- 1 -              Rev 5097/2019-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 5097/2019-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća,  u pravnoj stvari tužitelja A. B. iz T., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica S. F., odvjetnica u S., protiv tuženika S. H. d.o.o. Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik N. M., odvjetnik u Odvjetničkom društvu B., M., W. i C. u Z., radi uznemiravanja, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž R-116/2019-2 od 21. svibnja 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-353/2016-54 od 29. studenoga 2018., u sjednici održanoj 11. siječnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Odbija se revizija tužitelja u odnosu na odluku o glavnoj stvari, kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o j e:

 

              I              Odbacuje se revizija tužitelja u odnosu na odluku o troškovima postupka, kao nedopuštena.

 

              II              Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na reviziju, kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu 220.000,00 kn s kamatama od podnošenja tužbe do isplate, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka (stavak I. izreke); tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu 32.500,00 kn (stavak II. izreke); a u preostalom dijelu, za iznos od 625,00 kn, odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka (stavak III. izreke).

 

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i u pobijanom dijelu je potvrđena prvostupanjska presuda (stavak I. izreke), dok je zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 3.125,00 kn odbijen kao neosnovan (stavak II. izreke).

 

 

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) podnio je tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači, a podredno da istu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, a tuženika obveže da mu naknadi troškove postupka, uključujući i trošak sastava revizije.

 

4.  Tuženik je u odgovoru na reviziju predložio ovom sudu reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu i obvezati tužitelja da mu naknadi trošak sastava odgovora na reviziju te sudske pristojbe na istu.

 

5. U postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Naime, izreka pobijane presude je razumljiva, ne proturiječi njezinim razlozima, a u obrazloženju pobijane presude navedeni su jasni razlozi o svim odlučnim činjenicama.

 

6. Predmet spora je zahtjev za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti uslijed uznemiravanja (mobinga) tužitelja od strane tuženika, kao njegovog poslodavca, odnosno djelatnika tuženika.

 

7.  Polazeći od toga:

- da je tužitelj od 1. lipnja 2010. kod tuženika obavljao poslove zaštitara na različitim mjestima,

- da je tužitelju, odlukom tuženika od 11. veljače 2016., izvanredno otkazan ugovor o radu,

- da je pravomoćnom presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-840/2016-11 od 30. svibnja 2017. odbijen zahtjev tužitelja za utvrđenje da je nedopuštena odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu, pa posljedično tome i zahtjev za vraćanje na rad,

- da je djelatnik tuženika K. V., u skladu sa svojim ovlaštenjima, ali i prirodom posla u zaštitarskoj tvrtki, tužitelja zakonito raspoređivao na određena radna mjesta (tzv. Malu portu te za videonadzor u trgovini I. S. i na dodatno osiguranje u R.), jednako kao što se koristio ovlastima koje je imao u vezi s usklađivanjem potreba posla i privatnih potreba radnika kada je tužitelju određivao način korištenja godišnjeg odmora i slobodnih dana,

- da je tužitelj radio u istim radnim uvjetima kao i ostali djelatnici tuženika, pa je tako na isti način kao i ostali radnici zaduživao zaštitarsku opremu od tuženika,

- da je tužitelj imao određenih problema u komunikaciji s K. V., koji je povremeno u odnosu na tužitelja imao neprihvatljivu poslovnu komunikaciju, ali koja nije imala elemente uznemiravanja,

- da tužitelj nije pristupio na razgovor kod tuženika, koji je tuženik sazvao povodom njegove protutužbe od 9. prosinca 2015.,

nižestupanjski sudovi zaključuju da tuženik, odnosno njegov djelatnik K. V. nisu uznemiravali odnosno ponižavali tužitelja, niti su svojim postupanjem povrijedili njegovo dostojanstvo, slijedom čega na strani tuženika nisu ispunjene opće pretpostavke odštetne odgovornosti iz članka 1045. stavak 1. i 2., članka 1046. i članka 1049. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO). Kako postupci tuženika nisu protupravni, niti imaju obilježja mobinga, u cijelosti je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete u zatraženom iznosu od 220.000,00 kn.

 

8. Prema odredbi članka 7. stavak 5. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14 – dalje: ZR), poslodavac je dužan zaštiti dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s tim Zakonom i posebnim zakonima.

 

9. Nadalje, prema odredbi članka 111. stavak 1. ZR, ako radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu prema općim propisima obveznog prava.

 

10. Iz činjeničnog osnova tužbe proizlazi da tužitelj potražuje štetu zbog uznemiravanja na radu od strane nadređenog radnika K. V., tj. zbog mobinga.

 

10.1. Mobing nije kategorija koja je definirana odredbama ZR ili kojeg drugog zakona, ali prema prihvaćenom standardu mobing je specifični oblik ponašanja na radnom mjestu kojim jedna osoba ili skupina njih sustavno psihički zlostavlja i ponižava drugu osobu s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do eliminacije s radnog mjesta, u kojem slučaju radnik ima pravo na naknadu štete od poslodavca sukladno općim propisima obveznog prava, a može se raditi o imovinskoj i neimovinskoj šteti.

 

10.2. Imajući na umu odredbe članka 1045., 1046. i 1049. ZOO, tuženik bi, kao poslodavac, bio u obvezi nadoknaditi tužitelju (radniku) utuženu neimovinsku štetu samo onda kada bi postupanje K. V., kao neposredno nadređenog radnika tužitelju, bilo protupravno i imalo obilježje mobinga, a koje bi pritom bilo i u uzročnoj vezi sa štetom koju tužitelj trpi.

 

11. Tužitelj revizijskim navodima u bitnome osporava zaključak nižestupanjskih sudova o tome da postupanje K. V., radnika tuženika, ne  bi imalo obilježje uznemiravanja tužitelja, te da isto ne bi imalo za posljedicu povredu prava osobnosti tužitelja na tjelesno i duševno zdravlje, čast, ugled i dostojanstvo. Tužitelj pritom ponovljeno iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza, kako u odnosu na način komunikacije K. V. s tužiteljem, tako i u odnosu na njegove odluke u vezi rasporeda tužitelja na konkretne radne zadatke, uskraćivanja osnovne radne opreme te neodobravanja korištenja godišnjeg odmora i slobodnih dana.

 

12. Imajući na umu činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova – da je tužitelj radio u istim uvjetima kao i ostali radnici, da je kod poslodavca zadužio svu zaštitnu opremu, da je u zaštitarskoj djelatnosti uobičajeno povremeno obavljati i interventne/izvanredne aktivnosti, da je K. V. bio ovlašten prema vlastitom nahođenju, uvažavajući zahtjevnost određene pozicije, uvjete rada i vještine radnika, raspoređivati radnike na određena radna mjesta, da je on, u nastojanju da uskladi potrebe posla i privatne potrebe radnika, imao diskrecijsko pravo određivati način korištenja godišnjeg odmora i slobodnih dana radnika – ovaj sud prihvaća shvaćanje nižestupanjskih sudova da u takvom postupanju djelatnika tuženika nema elemenata za zaključak o protupravnom i nedopuštenom postupanju poslodavca.

 

12.1. Jednako tako, polazeći od toga da je između tužitelja i K. V. bilo određenih problema u komunikaciji, da su ti problemi proizašli iz njihovog različitog poimanja zadavanja i izvršenja zadataka, zaključak je nižestupanjskih sudova da u onom  verbalnom postupanju K. V. koje ne predstavlja prihvatljivu poslovnu komunikaciju nema obilježja uznemiravanja tužitelja, jer je izostala jasno određena namjera takvog ugrožavanja i jer se nije radilo o sustavnom, dugotrajnijem psihičkom zlostavljanju.

 

13. Tužitelj u reviziji, u onom dijelu koji se odnosi na postupanje K. V. prema njemu, iznosi svoju ocjenu takvog postupanja, pri čemu polazi i od činjenica koje u postupku koji je prethodio reviziji nisu utvrđene – vikanje, zastrašivanje, višekratnost, sustavnost, dugotrajnost – a koje onda ovaj sud nije ovlašten niti uzeti u obzir (članak 385. stavak 1. ZPP).

 

14. Imajući na umu utvrđenja nižestupanjskih sudova o načinu na koji je K. V., kao osoba nadređena tužitelju, s njim komunicirao, bez obzira na to što i ovaj sud takav oblik komunikacije ne opravdava, jer isti u poslovnom svijetu nije niti primjeren niti prihvatljiv, u situaciji kada takvo postupanje nema obilježja sustavnog, dugotrajnog psihičkog zlostavljanja i ponižavanja, pravilan je zaključak sudova o izostanku zlostavljanja (uznemiravanja) na radnom mjestu, pa time i protupravnog odnosno nedopuštenog postupanja tuženika, kao osnovne pretpostavke odštetne odgovornosti.

 

15. Kako, dakle, nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, valjalo je na temelju odredbe članka 393. ZPP odlučiti kao u izreci presude te reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

 

16. U odnosu na reviziju tužitelja protiv odluke o troškovima postupka ističe se da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenog 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima postupka nije rješenje protiv kojeg bi u smislu odredbe članka 400. stavak 1. ZPP bila dopuštena revizija.

 

17. Slijedom navedenoga, valjalo je, na temelju odredbe članka 400. stavak 3. u vezi članka 392. stavak 1. ZPP, odlučiti kao pod stavkom I. izreke ovog rješenja te  reviziju tužitelja protiv odluke o troškovima odbaciti kao nedopuštenu.

 

18. Odluka sadržana pod stavkom II. izreke ovog rješenja, kojom je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju tužitelja, temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. ZPP u vezi s odredbom članka 155. stavak 1. ZPP, s obzirom na to da trošak sastava odgovora na reviziju nije bio potreban za donošenje odluke o reviziji.

 

Zagreb, 11. siječnja 2023.

 

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek, v.r.