB: ..., ništetan u članku 3. stavak 2. u dijelu koji glasi: „Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF H. A.-A.-B. d.d. na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.“ i članku 4. stavak 2. u dijelu koji glasi: „(...) u kunskoj protuvrijednosti 2.033,52 CHF (dvijetisućetridesettri švicarskih franaka i 52/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF H. A.-A.-B. d.d. na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.“

V Utvrđuje se kako je Aneks br. 1 Ugovoru o kreditu broj 016-379/2008 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljen 21. prosinca 2011. između tužitelja B. Š., 14 Z., OIB: ... i tuženika A. B. d.d., Z., Republika Hrvatska, OIB: ... ništetan u članku 1. stavak 2. u dijelu koji glasi: „Nadalje, ugovorne strane suglasno utvrđuju da preostala glavnica kredita na dan 30. studenog 2011. godine (tridesetog studenog dvijetisućejedanaeste godine) iznosi 326.229,22 CHF (slovima: tristodvadesetšesttisuća dvjestodvadesetdevet švicarskih franaka i 22/100) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize H. A.-A.-B. d.d.“, članku 3. kojim se ugovara izmjena članka 3. Osnovnog ugovora u dijelu koji glasi: „u iznosu od 326.229,22 CHF (slovima: tristodvadesetšesttisućadvjestodvadesetdevet švicarskih franaka i 22/100) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF H. A.-A.-B. d.d.“ i kojim se ugovara izmjena članka 4. Osnovnog ugovora u dijelu koji glasi: „u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 1.645,90 CHF (slovima: jednatisućašestočetrdesetpet švicarskih franaka i 90/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF H. A.-A.-B. d.d. na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.“ i članku 4. stavak 2. u dijelu koji glasi: „kao i odluku o kamatnim stopama H. A.-A.-B. d.d.“.

VI Nalaže se tuženiku A. B. d.d., OIB: ..., isplatiti tužitelju B. Š., OIB: ..., iznos 252.874,63 kune s pripadajućim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos 617,82 kune od 2. veljače 2009.

- na iznos 661,77 kuna od 2. ožujka 2009.

- na iznos 540,63 kune od 31. ožujka 2009.

- na iznos 563,79 kuna od 30. travnja 2009.

- na iznos 378,64 kune od 1. lipnja 2009.

- na iznos 242,29 kuna od 30. lipnja 2009.

- na iznos 278,51 kunu od 31. srpnja 2009.

- na iznos 350,38 kuna od 31. kolovoza 2009.

- na iznos 344,15 kuna od 30. rujna 2009.

- na iznos 271,47 kuna od 2. studenog 2009.

- na iznos 407,80 kuna od 30. studenog.2009.

- na iznos 517,16 kuna od 31. prosinca.2009.

- na iznos 672,65 kuna od 1. veljače 2010.

- na iznos 636,98 kuna od 1. ožujka 2010.

- na iznos 848,08 kuna od 31. ožujka 2010.

- na iznos 808,00 kuna od 30. travnja 2010.

- na iznos 885,98 kuna od 31. svibnja 2010.

- na iznos 1.561,42 kune od 2. srpnja 2010.

- na iznos 1.422,37 kuna od 2. kolovoza 2010.

- na iznos 1.847,15 kuna od 31. kolovoza 2010.

- na iznos 1.700,39 kuna od 30. rujna 2010.

- na iznos 1.464,32 kune od 2. studenog 2010.

- na iznos 1.962,39 kuna od 30. studenog 2010.

- na iznos 2.596,01 kunu od 31. prosinca 2010.

- na iznos 2.147,36 kuna od 31. siječnja 2011.

- na iznos 2.319,98 kuna od 1. ožujka.2011.

- na iznos 2.119,62 kune od 31. ožujka 2011.

- na iznos 2.156,10 kuna od 30. travnja 2011.

- na iznos 3.004,04 kune od 31. svibnja 2011.

- na iznos 3.086,64 kune od 1. srpnja 2011.

- na iznos 3.795,08 kuna od 1. kolovoza 2011.

- na iznos 3.425,36 kuna od 31. kolovoza 2011.

- na iznos 3.027,65 kuna od 30. rujna 2011.

- na iznos 2.841,63 kune od 31. listopada 2011.

- na iznos 2.812,47 kuna od 30. studenog 2011.

- na iznos 2.539,78 kuna od 31. prosinca 2011.

- na iznos 2.673,36 kuna od 31. siječnja 2012.

- na iznos 2.691,27 kuna od 29. veljače 2012.

- na iznos 2.598,85 kuna od 31. ožujka 2012.

- na iznos 2.661,24 kune od 30. travnja 2012.

- na iznos 2.703,94 kune od 31. svibnja 2012.

- na iznos 2.632,12 kuna od 30. lipnja 2012.

- na iznos 2.651,01 kunu od 31. srpnja 2012.

- na iznos 2.597,16 kuna od 4. rujna 2012.

- na iznos 2.482,44 kune od 1. listopada 2012.

- na iznos 2.606,48 kuna od 31. listopada 2012.

- na iznos 2.666,01 kunu od 30. studenog 2012.

- na iznos 2.622,64 kune od 31. prosinca 2012.

- na iznos 2.388,65 kuna od 31. siječnja 2013.

- na iznos 2.587,43 kune od 28. veljače 2013.

- na iznos 2.604,81 kunu od 2. travnja 2013.

- na iznos 2.526,89 kuna od 30. travnja 2013.

- na iznos 2.284,56 kuna od 31. svibnja 2013.

- na iznos 2.278,40 kuna od 1. srpnja 2013.

- na iznos 2.337,91 kunu od 31. srpnja 2013.

- na iznos 2.433,34 kune od 31. kolovoza 2013.

- na iznos 2.565,50 kuna od 30. rujna 2013.

- na iznos 2.497,32 kune od 31. listopada 2013.

- na iznos 2.545,61 kunu od 30. studenog 2013.

- na iznos 2.600,36 kuna od 31. prosinca 2013.

- na iznos 2.043,56 kuna od 31. siječnja 2014.

- na iznos 2.099,38 kuna od 28. veljače 2014.

- na iznos 2.081,11 kuna od 31. ožujka 2014.

- na iznos 2.019,35 kuna od 30. travnja 2014.

- na iznos 1.999,55 kuna od 31. svibnja 2014.

- na iznos 2.008,49 kuna od 30. lipnja 2014.

- na iznos 2.078,59 kuna od 31. srpnja 2014.

- na iznos 2.137,62 kune od 1. rujna 2014.

- na iznos 2.125,37 kuna od 30. rujna 2014.

- na iznos 2.176,40 kuna od 31. listopada 2014.

- na iznos 2.211,07 kuna od 1. prosinca 2014.

- na iznos 2.190,65 kuna od 31. prosinca 2014.

- na iznos 2.196,33 kune od 31. siječnja 2015.

- na iznos 2.196,33 kune od 28. veljače 2015.

- na iznos 2.196,33 kune od 31. ožujka 2015.

- na iznos 2.196,33 kune od 30. travnja 2015.

- na iznos 2.196,33 kune od 1. lipnja 2015.

- na iznos 2.196,33 kune od 30. lipnja 2015.

- na iznos 2.196,33 kune od 31. srpnja 2015.

- na iznos 2.196,33 kune od 31. kolovoza 2015.

- na iznos 2.196,33 kune od 30. rujna 2015.

- na iznos 2.196,33 kune od 31. listopada 2015.

- na iznos 2.196,33 kune od 30. studenog 2015.

- na iznos 2.196,33 kune od 31. prosinca 2015.

- na iznos 2.852,15 kuna od 1. veljače 2016.

- na iznos 2.953,90 kuna od 29. veljače 2016.

- na iznos 2.854,29 kuna od 31. ožujka 2016.

- na iznos 2.759,16 kuna od 30. travnja 2016.

- na iznos 2.695,78 kuna od 31. svibnja 2016.

- na iznos 2.882,38 kuna od 30. lipnja 2016.

- na iznos 2.841,02 kune od 1. kolovoza 2016.

- na iznos 2.762,79 kuna od 31. kolovoza 2016.

- na iznos 2.841,73 kune od 30. rujna 2016.

- na iznos 2.856,58 kuna od 31. listopada 2016.

- na iznos 2.972,42 kune od 30. studenog 2016.

- na iznos 3.017,79 kuna od 31. prosinca 2016.

- na iznos 2.981,44 kune od 31. siječnja 2017.

- na iznos 2.935,04 kune od 28. veljače 2017.

- na iznos 2.916,76 kuna od 31. ožujka 2017.

- na iznos 2.837,40 kuna od 30. travnja 2017.

- na iznos 2.721,82 kune od 31. svibnja 2017.

- na iznos 2.687,14 kuna od 30. lipnja 2017.

- na iznos 2.362,10 kuna od 31. srpnja 2017.

- na iznos 2.320,51 kunu od 31. kolovoza 2017.

- na iznos 2.394,04 kune od 30. rujna 2017.

- na iznos 2.296,11 kuna od 31. listopada 2017.

- na iznos 2.296,45 kuna od 30. studenog 2017.

- na iznos 2.249,53 kune od 31. prosinca 2017.

- na iznos 2.209,51 kunu od 31. siječnja 2018.

- na iznos 2.268,23 kune od 28. veljače 2018.

- na iznos 2.113,12 kuna od 31. ožujka 2018.

- na iznos 1.952,43 kune od 30. travnja 2018.

- na iznos 2.243,85 kuna od 31. svibnja 2018.

- na iznos 2.185,53 kune od 30. lipnja 2018.

- na iznos 2.176,56 kuna od 31. srpnja 2018.

- na iznos 2.393,81 kunu od 31. kolovoza 2018.

- na iznos 2.423,00 kune od 30. rujna 2018.

do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja ja vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

VII Nalaže se tuženiku A. B. d.d., OIB: ..., naknaditi tužitelju B. Š., OIB: ..., trošak parničnog postupka u iznosu 46.229,00 kuna sa zateznim kamatama koje teku od 26. travnja 2022. do isplate, po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku 15 dana.

 

3. Protiv prvostupanjske presude i rješenja žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22-dalje: ZPP), predlažući da drugostupanjski sud usvoji žalbu te preinači pobijanu presudu i rješenje na način da u cijelosti odbije zahtjev tužitelja i preinaku tužbe uz obvezu tužitelja da tuženiku naknadi parnične troškove prvostupanjskog postupka i žalbe, podredno da ukine pobijanu presudu i rješenje te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovnu odluku uz obvezu tužitelja da tuženiku naknadi trošak žalbe.

 

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

5. Žalba tuženika nije osnovana.

 

6. Tužitelj svoj zahtjev temelji na tvrdnji da je tuženik (banka) istom kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe Ugovora o kreditu kojeg su dana 15. srpnja 2008. i Aneks Ugovora o kreditu od 21. prosinca 2011. sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu u skladu s jednostranom odlukom kreditora, te valutnu klauzulu vezanu za švicarski franak, na koji način je protivno načelu savjesnosti i poštenja tužitelj stavljena u neravnopravan položaj a njegova ugovorna odredba je, zbog ovisnosti o dva bitna promjenjiva elementa postala rizična.

 

7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koje ukazuje žalba, kao ni povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, tako da se zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude može ispitati.

 

8. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u vezi s člankom 8. ZPP, na koju opisno upire žalitelj, jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra žalitelj da bi trebalo i ako izvodi drugačije činjenične zaključke nego to čini žalitelj. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ono je u konkretnom slučaju dano u skladu s odredbom članka 8. ZPP.

 

9. Također nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev kao i prigovore tuženika, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (članak 8. ZPP) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.

 

10. Neosnovano tuženik u žalbi upozorava da je prvostupanjski sud odlučio o preinačenoj tužbi, unatoč tome što se tuženik protivio preinaci.

 

11. U smislu odredbe članka 191. ZPP, preinaka tužbe je: promjena istovjetnosti zahtjeva; povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.

12. Ako tužitelj preinači tužbu tako što, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtjeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti.

 

13. Ne stoji žalbeni prigovor tuženika da prvostupanjski sud nije bio ovlašten dopustiti preinaku tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka. Naime, preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva je svrsishodna za rješenje spora (članak 190. stavak 2. ZPP) a i visina zahtjeva utvrđena je temeljem provedenog vještačenja pa kada se tužitelju ne bi dozvolila preinaka tada bi se obezvrijedio dokazni postupka i provedeno vještačenje. Nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju se nameće ograničenje prava na pristup sudu, koje pravo je jedan vid "prava na sud" sadržanog u pravu na pravično suđenje zajamčeno odredbom članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“, Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99-pročišćeni test 6/99, 14/02 i 1/06 - dalje: Konvencija). To iz razloga jer je legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka onemogućavanje zlouporabu procesnih prva u cilju ubrzanja parničnog postupka a povećanje tužbenog zahtjeva odmah nakon provedenog vještačenja koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi nije od utjecaja na dužinu trajanja postupka, dok nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju preostaje samo podnošenje nove tužbe za preostali dio zahtjeva a u kojem slučaju se nepotrebno izvrgava daljnjim troškovima postupka te se izlaže riziku presuđene stvari ili eventualne zastare koji dovodi u pitanje ostvarivanje njegova prava na isplatu čime se istom nameće prekomjerni teret. Stoga odluka kojom se ne dopušta preinaka tužbe nije razmjerna legitimnom cilju iz odredbe članka 190. stavak 1. ZPP čime je narušena sama bit tužiteljeva prava na pristup sudu. Neovisno o tome za navesti je da je sukladno zaključku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenoga 2021. (poslovni broj Su IV-162/2021) u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

 

14. Po provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice:

- da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj 016-379/2008 15. srpnja 2008. (solemniziran 17. rujna 2008.) na iznos 341.000,00 CHF (dalje: Ugovor o kreditu) i da su 21. prosinca 2011. sklopili Aneks broj 1 istom Ugovoru o kreditu (solemniziran 29. prosinca 2011., dalje: Aneks),

- da iz odredbe članka. 3. Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovorena redovna kamata 5,70% godišnja, koja je prema čl. 6. promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika ili drugog akta tuženika,

- da stranke Ugovora o kreditu prema odredbi čl. 21. st. 3. Ugovora potpisom na ugovoru korisnik kredita, založni dužnik i sudužnik, između ostalih, u cijelosti prihvaćaju Odluku o kamatnim stopama tuženika,

- da iz odredbe čl. 2. st. 1. Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovoren iznos kredita kunska protuvrijednost 341.000,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, a iz čl. 3. st. 2. da se kamata obračunava u CHF, naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF tuženika na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća, dok se prema čl. 4. st. 2. istog Ugovora kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća,

- da je presudom VSRH poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je tuženik H. A.-A.-B. d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom H. A.-A.-B. d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time H. A.-A.-B. d.d. postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

- da je presudom VSRH poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da je H. A.-A.-B. d.d. u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora H. A.-A.-B. d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je H. A.-A.-B. d.d. postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

- da navedene pravomoćne presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a na koje se tužitelj pozvao u tužbi, imaju izravan učinak i na ovaj postupak radi individualne zaštite tužitelja kao potrošača, te u smislu odredbe čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. u vezi čl. 120. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14., 110/15., 14/19., dalje: ZZP/14) i čl. 502.c ZPP one obvezuju i sud u ovom postupku,

- da se osobe u posebnim parnicama mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u smislu čl. 502c ZPP, kojom su proširene subjektivne granice pravomoćnosti presude, da je sud u pojedinačnim sporovima vezan za utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava kada se osoba na njih poziva,

- da tuženik u ovom postupku nije dokazao, niti je ponudio odgovarajuće dokaze da je tužitelju protumačen i objašnjen značaj i posljedice tih ugovornih odredbi, tj. da mu je te odredbe učinio razumljivima, i to ne samo formalno i u gramatičkom smislu, već suštinski, kako pojam razumljivosti tumači i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, a prema kojem razumljivost podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice takvih odredbi za njegove financijske obveze i donijeti razboritu i informiranu odluku,

- da u odnosu na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik nije niti tvrdio da je tužitelj upoznat s parametrima o kojima ovisi promjena početno ugovorene stope redovne kamate, pa shodno tomu na te okolnosti nije niti predložio odgovarajuće dokaze,

- da je tuženik na okolnosti da je tužitelju objašnjen pojam rizika ugovaranja valutne klauzule u CHF te na okolnost da je tužitelj potpisom Ugovora o kreditu, koji je i solemniziran od strane javnog bilježnika izrazio svoju volju da je upoznat sa mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjena tečaja CHF predložio izvršiti uvid u Ugovor o kreditu, stručne članke i druge isprave te saslušanje svjedoka - prvenstveno osobne bankarice tužitelja i javnog bilježnika koji je ugovor o kreditu solemnizirao,

- da okolnosti na koje su predloženi ti dokazi nemaju značaj pregovaranja u okviru kojeg se potrošaču sporne ugovorne odredbe čine suštinski razumljivima da on na temelju takvih informacija može procijeniti ekonomske posljedice takvih odredbi za njegove financijske obveze, pa da stoga na te okolnosti predloženi dokazi nisu od značaja za utvrđivanje činjenica odlučnih za pravilnu primjenu materijalnog prava, zbog čega sud da nije izveo dokaz saslušanjem predloženih svjedoka,

- da tuženik nije niti tvrdio da je tužitelj osoba koja već po prirodi svog zanimanja i stupnja obrazovanja može razumjeti ekonomske posljedice spornih ugovornih odredbi za njegove financijske obveze, a s druge strane tužitelj tijekom postupka tvrdi da nije znao da je moguće da će anuiteti toliko rasti,

- da iz činjeničnih navoda istaknutih tijekom postupka iskaza tužitelja sud zaključuje da mu pri sklapanju Ugovora o kreditu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nisu učinjene suštinski razumljivima, jer mu nije pružena cjelovita informacija kako u pogledu okolnosti o kojima ovisi promjena kamatne stope, tako i u pogledu rizika ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima na temelju koje je mogao procijeniti potencijalne ekonomske posljedice koje bi takve ugovorne odredbe mogle imati za njegove financijske obveze,

- da tuženik ničim ne dokazuje da je u konkretnom slučaju tužitelj prije sklapanja i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bio od strane istoga informiran o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede ugovorene valute uz koju je vezana glavnica CHF, odnosno nije dokazao da su tuženik i tužitelj prije sklapanja Ugovora o kreditu i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu tužitelja kao potrošača,

- da u spomenutom ugovoru o kreditu nema nikakvih pobližih odredaba o načinu utvrđivanja promjene kamatne stope odnosno parametara na temelju kojih se ista mijenja i utvrđivala, što ukazuje da je tuženik po svom vlastitom nahođenju mogao donositi odluke i mijenjati kamatu, pa takva odredba nije razumljiva,

- da tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužitelj kao potrošač i slabija ugovorna strana imao utjecaja na sadržaj ugovora u dijelu kojim je ugovorena mogućnost promjena kamatne stope sukladno odluci banke te u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu CHF, niti je dokazao da je tužitelj prije i tijekom sklapanja ugovora obavijestio te informirao o rizicima vezano uz valutu CHF ili pak parametrima o kojima ovisi promjena tečaja,

- da je iz sadržaja spisu priležećeg Ugovora vidljivo da se radi o standardnom, tipskom ugovoru,

- da postupanje tuženika glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao stranke ugovora,

- da iz odredbe čl. 3. Aneksa proizlazi da je na preostali iznos kredita ugovoreno da se obračunava kamata 5,15% godišnje, promjenjiva, dok prema čl. 8. st. 2. potpisom Aneksa tužitelj prihvaća između ostalog i Odluke o kamatnim stopama kreditora,

- da su prema odredbi čl. 1. st. 2. Aneksa ugovorne strane suglasno utvrdile da preostala glavnica kredita na dan 30. studenog 2011. iznosi 326.229,22 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika, dok se prema čl. 3. Aneksa kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 1.645,90 CHF,

- da je u konkretnoj situaciji i Aneksom ugovorena jednostrana promjena kamatne stope od strane tuženika,

- da odredbe čl. 3. i čl. 8. Aneksa ne sadrže podatke na temelju kojih bi se moglo zaključiti na koji način tuženik izračunava kamatnu stopu, pa samim time ni jasne podatke o tome pod kojim uvjetima se ta kamatna stopa mijenja, da sporne odredbe Aneksa ne sadrže jasne uvjete promjene ugovorene promjenjive kamatne stope, a koje bi bile razumljive prosječnom potrošaču,

- da su odredbe o ugovorenoj kamati, koja je promjenjiva jednostrano, dakle u skladu s odlukama tuženika, u predmetnom Aneksu nepoštene to su u smislu odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 79/2007) te ugovorne odredbe ništetne,

- da nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja, da upravo u tome i ogleda potreba primjene korektiva – načela savjesnosti i poštenja u konkretnom slučaju.

- da tuženik u ugovoru u kojem koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope nije odredio referentnu stopu, a imajući u vidu da u vrijeme zaključenja ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati elemente za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, a vodeći računa o načelu savjesnosti i poštenja trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene, da je umjesto toga banka tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, odredbe koje prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja,

- da sporne odredbe Aneksa kojima se glavnica kredita veže za valutu CHF ne sadrže objašnjenje razloga niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužitelj kao prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule,

- da prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik "valute utočišta" koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten, da  prosječnom potrošaču odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive,

- da nije u pravu tuženik kada tvrdi da je tužitelju razumljiva ugovorna odredba prema kojoj je odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak tužitelju razumljiva, jer mu je prilikom solemnizacije ugovora o kreditu od strane javnog bilježnika objašnjen smisao i posljedice pravnog posla i javni bilježnik se uvjerio o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, jer inače ne bi ugovore solemnizirao,

- da sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni suda je ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje,

- da je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da razlike između kamatne stope primijenjene kod otplate i kamatne stope važeće u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i Aneksa iznosi 17.690,07 kuna dok razlika tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita iznosi 252.874,63 kuna,

- da je sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka R. te dopunu nalaza i mišljenja, budući da su isti sačinjeni jasno i obrazloženo, isti nisu u proturječnosti sami sa sobom ili s izvođenim okolnostima,

- da tuženik nije postavio nikakav protutužbeni zahtjev, niti prigovor radi prijeboja, pa eventualna negativna tečajna razlika nije od značaja za ovaj postupak, da tužitelj plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početno ugovorenog nije ništa stekao bez osnove niti je u tom smislu bila nepoštena pa da bi iste iznose trebalo uračunati,

- da potraživanje tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa na ime ugovorenih kamata i iz osnove ugovorene valutne klauzule, nije zastarjelo, jer je zastarijevanje prekinuto podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401712 od 4. srpnja 2013. koji je pravomoćno okončan presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. (u kojem je predmetu donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt. 249/14 od 9. travnja 2015.), odnosno i u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule podnošenjem tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu koji je pravomoćno okončan presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 4. lipnja 2018. (u kojem je donesena i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev. 2221/18 od 3. rujna 2019.), a uvažavajući činjenicu da je predmetni postupak pokrenut tužbom koja je kod prvostupanjskog suda zaprimljena 1. veljače 2019,

- da nije nastupila niti zastara naknadno povećanog dijela zahtjeva tužitelja, jer je zahtjev tužitelja podneskom od 25. svibnja 2020. povećan samo u dijelu u kojem traži isplatu po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, u odnosu na koji zahtjev je zastara počela teći 14. lipnja 2018., dok je tužba preinačena 25. svibnja 2020., dakle unutar zastarnog roka.

 

15. Na osnovu tako utvrđenoga činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je, prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu od dana 15. srpnja 2008. i Aneksa od 21. prosinca 2018. ništetne u dijelu u kojem se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, te je pozivom na odredbu članak 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 u daljnjem tekstu: ZOO) tuženiku naložio da tužitelju isplati, temeljem Ugovora o kreditu i Aneksa ugovora u utuženom razdoblju na ime pretplate zbog ništetne odredbe o promjeni kamatne stope iznos od 17.690,07 kuna i na ime pretplate zbog ništetne valutne klauzule iznos od 252.874,63 kuna sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa do isplate, pri čemu je primijenio citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09 - dalje: ZZP/07, ukazujući i na odredbe, članka 323., 225., 1111. i 1115. ZOO.

 

16. Žalbenim prigovorima tuženika nije dovedena u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o nepoštenosti i ništetnosti spornih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu po jednostranoj odluci tuženika i valutnu klauzulu vezano za CHF, kao i neosnovanost prigovora zastare.

 

17. Imajući u vidu činjenicu da tuženik tijekom provedenog prvostupanjskog postupka nije uspješno osporio status tužitelja kao potrošača, odnosno, da se radi o potrošačkom ugovoru, kao i okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu, nema dvojbe da je predmetni ugovor tužitelj sklopio s tuženikom prema unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane tuženika – banke, te da tužitelj nije utjecao niti je mogla utjecati na sadržaj, kako ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, tako ni odredaba po kojima se glavnica veže za valutu CHF, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

 

18. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14., 110/15.) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba članka 138.a ZZP/07 propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

 

19. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe 502.c ZPP koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP.

 

20. Kako je spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu i Aneksa redovna kamata kao i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je toč. 1. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne i protivno žalbenim navodima tuženika na tu okolnost nije bio dužan provoditi nikakve dokaze neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Takvo pravno stajalište izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.

 

21. Osim navedenog, tuženik ničim ne dokazuje da je u konkretnom slučaju tužitelj prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora bio od strane istoga informirana o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede ugovorene valute uz koju je vezana glavnica CHF, odnosno da su tuženik i tužitelji prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate. Eventualna okolnost da je tuženik tužitelju dostavljao obavijesti o promjeni (povećanju) kamatne stope, sama za sebe zasigurno nema značaj niti predstavlja pojedinačno pregovaranje u smislu odredaba članka 81. ZZP 03. U ugovoru o kreditu nema nikakvih pobližih odredaba o načinu utvrđivanja promjene kamatne stope odnosno parametara na temelju kojih se ista mijenja i utvrđivala, što pak ukazuje da je tuženik prema svom vlastitom nahođenju mogao donositi odluke i mijenjati kamatnu stopu, pa stoga takva odredba nije razumljiva te nedvojbeno dovodi do zaključka da je u konkretnom slučaju visina kamatne stope isključivo ovisila o odluci jedne ugovorne strane – ovdje tuženika. Tužitelju su u Ugovoru o kreditu i Aneksu morali biti određeno predočeni i objašnjeni rizici, razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kako bi na temelju određenih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje iz ugovora mogu proizaći (nije dovoljno da je tužitelj općenito znao i bio svjestan da je kamatna stopa promjenjiva), pa kako je odredba ugovora o promjenjivosti kamatne stope u skladu s odlukama tuženika od bitnog značaja i u konačnici ovisi isključivo o odluci jedne ugovorne strane - tuženika, bez da su određeno i razumljivo navedeni uvjeti promjenjivosti, to predstavlja odredbu koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer nastaje situacija da tuženik, kao vjerovnik, jednostrano određuje obvezu tužitelja koju isti ne može predvidjeti, na nju utjecati niti provjeriti pravilnost promjene zbog nedostatka potrebnih jasnih i razumljivih kriterija, što je sve u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja. Sama okolnost da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila jasna i uočljiva, kao i da je ugovor potvrđen po javnom bilježniku koji im je isti pročitao, a cijeneći i da se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru tuženika, ne ukazuje da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora bila adekvatno informiran glede ugovorene valutne klauzule.

 

22. Ovdje je glede valutne klauzule za istaknuti i da zahtjev "informiranosti potrošača" u konkretnom smislu znači da ugovorna odredba o riziku promjene tečaja ne treba biti razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da potrošač moru tu odredbu razumjeti u pogledu njezinog konkretnog dosega, u smislu da prosječni potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnosti deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit denominiran, već da i može procijeniti potencijalno znatnije gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

 

23. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

 

24. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredaba preplatio tuženiku s osnove promjene kamatne stope iznos od 17.690,07 kuna a s osnove valutne klauzule iznos od 252.874,63 kuna, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom navedenog materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedene iznose sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od izvršenih uplata do isplate.

 

25. Isto tako prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare, uključujući i stajalište o prekidu zastare i ponovnom početku tijeka zastare, time da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-2245/17-2, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa je ocjena neosnovanosti prigovora zastare utemeljena na identičnom stajalištu koje je izraženo u citiranim odlukama, kao što je osnovano zaključio da nije nastupila niti zastara naknadno povećanog dijela zahtjeva tužitelja, jer je zahtjev tužitelja podneskom od 25. svibnja 2020. povećan samo u dijelu u kojem traži isplatu po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, u odnosu na koji zahtjev je zastara počela teći 14. lipnja 2018., dok je tužba preinačena 25. svibnja 2020., dakle unutar zastarnog roka.

 

26. S obzirom da učinak nepošteni ugovornih odredaba djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja Ugovora, smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikada nije ni bila ugovorena, tako da u odnosu na tužiteljicu kao potrošača i ne može imati učinak (što je sukladno odlukama Europskog suda za ljudska prava u kojima je Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili pak kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba).

 

27. U konkretnom slučaju, kod utvrđenja nepoštenim, a time i ništetnim i bez pravnog učinka ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika banke, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem tih ništetnih odredaba.

 

28. Tužitelj kao stranka ugovora nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi već je upravo suprotno tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Nadalje, ni iz odredbe članka 81. stavak 1. ZZP ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ostvarivao pravo na povrat u smislu članka 323. stavak 1. ZOO jer se odredba članka 81. stavak 1. ZZP odnosi samo na potrošače. Tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Dakle, pravna osnova po kojoj je tužitelj plaćao manji anuitet nije otpala, slijedom čega tuženik ne može iznos negativne razlike koji je utvrđen financijskim vještačenjem tražiti od tužitelja u smislu odredbe članka 1111. ZOO. Plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio, stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečega što nije niti primljeno, zbog čega ne postoji niti tražbina tuženika.

 

29. Iz iznesenih razloga, nisu ostvareni žalbeni prigovori tuženika, a kako nisu ostvareni niti žalbeni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti jer je prvostupanjski sud odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja pravilno primijenio mjerodavne zakonske odredbe na kojima je presuda utemeljena, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu i rješenje potvrditi, temeljem odredaba članka 368. stavka 1. i 380. stavak 2. ZPP, uključujući i odluku o troškovima postupka koju je prvostupanjski sud pravilno zasnovao na odredbi članka 154. stavak 1. u svezi s odredbom članka 155. stavka 1. ZPP, a koju tuženik osporava bez isticanja bilo kojeg konkretnog žalbenog prigovora.

 

U Splitu 11. siječnja 2023.